Antički Rim – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 35: Red 35:
Tajna relativno brzog rimskog napredka počiva u sklapanju savezništva sa u ta vremena moćnim i na kraju porobljenim neprijateljem koji je postao lojalni rimski saveznik. Porobljenu Italiju je Rim pokrio sa velikim brojem puteva na čijim strateškim mestima su bili osnivane kolonije što je omogućavalo kontrolu nad zemljištem koje je bilo osvojeno. Iz toga doba je Rim izašao kao čvrsta državna tvorevina sa moćnom armijom i daljim uslovima za napredak i dalji rast i time su položeni temelji za njegovu budućnost i prosperitet.
Tajna relativno brzog rimskog napredka počiva u sklapanju savezništva sa u ta vremena moćnim i na kraju porobljenim neprijateljem koji je postao lojalni rimski saveznik. Porobljenu Italiju je Rim pokrio sa velikim brojem puteva na čijim strateškim mestima su bili osnivane kolonije što je omogućavalo kontrolu nad zemljištem koje je bilo osvojeno. Iz toga doba je Rim izašao kao čvrsta državna tvorevina sa moćnom armijom i daljim uslovima za napredak i dalji rast i time su položeni temelji za njegovu budućnost i prosperitet.


=== Pir, Punski ratovi i Hanibalova invanzija na Italiju===
=== Pir, Punski ratovi i Hanibalova invazija na Italiju===


U trećem samnitskom ratu 298. – 290. pne. Rimljani su savladali koaliciju Samnita i to im je omogućilo da dobiju kontrolu nad celom Italijom. 282. pne. se Rim umešao u sukob [[Grčka |grčkih]] polisa i grada [[Tarent]]a koji se pozvao u pomoć epirskog kralja [[Pir]]om, koji se 280. pne. iskrcao u Italiji sa velikom vojskom i slonovima. Iako je Pir pobeđivao više puta rimski saveznički sistem je bio dovoljno imun i Rimljani su umesto da prihvate Pirove mirovne ponude, bili su uporni i nastavljali sa borbama i onemogućili su da iskoristi svoju skupu „[[Pirova pobeda |Pirovu pobedu]]“ i da njegov položaj u Italiji dovede do neizdrživosti i da posle poraza 275. pne. otplovi natrag u Grčku kada su Rimljani stekli kontrolu nad svim grčkim gradovima računajući i Tarent.
U trećem samnitskom ratu 298. – 290. pne. Rimljani su savladali koaliciju Samnita i to im je omogućilo da dobiju kontrolu nad celom Italijom. 282. pne. se Rim umešao u sukob [[Grčka |grčkih]] polisa i grada [[Tarent]]a koji se pozvao u pomoć epirskog kralja [[Pir]]om, koji se 280. pne. iskrcao u Italiji sa velikom vojskom i slonovima. Iako je Pir pobeđivao više puta rimski saveznički sistem je bio dovoljno imun i Rimljani su umesto da prihvate Pirove mirovne ponude, bili su uporni i nastavljali sa borbama i onemogućili su da iskoristi svoju skupu „[[Pirova pobeda |Pirovu pobedu]]“ i da njegov položaj u Italiji dovede do neizdrživosti i da posle poraza 275. pne. otplovi natrag u Grčku kada su Rimljani stekli kontrolu nad svim grčkim gradovima računajući i Tarent.

Verzija na datum 6 juni 2011 u 20:31

Područje pod rimskom upravom
Zastava antičkog Rima

Antički Rim je bila civilizacija koja je nastala od grada-države osnovanog na Apeninskom poluostrvu po tradiciji koju nam prenosi Tit Livije 753. pne. do ogromnog carstva koje je okruživalo Sredozemno more. Tokom svog dvanestovekovnog postojanja, rimska civilizacija je prešla put od monarhije, republike sa kombinacijom oligarhije i demokratije, do autokratskog carstva. Rimska civilizacija je dominirala zapadnom Evropom i područjima oko Sredozemnog mora putem osvajanja i asimilacije.

Ipak, Rimsko carstvo je na kraju doživelo slabljenje i propast. Zapadni deo carstva, uključujući Hispaniju, Galiju i Italiju, se u 5. veku raspalo se posle seobe naroda u nezavisne kraljevine. Istočno rimsko carstvo, čiji je centar bio Konstantinopolj, se obično naziva Vizantijsko carstvo nakon 476, tradicionalnog datuma pada Rima i potonjeg početka ranog srednjeg veka, takođe poznatog kao mračni vek.

Rimska civilizacija se često svrstava u „klasičnu antiku“, sa antičkom Grčkom, civilizacijom koja je inspirisala veliki deo kulture antičkog Rima. Antički Rim je značajno doprineo razvoju prava, ratne veštine, umetnosti, književnosti, arhitekture, tehnologije i jezika u zapadnom svetu, a njegova istorija još uvek ima uticaj na današnji svet.

Rimsko kraljevstvo

MINAS B

Rimska republika

Nastanak Republike i osvajanje Apeninskog poluostrva

Odrediti karakter rimske države je vrlo teško s obzirom da je njegov nastanak trajao vekovima gde je tokom njih dolazilo do velikih promena. Polibije, grčki istoričar, rimsku republiku je posmatrao kao kombinaciju monarhije i demokratije. Vladu u državi su izvršavala dva svake godine birana konzula koji su imali najvišu izvršnu moć i bili vojskovođe i stajali na vrhu magistratskih ureda. Njih je birala narodna skupština. Rimski senat, aristokratsko veće, igrao je značajnu ulogu a sve do doba principata nija disponirao zakonodavnim pravom. Moć senata je proizlazila iz njegovog autoriteta. Pored njega je postojala i narodna skupština ili komicija koja je bila isto tako važna jer je odlučivala o ratu i miru, potvrđivala je zakone i predstavljala je najvišu sudsku instancu. Centralno mesto političkog života u Rimu predstavljao je gradski forum tj. trg (Forum Romanum) koji je služio kao mesto za sednice političke, društvene i verske prilike.

Zasedanje senata (Slika iz 19. veka)

U vremenu kraja kraljevstva i početka republike je stvoreno uređenje rimskog društva koje je uz određene promene trajalo vekovima. Na vrhu su stojali stari rimski rodovi i vlasnici zemlje patriciji koji su bili najuticajniji. Najveći deo stanovništva je bio sastavljen od plebejaca i verovatno se radilo o porobljenom stanovništvu koje je disponiralo samo omeđenim političkim pravima i istupali su u pogledu sa patricijama kao klijenti koji su se zavetovali patricijama na vernost tražili su od njih zaštitu. Najniži na lestvici bili su robovi koji su bili posmatrani kao stvari i nisu imali nikakva prava, iako su mogli da dobiju slobodu.

Plebejci su sa vremenom dobili određena prava, kao legalizaciju brakova sa patricijama i pristup magistraturama. Ipak je samo malom broju plebejaca omogućano sa se probiju do rimskog vladajućeg sloja i time je došlo do stvaranja novog tipa aristokratije – nobiliteta.

Via Appia Apijev put u južnoj Italiji

U 5. veku pne. vodio je Rim sa svojim susedima brojne ratove koji su 493. godine pne. priznali njegovu vladavinu i tražili su zaštitu od njega od spoljnih neprijatelja. 396. godine pne. i posle uništenja etrurskog grada Veja, moćnog rimskog rivala, Rim je počeo da širi svoju hegemoniju nad celim Apeninskim poluostrvom, mada su ga jednom prilikom opljačkali Gali, što je oslabilo uticaj Rima na ostala plemena u Italiji. Sledećih pola veka obeležile su borbe sa Galima i borbom sa latinskim saveznicima i posle ratova većina Latina je dobila rimsko državljanstvo. Na prelazu 4. i 3. veka pne. u sledećim ratovima Rimljani su definitivno porobili Samnite čime su ova plemena definitivno pala pod vlast Rima.

Tajna relativno brzog rimskog napredka počiva u sklapanju savezništva sa u ta vremena moćnim i na kraju porobljenim neprijateljem koji je postao lojalni rimski saveznik. Porobljenu Italiju je Rim pokrio sa velikim brojem puteva na čijim strateškim mestima su bili osnivane kolonije što je omogućavalo kontrolu nad zemljištem koje je bilo osvojeno. Iz toga doba je Rim izašao kao čvrsta državna tvorevina sa moćnom armijom i daljim uslovima za napredak i dalji rast i time su položeni temelji za njegovu budućnost i prosperitet.

Pir, Punski ratovi i Hanibalova invazija na Italiju

U trećem samnitskom ratu 298. – 290. pne. Rimljani su savladali koaliciju Samnita i to im je omogućilo da dobiju kontrolu nad celom Italijom. 282. pne. se Rim umešao u sukob grčkih polisa i grada Tarenta koji se pozvao u pomoć epirskog kralja Pirom, koji se 280. pne. iskrcao u Italiji sa velikom vojskom i slonovima. Iako je Pir pobeđivao više puta rimski saveznički sistem je bio dovoljno imun i Rimljani su umesto da prihvate Pirove mirovne ponude, bili su uporni i nastavljali sa borbama i onemogućili su da iskoristi svoju skupu „Pirovu pobedu“ i da njegov položaj u Italiji dovede do neizdrživosti i da posle poraza 275. pne. otplovi natrag u Grčku kada su Rimljani stekli kontrolu nad svim grčkim gradovima računajući i Tarent.

Rat sa Pirom bio je prethodnica za mnogo veće ratove. Rast rimske moći poveo je neizbežno do konflikta sa velikom silom u Sredozemnom moru sa Kartaginom koja je štitila svoje interese u politici i trgovini. Predmet spora je bila Sicilija gde se prožimao uticaj Feničana i Grka. Zahvaljujući kolonizaciji Feničana zapadna i severozapadni deo ostrva bio je pod uticajem Kartagine, dok su na istoku i jugu od 8. veka bili Grci i grčki najmoćniji grad Sirakuza bio je u sukobu sa Kartaginom.

Datoteka:HannibalTheCarthaginian.jpg
Hanibal- najveći neprijatelj Rimljana

Posle incidenta u Mesini ravnoteža na Siciliji je došla u koristi Rimljana i to je izazvalu punsku flotilu na napade na italijanske obale i lokalni konflikt je prerastao u rat između velikih sila. To je bio Prvi punski rat 264. – 241. pne. Na kopnu su pobeđivali rimske legije, ali su Rimljani na moru bili bespomoćni u odnosu na pomorsku dominaciju Kartagine. Posle nekoliko poraza Rimljani su se trajno naselili na Siciliji. Posle ove pobede su Kartaginjani morale da plate velike odštete po mirovnom ugovoru između Rima i njih. Rim je porobio i Sardiniju. Ubrzo zatim ipak Kartagina staje na noge ka čemu je u mnogome doprineo Hamilkar Barka.

Kada je Hamilkarev sin Hanibal napao grad Saguntum koji je bio rimski saveznik i kada su Kartaginjani odbili njegovu ekstradiciju došlo je ponovo do novog rata i tz. Drugog punskog rata 218. – 201. pne. kada je Hanibal preduzao jeko naporan put preko Hispanije i južne Galije i posle prelaska Alpi upao na teritoriju Italije sa svojom vojskom. Posle serije od nekoliko pobeda Hanibal je Rimljane doveo do ruba poraza. No Hanibal je tu ipak ostao odsečen i posle 202. godine rimski vojskovođa Scipion Afrikanac je pobedio Hanibala u odlučujućoj bici kod Zame.

Kartagina je morala da se odrekne svih svojih vanafričkih teritorija, da raspusti svoju pomorsku flotu i bila je prinuđena da isplati velike ratne odštete čime je bila definitivno slomljena njena moć. U spoljašnjoj politici je postala u potpunosti zavisna od volje Rima. Ipak je zadržala značajne trgovačke pozicije. Rim je posle Drugog punskog rata postao glavna sila u Sredozemnom moru i isto kao Sicilija i Sardinija, i Hispanija je postala rimska provincija.

Ekspanzija u istočnom Sredozemlju

Posle pobede nad Kartaginom, Rim se koncentrisao na istok. Helenističke države Pergam i Rodos obratile su se za pomoć Rimu ugrožene koalicijom seleukidskog kralja Antioh III Veliki i makedonskog kralja Filipa V i rimski Senat iskoristio to što je već u toku Punskih ratova zaratio sa Filipom definitivno prekinuo makedonsku hegemoniju u staroj Grčkoj, tako da je Tit Flaminije mogao na Istamskim igrama u Korintu da proglasi slobodu helenskih gradova. Ka daljem angažovanju na istoku prinodila je Rimljane ekspanzija seleukidskog kralja Antioha III u Maloj Aziji i u Grčkoj sa kojim su 192. – 188. pne. poveli rat koji se završio pobedom Rima i predajom svih svojih teritorija u Maloj Aziji. Ovim je Rim postao najjača sila na istočnoj obali Sredozemnog mora.

Ekspanzija rimske republike u 2. veku pne.

Makedonija je posle protivrimske pobune pretvorena u rimsku provinciju 148. god. pne. Konflikt sa numidskim kraljem koji je bio saveznik Rima i koji je svojevoljno napao Kartaginu doveo je do Trećeg punskog rata na čijem kraju je Kartagina bila potpuno uništena i razorena od strane Rimljana. Osvojena teritorija je bila ustrojena u provinciju Afriku. Slično se dogodilo i sa nezavisnošću Helena, a Korint, centar grčkog otpora Rimljanima, takođe je snašla žalosna sudbina. Grad je bio razoren i opljačkan, a građani prodati u roblje i deportovani u Rim. Posle zaveštanja poslednjeg pergamskog kralja Atala III 133. pne. teritorija Pergamske kraljevine (zapadni deo Male Azije) je postao rimski posed i pretvoren je u provinciju Aziju.

U novim provincijama su a pre svega u bogatim istočnim zemljama određeni su veliki porezi koji su skupljani od strane patricija koji su davali drževi fiksni deo. Ovo je dovodilo do učestalih ustanaka. Rimske pobede su bile veličanstvene ali unutar rimsske drževe je dolazilo do postepenog propadanja republikanskih vrednosti i uređenja.

Kriza republike i braća Grah

Unutrašnje- politički rimski rast sledi stvaranje nobilita. Najmoćniji aristokratski rodovi čiji su se članovi eksponirali u ratovima dobili su monopol u pristupu magistraturama a time i u senat koji je stalno više i više postajao vladajući organ. Iako su narodne skupštine potvrđivale zakone nisu disponovale zakonodavnom inicijativom i one su sve više gubile na značaju.

Republika se tako i ako je napredovala i povećavala svoje teritorije, dobijala na značaju došla do unutrašnjepolitičke krize koje je trebala da dovede do građanskih ratovai na kraju do kraja dosadašnjih drževnih formi. Razlog je bila duboka socijalna polarizacija rimskog društva i poziv ka reformama pre svega u agrarnoj oblasti. Jedan od uslova rimskih vojničko- političkih uspeha je priliv velikog bogatstva i robova. Sitni poljoprivrednici i zanatlije plebejskog porekla bili su odsutni u ratovima na velikim udaljenostima od svojeg prebivališta što je otežavalo njihovu upravu poseda i privrede. Nasuprot tome veliki posednici su povećevali svoje imovine često proteravši stare vlasnike što je dovodilo do stvarenja velikih poseda - latifundija i iskorištavanja robovskog rada. Opadanje broja zemljoradnika narastao je broj pripadnika bez imovine i do oslabljivanja borbene sposobnosti rimskih legija. Rast Rima doveo je do propasti rimskih širokih slojeva koji su imali najveće zasluge za njegov razvoj. Osiromašavanje ovog sloja dovodilo je do migracija stanovništva u gradove, propadanje sela i do narstvajućeg nespokojstva ljudstva.

Narastajući socijalni nemiri su se stepenovali kada je 133. godine pne. narodni tribun Tiberije Grah pokušao da predloži zemljišni zakon kojim bi trebala da se podeli i ograniči posede velikoposednika. Razlog za ovakove reforme bio je nedostatak regruta za legije. Predlog Graha bio je pod vetom i kada je on svoga kolegu koji je dao veto proglasio za smenjenog bilo je njegovo ubistvo koje je sprečilo dalje njegove korake. Njegov brat Gaj Grah je posle deset godina sledio bratovljevo zalaganje za reforme. Ništa bolje nije prošao ni Gaj Graj koje je ubijen 121. pne..

Pobeda senatne većine optimata nad narodnom stranom populara u republici nije donelo smirenje. Kriza države se stalno produbljivala. Rim je potresao ustanak robova pod vođstvom Spartaka u godinama 73. – 71. pne. i dalji naporni konflikti na granicama imperije. U ovoj krizi je prosperirao sa svojim reformama Gaja Marija čije reforme su se razlikovale od reformi braće Grah. U legijama su mogli da služe i bezemljaši koji su bili nagrađivani dodeljivanjem zemlje kao veterani i od tih vremena vojnici nisu osećeli lojalnost prema drževi već prema tome ko im je omogućavao da steknu posed i tako se stvaraju uslovi za početak građanskih ratova.

Građanski ratovi

Osim unutar rimskog društva dolazilo je i na prelomu 2. i 1. veka pne. do konflikata između italijanskim saveznicima koji su tražili praka kao i rimljani i posle savezničkih ratova u kojim su bili poraženi saveznici pa ipak je većina od njih dobila rimsko građanstvo. Kada se završilo saveznički rat ugrozilo je rimsku imperiju nova opasnost od strane rimskih i italijanskih kolonista u Maloj Aziji. Razlog za ovo bio je pontski kralj Mitridat VI koji je osvojio Malu Aziju i isplovio za Grčku i na čiju je stranu prešla Atina.

Kada je Lucije Kornelije Sula određen da vodi vojsku posle pobede nad popularima jer su nesporazumi oko poveravanja vojske i konflikt sa popularima i optimatima delovali kao građanski rat, i kada je posle pobedonosnog pohoda protiv Mitriadesa vratio u Rim svoje protivnike je dao masakrirati i izdao je spisak građana koje je bilo dozvoljeno da se bez kazne ubijaju. Sula se brzo povukao sa svoje funkcije i omogućio je nastupanje dvojici ambicioznih pojedinaca Krasu i Pompeju. Ovaj drugi je definitivno doveo u red neprilike Rima na istoku u Maloj Aziji. Pompej je sklopio savez sa Krasom i ambicioznim Julijem Cezarom.

Lucije Sergije Katilina je 63. pne. pokušao nasilno da sruši Rimsku republiku, ali njegov plan nije uspeo. Pompej, Kras i Cezar su 60. godine pne. stvorili neformalni savez u cilju vlastitih interesa nazvan prvi trijumvirat. Cezar je uz pomoć ostalih triumvira 59. godine pne. postao konzul i obezbedio vođstvo u Galiji. On je osvojio Galiju. Kada je Kras poginuo u bici kod Kare protiv Parćana, neprijateljstvo između Cezara i Pompeja je došlo do novog izražaja i Cezar kojem je u slučaju povratka pretio sudski proces prešao je 49. pne. reku Rubikon čime je započeo građanski rat. On je pobedio Pompeja sledeće godine koji je pobegao u Egipat gde je posle bio ubijen a Cezar je dobio vladavinu nad celim Rimom. Cezarov eksperiment za institucionalizovano zakotvljenje svoje vladavine nije uspeo i pao je kao žrtva od strane republikanaca u senatu pod vođstvom Marka Junija Bruta i Gaja Kasija Longina.

Građanski rat se ponovo rasplamsao. Marko Antonije i Cezarov usvojeni sin Gaj Oktavijan su napravili savez sa Emilijem Lepidom i stvorili drugi trijumvirat koji je bio organizovan protiv sledbenika republike i Cezarovih ubica. Posle pobede su podelili imperiju. Oktavijan je dobio zapadne provincije, Marko Antonije je bio na istoku sa Kleopatrom VII, egipatskom kraljicom i Cezarovom ljubavnicom. Oba trijumvira su došli u sukob i posle Oktavijanove pobede u građanskom ratu Antonije i Kleopatra su izvršili samoubistvo. Time je završilo doba građanskih ratova i bila je završena rimska republika a Oktavijan se odrekao svih svojih prava proglasio je republiku, ali je bio jedini koji je vladao rimskim carstvom.

Carstvo

Rađanje principata

Avgust, prvi rimski car

Oktavijan je slično kao i Cezar stigao do vlasti, ali za razliku od Cezara nije pokušao da svoj položaj samovladara potvrdi u državom dobijenom uredu diktatora nego je svoj položaj prikrio pod velom republikanskih institucija. Formalno je ostavio stari ustav a svoju poziciju je osnažio preuzevši izvršenja nekih republikanskih ureda i dobijanjem posebnih punomoći i pre svega kontrolom nad ključnim provincijama sa brojnim rimskim legijama. On je imenovao sebe principom („prvim građaninom“) i demonstrirao je time da se smatrao za ravnopravnog sa ostalim senatorima koji su kao administratori, sudije, upravnici provincija i vojskovođe trebali da zajednički vladaju i on je ovim osnovao novi poredak koji je bio nazvan principat. Senat mu je pored mnogih titula udelio i titulu časnog imena „Avgustus“

Avgustova vladavina je donela državi mir i blagostanje. Pod principatom je došlo do epohe spoljne i unutrašnje konsolidacije: car je izgradio mreže novih puteva i ulica a privreda i kultura su doživele novi polet posle godina ratovanja. Bila je podupirana urbanizacija provincija uređivanjem kolonija veterana i nesebičnim poklanjanjem rimskog državljanstva. Bio je beleženo opadanje glavnog grada i provincijalizacija rimske imperije u odnosu na ponekad nedavno porobljene zemlje.

Posle smrti god. 14. nastupio je na tronu njegov adaptirani sin Tiberije koji je bio komplikovana ličnost i unutrašnje je osećeo kao republikanac. Tokom svoje vlade on se staro za obezbeđenje granica i punjanje blagajne. Značajan događaj za vreme Tiberije bilo je razapinjanje na krst Isusa u provinciji Judeja. Već treći princeps Kaligula se pokazao kao tiranin. Njegova se vlada završila posle tri godine njegovim ubistvom od strane pretorijanaca. Za vreme Klaudija je bila ka imperiji prisajedinjena provincija Britanija a posle i Trakija. Posle Klaudija koji je bio otrovan od strane svoje supruge Agripine dobio je vladu Neron. Njegova u početku poletna vladavina se promenila u teror u toku kojeg je ubijao članove svoje porodice a spekuliše se da je dao i zapaliti Rim 64. g. Za vreme njegove vladavine došlo je i do prvih progona hrišćana. Kada su se protiv njega pobunile legije on je izvršio samoubistvo. 68. godina je predstavljala kraj njegove vladavine. Od ovog doba rimski carevi više nisu bili iz redova stare rimske aristokratije.

Vrhunac carstva

Titov slavoluk

Posle Neronove samoubistva nastala je borba za vlast i kao pobednik je izašao vojskovođa Vespazijan koji je osnovao dinastiju Flavijevaca. Kada je posle uspešne vladavine Vespazijan umro 70. god, car je postao njegov stariji sin Tit. Njegova vladavina je značajna po snažnoj erupciji Vezuva kao i epidemiji tifusa, a završena je i izgradnja Koloseuma. Posle njega i njegovog prevremenog kraja vladavine nastupio je njegov mlađi brat Domicijan koje je u izvorima, najpre kod istoričara Tacita, prikazan kao autokrata. Domicijan je, suprotno rimskim tradicijama, tražio da mu se ukazuju takoreći božanske počasti i koristio je titulu dominoma tj. gospodara. Senatori su u više navrata kovali zavere protiv Domicijana i car je 96. god. pao kao žrtva atentata.

Naredni period od 96. do 193. godine poznat je kao period dinastije Antonina ili adoptivnih careva, koje se smatra za doba vrhunca imperija u pogledu kulturnog i privrednog uspona. Carevi su vladali u saglasnosti i slozi sa senatom, a senatori su zauzvrat potovali principata. Senat je 96. za vladara izabrao Nervu, a ovaj je adoptirao je vojskovođu Trajana i proglasio ga time svojim naslednikom. Trajan je ujedno postao prvi car koji nije bio rođen u Italije, već u provinciji Hispaniji. Zahvaljujući Trajanovim uspešnim ratovima protiv Dačana na srednjem Dunavu i protiv Parćana u Mesopotamiji Rimsko carstvo je dostiglo svoj teritorijalni vrhunac.

Trajanov naslednik je bio Hadrijan i njegova vladavina je donela konsolidaciju i civilizacioni, kulturni i tehnički porocvat države koji je pomogao nastupanje tada mladog hrišćanstva. U njegovo vreme su počele da se javljaju prve teškoće koje u to vreme još nisu zahtevale posebne mere.

U polovini 2. veka za cara Antonina Pija doseglo je carstvo vrhunac svoga blagostanja. Ali već za vreme „filozofa na tronu“ Marka Aurelija (161. – 180) g. se pojavljuju prvi važni problemi. Na rubu rimskog sveta počela je seoba brojnih germanskih i sarmatskih plemena koja su napala dunavsku granicu (limes)i ugrozila su samu Italiju. Zahvaljujući Markomanima, jednom od ovih ratobornih plemena, ovi ratovi su nazvani Markomanski ratovi. U isto vreme su Parćani napali istočne rimske provincije, a pobedničke rimske legije su sa istoka doneli tifus nazvan „antonijanska epidemija“. Osim ovih teškoća sa spoljne strane javljaju se i unutrašnje teškoće u državnim finansijama. Posle Marka Aurelija nastupio je njegov sin Komod koji je ostao zapamćen kao drugi Neron i koji je ubijen 192. god. kada senatori i dvorani više nisu mogli da podnose njegovu tiraniju.

Dinastija Severa i vojnički carevi (193-284)

Posle građanskog rata 193. godine došao je na vlast Septimije Sever koji je prvi car koji je bio poreklom iz Afrike. Na početku 3. veka on je povratio stabilnost imperije za izvesno vreme. U njegovo je vreme počeo opasan rast političke moći rimske vojske.

Njegov sin Karakala koji je uprkos svojem krutom vladanju prema senatu i svojoj porodici imao podršku među ljudima i vojnicima, pao je kao žrtva atentata za vreme pohoda na Parćane. Sledila je kratka vladavina Elagabala koji je pokušao da uvede kult istoimenog orijentalnog božanstva iz Emese u siriji. Već 222. godine bio je ovaj ekscentrični vladar ubijen i car je postao njegov mladi rođak Aleksandar Sever koji je pokušao da se suprostavi novom istočnom protivniku, Sasanidskom ili Novopersijskom carstvu i germanskim plemenima, ali je ubijen od strane nezadovoljnih vojnika.

Teritorije koje nisu priznavale autoritet rimskih imperatora. Zelenom bojom je prikazano Galorimsko carstvo, a žutom Palmirsko carstvo

Ubistvom Aleksandra Severa i uklanjanjem dinastije Severa 235. godine, počelo je doba vojničkih careva poznato kao kriza III veka. Neprekidna serija građanskih ratova, uzurpacija i ubijanje careva oslabila je imperiju koja je sada bila bespomoćna pred napadima njenih neprijatelja. Tokom pedeset godina između ubistva Aleksandera Severa i dolaska Dioklecijana na vlast na tronu su se smenila dvadeset i jedan legitimni car i bezbroj uzurpatora. Ovi carevi morali su da odbijaju napade Germana na Rajni i Dunavu. Goti koji su nastanjivali severne obale Crnog mora vršili su razorne napade na Balkan i Grčku a napadali su i Malu Aziju. Na zapadu su napadali Alemani tokom sedme decenije 3. veka Galiju i Italiju. Međutim, najteži ratovi su se odigravali na istočnoj granici gde je najveću opasnost predstavljalo sasanidsko carstvo. Veliki kralj Šapur I upadao je nekoliko puta u Siriju i pobeđivao rimske legije. Šapur je 259. godine čak zarobio rimskog cara Valerijana i odveo ga u ropstvo gde je rimski vladar preminuo.

Za razliku od ostalih religija i paganskih kultova hrišćani nisu pridavali odgovarajuće poštovanje instituciji cara. Decije Trajan koji je pokušao da uspostavi poštovanje starih božanstava progonio je hrišćane, a posle njega su to činili i Valerijan i Dioklecijan.

Nastupanje pozne antike (284-395)

Tetrarhi skulptura koje je ukradena iz Konstantinopola od strane Venecije 1204. godine

Dolazak Dioklecijana na tron 284. godine danas se smatra za početak doba Pozne antike koje je karakterisala centralizacija i birokratizacija imperije i kasnija pobeda hrišćanstva. Dioklecijanu je pošlo celim redom mera i reformi u dosadašnjim formama principata da odgodi propadanje rimske imperije kojim je ona bila ugrožavana. Car je sproveo reformu državne uprave u okviru koje je povećao broj provincija. U svakoj od njih je bila odeljena vojnička i civilna uprava što je trebalo da sprečava pobunu protiv centralne vlade. Ka obezbeđenju granica sproveo je reforme armije koje je pored ostalog povećala već i tada visoke poreze.

Dioklecijan je stvorio novi sistem vladavine poznat kao tetrarhija („četvorovlašće“). Za svoga kolegu i drugog avgusta je pozvao Maksimijana, svog starog prijatelja po oružju. Oba cara su imanovali po jednog savladara nižeg ranga koji je nosio titulu cezara, Dioklecijan Galerija, Maksimijan Konstancija I Hlora. Neposredni povod za ovu reorganizaciju bio je da se ubuduće spreči uzurpacije. Podela carske vlasti nije bila novina, ali je za vreme Dioklecijana bila realizovana dosledno. Rim je i dalje bio glavni grad, ali su carevi pomerili svoje rezidencije bliže granicama gde su mogli lakše sa se suprotstave neprijateljima. Dioklecijan je težio da ojača autoritet države i ličnosti cara i primio je ime „Jovius“ po bogu Jupiteru. Hrišićane koji su odbijali da mu pruže božanske počasti je progonio. Slično vladarima 3. veka, Dioklecijan nije mario za senat i vladao je kao apsolutni vladar tj gospodar (lat. dominus). Zbog toga se danas smatra da od Dioklecijanove vladavine stari sistem carske uprave, principat, smenjuje dominat.

Sistem tetrahije se urušio nakon Dioklecijanovog povlačenja sa prestola 305. godine. Bez njegovog autoriteta brzo su izbila na površinu neslaganja unutar carskog kolegijuma. Tokom nerednih nemira i građanskih ratova vladar čitavog carstva postaje postepeno Konstantin I Veliki, sin Konstancija Hlora. Konstantin je u početku vladao severozapadnim delom Rimskog carstva, ali je 312. u bici kod Milvijskog mosta, nedaleko od Rima, Konstantin pobedio i uklonio Maksencija, Maksimijanovog sina. Za razliku od Dioklecijana i Galerija, Konstantin je već od dolaska na vlast 306. godine bio tolerantan prema hrišćanima, a u bici kod Milvijskog mosta njegovi vojnici su pobedili noseći Isusovim monogramom (hiron) na štitovima i vojnim stegovima. Pobeda iz 312. je inspirisala Konstantina da definitivno prigrli hrišćanstvo, a naredne, 313. godine, izdao je Milanski edikt zajedno sa zetom i savladarom Licinijem. Hrišćanstvo postaje jedna od zvaničnih religija Rimskog carstva, a posle 324. godine, kada je Konstantin ujedino carstvo pod svojom vlašću, prestaju svi progoni hrišćanskog klera.

Crkva je sa svojom složenom hijerarhijom u početku oponašala rimsku provincijsku upravu. Pored toga, Konstantin i članovi njegove porodice su započeli tradiciju ktitorstva zidajući crkve širom carstva. Takođe, Konstantin je episkopima dao i svetovna ovlašćenja da sude u sporovima među samim hrišćanima, a kler je oslobodio poreza. Osim priznavanja hrišćanstva car Konstantin Veliki je poznat po još jednom događaju a to je bilo osnivanje Novog Rima- Konstantinopolja. Težište imperije se time preselilo u bogatiji i stabilniji deo istočne polovine. Konstantin je nastavio sa reformama Dioklecijana i imperija je bila podeljena na četiri prefekture koje su se dalje delili na trinaest dijeceza. Dioklecijanove i Konstantinove reforme doprineli su stabilnosti imperije, dodale su nova finansijska sredstva koje su dozvolila da se poveća armija i da se učvrsti odbrana imperije.

Ubrzo posle smrti Konstantina I Velikog između njegovih tri sina se razvila borba za vlast. Konstancije II je nadživeo svoju braću i do 353. godine uklonio uzurpatore Vetraniona i Magnencija. Konstancije je sa uspehom branio carstvo od Persijanaca, a preduzeo je i pohod protiv Sarmata na srednjem Dunavu. Kako bi sprečio nove uzurpacije na Zapadu, Konstancije je proizveo svog brata od strica Julijana u savladara-cezara. Novi građanski rat je izbegnut Konstancijevom iznenadnom smrću 361, a Julijan Apostata (Otpadnik) je pokušao da osnaži tradicionalno paganstva. Carev pokušaj nije bilo dugog veka i posle pohoda na Persiju i smri ovog vladara 363. ugasila se Konstantinova dinastija. Novu carsku dinastiju utemeljio je Valentinijan I koji je za svog istočnog savladara imenovao brata Valensa.

Novi car Teodosije je bio prinuđen da uspostavi mir sa Gotima kojim je bilo dozvoljeno da nasele ove zemlje kao „federate“ od kada podstiče kao trajna pojava prisustvo barbara na rimskoj teritoriji. Teodosije I je bio poslednji rimski car nakon što je savladao poslednju uzurpaciju i vladao je celom imperijom. Za vreme njegove vladavine hrišćanstvo je bilo ustanovljeno kao jedina državna religija posle njegove smrti vladali su carstvom njegovi sinovi Honorije i Arkadije na zapadu i istoku. Iako je ova podela kasnije postala kao definitivna misao o jedinstvu trajala je i dalje i tako su zakoni koji su proglašeni od jednog cara bili važeći i na drugoj strani.

Kraj antičkog carstva

Pljačkanje Rima od strane Vandala g. 455.

Istočno rimsko carstvo je bilo ekonomski konsolidovanije i gustije nastanjeni deo imperija koji je bez većih posledica preživelo seobe naroda. Nasuprot zapadno rimsko carstvo u toku 5. veka polako tone. Postupanje Huna u Evropu spustio je domino efekat i pokreti plemana koji su u potpunosti promenili lik celog kontinenta. Da bi zabranili upade Germana u Italiju, Zapadno rimsko carstvo je povuklo svoje legije sa granica Rajne koju su posle toga 406. godine prešla varvarska plemena koja su srušila upravu Rima u Galiji i Hispaniji, dok je Britanija ostavljena svojoj sudbini. 410. godine su Vizigoti pod vođstvom Alarika I opljačkali Rim što je imalo veliki odjek na rimsku psihu. Oni su posle nekog vremena potlačeni u Galiju ali su i dalje bili velika opasnost za Rim. Zatim su Vandali pronikli u Afriku u ovu tako važnu provinciju za rimsku imperiju posle pada Kartaga 438. godine a 455. im je uspelo da ponovo opljačkaju Rim i iz tih razloga se njihovo ime upotrebljava kao pogrdno.

Iako je 451. godine u jedinstvu sa Vizigotima Rim savladao Hune pod vođstvom Atile u bici na Katalunskim poljima rimska imperija se nazadrživo kretala ka svome kraju jer su carevi bili slabi i lotke u rukama vojskovođa. 476. godine je Odoakar smenio cara Romula Avgustula što se smatra krajem Zapadnog carstva iako se Odokar smatrao za „Germana u rimskoj službi“ i svoju vladavinu je tumačio kao upravljanje Italijom u ime cara u Konstantinopolju. Čisto formalno je Italija stalno deo imparije i tako je i nastupnik Odoakara ostrogotski kralja Teodorih Veliki težio da dobije priznanje istočnoga cara.

Za razliku od Zapadnog, Istočno rimsko carstvo nije bilo tako razarajuće pogođeno germanskim najezdama pored toga ona je disponirala mnogo većim finansijskim sredstvima i pre svega obratnom diplomatijom. Imalo je i bolji geografski položaj i prirodne granice koji su stvorile prirodne prepreke nadiranju neprijatelja.

mozajik - Car Justinijan sa pratnjum u crkvi- bazilici Sent Vitale u Raveni

Za vlade Justinijana I poslednjeg cara čiji je jezik kao materinji bio latinski, njegov vojskovođa Velizar je povratio velike delove zapadnog carstva (severnu Afriku, Italiju i južnu Španiju). Justinijan koji je ratovao i sa Persijancima koji su posle pada Zapadnog carstva osećeli svoju šensu ipak je postao najjači vladar u Sredozemlju i pri tome je kontrolisao sve zemlje koje su od davnine bili rimska imperija (sa izuzetkom Britanije, Galije i Hispanije). Posle Justinijanove smrti se zapadne zamlje pokazuju kao dugotrejno neodržive i bile su u moći Vizigota.


Datoteka:Eroberungen-Islam.JPG
Ekspanzija Islama gde je ljubičastom bojom obeležena istočna rimska imperija

Istočno carstvo je tokom 7. veka postepeno izgobilo svoj rimski karakter. Duboke unutrašnje i vanjske promene doveli su takođe i na istoku ka nastupanju srednjeg veka. Istočna rimska imperija sa svojim glavnim gradom Konstantinopolem trajala je sve do 15. veka i njno se stanovništvo smatralo za Rimljane u unutrašnjim strukturama imperije došlo je posle godine 640. ka velikoj transformaciji tako da se sasvim opravdano od toga datuma govori o istočnom rimskom carstvu kao o Vizantijskom carstvu.

Vidi još

Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA