Bošnjaci – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Munjanes (razgovor | doprinos)
m →‎Preporod: popravka
Munjanes (razgovor | doprinos)
mNema sažetka izmjene
Red 143: Red 143:
}}
}}


'''Bošnjaci''' su južnoslavenski [[narod]] koji nastanjuje uglavnom svoju domovinu [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], te sa značajnim narodnim manjinama – i ostale države [[Balkanski poluotok|Balkanskog poluotoka]]; naročito [[Sandžak|regiju Sandžak]] u [[Srbija|Srbiji]] i [[Crna Gora|Crnoj Gori]] (gdje Bošnjaci čine regionalnu većinu), te [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Bošnjaci su ponajviše okarakterizirani svojom historijskom povezanosti s [[Bosna (regija)|regijom Bosna]], tradicionalnom većinskom pripadnosti [[islam|islamu]] od [[15. vijek|15. vijeka]] i [[16. vijek|16. vijeka]], općom kulturom, te [[bosanski jezik|bosanskim jezikom]]. Kao narod pripadaju kako evropskom tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.
'''Bošnjaci''' su [[Južnoslavenski narodi|južnoslavenski narod]] koji nastanjuje uglavnom svoju domovinu [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], te sa značajnim narodnim manjinama – i ostale države [[Balkanski poluotok|Balkanskog poluotoka]]; naročito [[Sandžak|regiju Sandžak]] u [[Srbija|Srbiji]] i [[Crna Gora|Crnoj Gori]] (gdje Bošnjaci čine regionalnu većinu), te [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Bošnjaci su ponajviše okarakterizirani svojom historijskom povezanosti s [[Bosna (regija)|regijom Bosnom]], tradicionalnom većinskom pripadnosti [[islam|islamu]] od [[15. vijek|15. vijeka]] i [[16. vijek|16. vijeka]], općom kulturom, te [[bosanski jezik|bosanskim jezikom]]. Kao narod pripadaju kako evropskom, tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.


Na engleskim govornim područjima naziv ''Bošnjaci'' se često koristi za ''bosanske muslimane''. Ovaj termin u praksi nije u potpunosti tačan jer nisu svi Bošnjaci pripadnici [[islam|islama]] ili – općenito – ijedne religije. Pojam ''Bošnjaci'' se često poistovjećuje i s pojmom ''[[Bosanci]]'', iako se ovaj izraz koristi isključivo za označavanje svih stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost.
Na engleskim govornim područjima naziv ''Bošnjaci'' se često koristi za ''bosanske muslimane''. Ovaj termin u praksi nije u potpunosti tačan jer nisu svi Bošnjaci pripadnici [[islam|islama]] ili – općenito – ijedne religije. Pojam ''Bošnjaci'' se često poistovjećuje i s pojmom ''[[Bosanci|'''Bosanci''']]'', iako se ovaj izraz koristi za označavanje svih stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost.


Više od dva miliona Bošnjaka danas živi na [[Balkan|Balkanu]], s procjenom od dodatnih milion koji su se naselili i koji žive širom svijeta. Više slučajeva [[Genocid u Bosni i Hercegovini|etničkog čišćenja i genocida u BiH]], a koje su izvršili [[Srbi]] i [[Hrvati]] u BiH, imali su ogroman utjecaj na teritorijalni raspored stanovništva. Zbog ovoga, jednim dijelom,<ref>Odbor za vanjske poslove, Senat SAD-a, etničko čišćenje Bosne i Hercegovine (Ured američke Vlade, štampano 1992.)</ref> veoma dobro primjećena [[bošnjačka dijaspora]] postoji i djeluje u velikom broju zemalja uključujući [[Austrija|Austriju]], [[Njemačka|Njemačku]], [[Australija|Australiju]], [[Švedska|Švedsku]], [[Turska|Tursku]], [[Kanada|Kanadu]] i [[Sjedinjene Američke Države]]. I u svom regionu i širom svijeta, Bošnjaci su često posebni zbog svoje jedinstvene kulture, koja je bila pod utjecajem i istočnjačke i zapadnjačke civilizacije (a time i načina obrazovanja) tokom svoje historije.
Više od dva miliona Bošnjaka danas živi na [[Balkan|Balkanu]], s procjenom od dodatnih milion koji su se naselili i koji žive širom svijeta. Više slučajeva [[Genocid u Bosni i Hercegovini|etničkog čišćenja i genocida u BiH]], a koje su izvršili [[Srbi]] i [[Hrvati]] u BiH, imali su ogroman utjecaj na teritorijalni raspored stanovništva. Zbog ovoga, jednim dijelom,<ref>Odbor za vanjske poslove, Senat SAD-a, etničko čišćenje Bosne i Hercegovine (Ured američke Vlade, štampano 1992.)</ref> veoma dobro primjećena [[bošnjačka dijaspora]] postoji i djeluje u velikom broju zemalja uključujući [[Austrija|Austriju]], [[Njemačka|Njemačku]], [[Australija|Australiju]], [[Švedska|Švedsku]], [[Turska|Tursku]], [[Kanada|Kanadu]] i [[Sjedinjene Američke Države]]. I u svom regionu i širom svijeta, Bošnjaci su često posebni zbog svoje jedinstvene kulture, koja je bila pod utjecajem i istočnjačke i zapadnjačke civilizacije (a time i načina obrazovanja) tokom svoje [[Historija Bosne i Hercegovine|historije]].


==Etnonim i definicija==
==Etnonim i definicija==
Prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika, prva zabilježena upotreba riječi ''Bošnjak'' na [[engleski jezik|engleskom jeziku]] je od strane britanskog diplomate i historičara Paula Rycauta 1680. godine, i to kao ''Bosnack'' što je srodno postklasičnom latinskom ''Bosniacus'' (1682. g. ili ranije), francuskom ''Bosniaque'' (1695. g. ili ranije) ili njemačkom ''Bosniak'' (1737. g. ili ranije).<ref name=OED>{{cite book |chapterurl=http://oed.com/search?searchType=dictionary&q={{urlencode:Bosniak}} |chapter=Bosniak |title=Oxford English Dictionary|publisher=Oxford University Press|edition=3rd|month=|date=September 2005|isbn=<!-- 0198611862 --> |ref=Reference-OED-Bosniak}}</ref> Moderna pravopisna tumačenja se mogu naći u ''Penny Cyclopaediji'' iz 1836. godine (v. 231/1): "Stanovnici Bosne se sastoje od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla."<ref name=OED/> U slavenskim jezicima, ''-ak'' je čest sufiks koji se dodaje riječima da bi se stvorila imenica muškog roda, što se, primjerice, također može naći i u etnonimima [[Poljaci|Poljak]] (''Polak'') i [[Slovaci|Slovak]] (''Slovák'').
Prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika, prva zabilježena upotreba riječi ''Bošnjak'' na [[engleski jezik|engleskom jeziku]] je od strane britanskog diplomate i historičara Paula Rycauta [[1680]]. godine, i to kao ''Bosnack'' što je srodno postklasičnom latinskom ''Bosniacus'' ([[1682]]. g. ili ranije), francuskom ''Bosniaque'' ([[1695]]. g. ili ranije) ili njemačkom ''Bosniak'' ([[1737]]. g. ili ranije).<ref name="OED">{{cite book |chapterurl=http://oed.com/search?searchType=dictionary&q={{urlencode:Bosniak}} |chapter=Bosniak |title=Oxford English Dictionary|publisher=Oxford University Press|edition=3rd|month=|date=September 2005|isbn=<!-- 0198611862 --> |ref=Reference-OED-Bosniak}}</ref> Moderna pravopisna tumačenja se mogu naći u ''Penny Cyclopaediji'' iz [[1836]]. godine (v. 231/1): "Stanovnici Bosne se sastoje od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla."<ref name="OED" /> U slavenskim jezicima, ''-ak'' je čest sufiks koji se dodaje riječima da bi se stvorila imenica muškog roda, što se, primjerice, također može naći i u etnonimima [[Poljaci|Poljak]] (''Polak'') i [[Slovaci|Slovak]] (''Slovák'').


Najranija potvrda za pojavu etnonima ''Bošnjanin'' je historijski pojam [[Bošnjani]]n ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosniensis''), koji označava ljude srednjovjekovnog [[Bosansko kraljevstvo|Bosanskog kraljevstva]].<ref>{{cite book |url=http://books.google.com/books?id=KQkXAQAAIAAJ&q=called+the+bosnjani&dq=called+the+bosnjani&hl=sv&sa=X&ei=tkCIUdTXJunj4QTz9oCIAg&redir_esc=y|title=''Mitovi i granice u jugoistočnoj Evropi''|author=Pål Kolstø |year=2005|work= |publisher=Hurst & Co. |accessdate=}}, str. 120: ''(...) srednjovjekovna Bosna je bila zemlja jednog naroda, jednog bosanskog naroda koji se zvao Bošnjani, a koji je pripadao trima konfesijama.''</ref> Prema ''Hrvatskoj enciklopediji'', u izdanju [[Leksikografski zavod "Miroslav Krleža"|Leksigografskog zavoda "Miroslav Krleža"]], "''Bošnjaci'' su naziv za podanike bosanskih vladara u predosmanlijskom dobu, podanike sultana u osmanlijskom dobu, odnosno današnji naziv za najbrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH. ''Bošnjak'', kao i stariji naziv ''Bošnjanin'' (lat. ''Bosnensis''), prvobitno je bilo ime koje je označavalo pripadnost srednjovjekovnoj [[bosanska država|bosanskoj državi]]."<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) – [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci]; ''Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. ''Bošnjak'', kao i stariji naziv ''Bošnjanin'' ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosnensis''), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.''</ref> Do [[15. vijek|15. vijeka]],<ref name=OED/> sufiks ''-(n)in'' je bio zamijenjen sufiksom ''-ak'' da bi se stvorila trenutna forma ''Bošnjak'', što je prvi put potvrđeno u diplomaciji bosanskog kralja [[Tvrtko II|Tvrtka II]] koji je 1440. godine poslao delegaciju (''Apparatu virisque insignis'') do poljskog kralja [[Mađarska|Mađarske]], Władysława Warneńczyka (1440–1444), tvrdeći zajedničko slavensko porijeklo i "sličnost između ''Bošnjaka'' i ''Poljaka''".<ref>[[http://books.google.com/books?id=1qdnAAAAMAAJ&q|''Povijest Bosne do propasti Kraljevstva'']] (autor: Vjekoslav Klaić; izdavač: ''Troškom piščevim''; stranica: 278; godina: 1882.): ''Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom (u prijevodu na bosanski: "preci Bošnjaka su isti kao i preci Poljaka").''</ref><ref>Jędrzej Moraczewski, "Dzieje Rzeczypospolitej Polskiej”, 1844</ref><ref>Muhamed Hadžijahić – ''Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana'' (godina: 1974.; str. 7.): "Kralj Stjepan Tvrtković poslao je odmah ovome kralju 'sjajno poslanstvo odličnih muževa'", veli Vladislavov biograf pa nastavlja: "Ovi su, ispričavši porijeklo svoga plemena isticali, da su Bošnjacima bili isti pradjedovi kao i Poljacima te da im je zajednički jezik kojim govore i da se radi te srodnosti jezika i porijekla njihov kralj Tvrtko II živo raduje, što je Vladislav – kako se je pronio glas – sretan u svojim pothvatima."</ref>
Najranija potvrda za pojavu etnonima ''Bošnjanin'' je historijski pojam [[Bošnjani]]n ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosniensis''), koji označava ljude srednjovjekovnog [[Bosansko kraljevstvo|Bosanskog kraljevstva]].<ref>{{cite book |url=http://books.google.com/books?id=KQkXAQAAIAAJ&q=called+the+bosnjani&dq=called+the+bosnjani&hl=sv&sa=X&ei=tkCIUdTXJunj4QTz9oCIAg&redir_esc=y|title=''Mitovi i granice u jugoistočnoj Evropi''|author=Pål Kolstø |year=2005|work= |publisher=Hurst & Co. |accessdate=}}, str. 120: ''(...) srednjovjekovna Bosna je bila zemlja jednog naroda, jednog bosanskog naroda koji se zvao Bošnjani, a koji je pripadao trima konfesijama.''</ref> Prema ''Hrvatskoj enciklopediji'', u izdanju [[Leksikografski zavod "Miroslav Krleža"|Leksigografskog zavoda "Miroslav Krleža"]], "''Bošnjaci'' su naziv za podanike bosanskih vladara u predosmanlijskom dobu, podanike sultana u osmanlijskom dobu, odnosno današnji naziv za najbrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH. ''Bošnjak'', kao i stariji naziv ''Bošnjanin'' (lat. ''Bosnensis''), prvobitno je bilo ime koje je označavalo pripadnost srednjovjekovnoj [[bosanska država|bosanskoj državi]]."<ref>Hrvatska enciklopedija (LZMK) – [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci]; ''Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. ''Bošnjak'', kao i stariji naziv ''Bošnjanin'' ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosnensis''), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.''</ref> Do [[15. vijek|15. vijeka]],<ref name=OED/> sufiks ''-(n)in'' je bio zamijenjen sufiksom ''-ak'' da bi se stvorila trenutna forma ''Bošnjak'', što je prvi put potvrđeno u diplomaciji bosanskog kralja [[Tvrtko II|Tvrtka II]] koji je 1440. godine poslao delegaciju (''Apparatu virisque insignis'') do poljskog kralja [[Mađarska|Mađarske]], Władysława Warneńczyka (1440–1444), tvrdeći zajedničko slavensko porijeklo i "sličnost između ''Bošnjaka'' i ''Poljaka''".<ref>[[http://books.google.com/books?id=1qdnAAAAMAAJ&q|''Povijest Bosne do propasti Kraljevstva'']] (autor: Vjekoslav Klaić; izdavač: ''Troškom piščevim''; stranica: 278; godina: 1882.): ''Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom (u prijevodu na bosanski: "preci Bošnjaka su isti kao i preci Poljaka").''</ref><ref>Jędrzej Moraczewski, "Dzieje Rzeczypospolitej Polskiej”, 1844</ref><ref>Muhamed Hadžijahić – ''Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana'' (godina: 1974.; str. 7.): "Kralj Stjepan Tvrtković poslao je odmah ovome kralju 'sjajno poslanstvo odličnih muževa'", veli Vladislavov biograf pa nastavlja: "Ovi su, ispričavši porijeklo svoga plemena isticali, da su Bošnjacima bili isti pradjedovi kao i Poljacima te da im je zajednički jezik kojim govore i da se radi te srodnosti jezika i porijekla njihov kralj Tvrtko II živo raduje, što je Vladislav – kako se je pronio glas – sretan u svojim pothvatima."</ref>

Verzija na datum 21 oktobar 2014 u 23:25

Ne poistovećivati sa Bosanci.

Šablon:Glavno značenje

Bošnjaci
Бошњаци
Datoteka:Antun Knežević.jpg
Vilajetović
Datoteka:Elez dervisevic 1.jpg Datoteka:Enver c.png
Datoteka:Dzemo-bijedic.gif
Datoteka:Edin Džeko portrait.jpg
Ukupna populacija

3–4,5 miliona (procjena)

Regioni sa značajnim brojem pripadnika
Bosna i Hercegovina 2.185.055 [1]
Turska 101.000–2 mil.1 [2][3]
Njemačka 158.158 [4]
Srbija 145.278 [5]
SAD 98.766–350.000 [6][7]
Švedska 56.595 [8]
Crna Gora 53.605 [9]
Švicarska 46.773 [10]
Kosovo 45.600 [11]
Hrvatska 39.037 [12]
Slovenija 21.542 [13]
Kanada 21.040 [14]
Danska 21.000 [15]
Makedonija 17.018 [16]
Australija 17.993 [17]
Norveška 16.338 [18]
Italija 3.600 [19]
Belgija 2.182 [20]
Evropska unija ukupno oko 400.000 [21]
Jezik/ci
bosanski
Religija
small>većinska zastupljenost
islam
manjinska zastupljenost
katoličanstvo
pravoslavlje
judaizam
ateizam
agnosticizam
Srodne etničke grupe
Južni Slaveni, a najviše Srbi, Crnogorci, Hrvati i Jugoslaveni

Bošnjaci su južnoslavenski narod koji nastanjuje uglavnom svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, te sa značajnim narodnim manjinama – i ostale države Balkanskog poluotoka; naročito regiju Sandžak u Srbiji i Crnoj Gori (gdje Bošnjaci čine regionalnu većinu), te Hrvatsku. Bošnjaci su ponajviše okarakterizirani svojom historijskom povezanosti s regijom Bosnom, tradicionalnom većinskom pripadnosti islamu od 15. vijeka i 16. vijeka, općom kulturom, te bosanskim jezikom. Kao narod pripadaju kako evropskom, tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Na engleskim govornim područjima naziv Bošnjaci se često koristi za bosanske muslimane. Ovaj termin u praksi nije u potpunosti tačan jer nisu svi Bošnjaci pripadnici islama ili – općenito – ijedne religije. Pojam Bošnjaci se često poistovjećuje i s pojmom Bosanci, iako se ovaj izraz koristi za označavanje svih stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost.

Više od dva miliona Bošnjaka danas živi na Balkanu, s procjenom od dodatnih milion koji su se naselili i koji žive širom svijeta. Više slučajeva etničkog čišćenja i genocida u BiH, a koje su izvršili Srbi i Hrvati u BiH, imali su ogroman utjecaj na teritorijalni raspored stanovništva. Zbog ovoga, jednim dijelom,[22] veoma dobro primjećena bošnjačka dijaspora postoji i djeluje u velikom broju zemalja uključujući Austriju, Njemačku, Australiju, Švedsku, Tursku, Kanadu i Sjedinjene Američke Države. I u svom regionu i širom svijeta, Bošnjaci su često posebni zbog svoje jedinstvene kulture, koja je bila pod utjecajem i istočnjačke i zapadnjačke civilizacije (a time i načina obrazovanja) tokom svoje historije.

Etnonim i definicija

Prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika, prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak na engleskom jeziku je od strane britanskog diplomate i historičara Paula Rycauta 1680. godine, i to kao Bosnack što je srodno postklasičnom latinskom Bosniacus (1682. g. ili ranije), francuskom Bosniaque (1695. g. ili ranije) ili njemačkom Bosniak (1737. g. ili ranije).[23] Moderna pravopisna tumačenja se mogu naći u Penny Cyclopaediji iz 1836. godine (v. 231/1): "Stanovnici Bosne se sastoje od Bošnjaka, rase slavenskog porijekla."[23] U slavenskim jezicima, -ak je čest sufiks koji se dodaje riječima da bi se stvorila imenica muškog roda, što se, primjerice, također može naći i u etnonimima Poljak (Polak) i Slovak (Slovák).

Najranija potvrda za pojavu etnonima Bošnjanin je historijski pojam Bošnjanin (lat. Bosniensis), koji označava ljude srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva.[24] Prema Hrvatskoj enciklopediji, u izdanju Leksigografskog zavoda "Miroslav Krleža", "Bošnjaci su naziv za podanike bosanskih vladara u predosmanlijskom dobu, podanike sultana u osmanlijskom dobu, odnosno današnji naziv za najbrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (lat. Bosnensis), prvobitno je bilo ime koje je označavalo pripadnost srednjovjekovnoj bosanskoj državi."[25] Do 15. vijeka,[23] sufiks -(n)in je bio zamijenjen sufiksom -ak da bi se stvorila trenutna forma Bošnjak, što je prvi put potvrđeno u diplomaciji bosanskog kralja Tvrtka II koji je 1440. godine poslao delegaciju (Apparatu virisque insignis) do poljskog kralja Mađarske, Władysława Warneńczyka (1440–1444), tvrdeći zajedničko slavensko porijeklo i "sličnost između Bošnjaka i Poljaka".[26][27][28]

Bošnjaci izvode svoje etničko ime iz pojma Bosna, te istoimenog naziva rijeke Bosne, za što se vjeruje da je predslavenskog jezičkog porijekla,[29][30] te da se možda i spominje po prvi put tokom 1. vijeka od strane rimskog historičara Marcusa Velleiusa Paterculusa kao Bathinus Flumen.[31] S druge strane, neki historičari[32] su sugerirali da izvod imena proizilazi iz rimskog Ad Basante, što je prvi put spomenuto u 5. vijeku u Tabula Peutingerianom-u, gdje se također nalazi i predlagani izvor Bathinus.[33] Odakle potječe samo ime Bosna, s druge strane, nije poznato. Teorija koju je iznio filolog Anton Mayer u svom radu Die Sprache der Alten Illyrier je da bi ime moglo proizilaziti iz ilirskog Bas-ann-ass (basinus), što bi opet bilo zloupotreba proto-indoevropskog korijena bos ili bogh (u prijevodu na bosanski: tekuća voda).[34] Ostale teorije uključuju rijedak latinski izraz Bosina (što znači granica), te moguće slavensko i tračko porijeklo.[35][36] Kao takav, Bošnjak je etimološki ekvivalent svog neetničkog pojma bosanski (koji je ušao u engleski jezik otprilike u isto vrijeme, putem srednjofrancuskog Bosnien): rodom iz Bosne.[37]

S tačke gledišta Bošnjaka, bosanstvo i bošnjaštvo su međusobno blisko povezani, jer Bošnjaci vezuju svoj identitet s Bosnom i Hercegovinom.[38]

Za vrijeme trajanja osmanlijske vlasti, pojam Bošnjak se odnosio na sve stanovnike Bosne; turski pojmovi kao što su Boşnak milleti, Boşnak kavmi i Boşnak taifesi (svi znače, otprilike, bosanski narod), korišteni su u Carstvu za opisivanje Bosanaca u etničkom ili "plemenskom" smislu; i doista, osmanlijski putnik i pisac iz 17. vijeka, Evlija Čelebija, u svom djelu Sejahatnama (tur. Seyahatnâme) govori da su ljudi u Bosni, kao narod, poznati pod imenom Bošnjaci.[39] Međutim, koncept nacije je bio stran Osmanlijama u to vrijeme – ideju da su muslimani i kršćani neke vojne pokrajine mogli imati bilo koji zajednički sur-konfesionalni identitet po osjećaju pripadnosti istom i ne treba spominjati. Stanovnici Bosne sebe su nazivali različitim nazivima: od Bošnjaka, u punom smislu značenja te riječi, s temeljima kao teritorijalnom oznakom, kroz niz regionalnih i vjerskih imena (Bosanac i Musliman), pa sve do savremenih nacionalnih, tj. narodnih (ponovo Bošnjak). U tom smislu, kršćanski Bosanci nisu opisivali sebe kao da su Srbi ili Hrvati prije 19. vijeka, ili tačnije – sve do Okupacije 1878. godine, kada je sadašnja troetnička stvarnost Bosne i Hercegovine konfigurirana indirektno na temelju religijske pripadnosti.[40]

Preporod

Bošnjaci su općenito definirani kao južnoslavenski narod na području bivše Jugoslavije čiji se članovi identificiraju Bosnom i Hercegovinom kao matičnom državom i dijelom takvog zajedničkog naroda od kojeg je većina islamske vjeroispovijesti. Ipak, čelnici i intelektualci bošnjačke zajednice imaju različite stavove o tome šta to tačno znači biti Bošnjak. Neki mogu ukazivati na islamsko naslijeđe, dok drugi naglašavaju čisto sekularni i nacionalni karakter bošnjačkog identiteta i njegovu povezanost s bosanskom (i hercegovačkom) teritorijom i historijom.[41] Štaviše, pojedinci izvan Bosne i Hercegovine također vjerovatno imaju svoje lične interpretacije. Neki ljudi, poput Crnogorca Abdula Kurpejovića, vide islamsku komponentu u bošnjačkom identitetu, ali na taj način da se ona odnosi isključivo na slavenske muslimane u Bosni.[42] Ipak, drugi smatraju sve slavenske muslimane u bivšoj Jugoslaviji – uključujući i Gorance – Bošnjacima.[43]

Datoteka:Bos institute.png
Bošnjački institut u Sarajevu, osnovan od strane jednog od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca 20. vijekaAdila Zulfikarpašića, je odiseja ogromne zbirke umjetničkih djela koja sažimaju širok spektar bošnjačke historije i kulture

U Jugoslaviji u kojoj su Srbi dominirali,[44] za razliku od prethodne Austro-Ugarske monarhije,[45] mogućnost etničkog izjašnjavanja "Bošnjak" je odbijana (neprihvatljiva).[46] Kao politički kompromis, Ustav Jugoslavije bio je izmijenjen i dopunjen 1968. godine da bi se uveli Muslimani – u narodnom (ne u vjerskom) smislu; to je značilo samo prepoznavanje konstitutivnog naroda, ali ne i Bošnjaka, a time i bosanskog imena. Prije toga, velika većina Bošnjaka se izjašnjavala kao etnički neopredijeljeni musliman ili – u manjoj mjeri – neopredijeljeni Jugoslaven u popisima koji su se odvijali u Jugoslaviji, jer su ostale dostupne opcije bile Srbin-musliman i Hrvat-musliman.[47] Iako je postizanje priznanja kao zasebnog naroda pod alternativnim imenom ostvareno, upotreba riječi Musliman u značenju imena naroda je, ipak – odmah u početku – odbijana, jer se nastojalo da se Bošnjaci označe kao vjerska grupa umjesto etničke. Citat bosanskog predsjednika Hamdije Pozderca u to vrijeme govori o indirektno uslovljenom prihvatanju pogrešnog imena Musliman:

Šablon:Citat2

Nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Jugoslavije početkom 1990-ih, velika većina Muslimana se željela izjasniti koristeći ime Bošnjak. U septembru 1993. godine, u toku rata u BiH, Drugi bošnjački sabor formirao je osnovu za službenu ponovnu uspostavu historijskog etničkog imena Bošnjak i negodovanja zbog bivšeg pojma Musliman koji je bio u upotrebi tokom SFR Jugoslavije.[30] Danas, izborni zakon Bosne i Hercegovine, kao i Ustav Bosne i Hercegovine, priznaju rezultate Popisa stanovništva 1991. godine koji se odnose na Bošnjake koji su, pored Srba i Hrvata, jedan od tri konstitutivna naroda u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, i najveća etnička grupa u zemlji.

U ostalim ex-jugoslavenskim zemljama sa značajnom slavenskom muslimanskom populacijom usvajanje imena Bošnjak je manje dosljedno. Učinci tog fenomena najbolje se mogu vidjeti u popisima. Naprimjer, crnogorski popis stanovništva iz 2003. godine zabilježio je 48.184 ljudi koji su registrirani kao Bošnjaci i 28.714 koji su registrirani kao Muslimani (u narodnom smislu). Iako crnogorski slavenski Muslimani čine jednu etničku zajednicu sa zajedničkom kulturom i historijom, ova zajednica je podijeljena o tome hoće li se registrirati kao Bošnjaci (odnosno usvojiti bošnjački narodni identitet) ili kao Muslimani u narodnom smislu.[42] Slično tome, slovenski popis stanovništva 2002. godine bilježi 8.062 ljudi koji su registrirani kao Bosanci, vjerovatno naglašavajući (velikim dijelom) odluku mnogih sekularnih Bošnjaka da se prvenstveno identificiraju na taj način (situacija koja se donekle može usporediti s jugoslavenskom opcijom tokom socijalističkog perioda). Međutim, takvi ljudi čine manjinu (čak i u zemljama poput Crne Gore, gdje je to značajan problem), dok je velika većina slavenskih muslimana u bivšoj Jugoslaviji usvojila bošnjačko narodno ime.


"Muslimani" u SFR Jugoslaviji
Republika 1971 1981 1991
Bosna i Hercegovina 1.482.430 (39,6%) 1.630.033 (39,5%) 1.902.956 (43,5%)[48]
Crna Gora 70.236 (13,3%) 78.080 (13,4%) 89.614 (14,6%)
Hrvatska 18.457 (0,4%) 23.740 (0,5%) 43.469 (0,9%)
Makedonija 1.248 (0,1%) 39.512 (2,1%) 35.256 (1,7%)
Slovenija 3.197 (0,2%) 13.425 (0,7%) 26.867 (1,4%)
Srbija 154.364 (1,8%) 215.166 (2,3%) 246.411 (2,5%)
SFR Jugoslavija 1.729.932 (8,4%) 1.999.957 (8,9%) 2.344.573 (10,0%)

Historija

Odnosi sa susjednim nacionalizmom

Kao plodno tlo za konflikte između različitih religija, nacionalnih mitologija i koncepata državljanstva, veliki dio historiografije Bosne i Hercegovine je od 19. vijeka bio predmet konkurentnih nacionalističkih tvrdnji za širenje srpskih i hrvatskih hegemonističkih težnji u Bosni i Hercegovini, inherentno se ispreplićući u složenoj prirodi Bosanskog rata na kraju 20. vijeka.[49] Andras Riedlmayersovo podrobno istraživanje za Haaški sud pokazuje sljedeće: "Ono što se dogodilo u Bosni nije samo genocid, namjerno razaranje osnovnih temelja jedne određene zajednice ili skupine ljudi unutar društva... (...) Ono što se dogodilo u Bosni je također opisano kao sociocid – ubijanje napredujućeg, složenog i prosvijećenog društva kako bi ga unazađeno, prostačko i zadrto društvo moglo zamijeniti."[50]

Za razliku od čestih srpskih i hrvatskih nacionalističkih tvrdnji, Bosna i Hercegovina predstavlja historijsku cjelinu koja ima svoj identitet i svoju historiju.[51] Ova dva susjeda su, doista, okupirali dijelove svog teritorija, ali samo za kratko vrijeme i, kao takve, ni Srbija ni Hrvatska nemaju bilo kakva ozbiljna historijska prava i pretenzije na Bosnu.[51][52] Osim toga, iako je Bosna i Hercegovina u odnosima sa svojim susjedima Srbima i Hrvatima kroz vijekove, ona ima veoma različitu historiju i kulturu u odnosu na njih.[53] John Kinnamos, historičar Bizantskog carstva iz 12. vijeka, navodi da Bosna nije bila podređena; naime, Bosanci su imali "vlastiti poseban način života i vlasti".[54] Prema američkom profesoru Johnu van Antwerpu Fineu Mlađem (John V. A. Fine Ml.), istaknutim autoritetom na ovim područjima ispitivanja,[55] Bošnjani su bili zaseban narod od najmanje 10. vijeka.[56]

Porijeklo i genetika

Rani Slaveni, ljudi iz sjeveroistočne Evrope, su naselili teritoriju Bosne i Hercegovine (i susjednih područja) u 6. vijeku i početkom 7. vijeka (u toku Seobe naroda), te su se sastojali od malih plemenskih jedinica proizašlih iz jedne slavenske konfederacije poznate Bizantincima pod imenom Sklavinija (dok su Anti, grubo rečeno, kolonizirali istočne dijelove Balkana).[57][58] Po svom dolasku, Slaveni su asimilirali paleo-Balkan, i to većinom romanizirana plemena, općenito poznata kao Iliri na području današnje Bosne i Hercegovine, ali i keltsko stanovništvo koje se pomiješalo s njima još od 4. vijeka p. n. e., te u manjoj mjeri Ostrogoti, tj. Istočni Goti, koji su pričali njemački jezik a koji su došli na ovo područje u kasnom 4. vijeku n. e. Timothy Gregory piše:

Šablon:Citat2

S obzirom na nova vremena, vrlo je vjerovatno – i ni na koji način nemoguće – da je mali dio predaka bošnjačkog naroda moguće pratiti do drugih islamiziranih i srodnih južnoslavenskih naroda, kao što su Hrvati (uglavnom ona populacija onoga što je postalo Turska Hrvatska, te oni slavonski muslimani koji su migrirali u Bosnu i Sandžak, nakon 1687. godine, kada su Osmanlije izgubile sve zemlje sjeverno od rijeke Save u tzv. Austro-turskom ratu). Neki Bošnjaci vuku korijene i od srpskih i crnogorskih muhadžira, ali i drugih nejužnoslavenskih pojedinaca, koji su pod osmanskom vlašću bili konvertirani (preobraćeni, prevedeni) na islam i prihvaćeni u zajedničku bošnjačku zajednicu (to su, npr., slavenizirani bosanski Vlasi,[59] Mađari,[59] Albanci,[59] i njemački Sasi[59]).

U udaljenom planinskom području – u Bosni – se čini da je naseljeno manje Slavena uopćeno, a možda da je i ona samo služila kao područje utočišta za domaće Ilire.[60] Toponim Bosna, nastao po imenu rijeke Bosne po kojem se historijski temelji – najvjerovatnije je izveden od ilirskog Bosona (u prijevodu na bosanski: tekuća voda), te je odraz ilirskog naslijeđa regije.[30] Plemena poznata pod etnonimima srpski i hrvatski se opisuju kao druga, kasnija / potonja, migracija različitih ljudi tokom druge četvrtine 7. vijeka za koje se ne vjeruje da su bili posebno brojni;[61][62] ova rana srpska i hrvatska plemena, čiji je tačan identitet predmet naučnih rasprava,[63] su došla da prevladaju nad Slavenima u susjednim regijama. Bosna, međutim, se čini da je teritorij izvan srpskog i hrvatskog upravljanja i ne spominje se kao jedno od područja koje je naseljeno od strane ovih plemena. Vremenom, Bosna će formirati nezavisnu jedinicu pod upravom vladara bana Kulina, koji je sebe nazivao Bošnjaninom.[64] U 14. vijeku Bosansko kraljevstvo smješteno na rijeci Bosni se počinje uzdizati. Njegovi su se ljudi, ne-koristeći lokalno ime, nazivali Bošnjanima.[56][65] Međutim, sve do osmanske okupacije Balkana nije bilo moguće da se moderni Bošnjaci počnu bitno razlikovati od okolnih Slavena, svojom samoidentificirajućom islamskom ulogom Bošnjaka, kao što je bila i ona koju je odigralo katoličanstvo za Hrvate i pravoslavlje za Srbe.[66] Socijalna antropologistkinja Tone Bringa zaključuje da "niti bošnjački, niti hrvatski, niti srpski identitet nije moguće u potpunosti razumjeti uzimajući u obzir samo islam ili kršćanstvo, respektivno, nego se u obzir mora uzeti specifični bosanski kontekst koji je rezultirao zajedničkom historijom i lokalitetom među Bosancima kako islamskih, tako i kršćanskih pozadina".[67]

Genetika

Glavni članak: Genetika

Kao i sa svim modernim evropskim nacijama, veliki stepen biološkog kontinuiteta postoji između Bošnjaka i njihovih drevnih predaka s bošnjačkom Y-hromozomskom lozom, svjedočeći pretežno paleolitsko evropsko porijeklo.[68][69] Većina (>67%) Bošnjaka pripada jednoj od tri glavne evropske Y-DNK haplogrupe / haploidne grupe:[68] haplogrupa I (48,2%), haplogrupa R1a (15,3%) i haplogrupa R1b (3,5%), dok ostala manjina pripada manje učestalim haplogrupama (haplogrupa E (12,9%), haplogrupa J2 (9,5%), haplogrupa G (3,5%) i haplogrupa P (3,5%)), uz ostale još rjeđe loze.[68]

Ova istraživanja su pokazala dominantnu Y-DNK haplogrupu I, a posebno njenu pod-haplogrupu I-M438, tj. I2, koja se može naći kod Bošnjaka, te povezati s paleolitskim naseljenicima kao takva da je pridonijela drevnim populacijama koje su se proširile na Balkanu nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma prije nekih 21.000 godina (vidi članak Ledeno doba).[68] Peričić i sur., naprimjer, stavlja njihovo širenje u period koji "nije raniji od tranzicije YD–Holocene a nije kasniji od ranog neolitika".[70] Nedvojbeno, slavensko stanovništvo se može podijeliti u dvije različite grupe: prvu koja obuhvata sve Zapadne Slavene (Poljaci, Slovaci itd.), Istočne Slavene (Rusi, Ukrajinci itd.), te nekoliko populacija Južnih Slavena (sjeverozapadni Hrvati i Slovenci), a koji se odlikuju haplogrupom R-M420, tj. R1a; te drugu koja obuhvata sve preostale Južne Slavene (uključujući i Bošnjake), a koja se odlikuje haplogrupom I2a2, tj. I-L69.2. Prema stavu Rebała i sur.-a, ovaj fenomen se objašnjava kao "doprinos Y-hromozoma od naroda koji su se naselili na Balkanu prije slavenskog širenja genetskom naslijeđu Južnih Slavena".[71]

Y-hromosomske haplogrupe identificirane među Bošnjacima iz Bosne i Hercegovine su sljedeće:

Raspodjela evropske Y-DNK haplogrupe I po regijama – preovladava u zemljama zapadnog Balkana, na Sardiniji, u sjevernoj Njemačkoj i u Skandinaviji (nalazi se kod 48,3% Bošnjaka[72] – i to sa oko 43,50%[72] pripadnosti u zapadno-balkanskim pod-grupama I2a1-P37.2 i oko 4,70%[72] u nordijskoj pre-germanskoj I1-M253 pod-grupi)
  • Haplogrupa I2 (43,50%)[68] – Učestalost ove haplogrupe je najviša u Bosni i Hercegovini (52,20% i 63,80%, respektivno po dvama regijama: Bosne, te Hercegovine[73]), dok je njen varijetet najviši u velikim geografskim područjima koje pokriva BiH, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, sjeverna Albanija, Bugarska, Rumunija, Moldavija, Ukrajina i Bjelorusija. Ova haplogrupa je povezana s paleolitskim[74] naseljavanjima u regiji i predstavlja veoma vjerovatan potpis ponovnog širenja balkanske populacije nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma.[72]
    • Haplogrupa I1 (4,70%)[68] – Ljudi koji pripadaju ovoj haplogrupi svi potječu od jednog pretka koji je živio u Sjevernoj Evropi prije 10.000–7.000 godina. To je najčešća haplogrupa u Sjevernoj Evropi, dosežući više od 40% stanovništva u Skandinaviji, gdje je također evoluirala u izolaciji tokom kasnog paleolitika i mezolitika.[75] Tragovi ove očinske linije koji se pojavljuju u područjima germanskih plemena su zabilježeni kao takvi da su migacijski ili invazijski.[76][77] Učestalost haplogrupe I1 na zapadnom Balkanu (ili Balkanu općenito) ukazuje na značajnu prisutnost Gota i Gepida, što je i sukladno uspostavi Ostrogotskog kraljevstva u 5. vijeku n. e.
  • Haplogrupa R1a-M17 (15,30%)[68] – Prva velika ekspanzija haplogrupe R1a se dogodila s zapadnjačkim propagiranjem tzv. Battle Axe kulture (2.800–1.800 p. n. e.) iz sjevernih šumskih stepa u Yamni. Za R1a se vjeruje da je bila dominantna haplogrupa među sjevernim i govornicima istočnih proto-indoevropskih jezika. Učestalost haplogrupe je danas najviša u Poljskoj (56,4%) i Ukrajini (54,0%), dok je njen varijetet najviši na sjeveru Bosne i Hercegovine (s 24,60% i 12,06%, respektivno po dvama regijama: Bosne, te Hercegovine[73]). To je najviše preovladavana Y-hromosomska haplogrupa u sveukupnom slavenskom genetskom basenu.[78][79] Varijetet R1a1 na Balkanu bi mogao biti pojačan infiltracijom govornika indoevropskih jezika između 2.000 i 1.000 godina p. n. e. (vjerovatno proto-ilirskotrački govornici), te slavenskom Seobom u regiju u ranom srednjem vijeku.[78][79]
  • Haplogrupa E1b1b1a-V13 (12,90%)[68] – E-V13 je jedno od glavnih obilježja neolitičke ekspanzije poljoprivrede s Balkana u ostatak Evrope. Njena učestalost je sada daleko veća u Grčkoj, južnoj Italiji, ali i na Balkanu.[78][80] Moderna distribucija E-V13 ukazuje na snažnu korelaciju s neolitičkom i eneolitičkom / kalkolitičkom kulturom stare Evrope, kao što su vinčanska i karanovačka kultura. E-V13 je kasnije bila povezana s drevnim grčkim ekspanzijama i kolonizacijama. Izvan Balkana i centralne Evrope, naročito je česta u južnoj Italiji, na Kipru i u južnoj Francuskoj, zemljama koje su sve bile dio klasičnog antičkog grčkog svijeta. U Bosni haplogrupa je vjerovatno povezana s starim Ilirima i grčkim doseljenicima.
  • Haplogrupa J2a-M410 (7,10%)[68] – Mnoge druge loze haplogrupe J2-M172 se mogu naći širom Balkana, ali sve s niskim učestalostima. Haplogrupa J i svi njeni potomci potječu s Srednjeg istoka. Vjeruje se da su balkanski mezolitički doseljenici, vlasnici I-P37.2 i E-V13, usvojili poljoprivredu od prethodnih J2 poljoprivrednika koji su kolonizirali područje oko 7.000–8.000 godina p. n. e., prenoseći neolitičku kulturnu baštinu.[80]
  • Haplogrupa R1b-M269 (3,50%)[68] – Haplogrupa R1b je najčešća haplogrupa u Zapadnoj Evropi, koja uključuje više od 80% stanovništva u Irskoj, zapadnom Walesu i Baskiji. Ova haplogrupa je vjerovatno uvedena u Evropu od strane poljoprivrednika koji su migrirali iz zapadne Anadolije, vjerojatno prije oko 7.500 godina, a prisutna je u niskoj do umjerenoj učestalosti kod balkanskih Slavena, te zasigurno i kod Bošnjaka i bosanskih Hrvata (2,20%, te u Bosni i Hercegovini kao cjelini oko 4%).[81]
  • Haplogrupa G-M201 (3,50%)[68] – Postojanje grupe je dokazano ispitivanjem neolitičkih ostataka u različitim dijelovima Evrope gdje je haplogrupa G2a bila jedna od loza neolitičkih poljoprivrednika i stočara koji su migrirali iz Anadolije u Evropu prije 9.000–6.000 godina.[82]
  • Haplogrupa F*-M89 (3,50%)[68] Oko 3,50% Bošnjaka imaju Y-DNK haplogrupu F*-M89, kao 5. najzastupljeniju, zajedno s haplogrupama R1b-M269 i G-M201.
  • Haplogrupa J2b-M102 (2,40%)[68] – J2b se čini da ima veliku vezu s neolitičkim i eneolitičkim / kalkolitičkim kulturama Jugoistočne Evrope. Djelimično je zastupljena na Balkanu, u Centralnoj Evropi i u Italiji, gdje se – grubo rečeno – proteže čak do evropske kulture bakarnog doba / eneolitika / kalkolitika. Njena najveća učestalost je na područjima Albanije, Kosova, Crne Gore i sjeverozapadne Grčke – dijela Balkana koji se ponajbolje odupro slavenskim invazijama u ranom srednjem vijeku.
  • Haplogrupa J1-M267 (2,40%)[68] – Haplogrupa J1 je srednjoistočna haplogrupa, koja najvjerovatnije vodi porijeklo iz istočne Anadolije. Ova haplogrupa je skoro sigurno povezana s ekspanzijom pastoralističkog stila života kroz Srednji istok i Evropu. J1 je djelimično prisutna u planinskim regijama Evrope (s značajnim izuzetkom – Alpi i Karpati), kao što su, naprimjer, Kavkaz, Grčka, Albanija, Italija, centralna Francuska, te neki najrazruđeniji dijelovi Iberije.
  • Haplogrupa T-M184 (1,20%)[79] – Moderna distribucija T grupe u Evropi je usko povezana s neolitičkom kolonizacijom mediteranske Evrope od strane bliskoistočnih poljoprivrednika, posebno tzv. cardium-potteranskom kulturom, tj. neolitičkim dekoracionim stilom ukrašavanja keramike (5.000–1.500 p. n. e.).

Srednji vijek

Glavni članak: Bosansko kraljevstvo
Jadranska Sklavinija početkom 9. vijeka; veći dio teritorije Bosne i Hercegovine (smješten oko rijeke Bosne) je geopolitički neucrtan oko tog razdoblja, a vjerovatno naseljen nediferenciranim Slavenima i slaveniziranim paleo-balkanskim narodima u lokalnoj samoupravi

Period od 6. vijeka do 10. vijeka je vidio kako vanjske migracije i napade Slavena i evroazijskih Avara tako i unutrašnju političku i kulturnu reorganizaciju bivše rimske provincije Dalmacije. U 9. vijeku franački i bizantski izvori počinju spominjati ranu južnoslavensku politiku u regiji. U tom smislu, najranije široko-priznato spominjanje Bosne datira iz 10. vijeka i to u djelu De administrando imperio, koje je napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet,[83] tokom perioda u kojem je Bosna ne-dugo bila dio kratkotrajne srpske države Časlava, nakon čije se smrti u bitki odigranoj oko 960. godine veći dio Bosne našao opet ne-dugo dijelom hrvatske države Krešimira II. Ubrzo nakon toga, 997. godine, Samuel, kralj Bugarske, maršira kroz Bosnu i utvrđuje svoju prevlast u njenim dijelovima; međutim, on biva poražen od Bizantskog carstva 1018. godine, kada ono anektira Bugarsku i ističe svoju vlast u Bosni. To je trajalo sve dok krajem vijeka jedni dijelovi Bosne nisu bili nakratko priključeni Hrvatskoj a drugi Duklji, od kojih se, čini se, kasna Bosna odcijepila oko 1101. godine. U godini 1137., Mađarska anektira većinu Bosne, a zatim je nakratko gubi 1167. godine od strane Bizantskog carstva sve dok je ponovo ne vrati 1180. godine. Dakle, prije 1180. godine (kada počinje vladavina bana Kulina) dijelovi Bosne su se nakratko nalazili i u srpskim i / ili hrvatskim jedinicama, ali ni jedan susjed nije zadržao Bošnjane dovoljno dugo kako bi im se nametnuo ili stekao neko ozbiljno pravo na Bosnu.[84] Anto Babić bilježi da je "Bosna spominjana u nekoliko navrata kao zemlja jednake važnosti i na istom nivou kao i druge južnoslavenske zemlje ovog područja".[85]

Nakon čestih promjena vlasti nad područjem, između srednjovjekovne srpske, hrvatske, bugarske i bizantske uprave, de facto nezavisna bosanska država poznata kao Banovina Bosna nastaje u 12. vijeku (1137. g.), iako je nominalno bila pod mađarskom vlasti.

Religija, Crkva bosanska i državljanstvo

Također pogledajte: Crkva bosanska
Stećci koji leže raštrkani širom Bosne i Hercegovine su historijski povezani s pokretom Crkve bosanske
Hvalov zbornik je kodeks Crkve bosanske iz 15. vijeka i jedna od najboljih poznatih srednjovjekovnih manuskripti napisanih na bosančici

Kršćanske misije proizašle iz Rima i Carigrada još od 9. vijeka su dostavljene i na Balkan čvrsto uspostavljajući katoličanstvo u Hrvatskoj i većem dijelu Dalmacije, a pravoslavlje u Bugarskoj, Makedoniji, i na kraju – i većem dijelu Srbije. Bosna, ležeći u sredini, ostaje ničija zemlja zbog planinskog terena i loših komunikacija. Do 12. vijeka većina Bosanaca je vjerovatno bila pod utjecajem nominalnog oblika katoličanstva okarakteriziranog rasprostranjenom nepismenosti i – ne manje važno – nedostatkom znanja latinskog jezika među bosanskim svećenicima. Oko ovog perioda, bosanska nezavisnost od Kraljevine Mađarske je dobijena za vrijeme vladavine Kulina bana (1180–1204) čija je vladavina obilježila početak religionalno-političkih kontroverzi koje prvenstveno uključuju autohtonu Crkvu bosansku. Mađari su, isfrustrirani zahtjevima za bosansku nezavisnost, uspješno proširili svoje djelimično kršćanstvo kao herezu, uvodeći je kao izgovor ponovnog uspostavljanja svoje vlasti u Bosni. Mađarski napori da se dobije lojalnost i suradnja s Bosancima pokušavajući utvrditi vjersku jurisdikciju nad Bosnom nisu uspjeli, međutim; to je podstaklo Mađare da vjerujući u papinstvo proglase križarski rat: konačna invazija Bosne i ratovanje njome između 1235. godine i 1241. godine. Doživljavajući razne postupne uspjehe protiv tvrdoglavog bosanskog otpora, Mađari se na kraju povlače, oslabljeni i od strane tatarskih napada na Mađarsku. Na zahtjev Mađara, Bosna je podređena jednom mađarskom nadbiskupu od strane popa, što je bilo odbačeno kod Bosanaca, te mađarski imenovani biskup biva protjeran iz Bosne. Bosanci, odbacujući veze s međunarodnim katoličanstvom, uspostavljaju svoju samostalnu crkvu, poznatu pod imenom Crkva bosanska, osuđenu i viđenu heretičkom i od strane Rimokatoličke crkve i Pravoslavne crkve. Iako su naučnici tradicionalno tvrdili da je Crkva dualističke, te neo-manihejske ili bogumilske prirode (okarakterizirana odbacivanjem Svemogućeg Boga, Trojstva, crkvenih građevina, križa, kulta svetaca i religijske umjetnosti), neki, kao što je John Fine, ističu autohtone dokaze koji ukazuju na zadržavanje osnovne katoličke teologije tokom srednjeg vijeka.[86] Većina naučnika se slaže da su sljedbenici Crkve sebe nazivali raznim imenima: dobri Bošnjani ili Bošnjani, krstjani (kršćani), dobri mužje, dobri ljudi i boni homines (po uzoru na dualističku grupu u Italiji). Katolički izvori ih nazivaju patarinima, dok ih Srbi nazivaju babunima (po Babuna planini) kao srpskim izrazom za bogumile. Osmanlije su koristile pojam kristianlar dok su se pravoslavci i katolici zvali gebir ili kafir, što znači "nevjernik".[87] Većina informacija za Crkvu bosansku je dobijana iz vanjskih izvora.

Ekspanzija i Bosansko kraljevstvo

Također pogledajte: Bosansko kraljevstvo
Grb dinastije Kotromanić na naličju kovanice (reversu) iz 14. vijeka s ljiljanom, koji se danas koristi kao nacionalni simbol Bošnjaka i koji se nalazi na zastavi bivše Republike BiH
Teritorijalna evolucija Bosanskog kraljevstva

Bosanska država je znatno ojačala za vrijeme vladavine Stjepana II, kralja Bosne (ca. 1318–1353), koji je ponovo uspostavio odnose Bosne s Mađarskim kraljevstvom i koji je proširio bosansku državu, te sjedinio katolička i pravoslavna područja na zapadu i jugu, kasnije nasljeđujući osvajača Zahumlja (otprilike današnja Hercegovina) iz srpske dinastije Nemanjić. 1340-ih, franjevačke misije protiv navodne hereze u Bosni su pokrenute; prije toga, katolika nije bilo – ili barem katoličkih svećenika ili organizacija – u Bosni za gotovo jedan vijek. Do 1347. godine, Stjepan II bio je prvi bosanski vladar koji je prihvatio katoličanstvo, koje je od tada – barem nominalno – religija svih bosanskih srednjovjekovnih vladara, eventualno osim Stjepana Ostoje, kralja Bosne (1398–1404, 1409–1418), koji je nastavio održavati bliske odnose s Crkvom bosanskom. Bosansko plemstvo bi se naknadno često obavezivalo na nominalne zakletve da uguši heretičke pokrete – u stvarnosti, međutim, bosanska država bila je obilježena vjerskim pluralizmom i tolerancijom sve do osmanske invazije Bosne 1463. godine.[88]

Do 1370-ih, Banovina Bosna se razvila u snažno Kraljevstvo Bosne slijedeći krunidbu Tvrtka I, kralja Bosne, kao prvog bosanskog kralja 1377. godine, i dalje se šireći na susjedne srpske i hrvatske dominione. Međutim, čak i uz pojavu Kraljevstva, nema nastanka konkretnog bošnjačkog identiteta; religijski pluralizam, nezavisna mišljenja plemstva i robusni brdoviti teren sprječavali su kulturno i političko jedinstvo. Noel Malcolm je izjavio: "Sve što se može razumno reći o etničkom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su živjeli u Bosni." [89]

Islamizacija i Osmanski period

Također pogledajte: Historija Bosne i Hercegovine (1463–1878)
Stjepan Tomašević, kralj Bosne, ispred Hrista (Jacopo Bellini, ca. 1460. g.)

(...) Isto tako, ja vas molim... (...) Kada bi Bošnjaci znali da neće biti sami u ovom ratu, hrabrije bi se borili, a ni Turci ne bi imali hrabrosti za napad na moju zemlju... (...) Moj otac je predvidio tvom prethodniku, Nicholasu V, i Mlečanima – pad Carigrada. On nije vjerovao. (...) Sada sam propovijedam o sebi. Ako mi vjerujete i želite pomoći ja ću se spasiti; ako ne, ja ću nestati, a mnogi će biti uništeni sa mnom.

- Dijelovi pisma Stjepana Tomaševića za popa Pia II[90]

Kraljica Katarina bosanska je izbjegla osmansku invaziju, dok su njena djeca, princ Sigismund i princeza Katarina, bili prevedeni na islam. Njenoj kćerci Katarini je podignut spomenik Kral Kızı nakon njene smrti, dok Sigismund, ili kasnije Ishak-beg Kraljević, proglašen Sanjak-beyom od Bolua od strane Mehmeda Osvajača.

Nakon očeve smrti 1461. godine, Stjepan Tomašević, kralj Bosne, naslijedio je prijesto države, u kraljevstvu čijem su postojanju sve više prijetile Osmanlije. Iste godine, Stjepan Tomašević formira savez s Mađarima i pita papu Pia II za pomoć u žaru nadolazeće osmanske invazije. 1463. godine, nakon nastanka spora oko plaćanja godišnjih naknada od strane Bosanskog kraljevstva Osmanlijama, poslao je molbu za pomoć Mlečanima. Međutim, nikakav odgovor od kršćana nije stigao nazad;[91] kralj Matija Korvin, mađarski kralj, Skenderbeg iz Albanije i Dubrovčani ne ispunjavaju svoja obećanja,[92] dok Mlečani glatko odbijaju kraljeve molbe.[93] 1463. godine, sultan Mehmed Osvajač je počeo uvoditi vojsku u zemlju. Kraljevski grad Bobovac ubrzo pada, ostavljajući povlačenje Stjepana Tomaševića do Jajca kao jedinu opciju, a kasnije i primoranje na povlačenje do Ključa. Mehmed je izvršio invaziju Bosne i osvojio je veoma brzo, te netom poslije toga razriješio dužnosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i njegovog strica Radivoja Ostojića. Bosna i službeno pada 1463. godine, te postaje najzapadnija pokrajina Osmanskog carstva.

Hrvatski humanista i pjesnik Marko Marulić, poznat kao "otac hrvatske renesanse",[94] je napisao djelo Molitva suprotiva Turkom (u prijevodu na bosanski: Molitva protiv Turaka) – poemu u 172 dvostruko-rimovana stiha u dvanaestercu i strofama anti-turskih tema, između 1493. godine i 1500. godine, gdje je, između ostalog, u djelo uvrstio i Bošnjake kao jedan od naroda koji su se odupirali Osmanlijama.[95]

Uspon osmanske vlasti na Balkanu je promijenio vjersku sliku Bosne i Hercegovine jer su Osmanlije sa sobom donijele novu religiju – islam. Cijelim Balkanom ljudi su se sporadično konvertirali u malim brojevima; Bosna je, nasuprot tome, doživjela brzu i opsežnu konverziju lokalnog stanovništva na islam, te do ranih 1600-tih oko dvije trećine stanovništva Bosne su bili / postali muslimani.[96] Slovenski posmatrač Benedikt Kuripečič je sastavio prva izvješća o vjerskim zajednicama u 1530-im. Prema evidenciji za 1528. i 1529. godinu, bilo je ukupno 42.319 kršćanskih i 26.666 muslimanskih kućanstava u sandžacima (osmanskim upravnim jedinicama) Bosne, Zvornika i Hercegovine. 1624. godine u izvješću o Bosni (bez Hercegovine) od strane Pjetëra Mazrekua, apostolskog posjetioca iz ranog 17. vijeka Rimokatoličkoj crkvi u Bosni, broj vjernika je sljedeći: 450.000 muslimana, 150.000 katolika i 75.000 pravoslavaca.[97] Općenito, historičari se slažu da islamizacija bosanskog stanovništva nije bila rezultat nasilnih metoda konverzije, već je, velikom većinom, ona bila mirna i dobrovoljna.[98] Naučnici su dugo raspravljali o razlozima zbog kojih je ovo kolektivno prihvatanje islama bilo moguće među Bošnjacima, iako je religiozna dinamika srednjovjekovne Bosne bila mala.[99] Pjetër Mazreku vidi četiri osnovna razloga koji mogu objasniti intenzivniju islamizaciju u Bosni od one očekivane: 1. heretička prošlost Bosanaca, koja ih je učinila vjeroispovjedno / konfesionalno slabim i relativno podobnim za konverziju svoje religije na islam; 2. primjer mnogih Bošnjaka koji su postigli visoke dužnosne pozicije kroz devşirme, te kao moćni ljudi bili u poziciji da potiču svoje rođake i suradnike na konverziju; 3. želja za bijegom od tereta oporezivanja i ostalih plaćanja koja su bila nametnuta nemuslimanskim građanima; 4. jednako-jaka želja da se pobjegne iz prozelitističkih (nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbovanje za jednu vjersku zajednicu, političku grupaciju ili za određene svjetonazore) težnji od strane franjevačkih redovnika među pravoslavnim stanovništvom.[100] "Uvijek u čisto vjerskim zemljama", također je rečeno od strane orijentaliste Thomasa Walkera Arnolda, na primjer, "zbog velike prisutnosti hereze u regiji u to vrijeme, te maltletiranja katolika protiv kojih je papa Ivan XXII čak pokrenuo križarski rat 1325. g. – ljudi su počeli gajiti sve više poštovanja prema osmanskim Turcima." Ustvari, u tradiciji bosanskih kršćana, bilo je nekoliko praksi koje su ličile na islam; kao naprimjer: moljenje pet puta dnevno (recitirajući Oče naš).[101]

Stari most je bio osmanski most iz 16. vijeka izgrađen u Mostaru. Opstao je 427 godina, sve dok ga 9. novembra 1993. snage bosanskih Hrvata nisu uništile tokom tzv. Hrvatsko-bošnjačkog rata. Most se smatra jednim od najboljih primjera islamske arhitekture na Balkanu, a dizajnirao ga je Mimar Hayruddin, učenik i šegrt dobro poznatog arhitekte Mimara Sinana.[102][103][104]
Habsburška delegacija, Joseph Freiherr von Lamberg i Nikola Jurišić, ispred Gazi Husrev-bega, Bošnjaka;[105] Sandžak-beg (upravnik ili vladar sandžaka, pod-oblasti unutar vilajeta, tj. jedne od provincija Osmanskog carstva) tokom prve polovine 16. vijeka; bio je efektivni vojni strateg, te najveći donator, finansijer i izgraditelj Sarajeva (po Benediktu Kuripečiću, 1530)

Mnoga djeca kršćanskih roditelja su bila odvojena od svojih porodica i odgajana da budu članovi janjičarskog korpusa (praksa poznata kao devşirme; naziv nastao od turskog devşirmek što znači okupiti ili regrutirati). Zahvaljujući njihovom obrazovanju (jer su učili umjetnost, nauku, matematiku, poeziju, književnost i mnoge od jezika koji su se govorili u Osmanskom carstvu) srpski, hrvatski i bosanski su postali jedni od diplomatskih jezika Porte. Osmanski period koji je uslijedio je bio okarakteriziran promjenama u krajoliku kroz postupne promjene naselja uvođenjem bazara, vojnih garnizona i džamija. Konverzija na islam je donijela značajne prednosti, uključujući pristup osmanskim trgovinskim mrežama, birokratske pozicije i vojsku. Kao rezultat, mnogi Bosanci su imenovani na pozicije da služe kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mulasi, paše, muftije, zapovjednici janjičara, pisci i dr. u Istanbulu, Jeruzalemu i Medini. Među njima su bile važne historijske ličnosti uključujući princa Žigmunda, kralja Bosne (kasnije Ishak-beg Kraljević), Ahmed-pašu, Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Damat Ibrahim-pašu, Ferhat-pašu Sokolovića, Lala Mustafa-pašu i Sari Süleyman-pašu. Najmanje sedam vezira je bilo bosanskog porijekla, od kojih je najpoznatiji bio Mehmed-paša Sokolović (koji je služio kao veliki vezir pod vladavinom tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III[106]). Osmanska vlast je također izvršila i mnoga arhitektonska ulaganja u Bosnu, te omogućila razvoj mnogih novih gradova uključujući Sarajevo i Mostar. To je uglavnom zbog velikog poštovanja Bošnjaka prema osvajaču u očima sultana i Turaka. Bosna je postala i strateška baza iz koje su Turci pokrenuli svoje armije prema sjeveru i zapadu u toku kampanja osvajanja i pljačaka. Turci smatraju Bosnu "bedemom (utvrdom) islama", a njeni stanovnici su služili kao granični čuvari (serhatlije).[107] Prisutnost Bošnjaka u Osmanskom carstvu je imala veoma važan socijalni i politički efekt na zemlju: stvorena je klasa moćnih državnih dužnosnika i njihovih potomaka koji su došli u sukob s feudalno-vojnim spahijama i postepeno počeli zadirati u njihovu zemlju, ubrzavajući udaljavanje od feudalnog zakupnog sistema i težeći prema privatnim posjedima i poreznim poljoprivrednicima, a time, dalje, stvarajući jedinstvenu situaciju u Bosni gdje su vladari bili domaći stanovnici koji uglavnom prelaze na islam.[108]

Za razliku od svih drugih evropskih regija koje su došle pod osmansku kontrolu, Bosna će zadržati svoj integritet kao zasebni entitet, prvo kao Sandžak Bosna, a zatim kao Ejalet Bosna, te granice koje su u velikoj mjeri bile utemeljene na onim prethodnog Bosanskog kraljevstva.[109]

Osmanska vlast je utjecala na etničku i vjersku kompoziciju Bosne i Hercegovine i na neke druge načine. Veliki broj bosanskih katolika se povukao na još nepokorene katoličke dijelove Hrvatske, Dalmaciju, te Mađarsku, u to vrijeme pod kontrolom habsburške Austrije i Mletačke republike, respektivno. Da bi se popunila depopulirana područja sjevernog i zapadnog Ejaleta Bosne, Turci potiču migraciju velikog broja odvažnih doseljenika s vojnim vještinama iz Srbije i BiH. Mnogi od tih doseljenika bili su Vlasi, pripadnici nomadske pre-slavenske balkanske populacije koja je usvojila latinizirani jezik i specijalizirala se za stočarstvo, uzgoj konja, trgovinu na daljinu, te borbe. Većina su bili članovi Srpske pravoslavne crkve. Prije osmanskog osvajanja, crkva je imala veoma malo članova u bosanskim područjima izvan Hercegovine i istočnom pojasu doline Drine; ne postoji čvrst dokaz o bilo kakvim građevinama Pravoslavne crkve u centralnoj, sjevernoj ili zapadnoj Bosni prije 1463. godine. Vremenom, većina vlaškog stanovništva je usvojila srpski identitet.[110][111][112]

17. vijek donosi velike poraze i neuspjehe na zapadnoj granici Osmanskog carstva. S velikim ratovima koji su se odvijali svakih nekoliko decenija, Bosna je bila ekonomsko i vojno iscrpljena. Za Bosnu i Bošnjake, najkritičniji sukob od svih je bio Veliki turski rat. Na samom početku sredinom 1680-ih, Habsburgovci osvajaju gotovo sve osmanske dijelove Mađarske, izazivajući neizbježan povratak desetaka hiljada muslimanskih izbjeglica u Bosnu. Sličan proces se dogodio s habsburškim osvajanjem Like i Slavonije. Hiljade muslimana iz tih dijelova su prebjegli prema istoku u Bosanski pašaluk, a oni koji su ostali su prisilno konvertirani na katoličanstvo. Sveukupno, procjenjuje se da je više od 100.000 muslimana protjerano iz pograničnih područja i naseljeno u Bosni tokom tog vremena. Mnogi su sa sobom donijeli novi osjećaj mržnje prema kršćanstvu.

Osmanska vojna katastrofa se nastavila u sljedećoj deceniji. 1697. godine, habsburški princ Eugen Savojski provodi iznimno uspješnu graničnu raciju koja je kulminirala u Sarajevu te dospjela u žižu interesovanja. Veliki turski rat je konačno završio potpisivanjem Karlovačkog mira 1699. godine. Međutim, u kasnim 1710-im još jedan rat između Osmanlija i Habsburško-venecijanskog saveza je uslijedio. Završen je potpisivanjem Požarevačkog mira 1718. godine, ali ne prije samog dolaska još jednog vala muslimanskih izbjeglica koji su prebjegli u Bosnu. Ovi su događaji stvorili veliki nemir među Bošnjacima. Osjećaj nezadovoljstva dodatno je povećan ratom i povećanjem poreznog opterećenja. Kao rezultat toga, uzdižu se bošnjačke bune u Hercegovini 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Velika kuga koja je rezultirala smrti više hiljada ljudi tokom ranih 1730-ih je pridonijela općem haosu. 1736. godine, nastojeći iskoristiti ove uslove, Habsburgovci krše Mir i prelaze granicu rijeke Save. U jednom od najznačajnijih događaja u bošnjačkoj historiji, lokalna bošnjačka vlastela organizira odbranu i kontranapad potpuno nezavisan od neučinkovitih carskih vlasti. Dana 4. augusta 1737. godine, u Bitki kod Banje Luke, brojčano nadjačane bošnjačke snage preusmjeravaju habsburšku vojsku i primoravaju ih da bježe nazad u Slavoniju.

Gradačačka sahat-kula, izgrađena 1824. godine od strane bošnjačkog generala Huseina-kapetana Gradaščevića, koji je ujedinio Bošnjake protiv turske okupacije i protjerao Osmanlije do Kosova, te time omogućio bosanski suverenitet proglašen sljedeće godine

Osmanski vojni reformski napori, koji su pozvali na daljnju ekspanziju / širenje centralno-kontrolirane vojske (nizam), te uvođenje novih poreza i više osmanske birokracije, će imati značajne posljedice u Bosni i Hercegovini. Ove reforme su oslabile poseban status i privilegije za bošnjačko plemstvo, a stvaranje moderne vojske je ugrozilo privilegije bosanskih muslimanskih vojnika i lokalnih gospodara, koji su zahtijevali veću nezavisnost od Carigrada.[113] Barbara Jelavić navodi: "Muslimani Bosne i Hercegovine (...) su postajali sve više razočarani osmanskom vladom. Centralizirajuće reforme su direktno utjecale na njihove privilegije i činilo se da ne nude nikakve kompenzacijske benefite."[114] Prekretnica za Gradaščevića je bio kraj Rusko-osmanskog rata (1828–1829) Mirom u Drinopolju 1829. godine. Prema odredbama Ugovora, Osmansko carstvo je garantiralo vlast Srbiji, kao rezultat Srpske revolucije.[115][116] Ovakav potez je razbjesnio Bošnjake i pokrenuo brojne proteste, a nova samostalna Srbija je također dobila šest okruga – nahija (najmanja teritorijalna administativna jedinica u Carstvu) – koji su tradicionalno pripadali Bosni. Nakon tog poteza, Bošnjaci ovo vide kao pomjeranje historijskih bosanskih granica te oduzimanje dijela zemlje, zbog čega se rađa bošnjački Pokret za autonomiju. Godine 1831. Bošnjaci se udružuju pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića i službeno traže autonomiju Bosne i Hercegovine s izabranim autohtonim vladarem. Gradaščević je u maju 1831. godine zahtijevao da se svi bošnjački aristokrati odmah priključe njegovoj vojsci, zajedno sa svim ostalim iz opće populacije koji to također žele učiniti. Hiljade ljudi se pridružuje pokretu, među kojima su i brojni bosanski kršćani za koje se kaže da su činili čak i do jednu trećinu njegovih ukupnih snaga. No osmanska vlada želi slomiti pobunu, predvođena lokalnim Hercegovcem Ali-pašom Rizvanbegovićem iz Stoca, koji je kasnije dobio Pašaluk Hercegovinu kao nagradu sultana Mahmuda II. Husein-kapetan Gradaščević umro je u Carigradu, pod kontroverznim okolnostima, 1834. godine, te je postao živuća legenda u svoje vrijeme. Nakon smrti, također je postao nešto poput mučenika za bosanski ponos. Ovaj pozitivni osjećaj nije ekskluzivno samo za muslimansko stanovništvo, jer su kršćani iz Posavine također dijelili sličan stav nekoliko decenija. Gradaščević se i dan-danas smatra bošnjačkim nacionalnim herojem i jedna je od najviše cijenjenih figura u historiji Bosne i Hercegovine.

Pojava ideja o ujedinjenju (bošnjaštvo)

Nakon raspada Osmanskog carstva, Srbija je postala nezavisna od osmanske kontrole (19. vijek); to je bilo vrijeme istovremenog ponovnog buđenja srpskog i hrvatskog nacionalizma. I Srbi i Hrvati su zahtijevali "historijska prava" na Bosnu. Međutim, članovi Ilirskog pokreta iz 19. vijeka, od kojih su najpoznatiji franjevac Ivan Franjo Jukić, čije je bošnjaštvo bilo jasno iskazano u djelu Slavoljub Bošnjak,[117] naglašavaju da su Bošnjaci zajedno sa Srbima i Hrvatima jedno od "plemena" koje čini "ilirsku naciju".[118]

Iako pripadnik katoličanstva, fra Ivan Franjo Jukić je sebe smatrao Bošnjakom i zagovarao je očuvanje ujedinjene bošnjačke nacije (naroda) kroz sve tri religije u Bosni i Hercegovini

(...) Mi Bošnjaci, nekad slavni narod, sada jedva da smo živi; naši nas prijatelji i nauka vide kao glave odvojene od slavenskoga stabla i sažaljevaju nas... Vrijeme je da se probudimo iz dugovječne ignorancije; dajte pehar, i iz bunara marljivosti crpite mudrost, i nauku; nastojte prvo da naša srca očistimo od predrasuda, tražite knjige i časopise, da vidimo šta su drugi uradili, da naš narod iz tmine neznanstva na svjetlost istine izvedemo.

- Ivan Franjo Jukić – odlomak iz njegovog teksta koji je objavio 1848. godine[119]

Pod utjecajem ideja Francuske revolucije i Ilirskog pokreta, većina bosanskih franjevaca je podržavala slobodu, bratstvo i jedinstvo svih Južnih Slavena, u isto vrijeme ističući jedinstveni bošnjački identitet kao zaseban od srpskog i hrvatskog identiteta. S obzirom na to, Denis Bašić kaže da je biti Bošnjak u 19. vijeku bio povlašteni društveni status, što je i potvrđeno (prije toga) od strane Ivana Franje Jukića, koji je napisao 1851. godine da "begovi i drugi muslimanski gospodari nazivaju seljake koji govore slavenske jezike poturicama (poturčenima) ili ćosama (golobradima), dok ih kršćani zovu balijima (vulgarni pojam koji proizlazi iz osmanskog perioda, a koji se odnosi na bošnjačke povremene nomade koji žive u planinskim područjima; danas je to najviše pogrdan naziv za Bošnjaka)".[120] Ponekad se čak i termin Turčin uobičajeno koristi za opisivanje Bošnjaka i drugih slavenskih muslimana. U Bosni je ovaj termin određivao religiozni, a ne etnički status, tj. musliman. Talijanski diplomata M. A. Pigafetta je 1585. g. napisao da su bosanski kršćanski koji su bili konvertirani na islam odbijali da budu identificirani kao Turci; tražili su upotrebu termina musliman.[121] Conrad Malte-Brun, francusko-danski geograf, navodi, također, u svom djelu Universal Geographic (1829), da se termin nevjernik obično koristi među muslimanima u Carigradu da bi se prikazali muslimani u Bosni; dalje navodi da su "Bosanci potomci ratnika sjeverne rase", i da "njihov barbarizam treba pripisati intelektualnoj odvojenosti od ostatka Evrope, zbog nedostatka prosvijetljenosti kršćanstvom".[122] Hrvatski pisac Matija Mažuranić iz 19. vijeka izvještava 1842. godine da "(...) ...kršćani u Bosni ne usuđuju sebe nazivati Bošnjacima. Muslimani sebe nazivaju samo Bošnjacima a kršćani su samo Bošnjaci-kmetovi (raja) ili, upotrijebimo drugu riječ – Vlasi".[123] Muslimansko gradsko stanovništvo, obrtnici i zanatlije, odnosno oni koji nisu bili kmetovi nego slobodni (oslobođeni od plaćanja poreza), su se nazivali Bošnjacima, a svoj jezik bošnjačkim (tur. boşnakça).[124] Francuski diplomata i naučnik Massieu de Clerval, koji je posjetio Bosnu 1855. godine, navodi u svom izvješću da su "bosanski Grci (tj. pravoslavni kršćani), muslimani i katolici živjeli zajedno i često u veoma dobroj harmoniji, sve dok strani utjecaji ne bi probudili fanatizam i pitanje vjerskog ponosa".[125]

Jukićev učenik i kolega fratar fra Antun Knežević bio je jedan od glavnih protagonista bošnjačkog identiteta, pa čak i više glasan nego fra Jukić. On je žestoko zagovarao protivljenje neizbježnoj kroatizaciji bosanskih katolika s jedne strane, kao i skoroj srbizaciji bosanskih pravoslavnih ljudi s druge strane, kako je on to nazvao u svom radu. Njegov položaj i doktrina je da su svi Bosanci jedan narod triju vjera, a da do kraja 19. vijeka, ni Hrvati ni Srbi nisu živjeli u Bosni i Hercegovini. Iako fra Antun Knežević nije bio jedinstvena pojava u ovom smislu, on je svakako imao najveći utjecaj, pored fra Jukića.[126][127][128][129] Prije toga, franjevac fra Filip Lastrić (1700–1783) je bio prvi koji je pisao o geografskoj, historijskoj i etno-genetskoj cjelovitosti svih stanovnika Bosanskog ejaleta, bez obzira na njihovu religijsku privrženost. U svom djelu Epitome vetustatum provinciae Bosniensis, objavljenom 1765. godine u Veneciji, Lastrić je tvrdio da su svi stanovnici bosanske provincije (ejaleta) predstavljali "jedan narod" istog porijekla.[130][131]

Bošnjački otpor tokom bitke za Sarajevo 1878. g. protiv Austro-ugarske okupacije; ilustracija iz londonskog časopisa The Graphic (1878)

Šablon:Citat3

Austro-ugarsko upravljanje

Konflikt se brzo proširio i počeo uključivati nekoliko balkanskih država i velesila, što je na kraju prisililo Osmanlije da ustupe upravu zemlje Austro-Ugarskoj preko Ugovora iz Berlina 1878. godine (posljednji akt Berlinskog kongresa).[132] Nakon Srpskog ustanka koji je počeo 1875. godine populacija bosanskih muslimana i pravoslavnih kršćana u Bosni se smanjila. Populacija pravoslavnih kršćana (534.000 u 1870. g.) smanjena je za 7 posto, dok je muslimanska doživjela daleko gori gubitak – više od jedne trećine.Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nevaljana imena, tj. ima ih previše Austrijski cenzus iz 1879. godine je zabilježio sveukupno 449.000 muslimana i 496.485 pravoslavnih kršćana u Bosni. Gubici su bili 245.000 muslimana i 37.500 pravoslavnih kršćana.Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; nevaljana imena, tj. ima ih previše

Veliki broj Bošnjaka je napustio Bosnu i Hercegovinu nakon Austrijske okupacije; službeni austrougarski zapisi pokazuju da je 56.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka, emigriralo između 1883. i 1920. godine, ali je broj Bošnjaka emigranata vjerojatno bio mnogo veći jer službeni zapisnik ne bilježi iseljavanje prije 1883. godine niti uključuje one osobe koje su ostale bez dozvole. Oni koji su ostali su koncentrirani u gradovima, a posebno ponosni na svoje urbane kulture, posebno u bosanskom glavnom gradu, Sarajevu, koji je ubrzo postao jedan od najvažnijih multikulturalnih gradova u bivšoj Jugoslaviji.

Dok Hrvati tvrde da su pravoslavci naši najveći neprijatelji i da je "srpstvo" isto kao i pravoslavlje, Srbi se predstavljaju pozivanjem naše pozornosti na neku lažnu hisotriju, kojom su oni "srbizirali" cijeli svijet. Mi nikada ne smijemo poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici; ali trebamo uvijek ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak[133]
Gubitak gotovo svih osmanskih teritorija krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka, naročito nakon austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, te Balkanskih ratova, je rezultirao velikim brojem emigranata Bošnjaka u Tursku; ti emigranti su bili poznatih pod nazivom muhadžiri

Tokom 20. vijeka bosanski muslimani su osnovali nekoliko kulturnih i socijalnih udruga u cilju promoviranja i očuvanja kulturnog identiteta Bošnjaka. Najistaknutije bosanske muslimanske kulturne i socijalne udruge su bile Gajret, Merhamet, Narodna uzdanica i kasnije Preporod. Bošnjački muslimanski intelektualci se se okupili i oko časopisa Bosna 1860. godine da bi promovirali ideju ujedinjene bošnjačke nacije. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, uz kontinuitet ideja i korištenje bošnjačkog imena. Od 1891. godine do 1910. godine su izdavali časopis pod nazivom Bošnjak, štampan latinicom. Njegov rad promovira koncept bošnjaštva i otvorenosti prema evropskoj kulturi. Od tada su Bošnjaci usvojili evropsku kulturu pod širim utjecajem Habsburške monarhije. U isto vrijeme su i zadržali neke neobične karakteristike svog bosanskog islamskog načina života.[134] Ove početne ali važne inicijative uslijedile su novim časopisom pod nazivom Behar čiji su osnivači bili su Safvet-beg Bašagić (1870–1934), Edhem Mulabdić (1862–1954) i Osman Nuri Hadžić (1869–1937).[135]

Nakon Okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrijska uprava Benjámina Kállaya, austrougarskog guvernera u Bosni i Hercegovini, službeno potvrđuje bošnjaštvo kao temelj multikonfesionalne bošnjačke nacije koja uključuje kako kršćane tako i muslimane. Politika je pokušala izolirati Bosnu i Hercegovinu od njenih iredentističkih susjeda (pravoslavne Srbije i katoličke Hrvatske, ali i muslimana Osmanskog carstva) i negirati koncepte hrvatske i srpske nacionalnosti koji su već počeli da se formiraju na tlu bosanskohercegovačkih katoličkih i pravoslavnih zajednica, respektivno.[136][137][138] Pojam bosanska državnost je, međutim, čvrsto utemeljen samo među bosanskim muslimanima, dok se žestoko protivi mišljenjima srpskih i hrvatskih nacionalista, koji su, umjesto potražnje i zahtjeva za bosanskim muslimanima kao svojim, odbijali bosansku državnost.[139]

Bošnjaci u njemačkim novinama Die Gartenlaube – Illustrirtes Familienblatt (1894)

Nakon Kállayeve smrti 1903. godine, službena politika je polahko počela naginjati prema prihvatanju troetničke stvarnosti Bosne i Hercegovine. U konačnici, neuspjeh austrougarskih ambicija da se bošnjački identitet počne njegovati među katolicima i pravoslavcima je doveo do toga da se gotovo isključivo bosanski muslimani počnu pridržavaju istog, sa bošnjaštvom time usvojenim kao etničkom ideologijom bosanskih muslimana od strane nacionalističkih figura.[140] Počevši od 1891. godine, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak počinje izjavljivati da bosanski muslimani nisu bili ni Hrvati ni Srbi, već su različiti (i, istina, povezani) ljudi.[133]

Bošnjaci su bili regrutirani u elitne jedinice austro-ugarske armije, te već 1879. nagrađivani za svoju hrabrost u službi austrijskog vladara, osvajajući više medalja nego bilo koja druga jedinica[141]

U novembru 1881. godine, nakon uvođenja bosanskohercegovačke jedinice unutar austro-ugarske vojske, austro-ugarska vlast donosi vojni zakon (Wehrgesetz) o uvođenju obaveze svim Bošnjacima da služe vojsci Austro-Ugarske monarhije.[142] To je dovelo do širenja nereda tokom decembra 1881. godine i tokom 1882. godine – što se moglo ugasiti i potisnuti samo vojnim sredstvima. Austrijanci su apelirali muftiji u Sarajevu, Mustafi Hilmi Hadžiomeroviću (rođen 1816), koji je uskoro je izdao fetvu "pozivajući Bošnjake da se pokoravaju vojnom zakonu".[143] Druge važne muslimanske vođe zajednica kao što su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kasnije gradonačelnik Sarajeva, također pozivaju mlade muslimanske muškarace na služenje habsburškoj vojsci. Na početku izbijanja Prvog svjetskog rata, Bošnjaci su mobilizirani da služe austro-ugarskoj vojsci; neki odlučuju da je napuste kako se ne bi borili protiv prijatelja Slavena, dok su neki Bošnjaci napali bosanske Srbe zbog očitog bijesa nakon atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Neven Anđelić piše: "Možemo samo nagađati kakav je osjećaj bio dominantan u Bosni u to vrijeme. I animozitet i tolerancija su postojali u isto vrijeme."[144]

Jugoslavija i Drugi svjetski rat

Vedri vojni marš (muzičko djelo) Die Bosniaken kommen je komponovao Eduard Wagnes u čast Bošnjaka

Poslije Prvog svjetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije poznata kao Kraljevina Jugoslavija) je formirana. Tu Bošnjaci, pored Makedonaca i Crnogoraca, nisu bili priznati kao zasebna etnička grupa.[145] Kakogod, prvi privremeni kabinet je uključivao i muslimane.[146]

Mehmed Spaho je bio jedan od najvažnijih članova bošnjačke muslimanske zajednice u ono vrijeme. Postao je i prvi Bošnjak koji je imao važan politički utjecaj tokom perioda kada je Bosna i Hercegovina bila dio Kraljevine SHS.

Politički, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na četiri banovine sa muslimanima kao manjinom u svakoj.[147] Nakon Sporazuma Cvetković – Maček 13 okruga Bosne i Hercegovine je uključeno u Banovinu Hrvatsku, a 38 okruga u određeni srpski dio Jugoslavije.[147] U računici, muslimani su brojčano bili manjina, uopćeno govoreći,[147] što je izazvalo Bošnjake na stvaranje Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine.[148] Štaviše, zemljišne reforme uvedene u februaru 1919. godine su utjecale na 66,9 posto zemljišta u Bosni i Hercegovini. S obzirom da su stari posjednici zemlje bili pretežno Bošnjaci, reforme su naišle na protivljenja. Nasilje nad Muslimanima i provođenje nasilnog oduzimanja njihove zemlje je ubrzo uslijedilo. Bošnjacima je bila ponuđena kompenzacija, ali nikada nije u potpunosti bila materijalizirana. Režim je zagovarao da plati 255.000.000 dinara kao kompenzaciju u periodu od 40 godina uz kamatnu stopu od 6%. Uplate su počele 1936. godine, te se očekivalo da će biti završene do 1975. godine; međutim, 1941. godine izbija Svjetski rat, a samo 10% od planiranih isplata je bilo izvršeno.[146]

Tokom Drugog svjetskog rata, bošnjačka elita i gospoda izdaje rješenja ili memorandume u različitim gradovima kako bi se javno osudile hrvatsko-nacističke kolaboracionističke mjere, zakoni i nasilje nad Srbima: Prijedor (23. septembar), Sarajevo (Rezolucija sarajevskih Muslimana, 12. oktobar), Mostar (21. oktobar), Banja Luka (12. novembar), Bijeljina (2. decembar) i Tuzla (11. decembar). Odluke su osudile ustaše u Bosni i Hercegovini, kako za njihovo zlostavljanje Muslimana tako i za njihove pokušaje okretanja muslimana i Srba jednih protiv drugih.[149] U jednom memorandumu se govori o tome da su se Muslimani od početka ustaškog režima pribojavali bezakonskih aktivnosti koje su neke ustaše, te neki hrvatski organi vlasti i razne ilegalne grupe, pravile protiv Srba.[150] U ovom periodu nekoliko masakara protiv Bošnjaka je provedeno od strane srpskih i crnogorskih četnika.[151][152][153] Procjenjuje se da je 75.000 Muslimana poginulo u ratu,[154] iako bi broj mogao biti i mnogo veći: 86.000 ili 6,8 posto svog prijeratnog stanovništva.[155] Određen broj Muslimana se pridružio jugoslavenskim partizanskim snagama, "što ih je činilo istinski multietničkom silom".[144] U cjelosti rata jugoslavenske partizane u Bosni i Hercegovini je činilo 23 posto Muslimana.[156] Čak i tako, srpska većina u jugoslavenskim partizanima je često ulazila u bošnjačka sela i ubijala bošnjačke intelektualce i druge potencijalne protivnike.[157] U februaru 1943. godine Nijemci su odobrili 13. SS oružanu brdsku diviziju "Handžar" (hrvatska br. 1) i počeli regrutiranje. Muslimani su činili oko 12 posto državne službe i oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske.[158] Tokom socijalističkog perioda Jugoslavije, Muslimani su i dalje bili tretirani kao vjerska grupa, umjesto kao etnička.[147] U Cenzusu u Bosni i Hercegovini 1948. godine Muslimani su imali tri opcije: "Srbin-musliman", "Hrvat-musliman", i "etnički neopredjeljeni musliman".[147] U Cenzusu 1953. godine kategorija "Jugoslaven, etnički neopredjeljen" je uvedena i velika većina onih koji su se izjašnjavali kao takvi su bili Muslimani.[147] Bošnjaci su priznati kao etnička grupa 1961. godine (ali ne i kao nacija), a 1964. godine Četvrti kongres Bosanske stranke osigurava da Bošnjaci dobiju pravo na samoopredjeljenje.[147] Tom prilikom, jedan od vodećih komunističkih vođa, Rodoljub Čolaković, navodi da su "naša muslimanska braća bila ravnopravna sa Srbima i Hrvatima", te da "nisu bila prisiljena da se izjasne kao Srbin ili Hrvat". On je njima garantirao "punu slobodu u njihovom nacionalnom opredjeljenju".[159] 1971. godine, Muslimani su u potpunosti priznati kao nacija, te je na Cenzusu u BiH 1971. godine opcija "Musliman po nacionalnosti" bila dodana.[147]

Rat u Bosni i Hercegovini

Izvješće srpskog četničkog vojvode Pavla Đurišića (13. februar 1943. g.) koje detaljno opisuje masakre hiljada bosanskih muslimana u okruzima Čajniča i Foče u jugoistočnoj Bosni i okrugu Pljevlje u Sandžaku
Srpski policajac Goran Jelisić ubija bošnjačkog civila tokom Rata u Bosni, 1992. g.
Nadgrobni spomenici u Potočarima u blizini Srebrenice; oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i djece je ubijeno od strane snaga VRS-a pod komandom generala Ratka Mladića, te paravojne formacije Škorpioni,[160][72] tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. g.

Tokom rata Bošnjaci su bili predmet etničkog čišćenja i genocida izvršenih od strane bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, a naročito Srba. Rat je prouzrokovao da stotine hiljada Bošnjaka napuste naciju (državu). Mnoge drastične demografske promjene u Bosni su se dogodile. Bošnjaci su bili prisutni širom gotovo cijele Bosne 1991. godine, godinu dana prije službenog početka rata. Kao posljedica rata, Bošnjaci u Bosni su koncentrirani uglavnom u područjima koja su se čuvala od strane bosanske vlade tokom Rata za nezavisnost. Danas Bošnjaci čine apsolutnu većinu u Sarajevu i njegovom kantonu (Kanton Sarajevo), većini sjeverozapadne Bosne oko Bihaća, kao i centralnoj Bosni, Brčko distriktu, Goraždu, Podrinju i dijelovima Hercegovine.

Na početku Rata u Bosni, srpske snage su napale bosansko muslimansko civilno stanovništvo u istočnoj Bosni. Nakon što su gradovi i sela bili čvrsto u njihovim rukama, srpske snage – vojska, policija, paravojne grupe i, ponekad, čak i srpski seljaci – primjenjivali su isti obrazac: kuće i stanovi su bili sistemski opljačkani i spaljeni, civili su okruženi ili zarobljeni, a ponekad i odmah tučeni ili ubijani u toku samog procesa. Muškarci i žene su odvajane, a mnogi muškarci masakrirani ili zarobljavani u logorima. Žene su držane u različitim zarobljeničkim centrima u kojima su morale živjeti u nepodnošljivim nehigijenskim uslovima, gdje su ih maltretirali na razne načine, uključujući silovanja više puta. Srpski vojnici ili policajci bi došli do tih zarobljeničkih centara, odabirali jednu ili više žena, izvodili ih i silovali.[161][162] Srbi su imali veće mogućnosti zbog posjedovanja oružja (unatoč manjoj radnoj snazi), koje im je dala Jugoslavenska narodna armija, te su tako uspostavili kontrolu nad većinom područja u kojima su imali relativnu većinu, ali i na mjestima gdje su bili manjinsko stanovništvo, i u ruralnim i u urbanim regijama (osim u većim gradovima Sarajevu i Mostaru). Srpska vojna i politička vodstva su suočena s najvišim optužbama za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog suda za progon osoba odgovornih za ozbiljne povrede humanitarnog prava na teritorijama bivše Jugoslavije od 1991. godine (ICTY), od kojih su mnoge i potvrđene nakon suđenja. Većinu glavnog grada Sarajeva čine Bošnjaci. U 1425 dana opsade, teror nad sarajevskim stanovnicima je varirao u intenzitetu, ali cilj je uvijek ostao isti: uzrokovati patnje civila i prisiliti bosanske vlasti da prihvate srpske zahtjeve.[163] Vojska Republike Srpske (VRS) je okružila Sarajevo (alternativno, srpske snage su se situirale u okolici Sarajeva: tzv. Prsten oko Sarajeva), razmještajući snage i topništva po okolnim brdima u ono što će postati najduža opsada u historiji modernog ratovanja koja je trajala tačno 3 godine, 10 mjeseci, 3 sedmice i 3 dana.

Jezik

Glavni članak: Bosanski jezik

Bošnjaci govore bosanski jezik, južnoslavenski jezik zapadne južnoslavenske podgrupe. Standardni bosanski se smatra dosta sličnim srpskohrvatskom jeziku,[164][165][166] te pripada istoj grupi međusobno-razumljivih jezika kao i hrvatski i srpski; sva tri jezika se temelje na štokavskom narječju. Kao takav, srpskohrvatski je proizvoljan termin za jezik koji govori nekoliko naroda, uključujući i Bošnjake, a iz raznih razloga govornici koji ne koriste ovaj termin smatraju isti kontroverznim.[167] Kao rezultat toga, parafraziranja kao što su srpsko-hrvatsko-bosanski (eng. Serbo-Croat-Bosnian / SCB) ili bosanski/hrvatski/srpski (eng. Bosnian/Croatian/Serbian / BCS) imaju prednost pri svakodnevnoj upotrebi na engleskom jeziku.

Na kolokvijalnom nivou, Bošnjaci su jezično mnogo više homogeni nego Srbi ili Hrvati koji govore nestandardnim dijalektima pored štokavskog. Uzimajući u obzir rječnik, bosanski jezik se odlikuje prihvatanjem niza osmansko-turskih – kao i perzijskih i arapskih – posuđenica (orijentalizama), te njemačkih posuđenica (germanizama), koje se u hrvatskom i srpskom često teže zamijeniti s izvornim slavenskim parnjacima.

Sarajevska Crvena Linija, memorijalni događaj povodom obilježavanja 20 godina od Opsade Sarajeva; 11.541 prazna stolica simbolizira 11.541 žrtvu rata, koje su, prema Istražnom i dokumentacionom centru, ubijeni tokom Opsade Sarajeva[168][169]

Prvi službeni rječnik bosanskog jezika, čiji je autor Muhamed Hevaija Uskufija, štampan je u ranim 1630-im (Potur Šahidija, 1631. g.),[170] dok je prvi rječnik srpskog jezika nastao tek sredinom 19. vijeka (1878. g.), usporedbe radi.[171] Pisani dokazi i zabilješke pokazuju da je bosanski jezik bio službeni jezik u zemlji najmanje od Kraljevine Bosne, što je i dodatno potvrđeno Poveljom Kulina bana, jednim od najstarijih pisanih južnoslavenskih državnih dokumenata i jednim od najranije napisanih bosanskom ćirilicom (bosančicom).[172][173]

Šablon:Citat3

Moderni bosanski jezik uglavnom koristi latinicu, a i latinica i ćirilica su službeno potpuno ravnopravna pisma. Međutim, druga pisma su bila korištena mnogo prije latiničnog, od kojih je najpoznatija autohtona bosanska ćirilica poznata kao bosančica (doslovno: bosansko pismo), koja datira s kraja 10. i početka 11. vijeka.[173] Humačka ploča, priznata kao jedan od najstarijih književnih spomenika Bosne, ispisana je ovim historijskim pismom koje se također može vidjeti i u brojnim kraljevskim državnim dokumentima (poveljama) koji datiraju iz srednjovjekovne Bosne, te na natpisima na nadgrobnim monumentalnim spomenicima (epitafi) poznatim pod imenom stećci, koji su raštrkani širom bosanskohercegovačkog krajolika. Jedan od najvažnijih dokumenata i diplomatskih dostignuća u historiji Balkana bilo je potpisivanje Povelje Kulina bana, koja je ujedno i jedan od najstarijih službenih dokumenata napisanih bosančicom.[174][175][176] Bosančica je zamijenjena uglavnom arebicom (matufovicom), bosanskom varijantom perzijsko-arapskog pisma, kao pismom-nasljednikom za bosanski jezik prilikom dolaska islama u 15. vijeku, te prvim među elitom, a zatim i javnosti; pismo je normalno korišteno sve do 19. vijeka.[177]

Historijska upotreba

Povelja Kulina bana iz 1189. godine je napisana bosančicom i predstavlja najstariji dokument svoje vrste među južnoslavenskim jezicima, a trenutno se nalazi u muzeju u Sankt Peterburgu[178]
Rječnik bosanskog jezika Magbuli 'arif (Potur Šahidija), autora Muhameda Hevaije Uskufije, napisan 1631. godine arebicom, bosanskom varijantom perzijsko-arapskog pisma
  • Bošnjački hroničar iz 18. vijeka, Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svom godišnjaku dodao zbirku pjesama na bosanskom jeziku, tvrdio je da je bosanski mnogo bogatiji od arapskog, zato što, naprimjer, "u bosanskom jeziku ima 45 riječi za glagol ići".
  • Benediktinski opat iz Dubrovnika iz 17. vijeka, Mavro Orbin u svojoj hronici Carstvo Slavena (tal. Il regno degli Slavi) štampanoj u Pesaru 1601. godine, navodi da "od svih ljudi koji govore slavenskim jezicima, Bosanci imaju najelegantniji jezik, te su ponosni na činjenicu da su sada jedini koji obraćaju pažnju na čistoću slavenskog jezika".[179]
    Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine, nepotpisanog autora Frane Vuletića
  • Jedno od najranijih "međunarodnih" spominjanja bosanskog jezika je iz 15. vijeka – u djelu Skazanie iziavlieno o pismenah (u prijevodu na bosanski: Historija pisanih jezika), u radu jednog od najpoznatijih istočnorimskih putopisaca u to vrijeme – Konstantina Filozofa.
  • Prvi poznati sačuvani i do sada otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz 1436. godine. Naime, 3. jula 1436. godine, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevena".
  • Talijanski lingvista Jakov Mikalja (1601–1654) u svom rječniku Blagu jezika slovinskoga iz 1649. godine navodi da želi uvrstiti "najljepše riječi", dodajući da je "od svih ilirskih jezika bosanski najljepši" ("Ogn'un dice che la lingua Bosnese sia la piu bella"), te da bi svi ilirski pisci trebali pokušati pisati na ovom jeziku.
  • Jedan od prvih gramatičara, jezuitski svećenik Bartol Kašić, je u svom djelu iz 1640. godine (Rimski ritual) bosanski jezik nazvao naškim i bosanskim. On je koristio termin bosanski iako je bio rođen u čakavskom regionu; odlučio je usvojiti "zajednički jezik" ("lingua communis"), verziju štokavske ikavice.[180]
  • U djelu pod nazivom Thesaurus Polyglottus, izdanom u Frankfurtu 1603. godine od strane njemačkog historičara i lingviste Hieronymusa Megisera, bosanski dijalekt se spominje uporedo s dalmatinskim, hrvatskim i srpskim.
  • Bosanski franjevac Matija Divković koji se smatra osnivačem književnosti Bosne i Hercegovine,[181][182] u svom djelu iz 1611. godine (Nauk krstjanski za narod slovinski), na kraju njegovog prvog dijela – spominje pravi i istinski bosanski jezik ("a privideh iz dijačkog u pravi i istinit jezik bosanski").
  • Hrvatski pisac i leksikograf Matija Petar Katančić 1831. godine objavljuje 6 knjiga-prijevoda Biblije, na čijim naslovnicama piše da su "prevedene s slavensko-ilirskog izgovora na bosanski" ("Sada u Jezik SLAVNO–ILLYRICSKI Izgovora Bosanskogʼ prinesheno").

Kultura

Folklor, obilježja i heroji

Djevojke plešu tradicionalno bošnjačko kolo

Kao i mnogi drugi elementi bošnjačke kulture, bošnjački folklor je potekao iz evropskih, slavenskih i osmanskih utjecaja, obično onih prije 19. vijeka. Generalno govoreći, folklor varira od regije do regije i od grada do grada. Gradovi kao što su Sarajevo i Mostar imaju bogatu ličnu folklorsku tradiciju. Mnogi objekti izgrađeni ljudskom rukom kao što su mostovi i fontane, te prirodni lokaliteti – također igraju značajnu ulogu. Same korijene bošnjačke narodne duše predstavljaju narodni muzički žanrovi: ljubavne pjesme sevdalinke i vjerske pjesme ilahije.

Slavenska tradicionalna mitska obilježja, kao što su zmajevi (ale), čarobnjaci i slavenske vile, je također bitno spomenuti. Pre-slavenski utjecaji su daleko rjeđi, ali ipak prisutni. Određeni elementi ilirskih i keltskih vjerovanja su isto tako prisutna uvjerenja.[183][184] Djevojačka pećina je tradicionalno mjesto kišne molitve u blizini Kladnja u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se Bošnjaci okupljaju da se mole za duše djevojaka čiji je grob, kako se tvrdi, na ulazu u pećinu. Ova tradicija je pre-islamskog porijekla, te predstavlja mjesto gdje sljedbenici srednjovjekovne Bosanske crkve čine hodočašće. (Legenda kaže da je po vodu u pećinu otišla djevojka sa vretenom i ibrikom u ruci; njezina braća su čekala da se vrati... – ili ne vrati. Djevojka je zauvijek ostala u svojoj pećini. Zašto? To je pitanje koje, čini se, ne traga za odgovorom. Odgovor je, možda, u dovi za njezinu dušu.[185])

Nacionalni heroji Bošnjaka su obično historijske ličnosti, čiji su životi i vještine istaknute u borbi. U njih se ponajviše ubrajaju ličnosti kao što su Kulin ban, osnivač srednjovjekovne Bosne koji je stekao status legende (Historičar William Miller je 1921. g. napisao: "(...) ...čak i dan-danas ljudi ga smatraju najomiljenijime od svih 'genija', a njegovu vladavinu – zlatnim dobom.";[186]); kralj Tvrtko I, čija je vladavina bila u jeku Bosanskog kraljevstva; Gazi Husrev-beg, drugi osmanski guverner Bosne koji je osvojio mnoge teritorije u Dalmaciji, sjevernoj Bosni i Hrvatskoj; Alija Đerzelez, gotovo mitski lik za kojeg je čak i osmanski sultan rekao da su ga nazivali "Herojem"; Ajvaz-dedo; Mehmed-paša Sokolović, bosanski osmanski veliki vezir, čije je herojstvo opisivano u bosanskoj poeziji i narodnim pjesmama; Husein-kapetan Gradaščević, poznat kao "Zmaj od Bosne", koji je vodio bosanski ustanak protiv Osmanlija u 19. vijeku itd.

Tradicija i običaji

Skulpture pisca Meše Selimovića i slikara Ismeta Mujezinovića u Tuzli
Instrumentalno izvođenje poznate bošnjačke narodne pjesme (sevdalinke) pod nazivom Žute dunje

Bošnjaci se ponose maternjim melanholičnim narodnim pjesmama sevdalinkama, dragocjenim srednjovjekovnim filigranima (jedna od tehnika korištenih u izradi nakita, koja se po pravilu izvodi isključivo u srebru ili zlatu; osnovni elementi su pletene i zalemljene žice, dodatno još kombinirane sa sitnim zrncima; izgledom ovi predmeti podsjećaju na neku vrstu čipke; tehnika je sve do danas zadržala svoju popularnost u Indiji i Kini te drugim azijskim zemljama, a nekada je bila rado korištena i u Italiji i Francuskoj, te Bosni) koje su pravile stare sarajevske zanatlije, kao i širokim spektrom tradicionalnih mudrosti koje su se prenosile na novije generacije od usta do usta, ali u posljednjih nekoliko godina su zapisane u brojnim knjigama. Druga rasprostranjena tradicija je muštuluk, pri čemu donosilac dobre vijesti (muštulugdžija), nakon izgovorenog uzvika muštuluk!, očekuje poklon ili neku drugu (novčanu) nagradu, u slučaju da osoba kojoj donosi vijest zaista i želi da čuje istu (što se podrazumijeva iz samog običaja).

Rijeka Buna, u blizini grada Blagaja u južnoj Hercegovini, koji se nalazi na izvoru Bune i historijske tekije (derviški manastir); blagajska tekija je sagrađena oko 1520. godine, sa elementima osmanske arhitekture i mediteranskog stila,[187][188] te se smatra nacionalnim spomenikom

Seoska narodna tradicija u Bosni uključuje gangu, bošnjačko-hrvatsku tradicionalnu narodnu pjesmu koja predstavlja oblik višeglasnog napjeva u folkloru, a pjeva se u Imotskoj krajini, zapadnoj Hercegovini, te u Duvanjskom i Livanjskom kraju (tekst pjesme je pisan je u desetercu, najkarakterističnijem stihu slavenskih narodnih pjesama), te ravne pjesme, kao i instrumente kao što su flauta i šargija. Gusle, poznati žičani instrument širom Balkana, je korišten kao pratnja drevnih slavenskih epskih poema. Najraznovrsniji i najvještiji svirač gusli bošnjačke narodnosti je bio crnogorac Avdo Međedović (1875–1953). Bošnjaci su također ostavili i zavidan broj muzičkih djela na međunarodnom nivou ostatku Evrope. Neki primjeri su Franjo Bosanac, kompozitor za lutnju iz 16. vijeka, te Alexander Zemlinsky, austrijsko-jevrejski operski kompozitor koji je bio dijelom bošnjačko-muslimanskih korijena.

Vjerovatno najprepoznatljivija i najlakše identificirajuća vrsta bošnjačke muzike – sevdalinka – je vrsta emocionalne, sjetne narodne pjesme koja opisuje melanholične pojave, kao što su ljubav i gubitak ili smrt drage osobe, ili slomljeno srce. Sevdalinke se tradicionalno izvode sa sazu, turskom žičanom instrumentu koji je kasnije zamijenjen harmonikom (u sevdalinkama). Međutim, moderniji aranžman, u poruzi nekih koji zagovaraju izvornu formu, obično čini vokal u pratnji harmonike zajedno s dobošem, kontrabasom, gitarom, klarinetom i violinom. Sevdalinke su jedinstvene u Bosni i Hercegovini. One su nastale u osmanskoj Bosni kao urbana bosanska muzika s prisustvom orijentalnih utjecaja. Početkom 19. vijeka, bošnjačka pjesnikinja Umihana Čuvidina u velikoj mjeri doprinosi sevdalinci pisanjem pjesama o izgubljenim ljubavima, koje je i pjevala. Pjesnici koji su velikoj doprinijeli bogatoj baštini bošnjačkog naroda su, između ostalih – Derviš-paša Bajezidagić, Abdullah Bosnevi, Hasan Kafi Pruščak, Abdurrahman Sirri, Abdulvehab Ilhamija, Mula Mustafa Bašeskija, Hasan Kaimija, Ivan Franjo Jukić, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mak Dizdar itd. Baštinu su obogaćivali i ugledni pisci su kao što su Enver Čolaković, Skender Kulenović, Meša Selimović (iako se izjašnjavao kao Srbin[189]), Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović i mnogi drugi. Historijski časopisi kao što su Gajret, Behar i Bošnjak su samo neki od najistaknutijih publikacija, koje su uveliko doprinijele očuvanju bošnjačkog identiteta krajem 19. i početkom 20. vijeka. Bosanska literatura je uglavnom poznata po svojim baladama: Hasanaginica, Smrt Omera i Merime i Smrt braće Morića. Hasanaginica je prenošena iz generacije u generaciju u usmenom obliku, dok je konačno zapisana i objavljena 1774. godine od strane italijanskog antropologa Alberta Fortisa u njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia (u prijevodu na bosanski: Putovanja Dalmacijom).[190] Hasanaginica se smatra jednom od najljepših balada ikad napisanih, a kasnije je i prevedena na njemački (Johann Wolfgang von Goethe, 1775), engleski (Walter Scott, 1798), ruski (Aleksandar Puškin, 1835), francuski (Prosper Merimee, 1827; Adam Mickiewicz, 1841), te mnoge druge svjetske jezike, čime postaje sastavni dio svjetske književne baštine već u 18. vijeku.

Religija

Bosanska medresa, ca. 1906
Hadži-Alijina džamija, Počitelj; džamija izgrađena 1562./1563. g.
Gazi Husrev-begova medresa (Kuršumli medresa, Seldžuklija) je medresa osnovana 1537. godine u čast Gazi Husrev-begove majke Seldžuklije čije je ime jedno vrijeme i nosila, u Starom Gradu u Sarajevu

Većina Bošnjaka pripada sunitskom islamu, iako je historijski sufizam također odigrao značajnu ulogu među Bošnjacima dajući veću prednost matičnim sunitskim pravilima, kao što je nakšibendijsko, rifaijsko i kadirijsko vjerovanje (tarikat). Bosanska Islamska zajednica je također bila pod utjecajem drugih struja unutar islama, osim one preovladavajuće hanefijske škole, posebno nakon rata 90-ih godina.[191] Položaj sufizma u Bosni za vrijeme osmanskog doba je bio zakonski isti kao i u drugim dijelovima Carstva. Bošnjačke sufije su pisale književnost, često na orijentalnim jezicima (arapski, turski i perzijski), iako ih je bilo i nekoliko koji su koristili bosanski,[192] kao što su Abdurrahman Sirri (1785–1846/47) i Abdulvehab Ilhamija (1773–1821). Još jedan sufi iz Bosne je Sheikh Hali Hamza, čija se doktrina smatra suprotnom od one službenog tumačenja islama. Njegove pristalice hamzevije su formirale religijski pokret koji se često poredi sa sektom usko-vezanoj tarikatu "bajrami-melami".[193] Drugi istaknuti bošnjački sufi je Hasan Kafi Pruščak, sufijski mislilac i najistaknutija figura naučne literature i intelektualnog života Bošnjaka 16. vijeka.

U javnom mnijenju 1998. godine, 78,3% Bošnjaka u Federaciji Bosne i Hercegovine se izjasnilo da su vjernici.[194] Bosanski muslimani imaju tendenciju da se prikažu kao umjereni, sekularni i evropski-orijentirani u odnosu na druge muslimanske grupe.[195]

Kjell Magnusson ističe da je religija odigrala veliku ulogu u procesima koji su oblikovali nacionalne pokrete i formiranja novih država na Balkanu nakon osmanskog povlačenja, jer su Osmanlije razlikovale narode po njihovoj religijskoj pripadnosti.[196] Iako religija igra samo malu ulogu u svakodnevnom životu naroda u Bosni i Hercegovini danas, sljedeći etničko-religijski stereotipi su još uvijek još uvijek prilično česti: Srbi moraju biti isto što i pravoslavci, Hrvati moraju biti isto što i katolici, a Bošnjaci moraju biti isto što i muslimani. Međutim, još uvijek postoje pojedinci koji krše navedene obrasce, te aktivno prakticiraju druge religije.[197]

Imena i prezimena

Bošnjačka imena su većinom arapskih, turskih i perzijskih korijena. Primjer su imena Osman, Mehmed, Ismet, Kemal, Hasan, Ibrahim, Mustafa i dr. Južnoslavenska imena kao što je ime Zlatan su prisutna većinom u nereligijskim porodicama Bošnjaka. Ono što je uočljivo je to da su zbog strukture bosanskog jezika mnoga muslimanska imena izmijenjena u jedinstvena bošnjačka. Neka orijentalna imena su dobila skraćenu formu. Naprimjer, Huso od Huse(j)in, Ahmo od Ahmed, Meho od Mehmed i sl. Ovakav primjer su i imena bošnjačkih vicevskih junaka Muje i Sulje, čija su imena ustvari skraćene forme imena Mustafa i Sulejman. Ono što je još učestalije je transformacija imena koja su u arapskom i turskom prihvaćena samo za jedan spol. U bosanskom jeziku, jednostavnim odbacivanjem slova a ime se iz ženskog može promijeniti u muško: tradicionalno žensko ime Jasmina prelazi u popularno muško ime Jasmin. Slično, dodavanjem slova a učestalom imenu Mahir stvara se žensko ime Mahira.[198]

Bošnjačka prezimena, kao i sva tipična među Južnim Slavenima, najčešće završavaju na -ić ili -ović. Ova pojava patronimije (gr. πατρονυμικόν / patronymikon – "ime oca") se može usporediti s engleskim sufiksom -son (eng. son – sin), koji u engleskim prezimenima igra ulogu obilježavanja naslijeđa očevog imena (Johnson, Wilson, Ericson, Stivenson idt.). Ono što dolazi prije -(ov)ić sufiksa može reći dosta toga o jednoj porodici.

Većina bošnjačkih prezimena prati sličan obrazac koji potječe iz perioda kada su ta prezimena u Bosni i Hercegovini standardizirana. Neka bošnjačka muslimanska imena sadrže ime osnivača porodice na početku, a onda slijedi islamska struka ili titula, te završetak -ić. Primjeri ovog oblika su prezimena Izetbegović ("sin Izet-bega"), Hadžiosmanović ("sin hadži Osmana") i sl. Neke varijacije ovog obrasca uključuju prezimena koja spominju samo ime, kao što je Osmanović ("sin Osmana"), te prezimena koja spominju samo struku, kao što je Imamović ("sin imama"). Neka čak spominju i religiju, kao što je Muslimović ("sin muslimana").

Određeni broj bošnjačkih prezimena nema islamske korijene za koje bi se mogla vezati, a završavaju se na -(ov)ić, što je često među slavenskim prezimenima. Ova prezimena su vjerovatno ostala nepromijenjena još od srednjovjekovnog doba, a većinom potječu od starog bosanskog plemstva ili posljednjeg talasa konvertiranja na islam. Primjeri ovakvih prezimena su Tvrtković, Kulenović i dr.

Također postoje i druga prezimena koja ne završavaju na -ić, uopće. Ta prezimena su najčešće izvedena iz naziva mjesta porijekla, zanimanja ili drugih različitih faktora u historiji određene porodice. Primjeri ovih prezimena su Zlatar, Kovač, Kolar itd.

Neka bošnjačka prezimena imaju strano porijeklo, koje ukazuje na to da je osnivač porodice potekao iz mjesta koje je izvan Bosne i Hercegovine. Mnoga takva prezimena imaju mađarsko, albansko, vlaško, arapsko ili tursko porijeklo. Primjeri su Vlasić, Arnautović, Arapović itd. Postoje i prezimena za koje se smatra da su pre-slavenskog porijekla; keltsko-ilirskog[199] (Mataruga i Motoruga), gotskog[200] (Manigoda), ili bilo kojeg drugog porijekla.

Mnoga bošnjačka prezimena su slična ili zajednička s hrvatskim i srpskim: Puškar, Jašić, Sučić, Subašić, Begić, Hadžić...

Simboli

Grb s ljiljanima, narodni simbol svih Bošnjaka
Bošnjačka religijska zastava, korištena zajedno s narodnim srednjovjekovnim grbom s ljiljanima tokom 1990-ih

Tradicionalni simbol bošnjačkog naroda je grb s ljiljanima, ukrašen sa šest zlatnih ljiljana, koji se vezuju s Lilium bosniacum-om, cvijetom ljiljanom koji raste na bosanskohercegovačkom regionu.[201] Ovaj bošnjački narodni simbol je nastao po uzoru na grb srednjovjekovne Kraljevine Bosne, i bio je posebno korišten u kontekstu odavanja počasti vladavini Tvrtka I, kralja Bosne. Prema nekim izvorima, bosanski grb sa šest zlatnih ljiljana potječe od francuskog grba anžuvinske dinastije Capet.[202] Član ove dinastije, Ludovik I, kralj Ugarske, koji je bio oženjen s Elizabetom Kotromanić, kćerkom bana Stjepana II Kotromanića, i Tvrtko I, kralj Bosne, su uvažavali heraldički ljiljan kao simbol bosanskih kraljeva, u znak porodičnih odnosa između Anužuvinaca i bosanske kraljevske porodice Kotromanić. Također je moguće da su Bošnjaci usvojili, ili dobili na poklon – ljiljan na svom grbu kao nagradu za pomaganje anžuvinskoj strani.

Ovaj simbol je oživio 1992. godine, kao simbol bosanske nacionalnosti i kao grb na bijeloj podlozi predstavljao je zastavu Republike Bosne i Hercegovine između 1992. i 1998. godine. Iako je državno obilježje zamijenjeno 1999. godine na zahtjev druge dvije etničke grupe (Srba i Hrvata), zastava Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek na sebi nosi jedan simbolični ljiljan. Bosanski ljiljan se također pojavljuje na zastavama i grbovima mnogih kantona, općina, gradova i naselja. Još uvijek se koristi kao službeni zaštitni znak bošnjačke pukovnije Oružanih snaga Bosne i Herzegovina.[203] Ljiljani se također mogu često naći kao ukrasi u džamijama, te na muslimanskim nadgrobnim spomenicima.

Druga bošnjačka zastava datira iz osmanskog doba i na njoj se nalazi bijeli polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava je korištena i kao simbol kratkotrajne nezavisne Bosne u 19. vijeku i Velikog bosanskog ustanka protiv Turaka predvođenog Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Zajednice

Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori prema popisima stanovništva održanim 2002. i 2003. g., respektivno
Narodni amblem Bošnjaka Srbije i Bošnjaka Crne Gore

Nacionalna osviještenost se proširila i na većinu Bošnjaka u susjednim zemljama, a sve više i širom svijeta, nakon Bosanskog rata za nezavisnost. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine se nalazi u Srbiji i Crnoj Gori (posebno u regiji Sandžak). Grad Novi Pazar je dom najveće bošnjačke populacije izvan Bosne. Još 40.000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj i 38.000 u Sloveniji. Međutim, neki od njih se i dalje izjašnjavaju kao "Muslimani" ili "bosanci", prema najnovijim procjenama. U Makedoniji broj Bošnjaka se procjenjuje na oko 17.000.

Zbog rata i etničkog čišćenja za vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini, veliki dio svijeta procjenjuje da se 3–4 miliona Bošnjaka nalazi u zemljama izvan Balkana. Najveća bošnjačka populacija nastanjena izvan država ex-Jugoslavije se nalazi u SAD-u, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Australiji, Kanadi i Turskoj. Prijašnje generacije bošnjačkih imigranata u neke od tih zemalja su do sada uglavnom integrirani u istim.

U zapadnjačkim zemljama, velika većina Bošnjaka su ratne izbjeglice koje su došle u te zemlje 1990-ih godina. Oni i dalje većinom govore bosanski jezik i održavaju kulturne i vjerske zajednice, redovno posjećuju svoju rodnu zemlju, te šalju pisma porodicama koje su ostale kod kuće.

Dijaspora

Glavni članak: Bošnjačka dijaspora

Sjedinjene Američke Države

Bošnjačka dijaspora u SAD-u ima dugu i specifičnu historiju koja datira do više od jednog vijeka unazad. Jedan od prvih bosanskih dolazaka u bilo koju zemlju Novog svijeta je bio upravo u Sjedinjene Države, a procjenjuje se da se desio 1860-ih. Prema procjenama ambasada postoji oko 350.000 ljudi bosanskog porijekla koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama.[204][205] Tradicionalni centri boravka i kulture za ljude iz Bosne i Hercegovine nalaze se na istočnoj obali (Atlanta, Jacksonville, New York i Nashville), u centralnozapadnim dijelovima (St. Louis, Chicago i Detroit), te na zapadnoj obali. Bošnjaci žive u svih 50 država.[205] Bošnjaci su bili začetnici u uspostavljanju Muslimanske zajednice u Chicagu. 1906. godine, oni su osnovali Džemijetul Hajrije u Illinoisu radi očuvanja vjerske i nacionalne tradicije zajednice, kao i pružanja uzajamne pomoći za sahrane i bolesti. Organizacija je osnovala svoje ogranke u Garyju, Indiana (1913) i Butte-i, Montana (1916), a oni predstavljaju najstariju postojeću muslimansku organizaciju u Sjedinjenim Američkim Državama.

Sjedinjene Države imaju brojna bosanska kulturna, sportska i vjerska udruženja. Novine na bosanskom jeziku i drugi časopisi se objavljuju u mnogim državama. ('Bosansko-američke novine "Sabah"') Najveća zajednica Bošnjaka u Sjedinjenim Državama je ona bazirana u St. Louisu.

Kanada

Hidayet Türkoğlu je turski NBA igrač bošnjačkih korijena

Prema Kanadskom cenzusu iz 2001. godine, 25.665 građana Kanade se izjasnilo kao "Bošnjaci".[206] Velika većina Bosanaca u Kanadi je emigrirala za vrijeme i nakon Bosanskog rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Historija dolazaka Bosanaca u Kanadu, međutim, datira što i do 19. vijeka.[206] Bošnjačka zajednica u Kanadi ima dugu i specifičnu historiju koja datira više od stotinu godina.[206] Nakon Bosanskog rata, između 1992. i 1995. g., mnogi Bošnjaci i bosanski Hrvati su prebjegli u Kanadu kao izbjeglice.

Tradicionalni centri boravka i kulture za ljude iz Bosne i Hercegovine su Toronto, Montreal i Vancouver. Brojna bošnjačka kulturna, sportska i vjerska udruženja uspješno djeluju, a novine na bosanskom jeziku i drugi časopisi se objavljuju u mnogim državama. Najveća bošnjačka organizacija u Kanadi je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike.[207]

Turska

Bošnjačke zajednice u Turskoj vuku svoje korijene uglavnom do egzodusa Bošnjaka iz Bosanskog ejaleta u 19. i početkom 20. vijeka, kao rezultat pada vladavine Osmanskog carstva na Balkanu. Prema procjenama iz 2008. godine od strane Vijeća za nacionalnu sigurnost Turske (Milli Güvenlik Kurulu) čak 2.000.000 građana Turske je bošnjačkog porijekla.[208] Bošnjaci uglavnom žive u regiji Marmara koja je – drugim riječima – sjeverozapadna Turska. Najveća bošnjačka zajednica u Turskoj je u Istanbulu. Yenibosna je gradić koji se nalazi na zapadnom dijelu istanbulskog distrikta Bahçelievler, koji graniči sa susjednim okrugom Küçükçekmece. Vlasti distrikta su zabilježile masovne migracije iz bivšeg Osmanskog carstva nakon osnivanja Republike Turske.[209] Naziv gradića dolazi iz imena glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva. Naselje se u početku zvalo Sarajbosna, što je turski ekvivalent Sarajeva, prije nego što je preimenovano u Yenibosnu formiranjem Republike Turske.

Značajne bošnjačke zajednice postoje i djeluju u Izmiru, Karamürselu, Yalova-i, Bursi i Edirneu.

Galerija

Također pogledajte

Reference

  1. CIA Fact Book o Bošnjacima u BiH
  2. joshuaproject.net (kršćanski misionarski projekt iz SAD) o Bošnjacima u Turskoj (etnički profil)
  3. milliyet.com o Bošnjacima u Turskoj
  4. Nijemci i stranci s imigracijskom pozadinom
  5. Cenzus 2011. g. u Srbiji (Попис становништва, домаћинстава и станова 2011. у Републици Србији: НАЦИОНАЛНА ПРИПАДНОСТ)
  6. factfinder.com o Bošnjacima u SAD-u (Cenzus 2000. g. u SAD-u)
  7. Kongres Bošnjaka iz Sjeverne Amerike (bosniak.org) o Bošnjacima u SAD-u
  8. scb.se o Bošnjacima u Švedskoj
  9. Cenzus 2011. g. u Crnoj Gori
  10. bfs.admin.ch o Bošnjacima u Švicarskoj
  11. Procjene broja Bošnjaka na Kosovu (World Bank Living Standards Measurement Study 2001)
  12. 31.479 osobe su se izjasnili pod odrednicom Bošnjaci + 7.558 osoba koji su se izjasnili pod odrednicom Muslimani Cenzus 2011. g. u Hrvatskoj
  13. Cenzus 2002. g. u Sloveniji
  14. Cenzus 2006. g. u Kanadi
  15. folkedrab.dk o Bošnjacima u Danskoj (Ældre bosniske flygtninge søger hjem)
  16. Cenzus 2002. g. u Makedoniji
  17. Analiza Cenzusa 2001. g. u Australiji (Australian Census Analytic Program: Australians' Ancestries (2001 (Corrigendum)))
  18. ssb.no o Bošnjacima u Norveškoj
  19. joshuaproject.net o Bošnjacima u Italiji (etnički profil)
  20. dofi.fgov.be o Bošnjacima u Belgiji
  21. DEMOGRAFIA 2006.pmd (ine.es) o Bošnjacima u EU
  22. Odbor za vanjske poslove, Senat SAD-a, etničko čišćenje Bosne i Hercegovine (Ured američke Vlade, štampano 1992.)
  23. 23,0 23,1 23,2 „Bosniak”. Oxford English Dictionary (3rd izd.). Oxford University Press. September 2005. 
  24. Pål Kolstø (2005). Mitovi i granice u jugoistočnoj Evropi. Hurst & Co.. , str. 120: (...) srednjovjekovna Bosna je bila zemlja jednog naroda, jednog bosanskog naroda koji se zvao Bošnjani, a koji je pripadao trima konfesijama.
  25. Hrvatska enciklopedija (LZMK) – Bošnjaci; Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (lat. Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.
  26. [Povijest Bosne do propasti Kraljevstva] (autor: Vjekoslav Klaić; izdavač: Troškom piščevim; stranica: 278; godina: 1882.): Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom (u prijevodu na bosanski: "preci Bošnjaka su isti kao i preci Poljaka").
  27. Jędrzej Moraczewski, "Dzieje Rzeczypospolitej Polskiej”, 1844
  28. Muhamed Hadžijahić – Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (godina: 1974.; str. 7.): "Kralj Stjepan Tvrtković poslao je odmah ovome kralju 'sjajno poslanstvo odličnih muževa'", veli Vladislavov biograf pa nastavlja: "Ovi su, ispričavši porijeklo svoga plemena isticali, da su Bošnjacima bili isti pradjedovi kao i Poljacima te da im je zajednički jezik kojim govore i da se radi te srodnosti jezika i porijekla njihov kralj Tvrtko II živo raduje, što je Vladislav – kako se je pronio glas – sretan u svojim pothvatima."
  29. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995
  30. 30,0 30,1 30,2 Imamović, Mustafa (1996). Historija Bošnjaka. Sarajevo: BZK Preporod. ISBN 9958-815-00-1
  31. Salmedin Mesihović: "Thallóczy und die Untersuchung der Bezeichnung „Bosna“." o. O. o. J.
  32. Nikola Vulić, Glas Srp. Ak., CLV, drugi razred (78), str. 6, 7
  33. Tabula Peutingeriana; Sjeverno od Narone i jugozapadno od Sirmiuma.
  34. a b Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History, New York University Press ISBN 0-8147-5520-8.
  35. Imamović, Mustafa (1996). Historija Bošnjaka, Sarajevo: BZK Preporod ISBN 9958-815-00-1
  36. I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka, tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, str. 27 – 104
  37. „Bosnian”. Oxford English Dictionary (3rd izd.). Oxford University Press. September 2005. 
  38. ed. Elliott Robert Barkan (2013). Imigranti u američkoj historiji: dolazak, prilagođavanje i integracije: Bošnjaci (Muslimani) i bošnjački Amerikanci, 1870–1940. ABC-CLIO. str. 229. Pristupljeno 17 November 2013. 
  39. Evlija Čelebi, Putopis: odlomci o jugoslavenskim zemljama, (Sarajevo: Svjetlost, 1967), str. 120
  40. Robert Donia, John VA Fine (2005). Bosna i Hercegovina: Prodana tradicija. Columbia University Press. Pristupljeno 30 October 2012. , str. 73: Štaviše, prijevod nečije vjeroispovijesti u srpsku ili hrvatsku narodnost, nije imao važnost za stanovništvo tog područja, jer se Bošnjaci prije devetnaestog stoljeća nikada nisu opisivali kao Srbi ili Hrvati.
  41. Philip Emil Muehlenbeck, ur. (2012). Religija i Hladni rat: Globalna perspektiva. Vanderbilt University Press. str. 183. 
  42. 42,0 42,1 Dimitrovova, Bohdana. "Bosniak or Muslim? Dilemma of one Nation with two Names." Southeast European Politics, Vol. II, No. 2., Oktobar 2001.
  43. Bajrami, Kerim. "Reagovanje na članak: Uz 90 godina od slavne Bitke za Čanakkale." Našagora.info.
  44. J. Krieger (ed) (2001). The Oxford Companion to Politics of the World 2nd. ed.. Oxford University Press. str. 476. 
  45. Velikonja, Mitja (2003). Religijska razdvajanja i politička netolerancija u Bosni i Hercegovini. Texas A&M University Press. str. 134. ISBN 1-58544-226-7. 
  46. Kostic, Roland (2007). Ambivalentni mir: vanjska gradnja mira, prijetnja identitetu i rekoncilaciji u Bosni i Hercegovini. Uppsala univerzitet; Izvještaj br. 78, Odjel za istraživanje mira i sukoba i program studije holokausta i genocida. str. 65. 
  47. Philip Emil Muehlenbeck, ur. (2012). Religion and the Cold War: A Global Perspective. Vanderbilt University Press. str. 184. 
  48. Zabilješka: Dodatnih 242.682 ljudi, najviše vjerujući da su Muslimani, se registriralo kao Jugoslaveni u Cenzusu 1991. godine, potencijalno povećavajući stvarnu populaciju Bošnjaka na 2.145.683 (49%)
  49. Bringa, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way (u prijevodu na bosanski: Biti musliman na bosanski način). Princeton University Press. str. 13. 
  50. Doubt, Keith (2006). Understanding Evil: Lessons from Bosnia (u prijevodu na bosanski: Razumijevanje zla: Lekcije iz Bosne). Fordham University Press. str. 129–30.. 
  51. 51,0 51,1 Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina (u prijevodu na bosanski: Religijske separacije i politička netolerancija u Bosni i Hercegovini). Texas A&M University Press. str. 13. 
  52. Robert J. Donia and John VA Fine (1995). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (u prijevodu na bosanski: Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija). Columbia University Press. str. 8. 
  53. Robert J. and John VA Fine (1995). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (u prijevodu na bosanski: Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija). Columbia University Press. str. 7. 
  54. Robert J. Donia and John VA Fine (1995). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed (u prijevodu na bosanski: Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija). Columbia University Press. str. 16. 
  55. Buturović, Amila (2002). Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar (u prijevodu na bosanski: Kameni Spavač: Srednjovjekovne grobnice, pejzaži i bošnjački identitet u poeziji Maka Dizdara). Palgrave. str. 75. 
  56. 56,0 56,1 John VA Fine. What is a Bosnian? (u prijevodu na bosanski: Šta je Bošnjanin?)”. London Review of Books; Vol.16 No.8. 28 April 1994. str. 9–10.. 
  57. Donia, Robert J. Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. New York: Columbia University Press, 1994, str. 8. 
  58. Hupchick, Dennis P. The Balkans from Constantinople to Communism, str. 28–30. Palgrave Macmillan (2004)
  59. 59,0 59,1 59,2 59,3 Mustafa Imamović – Historija Bošnjaka, Osmanska država i islamska civilizacija, str. 119
  60. John VA Fine, Jr. (1983; 1991) The early medieval Balkans: A critical survey from the sixth to the late twelfth century, str. 37–38
  61. Donia, Robert J. Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. New York: Columbia University Press, 1994. 
  62. Fine, John V.A (1991). "The early Medieval Balkans: A critical survey from the sixth to the late twelfth century". The University of Michigan Press. 
  63. Heather, Peter (2010). Empires and Barbarians: The Fall of Rome and the Birth of Europe. Oxford University Press. , str. 404–406
  64. Fine, John V.A (1991). "The early Medieval Balkans: A critical survey from the sixth to the late twelfth century". The University of Michigan Press. 
  65. Pinson, Mark (1994), The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Harvard University Press, str. 19.. 
  66. Coppieters, Bruno (2003). "Contextualizing Secession: Normative Studies in Comparative Perspective". Oxford University Press. str. 119. ISBN 0-19-925871-6. 
  67. Shatzmiller, Maya (2002). "Islam and Bosnia: Conflict Resolution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States". McGill-Queen's Press. str. 32. ISBN 978-0-7735-2413-2. 
  68. 68,00 68,01 68,02 68,03 68,04 68,05 68,06 68,07 68,08 68,09 68,10 68,11 68,12 68,13 Marjanović, Damir; et al. "The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups." Institute for Genetic Engineering and Biotechnology, University of Sarajevo. November 2005 Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Geneticstudy" je zadan više puta s različitim sadržajem
  69. Marijana, Peričić et al. (2005). „High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations”. Molecular Biology and Evolution 22 (10): 1964–1975. DOI:10.1093/molbev/msi185. 
  70. Marijana, Peričić et al. (2005). „High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations”. Molecular Biology and Evolution 22 (10): 1964–1975. DOI:10.1093/molbev/msi185. 
  71. Rebała K., et al. (2007). Y-STR variation among Slavs: evidence for the Slavic homeland in the middle Dnieper basin. J Hum Genet. 2007;52(5):406-14. Epub 2007 Mar 16.
  72. 72,0 72,1 72,2 72,3 72,4 Damir Marjanović, The Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in the Three Main Ethnic Groups, Annals of Human Genetics Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "ReferenceC" je zadan više puta s različitim sadržajem
  73. 73,0 73,1 Oxford Journals – High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations. pdf: http://mbe.oxfordjournals.org/content/22/10/1964.full.pdf
  74. Rootsi et al. Phylogeography of Y-Chromosome Haplogroup I Reveals Distinct Domains of Prehistoric Gene Flow in Europe. Am. J. Hum. Genet. 75:128–137, 2004.
  75. Peter A. Underhill et al., New Phylogenetic Relationships for Y-chromosome Haplogroup I: Reappraising its Phylogeography and Prehistory, in Rethinking the Human Revolution (2007), str. 33–42. P. Mellars, K. Boyle, O. Bar-Yosef, C. Stringer (Eds.) McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge, UK.
  76. Genographic Project of National Geographic
  77. "New Phylogenetic Relationships for Y-chromosome Haplogroup I: Reappraising its Phylogeography and Prehistory," Rethinking the Human Evolution, Mellars P, Boyle K, Bar-Yosef O, Stringer C, Eds. McDonald Institute for Archaeological Research, Cambridge, UK, 2007, str. 33–42 by Underhill PA, Myres NM, Rootsi S, Chow CT, Lin AA, Otillar RP, King R, Zhivotovsky LA, Balanovsky O, Pshenichnov A, Ritchie KH, Cavalli-Sforza LL, Kivisild T, Villems R, Woodward SR
  78. 78,0 78,1 78,2 Peričić, Marijana, et al. (2005). "High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations". Molecular Biology and Evolution 22(10). DOI:10.1093/molbev/msi185 PMID 15944443.
    N.B. The haplogroups' names in the section "Genetics" are according to the nomenclature adopted in 2008, as represented in Vincenza Battaglia (2008) Figure 2, so they may differ from the corresponding names in Peričić (2005).
  79. 79,0 79,1 79,2 Marjanovic, D., et al. (2005). "The Peopling of Modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome Haplogroups in the Three Main Ethnic Groups". Annals of Human Genetics 69. DOI:10.1111/j.1529-8817.2005.00190.x PMID 16266413.
  80. 80,0 80,1 Battaglia, Vincenza et al. (2008). „Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in southeast Europe”. European Journal of Human Genetics 17 (6): 6. DOI:10.1038/ejhg.2008.249. PMC 2947100. PMID 19107149. 
  81. Marjanović, Damir; et al.
  82. http://www.eupedia.com/europe/ancient_european_dna.shtml#Neolithic
  83. Malcolm 1996, str. 10.
  84. Donia, Robert J. Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. New York: Columbia University Press, 1994, str. 14-16. 
  85. Anto Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, (Sarajevo:Svjetlost,1972), str. 64.
  86. Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Harvard University Press. str. 4–7. ISBN 0-932885-09-8. 
  87. Mitja Velikonja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. , str. 29–30.
  88. Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Harvard University Press. str. 6–8. ISBN 0-932885-09-8. 
  89. Malcolm 1996, str. 12.
  90. Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata
  91. Miller, Timothy S.; Nesbitt, John W. (1995), Peace and war in Byzantium: essays in honor of George T. Dennis, S.J, Catholic University of America Press, str. 189–191
  92. Ljubez, Bruno (2009), Jajce Grad: prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice (in Croatian), HKD Napredak, str. 148–150
  93. Babinger, Franz (1992). Mehmed the Conqueror and His Time. USA: Princeton University Press. str. 163, 222–224.
  94. Marulianum Center for study of Marko Marulić and his literary activity. – Retrieved on 28 November 2008
  95. Marulić, Marko. "Molitva suprotiva Turkom". »«Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci».« 
  96. Malcolm 1995: str. 71
  97. Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. , str. 56
  98. Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. , str. 66
  99. Mustafa Imamović – Historija Bošnjaka
  100. Zlatar, Zdenko (2007). The Poetics of Slavdom: The Mythopoeic Foundations of Yugoslavia, Vol. 2. Peter Lang. , str. 580
  101. Arnold (1913) str. 198—200
  102. Balić, Smail (1973). "Kultura Bošnjaka: Muslimanska Komponenta". Vienna. str. 32–34. 
  103. Čišić, Husein. "Razvitak i postanak grada Mostara". Štamparija Mostar. str. 22. 
  104. Stratton, Arthur (1972). Sinan. New York: Charles Scribner's Sons. ISBN 978-0-684-12582-4. 
  105. Malcolm, Noel (1996). "Bosnia: a Short History". London: Papermac. str. 67–68. ISBN 0-333-66215-6. 
  106. Imamović, Mustafa (1996). Historija Bošnjaka. Sarajevo: BZK Preporod. ISBN 9958-815-00-1
  107. Velikonja, Mitija, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 56.
  108. Prof. Giacobelli, Francesco, Arthur J. Evans in Bosnia and Herzegovina during the 1875 revolt, str. 27-28, Anno Accademico 2011 / 2012, Università degli Studi di Padova
  109. Riedlmayer, Andras (1993).A Brief History of Bosnia-Herzegovina. The Bosnian Manuscript Ingathering Project.
  110. Robert J. Donia i John Van Antwerp Fine (2005). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. C. Hurst & Co. Publishers. , str. 38
  111. Noel Malcolm (1996). "Bosnia: A Short History". New York University Press. , poglavlje 6: "Serbs and Vlachs"
  112. Mitja Velikonja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. , str. 74
  113. Prof. Giacobelli, Francesco, Arthur J. Evans in Bosnia and Herzegovina during the 1875 revolt, Pp. 68-69, Anno Accademico 2011 / 2012, Università degli Studi di Padova
  114. B. Jelavich, op. cit., str. 350
  115. English translation: Leopold Ranke, A History of Serbia and the Serbian Revolution. Preveo s njemačkog: Alexander Kerr (London: John Murray, 1847)
  116. L. S. Stavrianos, The Balkans since 1453 (London: Hurst and Co., 2000), str. 248–250.
  117. Kruševac, Todor, Ivan Franjo Jukić u Godišnjaku Istoriskog društva (Sarajevo, 1956), str. 171-184
  118. Okey, Robin (2007). "Taming Balkan Nationalism: The Habsburg 'Civilizing Mission' in Bosnia 1878–1914". Oxford University Press. str. 14. ISBN 0-19-921391-7. 
  119. Jukić, Ivan Franjo. "Sabrana djela". »Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.« 
  120. Ivan Franjo Jukić, Zemljopis i povjestnica Bosne, str. 142–143, fn. 4
  121. Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana (Sarajevo: Svjetlost, 1974), str. 43
  122. Conrad Malte-Brun, Universal Geography, 1828, str. 215.
  123. Mažuranić, Matija, Pogled u Bosnu ..., str. 52–53, naglasak na Italics od Bašića, Denisa, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan Muslims
  124. Bašić, Denis, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan Muslims
  125. M. Massieu de Clerval, Rapport adresse a Son Excellence Monsieur le Ministre de I'instruction publique sur une mission en Bosnie, accomplie en 1855, in Archives des mission scientifique and litteraires, vol. 5, (Pariz, 1855, str. 35); original nije dostupan.
  126. Zemljopis i poviestnica Bosne. Google Books. Pristupljeno 13 January 2012. 
  127. Zemljopis i poviestnica Bosne by Ivan Frano Jukić as Slavoljub Bošnjak, Zagreb, 1851, UDC 911.3(497.15)
  128. Putpisi i istorisko-etnografski radovi by Ivan Frano Jukić as Slavoljub Bošnjak ASIN: B004TK99S6
  129. Kratka povjest kralja bosanskih. Dobra knjiga. Pristupljeno 13 January 2012. 
  130. Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije / komentare napisao: Andrija Zirdum; s latinskog i talijanskog preveli: Ignacije Gavran i Simun Šimić, (Sarajevo, Zagreb: Sinopsis, 2003), str. 148-149
  131. Bašić, Denis, The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian Muslims, str. 323
  132. Malcolm, Noel (1994). Bosnia A Short History. New York University Press. ISBN 0-8147-5520-8.
  133. 133,0 133,1 Jack David Eller. From culture to ethnicity to conflict: an anthropological perspective on international ethnic conflict. University of Michigan Press, 1999. str. 263.
  134. Karčić 1999:148-9)
  135. Džavid Haverić, History of the Bosnian Muslim Community in Australia: Settlement Experience in Victoria, Institute for Community, Ethnicity and Policy Alternatives, ICEPA, Victoria University, str. 27
  136. Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 130–135. Texas A&M University Press. ISBN 1-58544-226-7. 
  137. Robert Donia, John VA Fine (2005). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed. Columbia University Press. Pristupljeno 30 October 2012. 
  138. "Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States". Routledge. 1999. str. 214. ISBN 1-85743-058-1. 
  139. "Central and South-Eastern Europe 2004, Volume 4", str. 110. 
  140. Jack David Eller. From culture to ethnicity to conflict: an anthropological perspective on international ethnic conflict. University of Michigan Press, 1999. str. 262.
  141. Wheatcroft, Andrew. The Enemy at the Gate: Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe, str. 264. 
  142. Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times (1995), str. 118.
  143. Fikret Karčić, The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times (1995), str. 119.
  144. 144,0 144,1 Andjelic, Neven (2003). "Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy". Frank Cass. str. 13, 14, 17. ISBN 0-7146-5485-X. 
  145. Klemenčič, Matjaž (2004). "The Former Yugoslavia's Diverse Peoples: A Reference Sourcebook". ABC-CLIO. str. 113. ISBN 1-57607-294-0. 
  146. 146,0 146,1 Ramet 2006, p. 49.
  147. 147,0 147,1 147,2 147,3 147,4 147,5 147,6 147,7 Banac, Ivo (1988). "The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics". Cornell University Press. str. 376. ISBN 0-8014-9493-1.  Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Banac" je zadan više puta s različitim sadržajem
  148. Djokić, Dejan (2003). "Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918–1992". University of Wisconsin Press. str. 104. ISBN 1-85065-663-0. 
  149. Hoare, Marko Attila (2007). "The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day". SAQI. str. 227. ISBN 0-86356-953-6. 
  150. Tomasevich 2001, p. 492.
  151. Malcolm 1996, p. 188.
  152. Lampe, John R. (2000). "Yugoslavia as History". Cambridge University Press. str. 206, 209, 210. ISBN 0-521-77401-2. 
  153. Glenny, Misha (2001). "The Balkans: Nationalism, War & the Great Powers, 1804–1999". Penguin Books. str. 494–495. ISBN 0-14-023377-6. 
  154. Malcolm, Noel (1994). "Bosnia: A Short History". New York University Press. str. 192. ISBN 978-0-8147-5561-7. 
  155. Pinson, Mark (1994). "The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia". Harvard University Press. str. 143. ISBN 0-932885-09-8. 
  156. Hoare, Marko Attila (2006). "Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks". Oxford University Press. str. 10. ISBN 0-19-726380-1. 
  157. Malcolm 2002: str. 157
  158. Velikonja, Mitja (1992). "Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina". Texas A&M University Press. str. 179. ISBN 1-58544-226-7. 
  159. Duraković, "Prokletstvo Muslimana", str. 165.
  160. Williams, Daniel. Srebrenica Video Vindicates Long Pursuit by Serb Activist. The Washington Post. Pristupljeno 26. 5. 2011. 
  161. „ICTY: Blagojevic and Jokic judgement”. 
  162. „ICTY: Kunarac, Kovač and Vuković judgement”. 
  163. ICTY: Greatest suffering at least risk. 
  164. David Dalby, Linguasphere (1999/2000, Linguasphere Observatory), str. 445, 53-AAA-g, "Srpski+Hrvatski, Serbo-Croatian".
  165. Benjamin W. Fortson IV, Indo-European Language and Culture: An Introduction, 2. izd. (2010, Blackwell), str. 431, "Because of their mutual intelligibility, Serbian, Croatian, and Bosnian are usually thought of as constituting one language called Serbo-Croatian."
  166. Václav Blažek, "On the Internal Classification of Indo-European Languages: Survey" retrieved 20 Oct 2010, str. 15–16.
  167. Radio Free Europe – Serbian, Croatian, Bosnian, Or Montenegrin? Or Just 'Our Language'? Živko Bjelanović: Similar, But Different, Feb 21, 2009, accessed Oct 8, 2010
  168. City.ba: Sarajevo Red Line – 11541 – In Bosnian[cited April 04, 2012]
  169. E-News: Red Line for the victims of the Siege of Sarajevo – In Bosnian[cited April 04, 2012]
  170. Sarajevo archiv
  171. „Gammel ordbok i ny drakt” (Norwegian). University of Oslo. 2012-04-10. 
  172. Čišić, Husein. "Razvitak i postanak grada Mostara". Štamparija Mostar. 
  173. 173,0 173,1 Franz Miklosich, Monumenta Serbica, Viennae, 1858, p. 8-9.
  174. Mahmutćehajić, Rusmir (2003). "Sarajevo essays: politics, ideology, and tradition". Albany, NY: State University of New York Press. str. 252. ISBN 9780791456378. 
  175. Franz Miklosich, Monumenta Serbica, Viennae, 1858
  176. Balić, Smail (1978). "Die Kultur der Bosniaken, Supplement I: Inventar des bosnischen literarischen Erbes in orientalischen Sprachen". Vienna: Adolf Holzhausens, Vienna. str. 111. 
  177. Dobraća, Kasim (1963). "Katalog Arapskih, Turskih i Perzijskih Rukopisa (Catalogue of the Arabic, Turkish and Persian Manuscripts in the Gazihusrevbegova Library, Sarajevo)". Sarajevo. 
  178. Liotta, P.H. (2001). Dismembering the State: The Death of Yugoslavia and Why It Matters. Lexington Books. str. 27. ISBN 0-7391-0212-5. 
  179. Mavro Orbin, De regno Sclavorum, Pesaro, 1601.
  180. Ritual rimski (Roman Rite), 1640
  181. Ivan Lovrenović (2012-01-30). DIVKOVIĆ: OTAC BOSANSKE KNJIŽEVNOSTI, PRVI BOSANSKI TIPOGRAF. http://ivanlovrenovic.com. Pristupljeno 30 August 2012. 
  182. hrvatska-rijec.com (17 April 2011). Matija Divković – otac bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti u BiH (Croatian/Bosnian). http://www.hrvatska-rijec.com. Pristupljeno 30 August 2012. 
  183. Glasnik zemaljskog muzeja, 01/07/1894 – Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine Scridb: http://www.scribd.com/doc/75692611/Glasnik-Zemaljskog-Muzeja-1894-god-6-knj-1
  184. http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=515831
  185. http://www.kladanj.ba/djevojacka-pecina
  186. Miller, William (October 1898). „Bosnia before the Turkish Conquest”. The English Historical Review (Oxford University Press) 13 (52): 643–666. DOI:10.1093/ehr/xiii.lii.643. 
  187. The natural and architectural ensemble of Blagaj. UNESCO World Heritage Centre. Pristupljeno 2009-05-21 Tentative List of Bosnia and Herzegovina. 
  188. Tekke in Blagaj on the Buna Spring, the natural and architectural ensemble of Blagaj. Commission to Preserve National Monuments of Bosnia and Herzegovina. Pristupljeno 2009-05-22 "Tekke in Blagaj on the Buna Spring, the natural and architectural ensemble of Blagaj". 
  189. Večernje Novosti: Pronašao mir u Beogradu, Dragan BOGUTOVIĆ, 9 July 2010 (Serbian)
  190. Wolff, Larry (2003). Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment. Stanford University Press. str. 191–192. ISBN 0-8047-3946-3.
  191. Gaši, Ašk, Melamisufism i Bosnien, En dold gemenskap, Lund Studies in History of Religions. Volume 45., str. 38. Department of History and Anthropology of Religions, Lund University, Lund, Sweden
  192. Šabanović 1973
  193. Ćehajić 1986:69ff; Hadžijahić 1977:91ff.
  194. Velikonja, Mitja (2003). Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina. Texas A&M University Press. str. 365. ISBN 1-58544-226-7. Pristupljeno 6 January 2011. 
  195. Bringa 2002:24; Bringa 1995:7.
  196. Magnusson 1994:336; Olsson 1994:24.
  197. Gaši, Ašk, Melamisufism i Bosnien, En dold gemenskap, Lund Studies in History of Religions. Volume 27., str. 38. Department of History and Anthropology of Religions, Lund University, Lund, Sweden
  198. Muslimanska licna imena: sa etimologijom, etimoloskom grafijom i sematikom Trece izdanje. Author: Senad Agic; El-Kalem; 7/1/1999
  199. E. Çabej, Ilirishtja dhe Shqipja, Studime gjuhesore IV, Prishtine l987., p. 202.
  200. I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka – Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećaka i Crkve Bosanske, str. 469
  201. "Republic of Bosnia and Herzegovina, 1992–1998". Flagspot.net. Retrieved 3 February 2012.
  202. http://www.nato.int/sfor/indexinf/articles/030512a/t030512a.htm
  203. http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Biblioteka/zakoni/hr/ZAKON%20O%20ZASTAVI%20BiH/Zakon%20o%20zastavi%20BiH%20-%2019%20-%2001.pdf
  204. [1]
  205. 205,0 205,1 The 2000 USA census
  206. 206,0 206,1 206,2 http://immigration-online.org/41-bosnian-immigration.html
  207. http://www.bosniak.org/
  208. Milliyet (2008-06-06). Türkiye'deki Kürtlerin sayısı!. http://www.milliyet.com.tr. Pristupljeno 2013-05-05. 
  209. http://belediyeden.com/156/bahcelievler-belediyesi/1103414/nufus-durumu.html
  • Malcolm, Noel (1996). Bosnia: A Short History. New York University Press. ISBN 0-8147-5561-5. 
  • Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2004. Indiana University Press. ISBN 0-271-01629-9. 
  • Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press. ISBN 0-8047-0857-6. 

Literatura

  • Fritz, Hans (1931). Bosniak (Bošnjak). Verl. d. Druckerei Waidhofen a.d. Ybbs. 
  • Karčić, Fikret (1999). The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times (Bošnjaci i izazovi modernosti: Kasni osmanlijski i habsburški period). El-Kalem. ISBN 9958-23-021-6. 
  • Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia (Muslimani Bosne i Hercegovine: Njihov historijski razvoj od srednjek vijeka do raspada Jugoslavije). Harvard University Press. ISBN 0-932885-09-8. 
  • Zulfikarpašić, Adil (1998). The Bosniak (Bošnjak). C. Hurst & Co. 

Vanjski linkovi

Šablon:Link GA