Stefan Nemanjić – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Red 43: Red 43:


=== Borba za vlast u Raškoj ===
=== Borba za vlast u Raškoj ===
{{main|Vukan Nemanjić}}
[[Datoteka:Loza Nemanjica Decani e 3.jpg|thumb|right|[[Vukan Nemanjić]], Stefanov stariji brat.]]


Nakon smrti Stefana Nemanjeee
Nakon smrti Stefana Nemanje [[1199]]. godine dolazi do sve otvorenije borbe za vlast u Raškoj između Vukana i Stefana. Stefan je isključio [[Kotor]] iz Vukanove vlasti [[1201]]. godine, što je neki navode kao uzrok rata.<ref name="Rotković"/>
. godine dolazi do sve otvorenije borbe za vlast u Raškoj između Vukana i Stefana. Stefan je isključio [[Kotor]] iz Vukanove vlasti [[1201]]. godine, što je neki navode kao uzrok rata.<ref name="Rotković"/>


Stefan je uoči krstaških [[Pad Carigrada (1204)|napada na Carigrad]], oko [[1201]]. ili [[1202]]. godine, proterao vizantijsku princezu Evdokiju, navodno zbog [[šuga|šuge]], ili neverstva u braku. Progon bizantske princeze verovatno odražava Stefanove namere da sebe čvršće veže za rimskog papu, od kojeg je očekivao da će dobiti krunu.<ref>John V. A. Fine, ''The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest'' (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.</ref> Ponižena princeza je prvo otišla kod Vukana koji ju je lepo primio, a zatim je iz [[Drač]]a otplovila za Carigrad. Vukan je zbog ovoga uputio Stefanu teške prekore, dovodeći u pitanje njegovo nasledno pravo. Naime, Jevdokija je bila deo mirovnog ugovora sa Vizantijom na osnovu kojeg je Stefan nasledio presto umesto Vukana.
Stefan je uoči krstaških [[Pad Carigrada (1204)|napada na Carigrad]], oko [[1201]]. ili [[1202]]. godine, proterao vizantijsku princezu Evdokiju, navodno zbog [[šuga|šuge]], ili neverstva u braku. Progon bizantske princeze verovatno odražava Stefanove namere da sebe čvršće veže za rimskog papu, od kojeg je očekivao da će dobiti krunu.<ref>John V. A. Fine, ''The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest'' (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.</ref> Ponižena princeza je prvo otišla kod Vukana koji ju je lepo primio, a zatim je iz [[Drač]]a otplovila za Carigrad. Vukan je zbog ovoga uputio Stefanu teške prekore, dovodeći u pitanje njegovo nasledno pravo. Naime, Jevdokija je bila deo mirovnog ugovora sa Vizantijom na osnovu kojeg je Stefan nasledio presto umesto Vukana.

Verzija na datum 23 februar 2015 u 18:19

Stefan Prvovenčani

Freska iz crkve Bogorodice Ljeviške u Prizrenu
Freska iz crkve Bogorodice Ljeviške u Prizrenu

Datum rođenja oko 1165.
Mesto rođenja nepoznato
Datum smrti 24. septembar 1228.
Mesto smrti nepoznato
Grob Manastir Studenica
Titula Veliki župan Raške i Kralj Srbije
Period 11961217,
veliki župan
12171228,
kralj
Prethodnik Nemanja (Vukan)
Naslednik Radoslav
Poreklo i porodica
Dinastija Nemanjići
Otac Nemanja
Majka Ana
Supružnik Evdokija Anđel
nepoznata
Ana Dandolo
Deca Radoslav
Komnina
Predislav
Vladislav
Uroš
Renijera

Stefan Nemanjić, nazvan Prvovenčani (veliki župan 1196-1217 sa prekidom, te kralj 1217-1228) je bio vladar srednjovekovne države Raške koji je uspeo da je podigne na status kraljevine.

Stefan Prvovenčani je bio drugi sin velikog župana Stefana Nemanje, koji je umesto starijeg Vukana Nemanjića nasledio presto. Njegov mlađi brat Sava Nemanjić je osnivač autonomne Srpske arhiepiskopije.

Napisao je „Žitije Stefana Nemanje“, hagiografiju svog oca i prethodnika, koja se smatra bitnim delom srpske srednjevekovne književnosti. Za njegove vladavine podignut je manastir Žiča.

Srpska pravoslavna crkva ga naziva Simon Monah prepodobni i slavi ga kao sveca 24. septembara, odnosno 7. oktobra po gregorijanskom kalendaru.

Biografija

Stefan Nemanjić je bio drugi sin raškog velikog župana Stefana Nemanje.

Nemanjino povlačenje

Posle poraza od Vizantije u bici na Moravi 1190. godine, zaključen je mir prema kome velikog župana Nemanju nasleđuje njegov srednji sin Stefan, koji dobija titulu sevastokratora i vizantijsku princezu Jevdokiju za ženu, a ne prvorođeni Vukan.[1][2] Istovremeno, Vizantija je priznala nezavisnost Raške 1190. godine.[3]

1196. godine, na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu, Stefan Nemanja je abdicirao u korist srednjeg sina Stefana, koji postaje veliki župan Raške. Najstarijem sinu Vukanu je ostavio na upravu Duklju, Travuniju, Hvosno i Toplicu.[4] Ubrzo potom, Vukan Nemanjić se proglasio kraljem Duklje (kao kralj se pominje već 1197. godine[5]).

Stefan Nemanjić je 1198. godine stupio u pregovore sa rimskim papom Inoćentijem III, tražeći krunu kako bi postao kralj Raške, verovatno da bi parirao Vukanu koji je već imao papinu krunu.[6] Vukan je preko ugarskoga kralja Emerika uticao na papu Inoćentija III da Stefanu ne da kraljevsku krunu.[7]

Borba za vlast u Raškoj

Nakon smrti Stefana Nemanjeee . godine dolazi do sve otvorenije borbe za vlast u Raškoj između Vukana i Stefana. Stefan je isključio Kotor iz Vukanove vlasti 1201. godine, što je neki navode kao uzrok rata.[7]

Stefan je uoči krstaških napada na Carigrad, oko 1201. ili 1202. godine, proterao vizantijsku princezu Evdokiju, navodno zbog šuge, ili neverstva u braku. Progon bizantske princeze verovatno odražava Stefanove namere da sebe čvršće veže za rimskog papu, od kojeg je očekivao da će dobiti krunu.[8] Ponižena princeza je prvo otišla kod Vukana koji ju je lepo primio, a zatim je iz Drača otplovila za Carigrad. Vukan je zbog ovoga uputio Stefanu teške prekore, dovodeći u pitanje njegovo nasledno pravo. Naime, Jevdokija je bila deo mirovnog ugovora sa Vizantijom na osnovu kojeg je Stefan nasledio presto umesto Vukana.

Ubrzo izbijaju oružani sukobi između Vukana, kojem je pomagao hrvatsko-ugarski kralj Emerik, i Stefana, kojem je pomagao bugarski car Kalojan. Ugarska i Bugarska su tada bile u ratu. Sukob braće oko prestola naneo je ogromne štete Raškoj.[9] Razaranja u građanskom ratu su bila strašna.[10]

"U takvom neprijateljstvu i preganjanju između braće bila je srpska zemlja u velikoj nevolji, kao u nekoj teskobi, opustevši od mnogo plenjenja i prolivanja krvi, propadajući do kraja od gladi zbog neoranja, tako da su se mnogi razišli po tuđoj zemlji."

Početkom 1202. godine prvorođeni sin Vukan, uz pomoć Ugara, preuzima vlast u Raškoj, a Stefan verojatno bježi na područje Bugarske. Vukan je ubrzo potom proglašen za velikog župana. Njegova službena titula je bila: "Veliki župan Vukan, vladar srpske zemlje, Zete, pomorskih gradova i područja Nišave". Ugarski kralj Emerik je sebe proglasio kraljem Srbije, što je vekovima potom krasilo ugarsku titulu.[10]

U leto 1203. godine, Bugarska napada Vukanovu zemlju, pustošeći Rašku i anektirajući oblast Niša. Nije poznato da li je Kalojanov napad imao cilj da pomogne Stefanu, ili je samo koristio prednost nestabilne situacije.[11]

Preuzimanje vlasti u Raškoj

1204. godine kralj Emerik umire, tako da je Vukan ostao bez saveznika. Oko 1205. godine, Stefan, uz pomoć bugarskog cara Kalojana, preuzima vlast nad Raškom.[10] Stefan tada piše Savi da dođe u Rašku i donese Nemanjine mošti. U pismu ga podseća na očevu volju da on vlada, tvrdeći da je Vukanova neposlušnost uzrok građanskoga rata. Stefan javlja da je rat privremeno dobio, ali da Vukan još nije savladan, te mu je potrebna simbolička podrška:

"Zato te neprestano molim, o prečasni oče naš Savo, poslušaj glas koji ti šaljem iz dubine srca, i ne prezri moljenja mojega, i, skupivši mošti Svetoga i Prečasnoga, učini nam milost, potrudi se i sam donesi prijatna mirisa mošti Svetoga, da se prosveti otačastvo njegovo donosom moštiju njegovih i dolaskom tvojih..."[10]

Sava se odaziva Stefanovom pozivu i sa grupom crnorizaca i Nemajinim kostima žuri u Rašku. U zemlju stiže oko 1206. ili početkom 1207. godine, da podrži Stefana kojeg naziva "bogom izabranog" dok Vukana zove "velikim knezom".[10] Stefan u Hvosnu organizuje svečani doček Nemanjinih moštiju. Crkveno predanje glasi da su se Stefan i Vukan, baš tu nad moštima mrtvoga oca, konačno izmirili. No, izgleda da je organizovanom dočeku prisustvovao samo Stefan, ali ne i Vukan[10], kome se ubrzo gubi svaki trag, a nije nemoguće i da je uklonjen.[10] Stefan postaje vladar Raške, ali Zeta ostaje pod kontrolom Vukanovog prvorođenog sina Đorđa.

Savez sa Strezom

Glavni članak: Strez

Strez je bio nećak bugarskog cara Kalojana, koji je nakon careve smrti 1207. godine bio je kandidat za presto. Iako je verovatno imao veće pravo[12], vlast preuzima Boril, njegov blizak rođak ili brat.[13][14][15] Strez krajem 1207. ili početkom 1208. godine prelazi u Rašku, gde dobija politički azil na dvoru Stefana Nemanjića, koji odbija Borilove zahteve za izručenjem.[16] Moguće da je Stefan "dugovao uslugu" Kalojanovom rođaku Strezu, jer ga je Kalojan pomogao u borbi za presto protiv starijeg brata Vukana.[17]

Klisura Vardara kod današnje Demir Kapije je bila Strezova prestonica Prosek.

Čast ukazana Strezu na raškom dvoru ubrzo izaziva zavist nekih velmoža. Videvši ovo i plašeći se da će ga Stefan izručiti Bugarskoj, Strez planira da beži. Saznavši za te planove, Stefan uverava Streza u svoju odanost i postaje njegov pobratim.[18]

Stefan je nameravao da iskoristi sukob Streza i Borila da osvoji pogranične bugarske zemlje. Strezovo prisustvo pružilo je Stefanu sjajno sredstvo da ostvari svoje planove.[19] Naime, srpski napad na bugarsku teritoriju ujedinio bi Bugare oko Borila u odbrani zemlje. Međutim, pohod na Bugarsku sa bugarskim prestolonaslednikom bi podelio Bugare, i omogućio Stefanu da osvoji neke oblasti za svog štićenika. Time bi Boril oslabio, a Stefanov uticaj u pograničnim oblastima ojačao.[20]

Stefan stavlja na raspolaganje Strezu vojsku uz pomoć koje osvaja deo Makedonije. Prvi udar je bio uperen kao vardarskoj dolini, oblasti koju je pre toga zauzeo Kalojan, verovatno oko 1205. godine. Napad je izveden 1208. godine, verovatno dok je Boril bio na pohodu u Trakiji. Strez je sa srpskim trupama zauzeo bugarsku teritoriju i utvrdio se, isprva kao Stefanov vazal, u nepristupačnoj tvrđavi Prosek kraj reke Vardar, na glavnom putu Niš-Skopje-Solun.[21]

Kada je Strez stekao inicijalnu teritoriju, između reke Vardara i Strume, mnogi Bugari su došli da mu se pridruže, jačajući njegovu vojsku. Sa daljom podrškom Srbije, Strez se proširio Makedonijom, stižući bar do Bitolja. Jedan srpski izvor, verovatno sa znatnim preterivanjem, kaže da su Stefan i Strez "uzeli pola Bugarske".[22] Strez je u toku jedne godine stekao teritoriju od Bera na jugu, do Skoplja na severu, te od reke Strume na istoku do Bitolja, a možda i Ohrida, na zapadu. Obzirom da je osvajanje bilo brzo, moguće da su neki gradovi otvorili svoje kapije Strezu zbog njegove popularnosti i dinastičkih veza.[23]

Stefan je naredio da srpske trupe i dalje ostanu u Strezovoj utvrdi, čime Strez nije bio zadovoljan, jer je sumnjao da ga mogu pre ili kasnije zbaciti. Prisustvo srpskih trupa i velmoža u svojoj tvrđavi je verovatno doživeo kao pokušaj kontrole, a ne pomoć. Strez je osetio da ga Srbi koriste kao oruđe da bi uzeli Makedoniju.[24] Tenzije rastu, a srpski izvori navode da je Strez mučio neke srpske velmože i bacio ih u Vardar. Izgleda da je Strez pokušavao da stekne kontrolu nad tvrđavom, eliminišući trupe kojima ne veruje.[25]

Uspevši da stekne jako uporište i lojalne podanike, Strez prekida odnose podređenosti sa Stefanom i postaje samostalni vladar.[26] Ubrzo sklapa sporazum sa epirskim despotom Mihailom I Komninom i bugarskim carem Borilom, koji mu priznaje titulu sevastokratora.

Rat protiv Raške

Politička situacija u okruženju nakon pada Vizantije.

1213. godine papini legati su doputovali u Bugarsku da ponude caru Borilu prestanak neprijateljstva i vojnu saradnju, kako bi otklonili bugarsku pretnju Solunu i Latinskom carstvu omogućili koncentraciju trupa protivu Nikeje.[27] Bugarski car Boril ovo prihvata, pa se i njegov sevastokrator Strez ubrzo našao u novom savezu. Strezove opcije su postale sužene, budući da više nije mogao ratovati protiv Latina ni Epira. Njemu je brzo postalo jasno da je bugarsko-latinski savez uperen protiv Srba. Historičar John Fine smatra da je bugarski car Boril, kome su Srbi bili susedi, bio zainteresovaniji za rat protiv njih nego latinski car Henrik Flandrijski, kome nisu bili nikakva pretnja, te je verovatno on odredio rat protiv Raške kao cilj alijanse.[28]

1214. godine anti-srpski saveznici pokreću rat protiv Raške. Predviđeno je da Latini i Boril upadnu u Srbiju sa istoka, a Strez sa juga. Mihajlo Anđeo se također okoristio ratom napadajući pogranične krajeve. Neki navode da je i ugarski kralj uzeo učešća u ratu protiv Raške, ali za to nema dokaza.[29] Udružene latinske i bugarske snage su stigle do Niša, dok je Strez nastupao dolinom Vardara, podigavši logor verovatno kraj Pologa (današnje Tetovo).[30]

Srbija se našla u nezavidnoj situaciji, sa dva fronta protiv daleko moćnijih neprijatelja.

Ubistva Streza

Glavni članak: Strez

Veliki župan Stefan je poslao izaslanike Strezu da traži mir, dok je mobilisao vojsku za odbranu. Nakon što izaslanici nisu uspeli da postignu dogovor, Stefan šalje svog brata Savu Nemanjića u Strezov kamp.[31][32] Monah Sava po zadatku dolazi u Strezov logor, podignut na granici, i pokušava da ga ubedi da napusti učešće u savezu protiv Raške. Prema srpskim izvorima, Savin govor je ostavio jak utisak na neke vodeće ljude, ali ne i na Streza. Pošto diplomatija nije dala rezultata, Sava napušta kamp noću, a Strez mu garantuje bezbednost. Iste noći, sevastokrator Strez je ubijen, u zaveri koju je najverovatnije organizovao Sava.[33][31] Strez je verovatno uboden otrovnom iglom ili bodežom.[34] Prema hagiografiji Svetog Save, Strez je na samrti rekao da ga je ubio mladi vojnik po Savinom naređenju:

"Neki strašni mladić po zapovesti Savinoj rečena spavanju je na mene napao, i izvadivši mač moj njime probode srce moje"[35]

– Teodosije, Žitije svetog Save

Historičar John V. A. Fine pretpostavlja da je Sava verovatno unajmio ili ubedio neke Strezove ljude da ga ubiju.[36] Profesor Vasil Zlatarski smatra da je Sava direktno umešan u smrt sevastokratora.[37] Istoričar Željko Fajfrić takođe smatra da je atentat na Streza "veoma vešto izvedeno uz verovatnu Savinu ulogu".[38]

Nakon atentata, neke Strezove velmože su prebegle Stefanu, a Strezova vojska je dezintegrisana, čime je okončana opasnost po Rašku. Ni latinsko-bugarske snage u Nišu nisu nastavile pohod. Raška je bila spremna braniti se svim snagama od njihovog udara, čime je pokušaj otvaranja dva fronta osujećen.[39]

Ubistva Mihajla

Glavni članak: Mihajlo I Komnin Duka
Politička karta Balkana 1224. godine.

Nakon neuspeha bugarsko-latinske invazije na Rašku, epirski vladar Mihajlo Anđeo poduzima napade. Iako Teodosijevo Žitije Save navodi da su Henrik, Boril, Strez i Mihailo bili u savezu, većina naučnika smatra da Mihailo nije bio deo alijanske već je samo koristio priliku da proširi teritoriju.[40] On je verovatno osvojio bar deo zapadne Makedonije, a možda i više, i nastavio je pohod ka severnoj Albaniji. Iste 1214. godine Mihajlo Anđeo je od Stefana osvojio Skadar.[7]

Usled novonastale pretnje, Stefan kreće sa vojskom ka Zeti. Nije poznato da li je Zeta bila pod njegovom ili Đorđevom kontrolom, niti je li došlo do okršaja. Međutim, još jednom je Stefan spašem "čudom". Izgleda da je Savino posredovanje i ovde igralo ulogu.[41]

Stefanov brat Sava Nemanjić je diplomatijom pokušao da odgovori Mihajla od napada na Rašku, ali nije uspeo.[42] Krajem 1214. ili početkom 1215. godine, dok je bio stacioniran u Beratu, u Albaniji, Mihaila Anđela je ubio sluga na spavanju[43], što se tumačilo kao čudo svetog Save.[42] Nakon atentata je Stefan Nemanjić ponovo zadobio Skadar.[7]

Ubistvom Mihaila Komnima je eliminisana pretnja Epira Srbiji. Stefan Nemanjić je potom svoju sestru udao za Manojla, brata novog epirskog despota Teodora Anđela, koji je nasledio presto.

Osvajanje Zete i primorja

Glavni članak: Đorđe Nemanjić

Obzirom da je dovukao trupe do Skadra, i da su ostali neprijatelji bili uklonjeni, Stefan je nastavio sa pohodom na Zetu, odnosno njene delove pod kontrolom Vukanovog sina Đorđa. Do 1216. godine Stefan Nemanjić je preuzeo kontrolu nad Zetom od kralja Đorđa, verovatno vojnom akcijom.[44] Zeta je potom anektirana Raškoj i nije joj ostavljen nikakav poseban status.[45]

Iste 1216. godine, Ugarska se pripremala da napadne Rašku, ali izgleda je sukob sprečen pregovorima. Srpsko-mađarska granica je tad bila kod Ćuprije, a Mađari su još uvek držali Beograd i Braničevo.[46] U junu iste godine umire latinski car Henrik, čime Boril ostaje bez saveznika.

Stefan je nakon osvajanja Zete, verovatno iste 1216. godine intervenisao na strani Miroslavljevog sina Andrije, protiv njegovog brata Petra, koji je proterao Andriju i zauzeo veći deo Huma. Andrija, kome je Stefan pomagao, je uspeo da zadrži samo mali deo Huma, samo Popovo Polje i obalu.[47]

Osvajanjem Zete i primorskih oblasti, Stefan je stekao bliže kontakte sa Katoličkom crkvom. Takođe je stupio u tešnje odnose sa Venecijom. Oko 1216. ili 1217. godine Stefan se oženio Anom Dandolo, unukom mletačkog dužda Enrika Dandola, koji je vodio napade na Carigrad u Četvrtom krstaškom ratu. Od ovog vremena, venecijanski i katolički uticaj je porastao u Srbiji.[48]

Papinsko krunisanje

Litografija Stefana Prvovenčanog iz 1851. godine

Stefan Nemanjić je nakon obnovljenih pregovora postigao dogovor sa rimskim papom Honorijem III da ga prizna za kralja Raške. Nakon što je izrazio svoju spremnost da se potčini Rimu, Stefanu je odobrena kraljevska kruna (tzv. "venac") od pape.[49] Papska kruna je predstavljala međunarodno pravno priznanje Raške kao nezavisne države. 1217. godine papinski legat je konačno stigao u Srbiju i obavio kraljevsko krunisanje.[50] Stefan Nemanjić, nazvan "Prvovenčani", postaje krunisani ("ovenčani") kralj, a Raška postaje kraljevina.

Katolička crkva je jačala u Srbiji. Mnogi srpski jerarsi su se protivili papskom krunisanju i bližim vezama sa Rimom. Stefanov brat Sava, iguman manastira Studenica i najuticajniji klerik u Raškoj, izrazio je svoj protest napuštajući zemlju.[51] 1217. godine se vratio na Atos. Obzirom da je prethodno napustio Atos zbog uticaja katoličanstva na Svetu Goru, njegov povratak se često tumači kao poboljšanje položaja pravoslavnih pod Latinima. Ugarski kralj se također usprotivio krunidbi Stefana, i kršenju njegovih prava stečenih 1202. godine, kada je uzeo titulu kralja Srbije. Iako izvori navode da je Ugarska izvršila neke pripreme za rat, i možda je bilo manjih okršaja, nisu zabeleženi veći sukobi.[52]

Bliski odnosi sa Rimom zadavali su muke potonjim hagiografima. Dok hilandarski monah Domentijan u svom žitiju svetog Save pominje papinsko krunisanje Stefana, u proširenoj verziji Savinog žitija koju je preradio monah Teodosije na prelazu iz 13. u 14. vek, ignoriše se papina uloga i navodi se da je Stefana krunisao sveti Sava.[53] Ovo je izazivalo znatne rasprave u nauci. I neke srpske istoričare je mučilo papinsko krunisanje, pa su proizveli teoriju o drugom Stefanovom krunisanju od strane Save, nakon sticanja autokefalnosti crkve. Ovo gledište je danas uveliko napušteno u svetskoj nauci, gde je široko prihvaćeno da je Stefan imao samo jedno krunisanje, od strane papinog legata.[54]

Autokefalnost crkve

Crkva u Raškoj nije bila samostalna, već podređena Ohridskoj arhiepiskopiji. Krstaši su bili zauzeli Carigrad, Vizantija nije postojala. Zadržavši tradicionalne bizantske ustanove, i vaseljenskog patrijarha, Nikejsko Carstvo se proglasilo nasljednikom Vizantije, što su neki sporili (vidi spor crkava Epira i Nikeje).

Iako je dozvolu za osnivanje arhiepiskopije imao tražiti u Ohridu[55], Stefanov brat Sava Nemanjić, iguman manastira Studenica, u dogovoru sa velikim županom Stefanom[56], i navodno sa tovarima zlata[7], odlazi kod vaseljenskog patrijarha Manojla u Nikeju. Od Manojla će krajem 1219. isposlovati autokefalnost za crkvu u Raškoj, a za sebe čin arhiepiskopa.[57]

Po povratku u Rašku, Sava je uspostavio bliske odnose sa svojim bratom, kraljem Stefanom, koji je bio zadovoljan postignutim sporazumom. Prvi zadatak arhiepiskopa Save bio je potčinjavanje čitave crkve na teritoji Raške pod svoju nadležnost. On je 1220. godine svrgao grčke episkope u nedavno osvojenim gradovima Prizrenu i Lipljanu.[58] Ovi episkopi su bili potčinjeni Ohridu, i bili su kanonski postavljeni.[59] Sava gradi crkvenu administraciju, deli srpske teritorije (uključujući Zetu i Hum) u desetak episkopija, a potom imenuje episkope da popune ova sedišta.[60] Žiča je određena za središte nove srpske arhiepiskopije. Novoizgrađeni manastiri su bogato darovani imanjima, njivama, šumama, vinogradima, pašnjacima i voćnjacima.[61] Sava je za episkope postavio svoje učenike.[62] Osnivanje ovih eparhija zahtevalo je zapošljavanje još sveštenika, ali ih nije bilo dovoljno na raspolaganju, pa su pojedine oblasti bile gotovo bez sveštenika. Žitije Savino beleži, na primer, da je slao sveštenike po unutrašnjosti da bar venčaju mnoge ljude koji su već dugo živeli u zajednici, bez blagoslova crkve.[63]

Jednostrano ocepljenje srpske crkve je dovelo do sukoba sa Ohridskom arhiepiskopijom.[64] Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan je maja 1220. godine poslao Savi pismo u kome oštro kritikuje nezakonito sticanje čina arhiepiskopa, ali pre svega nekanonsko smenjivanje pravoslavnih episkopa u Prizrenu i Rasu.[65] Arhiepiskop nudi Srbima priliku da se pokaju, ili će izopštiti Savu i sve koji s njim opšte, "bili oni u crkvenom ili u svetovnom redu ili činu", iz zajednice vernih.[65]

Iako epirski vladar Teodor verovatno nije bio sretan zbog Savine akcije, on nije mogao priuštiti da raskine savez sa Raškom. On je na vrhuncu crkvene krize udao svoju ćerku Anu za Stefanovog naslednika Radoslava, 1219. ili 1220. godine.[66]

1220. godine Stefan Prvovenčani piše papi Honoriju III, koji mu je poslao krunu, da želi da se naziva sinom Svete Rimske crkve, i njega kao Svetoga oca.[7] U zapadnim krajevima zemlje, uključujući primorje, katolički biskupi nisu proterani, kao što su grčki. Na zapadu zemlje je katolička organizacija nastavila da postoji uporedo sa srpskom crkvom, imajući u istom gradu svaka svoje sopstvene crkvene zgrade, sveštenstvo, a nekad čak i biskupe.[67] Ipak, u narednom periodu, Stefanove veze sa katoličkom crkvom su popustile.[68]

Nakon sticanja autokefalnosti, crkva u Raškoj je ohrabrivala širenje pravoslavlja i razvijala kult vladarske dinastije Nemanjića.[69] U narednim godinama određeni broj ljudi prešao je iz katoličanstva u pravoslavlje u zapadnoj Zeti i u južnoj Dalmaciji.[70]

Sabor u Žiči i verski progoni

Manastir Žiča, sedište arhiepiskopije.

1221. godine arhiepiskop Sava je sazvao crkveni sabor u novom manastiru Žiča, podignutom kao sedište nove arhiepiskopije. Sabor je potvrdio novu administrativnu strukturu Crkve i podržao Savine episkope. Na saboru je usvojena Savina verzija vizantijskog Nomokanona, koja postaje najviši pravni akt srpske crkve i države.[71] Sabor je također potvrdio Sinodik pravoslavlja iz 9. veka, koji osuđuje razne jeresi.[72]

Na žičkom saboru, arhiepiskop Sava je održao "besedu o pravoj veri", te prokleo bogumile i poglavare bosanske crkve, koja je primala prognane hrišćane iz Raške:

"I razglasiti svima: Rastudije bosanski i Radomir i Dražilo i Tolko i Tvrdoš i svi koji se nazivaju hrišćani i hrišćanice a ne klanjaju se svetim ikonama i krstu časnomu, da budu prokleti."

– Sinod pravoslavne crkve[73]

Posle sabora, arhiepiskop Sava je isledovao i pokrštavao "jeretike", koji nisu prihvatali novouspostavljenu crkvenu hijerarhiju.[74] Kralj Stefan i arhiepiskop Sava su plemićima nudili mnoge darove i počasti ako im se priklone:

"A blagorodne koji su bili u jeresima koje nalažaše, mnogo je molio i učio da se vrate sabornoj apostolskoj crkvi, obećavajući im počasti i darove velike, i koji bi ga poslušao bio je priman od njega s ljubavlju velikom, i primao je od samodršca kralja, brata njegova, mnoge darove."

– Teodosije, Žitije svetog Save

Oni koji nisu pristali da se odreknu svoje vere i pređu na pravoslavlje behu "s velikim beščašćem" proterani iz zemlje.[10]

"A ko se, ne povinujući se, utvrđivaše u bogomrskim jeresima, ovoga proklevši s velikim beščašćem iz cele svoje zemlje izgonjahu."

– Teodosije, Žitije svetog Save

Smrt

Stefan Nemanjić je umro 24. septembra 1228. Prema crkvenom predanju, neposredno pre smrti zamonašio se i uzeo ime Simon. Imao je četiri sina, Radoslava, Vladislava, Uroša, i Predislava te kćerku Komninu[4][75], dok neki izvori navode da je imao još jednu ćerku[76], pod imenom Renijera[77].

Stefana je na prestolu nasledio najstariji sin Stefan Radoslav.

Prvo je bio sahranjen u manastiru Studenici, a posle toga u svojoj zadužbini manastiru Žiči. Njegove mošti su prenošene petnaestak puta, od toga tri prenosa su bila u vreme Karađorđa: Prvi je bio u vreme Kočine krajine, drugi prenos bio je u proleće 1806. kad je Studenica popaljena i bila privremeno napuštena, kada su mošti smeštene u manastir Vraćevšnicu. Treći prenos bio je pred sam kraj ustanka 1813. kada su mošti sklonjene u manastir Fenek. [78]

Srpska pravoslavna crkva ga slavi kao sveca 24. septembra tj. 7. oktobra po gregorijanskom kalendaru.

Književni rad

Njegovo „Životije Stefana Nemanje“ (1216) je prva srpska celovita hagiografija i smatra se bitnim delom srednjevekovne književnosti. Žitije obuhvata čitav život Stefana Nemanje, od rođenja do smrti, uključujući i događaje posle smrti u kojima su se ispoljile njegove natprirodne moći. Način Stefanovog izlaganja se odvija prema biblijskom modelu. Od čoveka iz Savinog žitija, lik Nemanje doživljava ogromnu promenu - gubi sve ljudske crte i postaje instrument božanske pravde - svetitelj, čudotvorac i božiji izabranik.

Literatura

Izvori

  1. Vladimir Ćorović, „Istorija srpskoga naroda“, Beograd 2001. Internet izdanje (www.rastko.rs)
  2. Georgije Ostrogorski, „Istorija Vizantije“, Beograd 1959.
  3. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 20), The University of Michigan Press, 2009.
  4. 4,0 4,1 Андрија Веселиновић Радош Љушић, Српске династије, Нови Сад, 2001. ИСБН=86-83639-01-0
  5. Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.
  6. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 Dr Radoslav Rotković: ZETA U DRŽAVI NEMANJIĆA (1186 -1356)
  8. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.
  9. "Hoću ovde da ispričam mržnju braće, a ustežem se od stida" (Teodosije)
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 10,6 10,7 Željko Fajfrić, „Sveta loza Stefana Nemanje“, Šid 1998. [1] Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Fajfrić" je zadan više puta s različitim sadržajem
  11. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 49), The University of Michigan Press, 2009.
  12. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 94), The University of Michigan Press, 2009.
  13. Fine, p. 94
  14. Павлов
  15. Андреев (1999), p. 353
  16. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 94), The University of Michigan Press, 2009.
  17. Željko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje
  18. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 94), The University of Michigan Press, 2009.
  19. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 95), The University of Michigan Press, 2009.
  20. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 95), The University of Michigan Press, 2009.
  21. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 95), The University of Michigan Press, 2009.
  22. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 95), The University of Michigan Press, 2009.
  23. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 96), The University of Michigan Press, 2009.
  24. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 96), The University of Michigan Press, 2009.
  25. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 96), The University of Michigan Press, 2009.
  26. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 96), The University of Michigan Press, 2009.
  27. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 100), The University of Michigan Press, 2009.
  28. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 102), The University of Michigan Press, 2009.
  29. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 103), The University of Michigan Press, 2009.
  30. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 103), The University of Michigan Press, 2009.
  31. 31,0 31,1 Андреев (2004), p. 183
  32. Fine, p. 103
  33. Бакалов (2003)
  34. Saga o Svetom Savi i Anđelu-ubici
  35. Željko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje
  36. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 103), The University of Michigan Press, 2009.
  37. "История на българската държава презъ средните векове. Томъ III. Второ българско царство. България при Асеневци (1187—1280)" - Васил Н. Златарски, Издателство "Наука и изкуство", София, 1972 г.
  38. Željko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje
  39. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 103), The University of Michigan Press, 2009.
  40. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 104), The University of Michigan Press, 2009.
  41. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 105), The University of Michigan Press, 2009.
  42. 42,0 42,1 Симон Монах, преподобни - Стефан Првовенчани, краљ
  43. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 105), The University of Michigan Press, 2009.
  44. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 50), The University of Michigan Press, 2009.
  45. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 106), The University of Michigan Press, 2009.
  46. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 106), The University of Michigan Press, 2009.
  47. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 107), The University of Michigan Press, 2009.
  48. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 107), The University of Michigan Press, 2009.
  49. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.
  50. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 107), The University of Michigan Press, 2009.
  51. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 107), The University of Michigan Press, 2009.
  52. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 109), The University of Michigan Press, 2009.
  53. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 108), The University of Michigan Press, 2009.
  54. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 108), The University of Michigan Press, 2009.
  55. Konstantin Jireček, "Istorije Srba", Prva sveska (str. 219), Beograd. 1922.
  56. Obolenski, 168-169.
  57. Konstantin Jireček, "Istorije Srba", Prva sveska (str. 219), Beograd. 1922.
  58. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  59. Konstantin Jireček, "Istorije Srba", Prva sveska (str. 219), Beograd. 1922.
  60. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  61. „Željko Fajfrić: Sveta loza Stefana Nemanje”. Rastko.org.rs. Pristupljeno 10. 1. 2012. 
  62. Д. Оболенски, Шест византијских портрета (Свети Сава), Београд 2004, стр. 175.
  63. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  64. Историја српског народа I, 308-309.
  65. 65,0 65,1 Sveti Sava (S. Stanojević)
  66. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 119), The University of Michigan Press, 2009.
  67. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  68. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  69. McDaniel, Gordon (1989) [XIV vek] „Uvod” Danilovi nastavljači Beograd: Prosveta ISBN 9788607004423 OCLC 243714767. Pristupljeno 23. oktobar 2011 »Odnedavno samostalna, srpska crkva;... ohrabrila je širenje pravoslavnog hrišćanstva i podržavala razvoj kulta dinastije Nemanjića.« 
  70. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 117), The University of Michigan Press, 2009.
  71. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 118), The University of Michigan Press, 2009.
  72. John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 119), The University of Michigan Press, 2009.
  73. Navedeno prema: Miodrag M. Petrović: Pomen bogumila - babuna u zakonopravilu svetoga Save i "Crkva bosanska", Beograd, 1995. godine
  74. Teodosije, Žitije svetog Save: "A one koji su propovedali jeres zadrža sa sobom kod crkve i nasamo ih tačno ispita. Nekrštenima, uz prethodno proklinjanje jeresi koju imađahu, zapovedi da drže dane oglašene u čuvanju čistote, i tako zapovedaše im da se krste."
  75. Grupa autora, „Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele (prema tablicama Alekse Ivića)“ (drugo znatno dopunjeno i prošireno izdanje), Beograd, 1991. ISBN 86-7685-007-0
  76. Genealogy.eu, sajt koji sadrži porodična stabla kraljevskih i plemićkih porodica
  77. Gresi prelepe Evdokije („Večernje novosti“, feljton „Žene srpskih vladara“, 24. januar 2011)
  78. Živorad Janković: Smrt Stefana Prvovenčanog („Pravoslavlje“, br. 941, 1. jun 2006)

Vidi još

Spoljašnje veze


Prethodnik:
Stefan Nemanja
Veliki župan Srbije 11961202 Nasljednik:
Vukan Nemanjić
Prethodnik:
Vukan Nemanjić
Veliki župan, pa kralj Srbije 12071228 Nasljednik:
Radoslav Nemanjić