Besmrtnost – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: hr:Besmrtnost
m r2.7.1) (robot Dodaje: el:Αθανασία
Red 41: Red 41:
[[cs:Nesmrtelnost]]
[[cs:Nesmrtelnost]]
[[de:Unsterblichkeit]]
[[de:Unsterblichkeit]]
[[el:Αθανασία]]
[[en:Immortality]]
[[en:Immortality]]
[[eo:Senmorteco]]
[[eo:Senmorteco]]

Verzija na datum 12 mart 2011 u 20:57

Ankh, drevni egipatski simbol besmrtnosti

Besmrtnost (lat. immortalitas) je stanje oslobođenosti od smrti ili uništenja, odnosno stanje večnog života.[1] Pojam besmrtnosti obično označava učenje po kojem duša nadživljuje telesnu smrt. Ponekad se odnosi i na večnost bića.

Učenje o besmrtnosti može uključiti samo preživljavanje duše shvaćene kao duhovne suštine privremeno smeštene u telu ili može uključivati uskrsnuće tela, kao u avramskim religijama.

Shvatanja

Prema Platonovoj filozofiji moguće je da duša nadživi propast tela. Za Aristotela, duša je forma tela, i ne može postojati bez njega kao odvojena supstancija, kao što osmeh ne može postojati bez lica.[1] U platonističkim i neoplatonističkim tradicijama besmrtnost se pre doživljava kao bezvremenost, gde je cilj mudrog čoveka živeti izvan vremena, a ne živeti večno.[1]

Teorija lične besmrtnosti naglašava da ćemo posle sopstvene smrti (kao smrti koju utvrđuju drugi) živeti drugi život, odnosno nastaviti da živimo večno.[1]

Činjenica je da neke od crta ličnosti mogu nastaviti postojanje i nakon smrti. Nečije delo, slava ili ozloglašenost, ili geni, mogu svakako opstati u duhovima ili telima drugih.[1]

Argumenti

Argumenti da je duša besmrtna uključuju metafizičke dokaze (npr. da je jednostavna, te se ne može razložiti), moralne (npr. da je besmrtnost pretpostavka moralnosti, te pravedni trijumfuju, a nepravedni bivaju kažnjavani) i empirijske (npr. slučajevi da živi ljudi imaju iskustva sa dušama ili duhovima mrtvih).

Nijedan dokaz iz ovih porodica ne uživa neko veće poštovanje među savremenim filozofima. Metafizičke dokaze je napao Hjum, a posebno Kant u knjizi II Transcendentalne dijalektike Kritike čistog uma. Moralni dokazi više liče na puste želje nego na dokaze, a empirijski su diskreditovani opštim nepoverenjem u parapsihologiju.[1]

Religija ostaje najsnažniji izvor verovanja u besmrtnost, a stav da je nekoherentno pretpostavljati odvajanje duha i tela ostaje glavni filozofski odgovor. Međutim, mnogo manje pažnje je posvećivano pitanju zašto besmrtnost izgleda poželjna.[1]

Napomene

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Besmrtnost, Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad, 1999. ISBN 86-7047-303-8

Vidi još