Šijitizam – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 1: Red 1:
{{Islam}}
{{Islam}}
[[Datoteka:Islam by country.svg|thumb|385px|left|Rasprostranjenost šiita i sunita. Zelena boja označava sunite, a crvena šiite.]]
[[Datoteka:Islam by country.png|thumb|385px|left|Rasprostranjenost šiita i sunita. Zelena boja označava sunite, a crvena šiite.]]
'''Šiiti''' (od [[arapski jezik|arapskog]]: ''ši`a Ali'' - [[Ali]]jeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šiiti priznaju [[Muhamed]]ovog rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti ([[kalif]]i i [[imam]]i).
'''Šiiti''' (od [[arapski jezik|arapskog]]: ''ši`a Ali'' - [[Ali]]jeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šiiti priznaju [[Muhamed]]ovog rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti ([[kalif]]i i [[imam]]i).



Verzija na datum 13 decembar 2010 u 16:56

Rasprostranjenost šiita i sunita. Zelena boja označava sunite, a crvena šiite.

Šiiti (od arapskog: ši`a Ali - Alijeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šiiti priznaju Muhamedovog rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti (kalifi i imami).

Šiiti veruju da je Ali direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Muhamedove smrti. Suniti veruju da je Abu Bekr, prvi kalif poslije Muhameda, dobio zahtjev za vođu nad muslimanima. Razlika u mišljenju koja se dogodila 632. godine i taj događaj je oštro podijelio ove dve muslimanske tradicije u mnogim njihovim vjerovanjima. Tako npr. šiiti za razliku od sunita nemaju strogu zabranu likovnog prekazivanja Božjeg poslanika Muhameda.

Za razliku od sunita, šiiti smatraju Kuran isključiva osnova vere. Riječ Kurana je večni izraz božanstva, a njena povremena objava vezana je za Bogom odabrane nositelje (imame). Dok je u sunitskom islamu osnova vere suglasnost zajednice s tradicionalnim uzorima, dotle su u ši'i nositelji vjerskog autoriteta imami, u kojima se neprestano preporađa svjetlosna jezgra božanske prirode. Prema ortodoksnoj šii ta se inkarnacija (arap: hulul) prenosi u porodici Muhamedovih, odnosno Alijevih potomaka do dvanaestog koljena. Svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu. Tko ga ne prepozna, umire u tami i grijehu.

Vjera u neprekidnost božanskih inkarnacija otvara šira područja mašti i spekulaciji nego sunitski tradicionalizam. Zato su u šiitske sekte lakše prodirali strani kulturni uticaji, među kojima prvenstveno indo-iranski misticizam. Šiiti se od sunita razlikuju po tome, što imaju male razlike u pranju prije ulaska u džamiju i pokretima tekom molitve, no, suniti i šiiti mogu da se mole u istoj džamiji.

Šiitska doktrina se zasnivala na nasljednicima Huseina, mučenika iz Karbele koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivala i nade Šia.

Procene broja šiita među muslimanima kreću se od 10 do 15%, ovisno do statistike; to jest od 150-225 miliona statistički podaci za šiite se ne smatraju sasvim pouzdanim zbog političke i vjerske diskriminacije. Šiiti su većina u Iran ( 65 000 000 ili 90%) u, Azerbejdžan ( 7 650 000 ili 85%) u i Irak ( 18 000 000 ILI 60%)u. Značajnih šiitskih manjine ima i u Pakistan ( 33 000 000 ILI 20%)u, [[Indija|Indiji] ( 32 000 000 ILI 20% muslimana u toj zemlji)], Afganistanu ( 4 500 000 ili 15%), Liban ( 1 400 000 ili 35%)]u, Jemen ( 10 000 000 ili 46%)u,Turskoj ( 15 000 000 ili 20%),Siriji ( 3 000 000 ili 15%) Bahreinu i ostalim zemljama Persijskog zaliva.

Istorija

Šiitska doktrina se zasnivala na naslednicima Huseina, mučenika iz Karbele koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivala i nade Šia. Mnogo više zainteresovan za anti-umajadsku kampanju bio je Zaid ibn Ali, polubrat Muhameda al-Bakira. Zaid je priznavao prvu dvojicu kalifa ali je Umajadima osporavao pravo da vladaju. Zaid je umro 740. godine naše ere, kratko nakon što je započeo svoju borbu. Malo posle toga, uz šiitsku pomoć, porodica Hašemite al-Abasa, Muhamedovog ujaka, zatražila je kalifat. Godine 749. naše ere, crne zastave Abasida zamenile su bele zastave Umajada u Kufi. Abasidi, koji su se smestili u novu prestonicu, Bagdad, presekli su svoje veze sa šiitima koji su im pomogli da dođu na vlast, držeći Alijeve naslednike na oku. Među ovima, najvažniji lik u šiitskoj istoriji nesumnjivo je bio Džafar al-Sadik (Ispravni), koji se distancirao i od šiita koji su mu predložili kalifat, i od ekstremista koji su ga uzdizali do božanstva. Džafar je imao tri sina, Abdulaha al-Aftaha, Ismaila i Musu al-Kazima. Ismail je umro (755) pre svog oca (766); Abdulah je umro posle nekoliko meseci.[1]

Šiiti liniju od Džafara do Muse (zarobljenika abasidskog kalifa Haruna al-Rašida u Bagdadu) i od Muse do njegovih naslednika Ali al-Rida (određenog da bude naslednik kalifa Ma-muna u znak pomirenja 817. godine), Muhameda al-Džavada, Ali al-Hadija i Hasana al-Askarija koji je umro 873. godine bez muškog potomka, nazivaju Dvanaestnicima (oni koji priznaju dvanaest imama). Smrt jedanaestog imama unela je konfuziju (al-haira) u šiitsku zajednicu. Dvanaestnici su objavili da Hasan ima sina, Muhameda, skrivenog imama koji ćs se pojaviti kao Mahdi i biće Gospodar sveta (Sahib al-zaman). Dvanaestnički šiitizam je štitila dinastija Bujida (945-1055). Najveći teolog imamske tradicije bio je Muhamed ibn Baoje al-Kumi (918-991).[2]

U šiitskim pokretima dolazi do najužeg povezivanja persijskih i indijskih kulturnih tradicija, na indijskoj strani kod Kabu-a (15. vek) i u Baba Nanakovom sikhizmu (16. vek), a na persijskoj strani posebno u inicijativi vladara Dara Šiku (17. vek), koji je dao na persijski prevesti Upanišade u težnji za verskim zbliženjem. Taj je prevod postao osnov prvog evropskog prevoda Upanišada, iz kojeg je Šopenhauer stekao svoje prvo znanje o indijskoj filozofiji.[3]

Reference

  1. Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.
  2. Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.
  3. Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.