Massuka Živojinović – razlika između verzija
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
m robot kozmetičke promjene |
||
Red 13: | Red 13: | ||
Rođen je 21. novembra/[[3. 12.|3. decembra]] [[1886]]. u [[Velika Plana|Velikoj Plani]], od oca Mate i majke Zlate.<ref name="ko"/> Godinu dana po rođenju umrla mu majka, a sa deset godina ostao je i bez oca, koga su ubili politički protivnici. Osnovnu školu je završio u Velikoj Plani, a gimnaziju u [[Smederevo|Smederevu]] i [[Druga beogradska gimnazija|Drugu mušku gimnaziju]] u [[Beograd]]u 1907. godine. Na [[Univerzitet u Beogradu]] upisao se [[1907|1907.]] godine, gde je završio studije germanistike [[1914|1914.]] Od [[1909|1909.]] do [[1912|1912.]] boravio je na studijama germanistike i estetike u [[Leipzig|Lajpcigu]]. |
Rođen je 21. novembra/[[3. 12.|3. decembra]] [[1886]]. u [[Velika Plana|Velikoj Plani]], od oca Mate i majke Zlate.<ref name="ko"/> Godinu dana po rođenju umrla mu majka, a sa deset godina ostao je i bez oca, koga su ubili politički protivnici. Osnovnu školu je završio u Velikoj Plani, a gimnaziju u [[Smederevo|Smederevu]] i [[Druga beogradska gimnazija|Drugu mušku gimnaziju]] u [[Beograd]]u 1907. godine. Na [[Univerzitet u Beogradu]] upisao se [[1907|1907.]] godine, gde je završio studije germanistike [[1914|1914.]] Od [[1909|1909.]] do [[1912|1912.]] boravio je na studijama germanistike i estetike u [[Leipzig|Lajpcigu]]. |
||
Tokom [[Prvi svjetski rat|Prvog svetskog rata]] je radio u vojnoj cenzuri i povlačio se sa srpskom vojskom [[1915|1915.]] godine preko [[Peć (grad)|Peći]], [[Rožaje|Rožaja]] i [[Podgorica|Podgorice]] do [[San Đovani |
Tokom [[Prvi svjetski rat|Prvog svetskog rata]] je radio u vojnoj cenzuri i povlačio se sa srpskom vojskom [[1915|1915.]] godine preko [[Peć (grad)|Peći]], [[Rožaje|Rožaja]] i [[Podgorica|Podgorice]] do [[San Đovani]]ja. Oporavljajući se od težeg [[zapaljenje pluća|zapaljenja pluća]] nakon povratka iz San Đovanija [[1916|1916.]] biva zarobljen u Ulcinju i odveden u logor [[Boldogasonj]] u Mađarskoj, današnji [[Frauenkirhen]] u Austriji. U logoru je ostao do jeseni [[1918|1918.]] godine. |
||
Nakon [[prvi svjetski rat|rata]] radio je kao nastavnik u [[Četvrta muška gimnazija|Četvrtoj muškoj gimnaziji]] u [[Beograd]]u, a zatim prešao u [[Narodno pozorište u Beogradu]]. Od 11. novembra 1924. do 21. avgusta 1925. bio je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu. Radio je kao saradnik i kritičar dnevnog lista „Epoha", a novembra [[1919|1919.]] sa pesnikom [[Sima Pandurović|Simom Pandurovićem]] pokrenuo je književni časopis „Misao". U časopisu „Misao" objavljivao je pozorišne kritike. Od [[1925|1925.]] do [[1934|1934.]] godine posvetio se književnom, prevodilačkom i uredničkom radu. Prevodio je sa engleskog i nemačkog jezika. Sa [[Borivoje Nedić|Borivojem Nedićem]] preveo je [[William Shakespeare|Šekspirova]] dela „Zimska bajka“ i „[[Romeo and Juliet|Romeo i Julija]]“. Bio je direktor drame [[Narodno pozorište u Nišu|Narodnog pozorišta u Nišu]]. Tokom Drugog svetskog rata radio je kao reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu. Režirao je „Tartif“, igrali su [[Strahinja Petrović]], [[Olga Spiridonović]] i [[Ljubinka Bobić]].<ref name="ko"/> |
Nakon [[prvi svjetski rat|rata]] radio je kao nastavnik u [[Četvrta muška gimnazija|Četvrtoj muškoj gimnaziji]] u [[Beograd]]u, a zatim prešao u [[Narodno pozorište u Beogradu]]. Od 11. novembra 1924. do 21. avgusta 1925. bio je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu. Radio je kao saradnik i kritičar dnevnog lista „Epoha", a novembra [[1919|1919.]] sa pesnikom [[Sima Pandurović|Simom Pandurovićem]] pokrenuo je književni časopis „Misao". U časopisu „Misao" objavljivao je pozorišne kritike. Od [[1925|1925.]] do [[1934|1934.]] godine posvetio se književnom, prevodilačkom i uredničkom radu. Prevodio je sa engleskog i nemačkog jezika. Sa [[Borivoje Nedić|Borivojem Nedićem]] preveo je [[William Shakespeare|Šekspirova]] dela „Zimska bajka“ i „[[Romeo and Juliet|Romeo i Julija]]“. Bio je direktor drame [[Narodno pozorište u Nišu|Narodnog pozorišta u Nišu]]. Tokom Drugog svetskog rata radio je kao reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu. Režirao je „Tartif“, igrali su [[Strahinja Petrović]], [[Olga Spiridonović]] i [[Ljubinka Bobić]].<ref name="ko"/> |
||
Red 35: | Red 35: | ||
{{Lifetime|1886|1974|Živojinović, Velimir Masuka}} |
{{Lifetime|1886|1974|Živojinović, Velimir Masuka}} |
||
[[Kategorija:Srpski pisci]] |
[[Kategorija:Srpski pisci]] |
||
[[Kategorija:Srpski dramaturzi]] |
[[Kategorija:Srpski dramaturzi]] |
Verzija na datum 25 juni 2014 u 01:43
Velimir Živojinović Masuka | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | 3. decembar 1886 Velika Plana, Kraljevina Srbija |
Smrt | 24. 8. 1974. (dob: 87) Beograd, SR Srbija SFR Jugoslavija |
Obrazovanje | |
Zanimanje | književnik, prevodilac |
Opus | |
Jezik | srpski |
Velimir Živojinović Masuka, odnosno — kako se sam potpisivao — Massuka (1886 — 1974) bio je srpski pesnik, pripovedač, dramaturg, književni i pozorišni kritičar, kao i prevodilac. Veliki deo svoje aktivnosti posvetio je pozorištu, pa je naizmenično bio dramaturg, reditelj i upravnik pozorišta u Beogradu, Skoplju i Nišu. Svojim pozorišnim radom Masuka je zadužio i uži zavičaj — Donju Jasenicu (Veliku Planu i Smederevsku Palanku). Masukino ime nosi amatersko pozorište u Velikoj Plani.
Biografija
Rođen je 21. novembra/3. decembra 1886. u Velikoj Plani, od oca Mate i majke Zlate.[1] Godinu dana po rođenju umrla mu majka, a sa deset godina ostao je i bez oca, koga su ubili politički protivnici. Osnovnu školu je završio u Velikoj Plani, a gimnaziju u Smederevu i Drugu mušku gimnaziju u Beogradu 1907. godine. Na Univerzitet u Beogradu upisao se 1907. godine, gde je završio studije germanistike 1914. Od 1909. do 1912. boravio je na studijama germanistike i estetike u Lajpcigu.
Tokom Prvog svetskog rata je radio u vojnoj cenzuri i povlačio se sa srpskom vojskom 1915. godine preko Peći, Rožaja i Podgorice do San Đovanija. Oporavljajući se od težeg zapaljenja pluća nakon povratka iz San Đovanija 1916. biva zarobljen u Ulcinju i odveden u logor Boldogasonj u Mađarskoj, današnji Frauenkirhen u Austriji. U logoru je ostao do jeseni 1918. godine.
Nakon rata radio je kao nastavnik u Četvrtoj muškoj gimnaziji u Beogradu, a zatim prešao u Narodno pozorište u Beogradu. Od 11. novembra 1924. do 21. avgusta 1925. bio je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu. Radio je kao saradnik i kritičar dnevnog lista „Epoha", a novembra 1919. sa pesnikom Simom Pandurovićem pokrenuo je književni časopis „Misao". U časopisu „Misao" objavljivao je pozorišne kritike. Od 1925. do 1934. godine posvetio se književnom, prevodilačkom i uredničkom radu. Prevodio je sa engleskog i nemačkog jezika. Sa Borivojem Nedićem preveo je Šekspirova dela „Zimska bajka“ i „Romeo i Julija“. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Nišu. Tokom Drugog svetskog rata radio je kao reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu. Režirao je „Tartif“, igrali su Strahinja Petrović, Olga Spiridonović i Ljubinka Bobić.[1]
U braku sa suprugom Danicom, rođenom Radmilović 1893, imao je sina Branimira Živojinovića, germanistu i prevodioca.[1]
Književni rad
- zbirka pesama „Vedre i tamne noći“ (1922)
- drame „Stanica" i „Čovek snuje...“ (1927)
- pesnička zbirka „Odblesci u noći“ (1928)
- zbirka kritika „Iz književnosti i pozorišta“ (1928)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Simo C. Ćirković: „Ko je ko u Nedićevoj Srbiji 1941-1944“, članak „Živojinović, Velimir M. - Massuka“, strana 197, izdavač Prosveta, Beograd 2009.(COBISS)