Televizija – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
EmausBot (razgovor | doprinos)
m r2.6.4) (robot Dodaje: kk:Телевидение
HRoestBot (razgovor | doprinos)
m r2.6.5) (robot Dodaje: ks:ٹٮ۪لِوِجَن
Red 292: Red 292:
[[kn:ದೂರದರ್ಶನ]]
[[kn:ದೂರದರ್ಶನ]]
[[ko:텔레비전]]
[[ko:텔레비전]]
[[ks:ٹٮ۪لِوِجَن]]
[[ku:Televîzyon]]
[[ku:Televîzyon]]
[[ky:Телекөрсөтүү]]
[[ky:Телекөрсөтүү]]

Verzija na datum 14 novembar 2011 u 04:42

Nemački televizor iz 1958. godine

Televizija (od grčke reči tele - daleko i latinskog glagola video, videre - videti, gledati, u bukvalnom prevodu: »gledanje na daljinu«, »daljinsko gledanje«) je telekomunikacijski sistem za emitovanje i primanje pokretnih slika i zvuka sa velikih daljina.[1] Ovaj pojam se odnosi na sve aspekte televizijskog programa i transmisije, takođe. Televizija je elektronski sistem, pomoću koga optičku sliku i zvuk pretvaramo u elektronske signale, koji se prenose do prijemnika, gde se pretvaraju u optičku sliku i zvuk.

Prvi put reč televizija upotrebljen je 1900. godine, na međunarodnom kongresu u Parizu, u delu »Električna televizija« Perskog, a u gotovo isto vreme jedan francuski bibliotekar je grupišući radove koji se odnose na električno prenošenje slike na daljinu upotrebio isti izraz »televizija«. Iako je ovaj izraz u suštini netačan (budući da je televizija prenos i slike i zvuka, dakle prisutan je i element slušanja), opšte je prihvaćen i bilo ga je nemoguće promeniti..[2]

Počeci

Televizijski aparat iz 1950-ih
Glavni članak: Historija televizije

Počeci današnjih televizijskih sistema datiraju od vremena kada je Willoughby Smith godine 1873. otkrio fotokonduktivitet kemijskog elementa selenija, te otkrića skanirajućeg diska od strane Paula Nipkova godine 1884. Svi praktični televizijski sistemi koriste fundamentalnu ideju da se prizor skanira kako bi se kroz određeno vrijem reprezentirao preko signala. Ta reprezentaciju prima uređaj koji će obrnuti proces skaniranja. Konačni uređaj, televizor, koristi ljudsko oko koje će rezultat tog procesa protumačiti kao koherentnu sliku.

Dok su elektromehaničke tehnike televizijskog projenosa slike bile razvijene prije drugog svjetskog rata, uglavnom od Charlesa Francisa Jenkinsa i Johna Logie Bairda, televizijski sistem koji se u potpunosti koristio elektronijom je razvijen od strane Philoa Taylora Farnswortha, Vladimir Zworykina i drugih te je omogućio masovnu distribuciju televizijskih programa. Nakon godina eksperimentalnog emitiranja koje su se mogli gledati samo u posebno opremljenim kućam, komercijalna televizija je počela s radom u SAD i Velikoj Britaniji prije drugog svjetskog rata.

Prve televizijske emisije koje odgovaraju modernoj definiciji (više od 240 linija) su emitirane u Velikoj Britaniji 1936. Tzv. "Sistem A" je koristio 405 linija.

Dok je u Britaniji, a kasnije i u drugim zemljama, monopol nad televizijom imala država te emitiranje televizijskog programa financirala iz budžeta i televizijske pretplate, dotle se u SAD televizija razvijala preko privatnih televizijskih stanica, a program je financiran preko reklamiranja.

Važniji pronalasci

Tehnologija

Elementi televizijskog sistema

Elementi jednostavnog televizijskog sistema su:

  • Izvor slike - ovo može biti kamera za direktni prijenos ili skaner leteće točke za prijenos filma
  • Izvor zvuka.
  • Odašiljač, koji modulira jedan ili više televizijskih singala s informacijama o slici i zvuku.
  • Prijemnik koji prikluplja signale slike i zvuka iz televizijske emisije.
  • Televizijski uređaj (televizor), koji pretvara električne signale u sliku u zvuk.

Praktični televizijski sistemi uključuju opremu za izbor različitih izvora slike, miksanje slika iz nekoliko izvora odjednom, ubacivanje prethodno snimljenih video signala, sinkroniziranje signala iz više izvora te direktno generiranje slika iz kompjutera u svrhu identifikacije stanice. Odašiljanje se može obavljati preko zemaljskih odašiljača, preko metalnih i optičkih kablova, odnosno preko radija i sinkronih satelita. Svuda u sistem se mogu ubaciti digitalni sistemi kako bi osigurali bolji kvalitet odašiljanja slike, smanjile njegov bandwidth, donijele posebne efekte ili osigurale prijenos signala od neželjenih korisnika.

Ciklus funkcionisanja tehničkog sistema

Televizija kao elektronski sistem pretvara optičku sliku i zvuk u elektronske signale, prenoseći ih dalje do prijemnih uređaja putem elektromagnetnih talasa kroz vazduh ili direktno kablovskom vezom, gde se u obrnutom procesu elektronski signali pretvaraju u optičku sliku i zvuk. Ovaj proces se odvija brzinom svetlosti.

Kada je u pitanju direktni prenos, onda na prijemni uređajima vidimo sliku i čujemo ton u isto vreme kada se oni „snimaju“, odnosno pretvaraju u elektronske signale u televizijskoj stanici.

Sistem funkcionisanja tehničkog sistema može se prikazati u četiri faze:

  • Pretvaranje optičke slike i zvuka u elektronske signale
  • Kontrola, podešavanje i selekcija signala
  • Prenos signala do prijemnika
  • Pretvaranje signala u optičku sliku i zvuk

Da bi se ovaj sistem ostvario neophodan je tehnički sistem elektronskih uređaja, čiji broj i vrsta zavise od toga kakav je sistem.

Televizijska kamera

Televizijska kamera je uređaj pomoću koga se otpička slika transformiše u elektronske signale. Kamera se sastojala iz analizatorske cevi, koja je ovu transofrmaciju i vršila. Sa prednje strane nalazila se analizatorska ploča, koja reaguje na svetlost koja se reflektuje sa objekta i u zavisnosti od jačine svetlosti dobijaju se različita naelektrisanja na ploči.

Nasuprot analizatora je katoda, koja je vezana za izvor električne energije. Elektronski mlaz nosi konstantnu struju elektrona, koji prelazi preko ploče velikom brzinom.

Pod uticajem naelektrisanja ploče konstantna struja mlaza se menja i postaje modulisana. Modulisani elektronski mlaz je zapravo video signal televizijske slike.


Način prikaza slike

U posljednje vrijeme se, zahvaljujući napretku tehnologije, televizori koriste nekoliko načina na kojima se prikazuje slika na ekranu:

  • CRT, najstariji i najrasprostranjeniji način, temeljen na katodnoj cijevi koja čini srž većine televizora.
  • stražnja projekcija
  • LCD i plazma

Potonja dva su u posljednje vrijeme počeli istiskivati klasične CRT televizore u modernim industrijskim zemljama.

Analogna televizija

Danas (krajem 2005. godine) još uvijek prevladavajuća tehnika emitiranja, u većini država svijeta.

  • PAL - prenosi se 50 poluslika u sekundi koje imaju 625 linija
  • SECAM - prenosi se 50 poluslika u sekundi koje imaju 625 linija
  • NTSC - 60 poluslika s 525 linija

Digitalna televizija

DVB standard (Digital Video Broadcasting) odnosno digitalno emitovanje televizije, je grupa internacionalno prihvaćenih standarda za digitalnu televiziju, organizaciju sa sedištem u Ženevi zaduženu za standardizaciju sistema za prenos digitalizovanog audio i video sadržaja. Ideja je nastala devedesetih godina dvadesetog veka, a inicijativu je 1990. dala EBU. Projekat je osnovalo 83 člana iz redova radiodifuzije, telekoma, proizvođača i regulatornih agencija - 1993. godine. Danas ima preko 270 članova. U mnogim zemljama DVB standard zamenjuje PAL, SEKAM i NTSC standarde (i to u Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Španiji, Mađarskoj, Australiji, Singapuru itd).

DVB standardi uključuju:

  • DVB-S - digitalni satelitski sitem za frekvencije to 11/12 GHz
  • DVB-C - digitalni kablovski sistem kompatibilan sa DVB-S
  • DVB-CS - digitalni SMATV sistem prihvaćen od DVB-C i DVB-S
  • DVB-MC - digitalni multipoint distribucioni sistem, (10GHz) baziran na DVB-C kablovskom sistemu
  • DVB-MS - digitalni multipoint distribucioni sistem, (10GHz) baziran na DVB-S satelitskom sistemu
  • DVB-T - digitalni sistem za zemaljske predajnike (8 MHz i 7 MHz)
  • DVB-T2 - digitalni sistem za zemaljske predajnike druge generacije
  • DVB-SI - sevis IS, za DVB dekodere
  • DVB-TXT - DVB (teletekst)
  • DVB-CI - DVB za pristup drugim aplikacijama
  • DVB-IPI - transport DVB servisa preko IP-a.

Razlog za prelazak na novi standard emitovanja su mogućnost da se bolje iskoristi tv kanal, budući da se u kanalu u kome se danas emituje jedan program u TVB standardu mogu pomoću jednog predajnika emitovati četiri različita programa. Na ovaj način broj mreža, odnosno programa mogao bi biti mnogo veći. Bitno se poboljšava kvalitet slike i tona, koji je jednak studijskom, štedi se električna energija na predajnicima, omogućio bi se prijem signala u pokretu (automobilima, vozovima, autobusima i sl.), što bi omogućilo pružanje novih servisa.

Da bi se uveo ovaj sistem potrebno je da televizije proizvedu nove sadržaje i da povećaju efikasnost, telekom operateri (ili TV stanice) moraju da obnove svoj emisioni sistem, proizvođači moraju da razviju novu generaciju predajne i prijemne opreme, države moraju da prilagode i primene novu regulativu i eventualno daju neke subvencije. A krajnji korisnik - gledalac mora da kupi novi prijemni uređaj.

Set top boks

Tehnički uslov za prijem digitalnog signala na strani korisnika je neophodan poseban uređaj - set top boks. Prosečan uređaj treba da na svom izlazu ima:

Za prijem signala dovoljan je nivo koji otvara prijemnik, tako da nema potrebe za iznalaženjem najpovoljnijeg položaja prijemne antene.

DVB-T

DVB-T gotovo da nije podložan ometanju od strane analogne televizije. U poređenju sa analognim predajnikom, zona pokrivanja DVB-T predajnika je homogenija, signal se prima iz više pravaca i dovoljno je usmeriti antenu na prvi signal, a da pri tom nema refleksije u slici.

DVB-T mreža je robusnija od analogne. Ispad jednog od DVB-T predajnika u mreži neće uticati na prijem jer je moguće da se signal primi od ostalih DVB-T predajnika.

DVB-T omogućava nesmetani rad na susednom kanalu sa iste lokacije na kojem emituje analogni predajnik, sa nekoliko puta manjom snagom DVB-T predajnika postiže se skoro ista veličina zone pokrivanja. Slika je jasna i oštra, gledalac na set top prijemniku treba da odabere opciju komponentnog ili kompozitnog prikaza.

Interaktivna televizija

Ono što je televiziju učinilo interaktivnim medijem je internet. Glavne strategije u povezivanju interaktivne tv i interneta su:

  • Digitalni brodkasting
  • Pristup internetu putem TV-a (Intercast}-, WebTV}-)
  • Sinteza prve i druge strategije
  • Pristup internetu putem kablovskih mreža

Interaktivna digitalna televizija zahteva uređaj koji će je približiti konceptu personalnih računara. Komuniciranje između televizije i brodkastera omogućuje set-top kutija. Trenutno ne postoji jedinstveni standard za sve proizvođače (OpenTV}-, MediaHighway}-, WebTVi Java).

OpenTVje operativni sistem za interaktivnu televiziju, koji predstavlja zajednički projekat San Majkrosistemsa (engl. Sun Microsystems) i Tomson Multimedije (engl. Thomson Multimedia), koji se razvio u kompaniju za proizvodnjuaplikacija za interaktivnu televiziju.

MediaHighwayje interaktivni sistem za emitovanj, koji su razvili Kanal + (engl. Canal+ Technologies). Ovaj sistem omogućava rad na različitim platformama pružajući mogućnost elektronske kupovine (engl. online shopping) elektronski televizijski vodič (engl. electronic program guide), zatim vremensku prognozu na zahtev, oglase, video igrice, telebankarstvo itd.

WebTVomogućava uslugu - internet putem televizije. U vlasništvu je Majkrosofta, a nudi interaktivnu televiziju koja se prati i na televizorima i na računarima uz komatibilnu karticu. Paketi usluga koje nudi su: klasični (WebTV Classic}-), plus (WebTV Plus}-) i satelit (WebTV Plus Satellite}-).

IPTV

IPTV je jedan od najnovijih načina distribucije TV signala do krajnjih korisnika. Koristi klasične telekomunikacione sisteme za prenos signala IP mrežu i postojeću infrastrukturu. Omogućuje interaktivnost kao i mnoge druge pogodnosti kao što je video na zahtev, snimanje programa, elektronski vodič, vremenska prognoza itd.

Format televizijske slike

Format slike se u oblasti televizije odnosi na omjer između dužine i širine slike na televizijskom ekranu.

Iako je John Logie Baird koristio format 3:7, a BBC od 1936. do 1950. koristio format 5:4, sve donedavno je standardni format slike bio 4:3. Razlozi za to su bili uglavnom tehnološke prirode, odnosno ograničenja koja je nametala proizvodnja katodnih cijevi, odnosno njihovo smještanje u praktične televizijske aparate po domaćinstvima. Drugi važan razlog za format 4:3 bio je taj što ga je holivudska filmska Akademija 1930-ih - neposredno prije razvoja komercijalne televizije u SAD - ustanovila kao standardni format za igrane filmove.

Međutim, od 1950-ih, otkako su u Hollywoodu, a i drugdje, ustanovljen widescreen formati filmske slike, postavlja se pitanje kako filmove prikazivati na televizijskom ekranu.

Tek je razvoj digitalne tehnologije krajem 20. vijeka omogućio da se počnu proizvoditi praktični televizori s mogućnošću prikazivanja slike u formatu slike 16:9, pa se postupno taj format ustanovljava kao novi televizijski standard.

Dodatna televizijska oprema


Sadržaj

Sadržaj koji emitira pojedina televizijska stanica ili mreža se naziva televizijski program. On se sastoji od specifičnih televizijskih emisija, ali se najčešće dijeli na:

Sadržaj televizijskog programa najčešće ovisi o vlasniku i načinu financiranja rada televizijske stanice ili mreže, o zakonima, običajima i kulturnim standardima područja na kome se emitira program te o ciljanoj publici. Tako u sadržaju televizijskog programa TV-kuća u državnom vlasništvu ima daleko više kulturnih, obrazovnih i političkih sadržaja nego kod privatnih TV-kuća koje zabavnim sadržajima nastoje privući što veću gledanost, te tako postići veću cijenu TV-reklama.

Razvoj satelitske, kablovske i digitalne tehnologije je 1980-ih doveo do stvaranja posebnih TV-kuća i mreža koje su se mogle koncentrirati na emitiranje isključivo jedne vrstu programa. Najpoznatiji primjeri su CNN koji emitira informativni, MTV koji emitira muzički, Eurosport koji emitira sportski te Discovery Channel koji emitira obrazovni program.

Televizija na srpsko-hrvatskom području

Televizija u Bosni i Hercegovini

Na području Bosne i Hercegovine prva televizijska stanica imena Televizija Sarajevo počinje s svojim radom 15 marta 1969. godine. Najzaslužniji za osnivanje ove televizije koja sada postoji pod imenom Bosanskohercegovačka radiotelevizija su bili bosanskohercegovački političari Hamdija Pozderac i Branko Mikulić.

Televizija u Hrvatskoj

Prva radio stanica na području Hrvatske je bila Radio Zagreb koji počinje s radom 15. svibnja 1926 puštanjem Hrvatske himne i najavama ravnatelja dr. Ive Sterna i spikerice Božene Begović u 20.30 sati i od tada ona kontinuirano emitira program. Pokusni rad kompanije Philips koja kasnih tridesetih godina na Zagrebačkom velesajmu demonstrira rad televizije postaje jedino iako ograničeno televizijsko emitiranje sve do 15. svibnja 1956. kada na dan 30. obljetnice Radija Zagreb u Tomislavovom domu na Sljemenu je proradio prvi televizijski odašiljač u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Početak je to medija koji će uskoro promijeniti življenje i navike svih nas. Osnivač i prvi generalni direktor je bio narodni heroj Ivan Šibl, po kojem se i danas zove nagrada za životno djelo HRT-a. Izravnim prijenosom svečanog otvorenja Zagrebačkog velesajma na južnoj obali Save 7. rujna 1956. počelo je emitiranje Televizije Zagreb koje traje i danas pod imenom Hrvatska Radio Televizija

Televizija u Srbiji

Prva radiodifuzna stanica na području Srbije i Jugoslavije oglasila se iz Beograda 1. oktobra 1924. god. Zahvaljujući tome što je imala ovu stanicu, kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca postala je članica Međunarodne unije za radiofoniju (UIR) prilikom njenog osnivanja 1925. u Ženevi. 1929. kada je osnovan Radio Beograd smatra se godinom nastanka današnje Radio-televizije Srbija. Prvi susret Beograđana sa televizijom odigrao se u septembru 1938. godine na Beogradskom sajmu, kada je holandska firma "Filips" montirala prvu televizijsku stanicu sa studijom, odakle su za sve vreme trajanja jesenjeg sajma, prvi put na Balkanu, emitovane televizijske emisije za širu publiku, uz učešće beogradskih glumaca.

Po završetku Drugog svetskog rata, vlast „Nove Jugoslavije“ (FNRJ) shvatila je važnost razvoja medija pa je, 08. juna. 1956. godine Savezno izvršno veće donelo odluku o dodeljivanju sredstava za izgradnju TV mreže u Jugoslaviji. U subotu, 23. avgusta 1958. započeo je "eksperimentalni program" Studija Beograd. Studio je izgrađen na Beogradskom sajmu, Bulevar Vojvode Mišića 14, a raspolagao je sa svom osnovnom tehnikom. Prvi emitovani program bio je Dnevnik, a vesti su čitali Miloje Orlović, Branislav Surutka, Olga Nađ, Olivera Živković i Vera Milovanović. Domaća industrija (RR Niš, "Čajavec" Banja Luka i zagrebački RIZ) proizvodila je prve ograničene serije TV prijemnika. Oko tih prvih televizijskih aparata često su se okupljale ne samo porodica, već i komšiluk, pa i cele ulice.


Izvori

  1. Novinarska Enciklopedija, BMG, Beograd, 1995
  2. Osnovi organizacije Tv delatnosti, Z. Popović, FDU, Boegrad,1987.

Vidi još

Sadržaj TV-programa

U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Television
Potražite izraz televizija u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.