Kraljevina Hrvatska

Ovaj članak je dio serije Historija Hrvatske

Rana historija

Prije Hrvata

Srednjovjekovna historija

Panonska Hrvatska

Primorska Hrvatska

Hrvatsko Kraljevstvo

Unija s Ugarskom

Habsburška vladavina

Hrvatska u 20. vijeku

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Banovina Hrvatska

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj

Nezavisna Država Hrvatska

ZAVNOH

SFRJ

Moderna Hrvatska

Rat u Hrvatskoj

Poratna Republika Hrvatska

Kraljevina Hrvatska je obuhvtala sve srednjovjekovnom hrvatske zemlje, pod njima se podrazumevaju sve nezavisne ili delimično nezavisne države koje su utemeljili Hrvati (Panonska Hrvatska ili Slavonija, Primorska Hrvatska ili Dalmacija, Neretvanska Kneževina, Zahumlje i Bosna), a koje nakon 1102. ulaze u zajednicu pod imenom Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo pri čemu se podrazumeva personalna unija pod zajedničkim Ugarsko-Hrvatskim kraljem gde se ditad Ugarski Kralj posebno Krunisao Hrvatskom Kraljevskom Krunom za Kralja Hrvatske u Zadru a posebno se Krunisao za Kralja Ugarske u Stolnom Biogradu na Balatonu. Tako je Hrvatsko Kraljevstvo zadržalo status posebnog Kraljevstva prihvativši nasljedstvo Mađarskog Kralja koji je kao brat hrvatske Kraljice Jelene nasledio hrvatsku Krunu. Hrvatsko Kraljevstvo ostaje u personalnoj uniji sa Ugarskom sve do 1526. nakon čega posle smrti zadnjeg zajedničkog Hrvatsko-Ugarskog Kralja Hrvatski Sabor na zasedanju u Cetingradu kod Slunja bira novog Kralja Hrvatske "Ferdinanda Habzburškog" koji je u isto vreme bio i Nemački Car.

Po pisanim tragovima historija Primorske Hrvatske veoma se dobro poznaje dok je o Panonskoj Hrvatskoj, Neretvanskoj kneževini (u početku Poganskom okrugu koji nije odmah prihvatio hrišćanstvo što je verovatno i uzrokovalo nastanak ove male izolovane kneževine usled Hrvatske), takođe je malo podataka o prvobitnoj Bosni i Zahumlju (Humu). Međutim, na Crkvenom Saboru 1025. godine održanom u Splitu uz predsedavajućeg splitskog katoličkog verskog vođe koji je imao primat nad celom Hrvatskom prisustvovali su i politički vođe od kojih je glavni bio Hrvatski Kralj Tomislav Trpimirović, Zahumski Knez, Vrhbosanski biskup i Neretvanski vođe, svi su oni priznali politički primat Hrvatskog Kralja.

Doseljavanje Hrvata

O doseljavanju Hrvata ima veoma malo savremenih izvora. Vizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom delu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) piše da su Hrvati u 7. veku po sporazumu sa vizantskim carom Heraklijem preseljeni iz južne Poljse i zapadne Ukrajine Galicije (Bijela Hrvatska) na teritoriju Panonske oblasti i primorske provincije Dalmacija da bi zaštitili preostale Vizantijske primorske gradove od Avara.

Prvih decenija 7. vijeka, raspadom rodovskog uređenja i asimilovanjem ostataka Ilira i Kelta, u rimskoj provinciji Dalmaciji, hrvatski župani stvaraju hrvatski plemenski savez pod vodstvom izabranog kneza za borbu protiv Avara. Centar tog prostora obuhvatao je teritoriju od na Istre zapadu do reke Bosne na istoku i Boke Kotorske na jugu. Osim teritorije Primorske Hrvatske, postojala je i teritorija Panonske Hrvatske, koje je do kraja 8. vijeka, uspešno ratovala protiv Franaka i Avara. Ova država obuhvatala je teritoriju od Sutle na zapadu do Dunava na istoku. Ove dve države su se u prvo vreme razvijale odvojeno jedna od druge sve dok ih nije ujedinio Tomislav.

Osnutak i uspon hrvatskih kneževina

Grb.

Panonska Hrvatska

Pojava prvog hrvatskog kneza datira krajem 8. stoljeća, kad su Franci, pošto su osvojili Italiju i pokorili Karantaniju i Bavarsku, počeli rat s Avarima i uništili njihovu prevlast u Podunavlju. Tada je panonski knez Vojnomir (796.) napustio Avare i priključio se Francima, koji su od tog područja, između rijeka Save, Drave i Dunava, napravili posebnu upravnu oblast na čelu s domaćim knezom ali pod nadzorom furlanskog markgrofa. Tada je i započeto pokrštavanje panonskih Hrvata pod nadzorom Akvilejske patrijaršije. Ubrzo nakon osvajanja Panonske Hrvatske i uređenja vlasti, Karlo Veliki 799. godine upada u Dalmatinsku Hrvatsku, koja je pod bizantinskom vlasti, i osvaja je 803. godine nakon dužeg rata. Prvi poznati knez Primorske Hrvatske je Višeslav (oko 800. godine).

Zbog osvajanja dalmatinskih gradova Bizant je zaratio s Karlom Velikim i tek Ahenskim mirom (812. godine), uspio je povratiti dalmatinske gradove i otoke, dok su Istra i kopneni dijelovi Dalmacije pripale Karlu Velikom. Tek nakon smrti Karla Velikog 814. godine ali i zbog nasilja vršenog od strane Franaka i miješanja u unutarnju upravu kneževina, narod Panonske Hrvatske, pod vodstvom kneza Ljudevita Posavskog, se 819. godine pobunio. Pobuni su se priključili i Slaveni Donje Panonije, sjeverno od Drave. Po nalogu Franačkog državnog sabora, markgrof Kadaloh je upućen u Panonsku Hrvatsku, gdje biva poražen, a knezu Ljudevitu Posavskom se pridružuju timočki i alpski Slaveni. Kada je markgrof Balderih napao alpske Slavene, Ljudevit Posavski je pokušao im pomoći, ali je odbačen odmah negdje s rijeke Drave. U međuvremenu je dalmatinski knez Borna (810. – 821.) po zahtjevu Franaka ušao u Panonsku Hrvatsku gdje ga je na rijeci Kupi, kod Siska porazio Ljudevita, nakon čega je ušao u Primorsku Hrvatsku. Borna je, pokušavajući izbjeći otvoreni sukob, nastavio voditi borbu s Ljudevitom prepadima, što je rezultiralo povlačenje Ljudevita iz Primorske Hrvatske, ali i izlazak Primorske Hrvatske iz tog sukoba.

Franci su 820. godine počeli jak napad na Ljudevita iz tri pravca, opustošili i opljačkali područje Panonske Hrvatske. Kako su se Ljudevit i narod su se povukli u šume, Franci su ponovili napade 821. i 822. godine ali bez uspjeha. Tek kada se Ljudevit sa svojim snagama povukao, najvjerojatnije u Bosnu, osvojena je cijela Panonska Hrvatska, koja je sve do kraja 9. stoljeća ostala poslušnom kneževinom. Srijem i istočna Slavonija su pale pod vlast Bugara (827. – 845. godine), a potom pod vlast Donjopanonske markgrofovije. Posljednji panonski knez, Braslav (896. godine), je poginuo u borbi protiv Mađara, koji su naselili srednje Podunavlje.

Primorska Hrvatska

Primorska Hrvatska je od 828. godine bila podređena kralju Italije. Tijekom vladavine kneza Mislava (835. – 845.) Primorska Hrvatska postaje pomorska sila i sukobljava se s Venecijom. Sukob na moru je okončan 839. godine, ali ne i sukobi na kopnu. 840. godine Mleci napadaju neretljansku mornaricu i bivaju poraženi.

Primorsku Hrvatsku napadaju i Bugari pod vodstvom kneza Borisa, koji vodi rat (840. – 860.) protiv Hrvata s namjerom proširenja svoje države do Jadranskog mora. Pod vodstvom kneza Trpimira (845. – 864.), nasljednikom kneza Mislava, primorska Hrvatska uspješno odbija Borisa. Trpimir učvršćuje svoju vlast, pa po franačkom primjeru se okružuje županima.

Datoteka:Trpimir.jpg

Hrvatska tijekom vladavine kneza Trpimira

U međuvremenu, Saraceni (arapski gusari) zauzimaju 840. godine Taranto, a kasnije i Bari, otkuda učestalo napadaju istočni dio Jadrana. Ti napadi su primorali Bizant da pojača obrambene snage na kopnu i moru, a da dalmatinskim gradovima i otocima 867. godine dopusti novo vojno-političko uređenje i osnivanje vojno-administrativnog okruga pod imenom Dalmacija. Te godine Bizant uspijeva i osloboditi i Dubrovnik poslije petnaestomjesečne arapske opsade, ali ne uspijeva osloboditi Bari.

871. godine, tijekom vlasti kneza Domagoja ( 864. – 876.), a u okviru snaga franačkog kralja Ludovika II., Franci uspijevaju osloboditi Bari. Sudjelovanje kneza Domagoja na strani Franaka u oslobađanju Barija je uzrujalo Bizant, koji je još tijekom odsustva hrvatskih snaga iz Dalmacije, napao i opustošio Neretljane. Tijekom tog razdoblja, Primorska Hrvatska je pojačala i organizirala svoje pomorske snage, što je dovelo do trajnog sukoba s Mletačkom Republikom. Naime, prepadima i gusarskim napadima na mletačke brodove su učestalo ometali plovidbu mletačkih brodova, što je opet vodilo učestalim sukobima i pregovorima s Mlecima, sve dok se nakon poraza kod Makarske nisu obvezali na plaćanje pristojbi hrvatskom knezu za slobodnu plovidbu uz istočnu obalu Jadranskog mora.

Knez Iljko (876. – 878.), sin kneza Domagoja, počinje se polako oslobađati utjecaja Franaka, koristeći unutarnji sukob Karolinga s Italijom. Pod njegovim vodstvom, Hrvati su napali 876. godine Karlmanove gradove na zapadnoj istarskoj obali, otkuda ih je mletačka mornarica protjerala. Na kopnenom dijelu, na putu između Panonske Hrvatske u Dalmaciju, Hrvati su 876./877. godine napali snage donjopanonskog kneza Kocelja, franačkog vazala, i time se oslobodili franačke vrhovne vlasti.

Tijekom vladavine kneza Zdeslava (878. – 879.) Dalmacija je došla pod vlast Bizanta. Uz pomoć pape Ivana VIII. na vlast 879. godine, prevratom, dolazi prvi priznati hrvatski knez Branimir, dux Chroatorum, (879. – 892.), koji oslobađa Dalmaciju od vlasti Bizanta, osim u gradovima i na otocima, i u gospodarskom i političkom životu jača Dalmaciju i Hrvati se opredjeljuju za zapadnu crkvu. Nakon smrti kneza Branimira za kneza je proglašen knez Muncimir, mlađi brat kneza Zdeslava, i najmlađi sin kneza Trpimira, koji vlada Dalmacijom od 892. do oko 910. godine i koji ne priznaje ni romansku a ni bizantinsku vlast, već se naziva «divino munere Croatorum dux», «S Božjom pomoću knez Hrvata». Njegov navodni sin Tomislav će postati oko 910. godine knez Dalmatinske Hrvatske, a potom će biti proglašen kraljem. O njegovoj državi i onoj njegovih potomaka može se čitati u tekstu Hrvatsko Kraljevstvo. sh:Kraljevina Hrvatska