Oprost

Za institut kaznenog prava, vidite članak abolicija.

Oproštajnica, 1517. Prijevod: Sa autoritetom svih svetaca i sa milošću za vas, oslobađam vas svih grijeha i zločina i oslobađam vas od svih kazni za deset dana – Johann Tetzel.

Oprost ili indulgencija (lat. indulgere - biti blag, obziran, popustljiv), u katoličkom nauku predstavlja otpuštanje vremenite kazne za grijehe.

Katolička Crkva podeljuje oprost nakon što je krivica grijeha izbrisana sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Prema katoličkom nauku, učinak je oprosta oslobađanje od posljedica grijeha koje se očituju u zemaljskim patnjama ili u Čistilištu. Te se posljedice grijeha nazivaju »vremenite kazne«. Crkva drži može da raspolagaže oprostima onom vlašću koju joj je dao Krist.

Praksa podeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. veka, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe.

Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podele oprosta za novac, čime se financirala izgradnja Bazilike sv. Petra, što je bio jedan od glavnih prigovora Martina Luthera. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobijanje znatno promijenili, a već od sredine 16. veka nije bilo podele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju Sveto pismo. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. veka. 1999. u Augsburgu potpisan je sporazum između Katoličke i Evangeličke crkve kojim se one slažu u tome da se oprost od grijeha dobiva samo vjerom, a ne djelima.

Protestanti, slijedeći Lutherov nauk, ne prihvaćaju nauk o oprostu, te drže da svoje grijehe ispovijedaju Bogu posredstvom Isusa Krista. U takvom nauku nema mjesta za ulogu Crkve kao one koja bi podeljivala oproste.