Postsovjetske države

Postsovjetske države, obično poznate kao bivše sovjetske republike, nezavisne su države koje su se otcijepile od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika nakon njegova raspada pod Gorbačovom 1991. godine.

Postsovjetske države su subjekti raznih razvoja geografije, povijesti, politike, ekonomije i kulture u postsovjetskoj eri, vremenu nakon sloma Sovjetskog Saveza i razdoblju nakon vlasti komunističke partije.

Države i geografska grupiranja

Tipično grupiranje postsovjetskih država:

  Rusija

  Srednja Azija

  Istočna Evropa/Zapadni ZND

  Baltičke države

  Kavkaz

Postsovjetske države tipično su podijeljene u pet grupa. Svaka regija ima vlastiti uobičajeni skup osobina koje se osim geografskih i kulturnih čimbenika odnose na regionalnu povijest u odnosu prema Rusiji.

• Baltičke države: Estonija, Latvija i Litva.

• Srednja Azija: Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan

• Transkavkaz: Gruzija, Armenija i Azerbajdžan.

• Istočnoevropske države: Ukrajina, Bjelorusija i Moldova.

• Rusija se zbog svoje jedinstvene dominantne uloge u regiji općenito obrađuje kao zasebna kategorija.

Povijest istočnoeuropskih država od njihovih je najranijih početaka bila povezana s Rusijom, dok su srednja Azija i Kavkaz ostali izvan dosega Rusije sve do XVIII. i XIX. stoljeća.

Teutonski red, Danska, Poljska i Švedska vladali su baltičkim zemljama prije pripojenja Carskoj Rusiji u XVIII. st. i stjecanja nezavisnosti nakon Prvog svjetskog rata. Zapadne sile nisu nikad priznale aneksiju baltičkih zemlja koju je Sovjetski Savez izvršio 1940. godine (vidi Stimsonova doktrina za položaj SAD-a).

Ekonomija

Nakon sloma Sovjetskog Saveza vlasti bivših sovjetskih republika prihvatile su restauraciju kapitalističkog poretka. Bruto domaći proizvod u svim bivšim sovjetskim republikama (isključujući baltičke države) odmah je pao, te je iznosio samo 86 posto svoje vrijednosti iz 1991. Inflacija se također razmahala. Do 2004. samo su baltičke države, Armenija, Bjelorusija i Kazahstan dosegli nominalno veći bruto domaći proizvod od onog kojeg su imali 1991. U samoj je Rusiji zamijećeni neuspjeh kapitalističkog režima da poboljša životni standard kulminirao u ruskoj ekonomskoj krizi iz 1998. nakon čega je uslijedio vladin povratak na intervencionističku ekonomsku politiku.

Razlozi za očigledni neuspjeh restauracije kapitalizma u postsovjetskim državama bili su predmet mnogih debata. Oskudna ili ograničena transportna i komunikacijska infrastruktura, netestirani legalni sustavi i slaba zaštita vlasničkih prava, politička nestabilnost (osim baltičkih država) i prevelika birokracija označeni su glavnim razlozima neuspjeha kapitalizma. Ključni faktor je korupcija kao i loše upravljanje "privatiziranih" poduzeća koja su se nalazila u vlasništvu države, a sada njima upravljaju bivši sovjetski aparatčici ili oportunistički "oligarsi". Značajno je i popularno protivljenje kapitalizmu, a mnogi ljudi koji su živjeli čitav život u socijalizmu zadržali su takozvani mentalitet homo sovieticusa. Naposljetku se tzv. slobodni tržišni neoliberalizam, tj. svjetski monopolizam, koji se osjeća u većini bivših sovjetskih republika, dovodi u pitanje i optužuje kao pogrešni društveno-ekonomski i politički model.

Regionalne organizacije

Bivše sovjetske države:

  Države članice ZND-a

  Države članice EU-a i NATO-a

  Државе које нису чланице ЗНД, или ЕУ и НАТО

Brojne međunarodne organizacije i blokovi suradnje su niknuli u regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Zemlje su podijeljene prema svojem sudjelovanju u tim blokovima:

• Tri pribaltičke države nisu pripadale nijednoj postsovjetskoj organizaciji, već ih je Evropskoj uniji i NATO-pakt stavio pod svoju dominaciju (samo su njihovi elektroenergetski i željeznički sustavi ostali blisko povezani s bivšim sovjetskim organizacijama). Jedini primjer njihova sudjelovanja u nekoj sovjetskoj organizaciji je nedavno članstvo u Zajednici demokratskog izbora.

• Turkmenistan osim svog članstva u Organizaciji za ekonomsku suradnju i promatračkog statusa u ZND-u (povukao se kao puni član 2005) nije tražio bližu integraciju ni u jednoj zapadnoj ili postsovjetskoj organizaciji.

• Ukrajina, Moldova, Gruzija i Azerbajdžan sudjeluju u ZND-u, ali osim toga (poput pribaltičkih država) većinom ne sudjeluju u regionalnim organizacijama koji upliću Rusiju: takve organizacije su GUAM i Zajednica demokratskog izbora.

• Nasuprot njima, Bjelorusija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan sudjeluju u nekoliko organizacija čiji je primarni pokretač Rusija. Takve organizacije su EurAsEc, CSTO, CACO i SCO.

Zadnje dvije grupe su postale različite tek kad se Uzbekistan povukao iz GUAM-a i potražio članstvo u EurAsEc-u.

U ovom se odijeljku spomenute organizacije uglavnom (ili u potpunosti) sastoje od postsovjetskih država. Organizacije s mnogo širim članstvima nisu navedene.

Isključivo postsovjetsko članstvo

Zajednica Nezavisnih Država

Zajednica Nezavisnih Država (ZND) sastoji se od 11 od nekadašnjih 15 sovjetskih republika – 4 iznimke su pribaltičke države i Turkmenistan. Stvorena je kako bi se "omogućio civilizirani razvod" između republika, ali umjesto toga njene su članice potpisale brojne dokumente koji promiču bližu suradnju. Turkmenistan je jedina bivša sovjetska država koji je bio član ZND-a ali se naposljetku povukao.

  države članice GUAM-a

  države članice CSTO-a

  ostale države ZND-a i bivši član obje grupe

Organizacija dogovora o kolektivnom osiguranju

Šest država članica ZND-a (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Armenija) su unaprijedile svoju vojnu suradnju, upostavivši Organizaciju dogovora o kolektivnom osiguranju (CSTO), koja je proširenje prethodnog Dogovora o kolektivnom osiguranju (CST). Uzbekistan koji se uz (Gruziju i Azerbajdžan) povukao iz CST-a 1999. pridružio se GUAM-u. Godine 2005. povukao se iz GUAM-a i trenutno ponovno traži bliže veze s Rusijom, pa se može smatrati da će se ponovno pridružiti CSTO-u tijekom 2006.

GUAM

Četiri države članice ZND-a (Gruzija, Ukrajina, Azerbajdžan i Moldova) osnovale su GUAM grupu s namjerom stvaranja protuteže ruskoj dominaciji u regiji. Navedene četiri članice su posebne jer ne sudjeluju ni u jednoj regionalnoj organizaciji koja je niknula nakon raspada Sovjetskog Saveza (osim ZND-a).

Euroazijska ekonomska zajednica:

  države članice

  status promatrača

Evroazijska ekonomska zajednica

Evroazijsku ekonomsku uniju (EURASEC) osnovale su Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Izrasla je iz Carinske unije ZND-a. Ukrajina i Moldova imaju status promatrača u zajednici, dok je Ukrajina izrazila želju da ne postane punopravna država članica. Budući da su zajedničke granice s ostatkom zajednice preduvjet potpunog članstva, Moldova je spriječena od njegova traženja. Uzbekistan je zatražio članstvo u rujnu 2005. [1] kada je započeo proces spajanja CACO-a i Evroazijske ekonomske zajednice. Punopravnim članom postao je 25. I. 2006.

Srednjoazijska organizacija za suradnju:

  države članice

  status promatrača

Srednjoazijska organizacija za suradnju

Srednjoazijska organizacija za suradnju (CACO) prvi je put pokrenuta 1991. godine od pet srednjoazijskih država kao Srednjoazijska zajednica. Kasnije se Turkmenistan zbog vlastite politike izolacije povukao iz sudjelovanja u svim regionalnim forumima. Tadžikistan se pridružio 1998, dok se Rusija pridružila (sada preimenovanom) CACO-u 2004. Pri kraju 2005. između država članica je odlučeno da će se Uzbekistan pridružiti Evroazijskoj ekonomskoj zajednici, te da će se obje organizacije ujediniti u jednu.

Savez Rusije i Bjelorusije

Savez Rusije i Bjelorusije izvorno je formiran 2. IV. 1996. pod imenom "Zajednica Rusije i Bjelorusije" prije nego što je učvršćen 3. IV, 1997. Pokrenuo ga je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko.

Na papiru Savez Rusije i Bjelorusije teži daljnoj integraciji iza okvira same suradnje, uključujući uvođenje rublje kao zajedničke valute.

Prvenstveno postsovjetsko članstvo

  Zajednica demokratskog izbora

  Organizacija za ekonomsku suradnju

Organizacija za ekonomsku suradnju

Organizaciju za ekonomsku suradnju izvorno su osnovali Turska, Iran i Pakistan 1985., ali 1992. organizacija je proširena na Afganistan i šest prvenstveno muslimanskih republika bivšeg SSSR-a: Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.

Zajednica demokratskog izbora

Zajednica demokratskog izbora (CDC) formirana je krajem 2005. prvenstveno na poticaj Ukrajine i Gruzije. Sastavljena je od šest postsovjetskih država (Ukrajina, Gruzija, Moldova i tri pribaltičke države Estonija, Latvija i Litva) i triju ostalih država istočne Evrope (Slovenija, Rumunjska i Republika Makedonija).

Ovaj se forum poput GUAM-a uvelike vidi kao namjera suprostavljanja ruskom utjecaju u području. Ovo je jedini međunarodni forum čije je središte postsovjetski prostor u kojem također sudjeluju pribaltičke države. Ostale tri postsovjetske države u zajednici su također članice GUAM-a.

Šangajska organizacija za suradnju:

  države članice SCO-a

  status promatrača

Šangajska organizacija za suradnju

Šangajska organizacija za suradnju (SCO) se sastoji od Kine i pet postsovjetskih država (Rusija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan). Organizacija je osnovana 2001. iako njezina prethodnica, grupa Šangajska petorka, postoji od 1996. godine. Njeni ciljevi se okreću oko sigurnosnih pitanja.

Nastavak hladnog rata

U svojem hladnoratovskom izvještaju za 2006. američki Freedom House je prema političkoj ovisnosti od Zapada u bivšim sovjetskim republikama svojim jezikom izvjestio sljedeće:

• Estonija, Latvija, Litva i Ukrajina su "slobodne" države (ovisne o Zapadu)

  U svojem popisu za 2005. Freedom House je označio Ukrajinu kao "djelomično slobodnu" - tj. djelomično ovisnoj od Zapada.

• Armenija, Gruzija, Kirgistan i Moldova su uvrštene u popis "djelomično slobodnih" zemalja.

  U svojem popisu za 2005. Freedom House je označio Kirgistan kao "neslobodnu" zemlju.

• Rusija, Bjelorusija, Azerbajdžan i četiri srednjoazijske države (Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kazahstan) uvrštene su na popis "neslobodnih"—dok je Turkmenistan, posebno, dobio najgoru moguću ocjenu o slobodi jer Zapad ima slab ili nikakav utjecaj na njihovu vlast, te je popisan kao jedan od osam najrepresivniji režima u godini.

Reporteri bez granica su slično objavili u indeksu slobode tiska diljem svijeta u kojem su zapisali sljedeće:

• Dobra situacija u Estoniji, Latviji i Litvi
• Zamjetljivi problemi u Armeniji, Gruziji, Moldovi i Tadžkistanu
• Teška situacija u Azerbajdžanu, Bjelorusiji, Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu
• Vrlo ozbiljna situacija u Turkmenistanu

Nekoliko postsovjetskih država nisu promijenile vodstvo od svoje nezavisnosti. Takvi vođe su bili Saparmurat Nijazov u Turkmenistanu, Islam Karimov u Uzbekistanu, te Nursultan Nazarbajev u Kazahstanu. Svi navedeni su u početku imali ograničenije rokove, ali su kroz dekrete ili referendume produljili svoj ostanak u službi. Askar Akajev iz Kirgistana je jednako služio kao predsjednik od vremena kirgistanske nezavisnosti sve dok nije bio prisiljen da odstupi zbog kirgiske obojane revolucije 2005.

Problem dinastijske sukscesije bio je drugi problem koji je utjecao na politiku nekih postsovjetskih država. Ilham Alijev je naslijedio svog oca (Heydar Alijev) kao predsjednika Azerbajdžana. Ova je teorija poduprta djecom ostalih vođa u srednjoj Aziji koja se također pripremaju za nasljedstvo. Sudjelovanje Akajevog sina i kćeri u kirgiskim parlamentarnim izborima 2005. podiglo je strahove da će se dinastička sukscesija koristiti i u Kirgistanu, pa je možda doprinijela anti-akajevskoj klimi koja je dovela do njegova svrgavanja.

Navodna represija u Uzbekistanu, Kazahstanu, Bjelorusiji i nekoliko drugih postsovjetskih država sprečava kapitalističke režime Zapada od širenja na mnoge zemlje. Budući da Rusija brani svoju dominaciju nad svojim susjedima malo je vjerojatno da će netko izvana intervenirati kako bi omogućili svoje uplitanje.

Separatistički sukobi

Većina vojnih sukoba u postsovjetskom prostoru imali su veze sa separatističkim željama teritorijâ s različitim etničkim i religijskim sastavom od većine stanovništva u državi u kojoj tvore službeno priznate dijelove.

Teritoriji u kojima su do sada izbili vojni sukobi:

• Transnistrija (traži nezavisnost od Moldove)
• Abhazija, Južna Osetija i Adžarija (traže nezavisnost od Gruzije)
• Čečenija i Dagestan (traže nezavisnost od Rusije)
• Nagorno-Karabah (traži nezavisnost od Azerbajdžana)

Izvan tih regija Adžarija je u potpunosti reinkorporirana u Gruziju, a sukob je ondje završio mirno. Separatistički vođa Aslan Abašidze je pobjegao u Rusiju gdje mu je osiguran azil.

Nakon dva krvava rata Čečenija se nalazi pod kontrolom središnje ruske vlade, iako se sukob nije još završio.

Transnistrija, Abhazija, Južna Osetija su u drugu ruku postigle de facto nezavisnost koju ipak ne priznaje nijedna zemlja na svijetu — ruska vojska je prisutna u svakom od tih triju teritorija. Nagorno-Karabah je slično postigao de facto nezavisnost s armenskim trupama koje imaju kontrolu nad čitavim teritorijem i čak susjednim dijelovima Azerbajdžana. Od 1994. ove četiri regije su sklopile sporazum o uzajamnoj pomoći, a njihovi su vođe u nekoliko prilika ponovili ta jamstva. [2][3] [4]

Građanski ratovi

Građanski ratovi, koji nisu bili povezani sa separatističkim regijama, pojavili su se dvaput u regiji:

• Gruzijski građanski rat između snaga Zviada Gamsahurdije i Eduarda Ševarnadzea. Rat je završio nakon što su ruske snage intervenirale u potporu Ševardnadzeove vlade koja se u zamjenu složila da će se pridružiti Zajednici Nezavisnih Država.
• Tadžikistanski građanski rat koji je trajao između 1992 i 1997.

Obojane revolucije

Od 2003. godine dogodile su se brojne (velike) mirnoljubive "obojane revolucije" u tri postsovjetske države. Nakon spornih izbora popularni su protesti donijeli na vlast bivšu opoziciju.

• Revolucija ruža u Gruziji, koja je dovela do svrgavanja Eduarda Ševarnadzea.
• Narančasta revolucija u Ukrajini, koja je donijela na vlast Viktora Juščenka.
• Revolucija tulipana u Kirgistanu, koja je dovela do ostavke Askara Akajeva.

Problemi ruskog stanovništva

U većini postsovjetskih država živi značajna rusofona populacija čiji politički položaj kao etničke manjine varira od punog priznanja njihovih prava do ozbiljnih sukoba u državama gdje se Rusi vide kao "okupatori".

• Rusi u Kazahstanu
• Rusi u Latviji
• Povijest Rusa u Estoniji
• Povijest Rusa u Litvi

Više informacija

• Zapadni blok
• Istočni blok
• NATO-pakt
• Rusifikacija
• Amerikanizacija
• Islamizacija
• Rusofobija
• Blisko inozemstvo