Čakavski – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Red 101: Red 101:
[[hu:Ča nyelvjárás]]
[[hu:Ča nyelvjárás]]
[[it:Čakavo]]
[[it:Čakavo]]
[[mk:Чакавско наречје]]
[[nl:Čakavisch]]
[[nl:Čakavisch]]
[[no:Čakavisk]]
[[no:Čakavisk]]

Verzija na datum 2 novembar 2010 u 13:00

Raspored čakavskog narječja u Hrvatskoj
Raspored čakavskog narječja prije migracija iz 16. stoljeća.

Čakavsko narječje (čakavština, čakavica) - jedno od triju narječja hrvatskog jezika, uz kajkavsko i štokavsko, i jedno od četiriju narječja hrvatsko-srpskog dijalektalnog sistema.

Naziv potječe od upitne zamjenice ča. Današnje područje čakavštine znatno je manje negoli je bilo prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora. Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavsko narječje je potisnuto s većega dijela kopna tako da se danas uglavnom prostire jadranskim priobaljem, s nekoliko štokavskih prijekida, i na većini otoka sjeverno od Pelješca (koji je dijelom čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre te u Pokuplju sve do Karlovca. Izvan granica Republike Hrvatske čakavskih govora ima u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj (gradišćanskohrvatski govori). I zajednica Moliških Hrvata ima veze sa čakavštinom, jer se pokazalo da im govori imaju svojstva slična zabiokovskim štokavsko-čakavskim govorima.

Map of Chakavian dialect distribution

U jednome dijelu čakavskoga područja (na Braču, Visu, gradu Hvaru s bližom okolicom, u Trogiru i Bakru, mjestimično na kvarnerskim otocima i dr.) umjesto ča govori se ca. To je takozvani cakavizam.

Čakavski govori dosada su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na

  1. ekavske (na primjer sjeveroistočna Istra, Kastavština, Rijeka, Cres),
  2. ikavsko-ekavske (na primjer Dugi otok, Kornati, Lošinj, Krk, Pag, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa)
  3. ikavske (na primjer zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta)
  4. jekavske (Lastovo)

Po naglasnome sustavu Dalibor Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:

  1. govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
  2. govore s dvonaglasnim sustavom
  3. govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
  4. govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
  5. govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata:

  1. buzetski ili gornjomiranski
  2. jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
  3. sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski
  4. srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
  5. južnočakavski ili ikavsko-čakavski
  6. lastovski ili jekavsko-čakavski

Božidar Finka i Milan Moguš po sljedećih osam kriterija odlučivali su o pripadnosti govora čakavštini:

  1. zamjenica ča i zač
  2. stara akcentuacija
  3. refleks jata /ě/
  4. čakavsko /t'/
  5. prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/
  6. prijelaz /d'/ u /j/
  7. aorist bim-biš-bimo-bite
  8. izostanak afrikate /ž/

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani (Hvar, Brač, Sušak, Bakar, Trsat i druge). Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Duga Resa, Karlovac, Vrgada i drugi). Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Početci hrvatske pismenosti vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od 15. stoljeća na čakavskom književnom jeziku stvarali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić i drugi). Osim u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice 18. stoljeća posve zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska dijalektalna književnost, napose pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević i drugi). Najopsežnije jezikoslovno djelo o čakavštini predstavlja trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima.

Tumač izgovora i još neka svojstva

t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici) - kao umekšano "ć", negdje slično "tj"

č - izgovorom je glas između "č" i "ć"

Glasovni skup šć (prema književnom št) - šćipunica, rašćika.

Glasovni skup žj (prema književnom žd) - možjani.

Postojanje slogotvornog l ( u književnom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bil).

Postojanje slogotvornog r ( izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.

Postojanje dvoglasa uo ( u književnom samo o) - ruod, nuono, divjuok.

Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).

Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu

Izgovor "j", gdje u književnom dolazi lj - divjok, jubav, judi.

Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)

Čakavske primjese u inim hrvatskosrpskim narječjima

  • sačuvana kratka množina
  • naglasni sustav
  • izgovor lj kao meko j

Opaske

Dosad na internetu postoje dva specijalizirana wiki-portala čakavštine i čakavske kulture. Najnoviji od jeseni 2009. je Chakavian Zohowiki (Čakavski wiki-leksikon) koji je još u početnoj fazi. Veća je 'Čakavsko-jadranska Wiki-enciklopedija' - ili Čakavsko-adrianski velikaz (WikiCha) koja postoji od jeseni 2007, na adresi: chak.volgota.com (ne otvara se izravno - valja izići izvan Wikipedije). Ovaj specijalizirani Wiki treba obuhvatiti najdetaljniju dokumentaciju na internetu o čakavskoj kulturi i jadranskoj ekumeni, a do jeseni 2009. imao je 506 članaka.

Literatura

  • J. Hamm, M. Hraste, P. Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
  • M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
  • M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
  • B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
  • A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
  • P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
  • N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
  • R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
  • M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2008.