Božji sud – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Preusmjereno na Sudnji dan
preuzeto sa sr wiki
Red 1: Red 1:
#REDIRECT [[Sudnji dan]]
::''Za drugo značenje vidi [[Sudnji dan]]''

'''Božji sud''' predstavlja tipično [[iracionalna dokazna sredstva|iracionalno dokazno sredstvo]], a sastoji se u tome što se optuženi podvrgava naročito opasnim radnjama po njegov život i telo, pa ako te probe prođe nepovređen, smatralo se da je nevin. Božji sud je dokazno sredstvo karakteristično za starije [[pravni sistem|pravne sisteme]], u čijoj je osnovi pretpostavka da viša sila ([[Bog]]) utiče na proces pronalaska [[pravda|pravde]], odnosno garantuje pobedu pravde nad nepravdom.

U osnovi božjeg suda leži verovanje da će sam Bog intervenisati u ispitivanju krivice i da neće dozvoliti da pravedno i nevino lice strada. Božji sud poznaju gotovo svi narodi starog i srednjeg veka. Primenjivao se u nedostatku drugih dokaznih sredstava (a kod najtežih krivičnih dela je bilo jedino dokazno sredstvo). Bespravna lica i lica koja nisu mogla da se koriste [[zakletva|zakletvom]] (jer im se nije verovalo) bila su upućena na ovo dokazno sredstvo. Božji sud ima nekoliko oblika a najpoznatiji su [[kotao]], [[železo]], [[sud hladne vode]] i [[sudski dvoboj]]. Pored navedenih koji su se najčešće primenjivali, pravna istorija poznaje još neka koja su zabeležena kod Germana, što ne znači da se njima nisu koristili i drugi narodi. Ona takođe stoje na uverenju da će Bog reagovati u datim okolnostima i da neće dozvoliti da nevino lice strada ili da poklekne mukama.

== Sud vatrom ==
[[File:Gustave dore crusades barthelemi undergoing the ordeal of fire.jpg|mini|250p|[[Gistav Dore]], ''suđenje vatrom Petru Bartolomeju'']]

=== Železo ===

Železo se upotrebljavalo kod [[Sloveni|Slovena]] i [[Germani|Germana]] a imalo je dva oblika: ručno železo (iudicium candentis ferri manualis) i usijani raonik. Ispitivanjem usijanim raonikom (iudicium vomerum) se sastojalo u tome što je optuženi morao da stane na usijani raonik za svoje opravdanje. Primena ovog dokaznog sredstva nije bila poznata u našem pravu.

Ispitivanje ručnim železom, kod Srba se sastojalo u tome što se pred vratima [[Crkva (građevina)|crkve]] usija na vatri železo, tj. komad gvožđa, a optuženik je bio dužan da digne to železo iz vatre i da ga položi na svetu trpezu. Ako se optuženik ne bi opekao, ne bi bio kriv i dalje se ne bi smeo okrivljivati. [[Dušanov zakonik]] tačno određuje za koja se dela primenjuje železo, za [[razbojništvo]] (gusu) i [[krađa|krađu]] (tatbu), i primenjivalo se kad nije bilo ''obličenija'', što znači da je bilo supsidijarno dokazno sredstvo.

Za vreme Turaka se primenjivala kao [[mazija]].

=== Mazija ===

Mazija je bilo ispitivanje božjim sudom koje se primenjivalo i u vreme [[Osmansko carstvo|Osmanskog carstva]]. Mazija je podrazumevala spajanje dva dokazna sredstva: kotla i železa, pa je [[optuženi]] imao da izvadi iz vrele vode usijano [[gvožđe]]. Mazija se često primenjivala a zadržala se i po oslobođenju od turske vlasti, pa je tako [[Karađorđe]] osudio [[Milutin Savić Garašanin|Milutina Garašanina]] da vadi ''maziju'' zbog popaljenih sena. Mazija se upotrebljavala i u [[Crna Gora|Crnoj Gori]], a njime su se najčešće opravdavale žene za [[brakolomstvo]] i udovice za rđav glas. Mazija je bila pravdajući [[dokaz]] i obično se koristila kada se istina neke tvrdnje nije mogla dokazati ni na koji drugi način. Tako je uspešno pravdanje ''mazijom'' zabeleženo u [[Vasojevići|Vasojevićima]] [[1875]]. godine.

Takođe, mazija se upotrbljavala i u [[Hercegovina|Hercegovini]], kako kod [[muslimani|muslimana]] tako i kod [[pravoslavci|pravoslavaca]], što govori da je taj običaj bio čisto narodni i da je nadilazio [[religija|religije]]. Vađenje mazije u Hercegovini je pratila i [[molitva]] [[Bog|Bogu]] ili klanjanje Alahu u zavisnosti od veroispovesti. U uzavrelu vodu se obično stavljala usijana [[sekira]] ili [[potkovica]]. Pre nego što je [[optuženi]] zaranjao ruke u vrelu vodu, polagao je [[zakletva|zakletvu]]. Potom što brže može zahvati ruke u kotao, uhvati maziju i hitro je izbaci na travu. Ako ostane nepovređen, [[tužilac]] bi ga zamolio za oproštaj. Inače, [[tužilac]], dok se vadi mazija ne sme stajati blizu kako ne bi nešto bacio u vodu i kako ga ne bi poprskala vrela voda.

Mazija se često upotrebljavala u slučaju [[krađa|krađe]], paljevine, [[ubistvo|ubistva]] itd. Ona se primenjivala pošto tužilac nije mogao da nađe [[svedok|svedoke]]. On je ponekad optuživao i celo jedno [[selo]], što je prouzrokovalo i vađenje mazije od strane svih seljana. Optužena lica nisu izbegavala maziju, jer su bili spremniji na taj poduhvat kako bi se opravdali nego da nose sumnju za krađu ili ubistvo. Da se vađenje mazije dugo zadržalo u našem narodu, govori i to da se u najnepristupačnijim delovima naše zemlje zadržala izreka ''za njega bih izvadio i vrelu maziju'', kao izražavanje poverenja prema nekom.

== Sud vodom ==

=== Sud hladne vode ===
[[File:Water-ordeal.jpg|mini|250p|Suđenje vodom ([[1513]]).]]
Sud hladne vode ({{jez-lat|iudicium aquae frigidae}}) je takođe predstavljao oblik božjeg suda i imao je dva oblika: ''brođenje'' i bacanje u hladnu vodu.

Kod dokaznog sredstva brođenja, [[tužilac]] je trebalo da zagazi u [[voda|vodu]], a tri koraka iza njega je išao [[optuženi]]. Postupak se tako odvijao da su u tom rastojanju obojica trebala da prebrode [[reka|reku]]. Ako tužilac potone, optuženi se vraćao potpuno opravdan kao i kad obojica prebrode reku. Ako optuženi potone, gubi i [[parnica|parnicu]] i glavu.

Bacanje u hladnu vodu je bilo karakteristično za semitske narode u starom veku, a takođe se dugo zadržao kod [[Sloveni|Slovena]] i [[Germani|Germana]]. Kod većine semitskih naroda, a kasnije i kod Slovena i Germana, ono se drugačije primenjivalo nego kod Vavilonaca. Naime, većina [[Semiti|Semita]] je optuženika bacala u vodu, pa ako bi on potonuo smatrao bi se nevinim. Nasuprot njima, Vavilonci su smatrali da u vodu bačen čovek, ako je nevin, ostaće na površini vode, a ako je kriv, potonuće. U osnovi prvog oblika bacanja u hladnu vodu je ležalo verovanje da krivac neće potonuti, tj. da rđavog čoveka ni voda ne prima. [[Hamurabijev zakonik]] nam govori o shvatanju [[Vavilonci|Vavilonaca]] u pogledu bacanja u vodu. Tako član 2. govori: ''Ako neko drugome prebaci vradžbine, ali to ne može da dokaže, i onaj, kome je vradžbina prebačena, ode na reku, skoči u reku; ako ga reka uzme, ko ga je okrivio uzeće njegovu kuću. Ali ako reka pokaže da je nevin i on pliva, onaj koji mu je prebacio vradžbine da se ubije, onaj koji je skočio u reku uzeće kuću svog obedioca.''

Ovo dokazno sredstvo je primenjivao i [[Karađorđe]] u vreme ''more'' ili ''dečje rednje'' prema ženama na koje je pala sumnja da su veštice. U tom slučaju, Karađorđevi momci su skinuli odeću ženama i obavili ih konopcima, pa ih potom bacili u vodu. Pošto su sve potonule, brzo su ih izvadili, a njihovo tonjenje je bilo dokaz da nisu [[veštica|veštice]] .

=== Sud vrele vode ===

'''Kotao''' ili sud vrele vode ({{jez-lat|iudicium aqae ferventis}}) se sastojao u tome što se u pun [[kotao (predmet)|kotao]] uzavrele [[voda|vode]] stavi komad [[gvožđe|gvožđa]] ili [[kamen]], a [[optuženi]] je trebalo da, zasukavši rukave, obema rukama izvadi gvožđe ili kamen. Ako se tom prilikom opeče, važilo je da je kriv za učinjeno [[krivično delo]]. U suprotnom se oslobađao od odgovornosti. Kotao se naročito primenjivao kod [[Sloveni|Slovena]] i [[Germani|Germana]].

Kotao polako zastareva u [[14. vek]]u. [[Skopska hrisovulja]] iz [[1300]]. godine, Hrisovulja iz [[1350]]. godine crkvi Anagnosta Dragoja, [[Hilandarska hrisovulja]] iz [[1328]]. godine i dve hilandarske hrisovulje iz [[1355]]. godine, govore o ukidanju kotla kao dokaznog sredstva u crkvenim patrimonijalnim sudovima. Međutim, [[Dušanov zakonik]] održava ga u državnim tj. svetovnim sudovima, učvršćuje ga, naglašava njegovu presudnu snagu i da se operacija kotlom izvršava besplatno i ograničava njegovu primenu samo na sebre, jer im se nije dovoljno verovalo da bi se koristili zakletvom. Tako član 84. Dušanovog zakonika glasi : ''O kotlu: Suda da nema za kotao, niti ikakva opravdanja, ko se opravdao da ne daje sudijama opravdanja; na sudu da nema ruke ni opravdanja, ni udave, samo da se sude po zakonu.'' A član 106. navodi: '' O dvoranima: Dvorani vlasteoski, ako učini koje zlo ko od njih, ko bude pronijarević, da ga opravda očina družina porotom, akoli je sebar, da zahvati u kotao.''. [[Aranđelovska hrisovulja]] iz [[1348]]. godine ukida primenu kotla samo za mešovite parnice crkvenih ljudi sa župljanima, a za međusobne parnice crkvenih ljudi održava. Ovaj zaseban stav Aranđelovske hrisovulje se objašnjava time što su se u Aranđelovskom vlastelinstvu čuvala i drugi zakoni koji su važili u Srbiji, a da je ukidanje u Skopskoj i Hilandarskoj hrisovulji izazvano grčkim uticajem. Međutim božji sud se primenjivao i u Vizantiji koja je prihvatila ''ordalije'' sa Zapada u [[13. vek]]u za vreme [[Latinsko carstvo|Latinskog carstva]] .

Zbog nedostataka izvornih podataka, ne može se tačno reći u kojim slučajevima se kotao primenjivao, ali je zasigurno bio u širokoj upotrebi jer se nije koristio samo za neka dela kako je to eksplicitno navedeno u zakonu za [[železo]]. Ne može se sa punom tačnošću tvrditi ni da se kotao primenjivao samo za [[krivična dela]], jer se u susednoj [[Ugarska|Ugarskoj]] ispitivanje vrelom vodom upotrebljavalo i u građanskim parnicama, o čemu jasno govori [[Varaždinski registar]] ({{jez-lat|Regestrum Varadiense}}) .
Ispitivanje božjim sudom se primenjivalo i u vreme [[Osmansko carstvo|Turaka]], a bio je poznat pod nazivom ''[[mazija]]''. Mazija je podrazumevala spajanje dva dokazna sredstva: kotla i železa, pa je optuženi imao da izvadi iz vrele vode usijano gvožđe.

== Sud krsta ==

Takođe, nekad su se suprodstavljene strane takmičile koja će duže da izdrži ispred krsta sa raširenim rukama i taj proces se zvao sud krsta ({{jez-lat|Iudicium crucis}}). Stranka koja bi duže izdržala smatrala bi se u pravu.

== Sud gutanjem ==

Zabeleženo je da se optuženom stavljao u usta komad hleba ili sira određene veličine koji je optuženi trebalo da proguta bez teškoća kako bi se opravdao. Ovaj postupak se zvao sud hlebom i sirom ({{jez-lat|Iudicium panis et casei}}).

==Literatura==
* Aleksa S. Jovanović: ''Dokazna sredstva u našem starom kaznenom zakonarstvu'', Beograd 1898.
* Aleksa S. Jovanović: ''Prinosci za istoriju starog srpskog prava'', Beograd 1900.
* Božidar Marković: ''O dokazima u krivičnom postupku'', Beograd 1908.
* ''Dušanov zakonik'', priređivač Biljana Marković, Prosveta, Srpska književna zadruga, Beograd 1986.
* Teodor Taranovski: ''Istorija srpskog prava u nemanjićkoj državi'', izdavač Lirika Beograd 2002.
* Sima Avramović: ''Opšta pravna istorija - stari i srednji vek'', Beograd 2004.

==Vidi još==
{{commonscat|Ordeal}}
*[[Iracionalna dokazna sredstva]]
*[[Sudski dvoboj]]
*[[Zakletva]]
*[[Jamčenje]]

[[Kategorija:Dokazna sredstva]]
[[Kategorija:Pravna istorija]]
[[Kategorija:Historija religije]]
[[Kategorija:Srednji vijek]]

Verzija na datum 4 maj 2014 u 12:50

Za drugo značenje vidi Sudnji dan

Božji sud predstavlja tipično iracionalno dokazno sredstvo, a sastoji se u tome što se optuženi podvrgava naročito opasnim radnjama po njegov život i telo, pa ako te probe prođe nepovređen, smatralo se da je nevin. Božji sud je dokazno sredstvo karakteristično za starije pravne sisteme, u čijoj je osnovi pretpostavka da viša sila (Bog) utiče na proces pronalaska pravde, odnosno garantuje pobedu pravde nad nepravdom.

U osnovi božjeg suda leži verovanje da će sam Bog intervenisati u ispitivanju krivice i da neće dozvoliti da pravedno i nevino lice strada. Božji sud poznaju gotovo svi narodi starog i srednjeg veka. Primenjivao se u nedostatku drugih dokaznih sredstava (a kod najtežih krivičnih dela je bilo jedino dokazno sredstvo). Bespravna lica i lica koja nisu mogla da se koriste zakletvom (jer im se nije verovalo) bila su upućena na ovo dokazno sredstvo. Božji sud ima nekoliko oblika a najpoznatiji su kotao, železo, sud hladne vode i sudski dvoboj. Pored navedenih koji su se najčešće primenjivali, pravna istorija poznaje još neka koja su zabeležena kod Germana, što ne znači da se njima nisu koristili i drugi narodi. Ona takođe stoje na uverenju da će Bog reagovati u datim okolnostima i da neće dozvoliti da nevino lice strada ili da poklekne mukama.

Sud vatrom

Gistav Dore, suđenje vatrom Petru Bartolomeju

Železo

Železo se upotrebljavalo kod Slovena i Germana a imalo je dva oblika: ručno železo (iudicium candentis ferri manualis) i usijani raonik. Ispitivanjem usijanim raonikom (iudicium vomerum) se sastojalo u tome što je optuženi morao da stane na usijani raonik za svoje opravdanje. Primena ovog dokaznog sredstva nije bila poznata u našem pravu.

Ispitivanje ručnim železom, kod Srba se sastojalo u tome što se pred vratima crkve usija na vatri železo, tj. komad gvožđa, a optuženik je bio dužan da digne to železo iz vatre i da ga položi na svetu trpezu. Ako se optuženik ne bi opekao, ne bi bio kriv i dalje se ne bi smeo okrivljivati. Dušanov zakonik tačno određuje za koja se dela primenjuje železo, za razbojništvo (gusu) i krađu (tatbu), i primenjivalo se kad nije bilo obličenija, što znači da je bilo supsidijarno dokazno sredstvo.

Za vreme Turaka se primenjivala kao mazija.

Mazija

Mazija je bilo ispitivanje božjim sudom koje se primenjivalo i u vreme Osmanskog carstva. Mazija je podrazumevala spajanje dva dokazna sredstva: kotla i železa, pa je optuženi imao da izvadi iz vrele vode usijano gvožđe. Mazija se često primenjivala a zadržala se i po oslobođenju od turske vlasti, pa je tako Karađorđe osudio Milutina Garašanina da vadi maziju zbog popaljenih sena. Mazija se upotrebljavala i u Crnoj Gori, a njime su se najčešće opravdavale žene za brakolomstvo i udovice za rđav glas. Mazija je bila pravdajući dokaz i obično se koristila kada se istina neke tvrdnje nije mogla dokazati ni na koji drugi način. Tako je uspešno pravdanje mazijom zabeleženo u Vasojevićima 1875. godine.

Takođe, mazija se upotrbljavala i u Hercegovini, kako kod muslimana tako i kod pravoslavaca, što govori da je taj običaj bio čisto narodni i da je nadilazio religije. Vađenje mazije u Hercegovini je pratila i molitva Bogu ili klanjanje Alahu u zavisnosti od veroispovesti. U uzavrelu vodu se obično stavljala usijana sekira ili potkovica. Pre nego što je optuženi zaranjao ruke u vrelu vodu, polagao je zakletvu. Potom što brže može zahvati ruke u kotao, uhvati maziju i hitro je izbaci na travu. Ako ostane nepovređen, tužilac bi ga zamolio za oproštaj. Inače, tužilac, dok se vadi mazija ne sme stajati blizu kako ne bi nešto bacio u vodu i kako ga ne bi poprskala vrela voda.

Mazija se često upotrebljavala u slučaju krađe, paljevine, ubistva itd. Ona se primenjivala pošto tužilac nije mogao da nađe svedoke. On je ponekad optuživao i celo jedno selo, što je prouzrokovalo i vađenje mazije od strane svih seljana. Optužena lica nisu izbegavala maziju, jer su bili spremniji na taj poduhvat kako bi se opravdali nego da nose sumnju za krađu ili ubistvo. Da se vađenje mazije dugo zadržalo u našem narodu, govori i to da se u najnepristupačnijim delovima naše zemlje zadržala izreka za njega bih izvadio i vrelu maziju, kao izražavanje poverenja prema nekom.

Sud vodom

Sud hladne vode

Suđenje vodom (1513).

Sud hladne vode (lat. iudicium aquae frigidae) je takođe predstavljao oblik božjeg suda i imao je dva oblika: brođenje i bacanje u hladnu vodu.

Kod dokaznog sredstva brođenja, tužilac je trebalo da zagazi u vodu, a tri koraka iza njega je išao optuženi. Postupak se tako odvijao da su u tom rastojanju obojica trebala da prebrode reku. Ako tužilac potone, optuženi se vraćao potpuno opravdan kao i kad obojica prebrode reku. Ako optuženi potone, gubi i parnicu i glavu.

Bacanje u hladnu vodu je bilo karakteristično za semitske narode u starom veku, a takođe se dugo zadržao kod Slovena i Germana. Kod većine semitskih naroda, a kasnije i kod Slovena i Germana, ono se drugačije primenjivalo nego kod Vavilonaca. Naime, većina Semita je optuženika bacala u vodu, pa ako bi on potonuo smatrao bi se nevinim. Nasuprot njima, Vavilonci su smatrali da u vodu bačen čovek, ako je nevin, ostaće na površini vode, a ako je kriv, potonuće. U osnovi prvog oblika bacanja u hladnu vodu je ležalo verovanje da krivac neće potonuti, tj. da rđavog čoveka ni voda ne prima. Hamurabijev zakonik nam govori o shvatanju Vavilonaca u pogledu bacanja u vodu. Tako član 2. govori: Ako neko drugome prebaci vradžbine, ali to ne može da dokaže, i onaj, kome je vradžbina prebačena, ode na reku, skoči u reku; ako ga reka uzme, ko ga je okrivio uzeće njegovu kuću. Ali ako reka pokaže da je nevin i on pliva, onaj koji mu je prebacio vradžbine da se ubije, onaj koji je skočio u reku uzeće kuću svog obedioca.

Ovo dokazno sredstvo je primenjivao i Karađorđe u vreme more ili dečje rednje prema ženama na koje je pala sumnja da su veštice. U tom slučaju, Karađorđevi momci su skinuli odeću ženama i obavili ih konopcima, pa ih potom bacili u vodu. Pošto su sve potonule, brzo su ih izvadili, a njihovo tonjenje je bilo dokaz da nisu veštice .

Sud vrele vode

Kotao ili sud vrele vode (lat. iudicium aqae ferventis) se sastojao u tome što se u pun kotao uzavrele vode stavi komad gvožđa ili kamen, a optuženi je trebalo da, zasukavši rukave, obema rukama izvadi gvožđe ili kamen. Ako se tom prilikom opeče, važilo je da je kriv za učinjeno krivično delo. U suprotnom se oslobađao od odgovornosti. Kotao se naročito primenjivao kod Slovena i Germana.

Kotao polako zastareva u 14. veku. Skopska hrisovulja iz 1300. godine, Hrisovulja iz 1350. godine crkvi Anagnosta Dragoja, Hilandarska hrisovulja iz 1328. godine i dve hilandarske hrisovulje iz 1355. godine, govore o ukidanju kotla kao dokaznog sredstva u crkvenim patrimonijalnim sudovima. Međutim, Dušanov zakonik održava ga u državnim tj. svetovnim sudovima, učvršćuje ga, naglašava njegovu presudnu snagu i da se operacija kotlom izvršava besplatno i ograničava njegovu primenu samo na sebre, jer im se nije dovoljno verovalo da bi se koristili zakletvom. Tako član 84. Dušanovog zakonika glasi : O kotlu: Suda da nema za kotao, niti ikakva opravdanja, ko se opravdao da ne daje sudijama opravdanja; na sudu da nema ruke ni opravdanja, ni udave, samo da se sude po zakonu. A član 106. navodi: O dvoranima: Dvorani vlasteoski, ako učini koje zlo ko od njih, ko bude pronijarević, da ga opravda očina družina porotom, akoli je sebar, da zahvati u kotao.. Aranđelovska hrisovulja iz 1348. godine ukida primenu kotla samo za mešovite parnice crkvenih ljudi sa župljanima, a za međusobne parnice crkvenih ljudi održava. Ovaj zaseban stav Aranđelovske hrisovulje se objašnjava time što su se u Aranđelovskom vlastelinstvu čuvala i drugi zakoni koji su važili u Srbiji, a da je ukidanje u Skopskoj i Hilandarskoj hrisovulji izazvano grčkim uticajem. Međutim božji sud se primenjivao i u Vizantiji koja je prihvatila ordalije sa Zapada u 13. veku za vreme Latinskog carstva .

Zbog nedostataka izvornih podataka, ne može se tačno reći u kojim slučajevima se kotao primenjivao, ali je zasigurno bio u širokoj upotrebi jer se nije koristio samo za neka dela kako je to eksplicitno navedeno u zakonu za železo. Ne može se sa punom tačnošću tvrditi ni da se kotao primenjivao samo za krivična dela, jer se u susednoj Ugarskoj ispitivanje vrelom vodom upotrebljavalo i u građanskim parnicama, o čemu jasno govori Varaždinski registar (lat. Regestrum Varadiense) . Ispitivanje božjim sudom se primenjivalo i u vreme Turaka, a bio je poznat pod nazivom mazija. Mazija je podrazumevala spajanje dva dokazna sredstva: kotla i železa, pa je optuženi imao da izvadi iz vrele vode usijano gvožđe.

Sud krsta

Takođe, nekad su se suprodstavljene strane takmičile koja će duže da izdrži ispred krsta sa raširenim rukama i taj proces se zvao sud krsta (lat. Iudicium crucis). Stranka koja bi duže izdržala smatrala bi se u pravu.

Sud gutanjem

Zabeleženo je da se optuženom stavljao u usta komad hleba ili sira određene veličine koji je optuženi trebalo da proguta bez teškoća kako bi se opravdao. Ovaj postupak se zvao sud hlebom i sirom (lat. Iudicium panis et casei).

Literatura

  • Aleksa S. Jovanović: Dokazna sredstva u našem starom kaznenom zakonarstvu, Beograd 1898.
  • Aleksa S. Jovanović: Prinosci za istoriju starog srpskog prava, Beograd 1900.
  • Božidar Marković: O dokazima u krivičnom postupku, Beograd 1908.
  • Dušanov zakonik, priređivač Biljana Marković, Prosveta, Srpska književna zadruga, Beograd 1986.
  • Teodor Taranovski: Istorija srpskog prava u nemanjićkoj državi, izdavač Lirika Beograd 2002.
  • Sima Avramović: Opšta pravna istorija - stari i srednji vek, Beograd 2004.

Vidi još