Julijska krajina

Julija (hrvsrp i slov.), Giulia (tal.), Iulia,(lat. po gens Iulia, obitelj Julija Cezara) povijesna pokrajina koja se prostire od južnog toka rijeke Soče (Isonzo) do Rječine (Fiumara), a obuhvaća područje Rijeke (Fiume) i Kastavštine (Castua), Istre (s pripadajućim otocima Cres-Cherso, Lošinj-Lussino, Unije-Unie i Susak-Sansego), Krasa-Carso (južnog dijela Notranjske - Carinzia sud), Gradiške-Gradisca, Goriške (Gorizia), Trsta-Trieste i Tržiča-Monfalcone. Za čitavu povijesnu pokrajinu Juliju spominje se i slov. naziv Julijska krajina, koji je uveo Josip Wilfan, te tal. naziv Venezia Giulia koji uvedi Graziadei Ascoli pri formuliranju tal. iredentističkih težnji kako bi se istakla tal. (venecijanska) pripadnost Julije. Danas su ta dva naziva zadržana za tal. administrativnu jedinicu autonomne pokrajine Furlanija-Julijska krajina Friuli-Venezia Giulia (koju čini manji dio Julije, Tršćanska i Gorčka provincija).

Porijeklo imena ove regije veže se uz Julijske Alpe jer u antičko doba i u Srednjem vijeku pod tim se nazivom nije podrazumijevalo samo Alpe u sjeverozapadnoj Sloveniji u današnjem smislu, već i mnogo južnije čitavo područje do Ćićarije i Učke. Tako u Kosmogoniji anonimnog autora iz Ravene iz VII. st. te u Geografiji Pre Guida iz VIII. st. pri opisu Julijskih Alpa na granici Italije (rim. Italija je bila do rijeke Raše u Istri) kažu: ...qui montes descendunt ad sinum maris Adriatici non longe a civitate Tarsatico provinciae Liburnie... dakle obronci Julijskih Alpa padaju do zaljeva Jadranskog mora (Kvarnerskog zaljeva) ne daleko od Trsata u provinciji Liburniji. Otud i srednjovjekovni naziv na lat. Julia Carsica ili Carsia Julia (Kraška Julija) kako bi se Juliju geografski razlikovalo od Juljskih Alpa.

Geografija

Kroz julijski Kras - Val Rosandra, nekadašnja pruga Trst-Botazzo (Botač)-Draga Kozina, danas pješačko-biciklistička staza

Julija obuhvaća površinu od oko 9.85o kv km, a planinski lanac Čičarije ju dijeli na sjevernu Juliju koja obuhvaća krašku unutrašnjost, pokrajina Kras-Carso (Julia carsica - Gradiška, Gorška, Tršćanski kras, Brkini, Kraška notranjska, Klana i Kastavština) koja se na zapadu spušta u Tršćanski zaljev, a na istoku u Kvarnerski zaljev te južnu Juliju koja obuhvaća Istru - istarski poluotok s istarskim otocima Cres, Lošinj, Unije, Susak.

Škocjanska jama u koju ponire Reka/Timava

Danas je Julija transgranična regija, podijeljena između tri države, a administrativno pokriva Tršćansku i Goričku pokrajinu (pod Italijom), tzv. Primorska i dio Notranjske kraške (pod Slovenijom), Istarsku i dio tzv. Primorsko goranske županije (Rijeka, istočna Istra - sjev.ist. dio Istarskog poluotoka i otoci).

Geomorfološke karakteristike

'Istrijanska uha' kraj Sočerge (Sam Quirico)

Sjeverni dio Julijske pokrajine, Kras (v.) s južnim graničnim planinskim lancem Ćićarijom prema Istri se nekad vodio pod obronke Julijskih Alpa, a suvremena sistematizacija ih svrstava u početak Dinarida. Na području Krasa istiću se svojom ljepotom mnogobrojne spilje od kojih su najveće i najpoznatije Postojnska jama, Škocjanska jama i spilja iznad Trsta.

Kraški rub ili Istarske stijene, je područje gdje se kraške (vapnenačke) planine strmo spuštaju u flišno područje (siva Istra), a pruža se od doline Glinščice kraj Trsta, nad Črnim Kalom i Podpečom napred prema Gračišču i Sočergi, a završava sve do zapadnog obronka Učke. Na tom rubnom području erozija fliša je stvorila mnoge prirodne ljepote (slika gore lijevo).

Flišna zona Istre (siva Istra) se prostire južno i zapadno od kraškog ruba, a obuhvaća središnju Istru te sjeverozapadnu Istru sjeverno od rijeke Dragonje

Crvena Istra je nazvana po karakterističnoj crvenoj zemlji (boksit) a prostire se u zapadnoj i južnoj Istri

Istarski otoci vapnenačkog su sastava osim pješćanog otoka Suska (Sansego).

Rijeke. Reka-Timava je najduža rijeka na Krasu duga 89 km s podzemnim tokom, izvire ispod Snežnika (Monte Nevoso) u hrvatskom Krasu. ponornica je kod Škocjanske jame i nakon 39 km izlazi na istoku Sjeverne Italije u regiji Furlanija-Julijska krajina i u dužini od 2 km uvire u Tršćanski zaljev. Pored Kraške ponornice Pivke (29 km), slijede istarske rijeke Mirna (Quieto - 53 km), Dragonja (Dragogna - 29 km), Raša (Arsa - 23 km), Rižana (Risano) te donji tok rijeke Soče (Isono), Sve julijske rijeke i mnogi potoci (osim Soče) imaju tipičano mediteransko ljetno sušno razdoblje.

Povijest

Julija ima mnogo nalazišta iz paleolita gdje se ističe Romualdova pećina s primjerom pećinskog slikarstva. U neolitu je ovo područje gusto naseljeno (kašteljerska kultura), a oko 1100 pr.n.e. kod 2. velike indoevropske seobe Juliju naseljavaju Histri (Istra, zapadno od rijeke Raše), ilirska plemena Liburni (od rijeke Raše prema istoku) i Japodi (od Krasa i Snežnika prema istoku) koji dolaskom Kelta na njihovo području u IV. st. pr.n.e. se vode kao keltsko ilirsko pleme. Kelti su osvojili i sjevernu Istru, tako da se npr. Tergeste (Trst) smatra histarsko-keltskim naseljem.

Antika

Stari Grci (Argonauti) su dolazili na ovo područje o čemu svjedoče neki toponimi kao Kalevoine na ulazu u Raški zaljev (na starogrč. uvala vina) i naselje Rakalj gdje etimolozi smeštaju grč. koloniju Heraclea. Histri razvijaju visoku kulturu s glavnim gradom Nesactium (Vizače). 179. pr.n.e. Rimljani osvajaju Histre, a 129 pr.n.e pokoravaju Japode. a 29.pr.n.e. i i Liburne. Istru do rijeke Raše pripajaju Italiji (Venetia et Histria kao decima regio Italiae), a središte je Aquileia, a Liburnia je provincija u sastavu rim. Illyricuma, a kasnije Dalmatiae. Rimljani uskoro osnivaju nova naselja koja spajaju cestom Via Flavia, koja je vodila kroz Juliju i to od Colnia JuliaTergestea (Trst) preko Parentiuma (Poreč) do Colonia Pietas Julia Pola (Pule) pa dalje Colonia Iulia Albona (Labina), Flanona (Plomin), Laurana (Lovran) do Tarsaticae (Rijeke). Druga važna rimska cesta kroz J. vodila je ot Tergeste do Postojnskih vrata, gdje se račvala za Tarsatiku i Aemonu (Ljubljana). Privreda se bazirala uglavnom na stočarstvu u sjevernoj Juliji i poljoprivredi u Istri (veliki izvonik maslinovog ulja i pšenice) s mnogim većim posjedima (villa rustica). U gradovima je bio razvijeni mnogobrojni obrti. Nakon upada Marcomana i Kvada u II. st. iz Panonije kroz sjevernu Juliju, na podnožju istočnih alpa gradi se fortifikaciona linija (utvrde i bedemi) - claustra Alpium Iuliarum.

Kasnoantičko razdoblje (IV. i V. st.) karakterizira kršćanska religija (bazilike: Tergeste, Parentium, Pola, Flanona, Tarsatica) te stalni nemiri u rimskim građanskim borbama za vlast te u prodorima barbarskih plemena. Dok je Istra bila pošteđena zbog prirodnog zaklona Ćićarije, u sjevernoj Juliji se vode ratne operacije u građanskom ratu između rimskih legija Licinija i Maksencija 310.. Konstansa i Maksencija 350., zatim prolaze Goti nakon bitke kod Hadrianopolisa 378. cestom Tarsatica - Aquilea, pa opet bitka između legija Theodosija i Eugenija 394. na Vipavi (bitka kod Frigidusa). 410. Vizigoti su ušli u čitavu Juliju, ali bez težih posljedica, a Atilni Huni su 452. poharali sjevernu Juliju. Takvi nemiri izazivaju migracije stanovništva iz sj. dijelova Rimskog carstva koji napućuju Istru

Srednji vijek

Nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. Julija je pod državom herkulskog kralja Odoakra, ali njega već 489. zamjenjuje Ostrogotski kralj Tedorik koji stvara Istočnogotsku državu sa sjedištem u Raveni. 537. Justinijan car Istočnog rimskog carstva pobjeđuje Ostrogote te J. 538. dolazi pod vlast Bizanta (Ravenatski egzarhat) gdje ostaje do 751. kada J. dolai pod vlast Longobarda.sve do 774. kada opet vlada Bizant do 788.g.

Za slavensko-avarske provale Slaveni u prvom valu na prelazu iz VI. u VII. st. naseljavaju sjeveroistočno područje Julije (istočni obronci Učke sve do porječja rijeke Raše - područje liburnske čakavštine (koja je najviše sačuvala karakteristike st.sl. jezika pa ga suvremena lingvistika svrstava u poseban južnoslavenski jezik). Kada Papa Gregor I. 600. g. žali da su Slaveni u Istri došli do pred vrata Italije upravo misli na ovo slav. pleme jer je rijeka Raša još iz rimskih vremena granica Italije. U ostalim područjima Julije nastavlja živjeti romansko stanovništvo, kao i na Cresu i Lošinju gdje su ostali većinsko stanovništvo s postepenim naseljavanjem Slavena na ostalo područje J. obavljano pod franačkom i mletačkom vlašću.

U kasnoj antici i u ranom Srednjem vijeku način života stanovništva Julije se promijenio. Dok se u sjevernom dijelu Julije broj stanovnika jako smanjio, Istra je postala prenapučena migracijskim priljevom pa se podižu novi gradovi kao Ruginium, Ursarium, Humagum, Emonia, Sipar... Pored toga napuštaju se rimski gradovi u dolinama i naseljavaju bivši histarski, liburnski i japodski kašteljeri (gradine) radi lakše obrane pa tako rim. Albona se premješta na brdo (labnski stari grad), rim. Flanona smještena na dnu Plominskog zaljeva seli se u gradinu (današnji Plomin), a isto i rim. Tarsatica na desnom ušću Rječine seli u gradinu na Trsatu). Isto tako se rim.ville rustike utvrđuju (npr. Castrum na Brionima)

788. Julija dolazi pod franačku vlast.koja uvodi svoj feudalni poredak i germanski feudalci postepeno naseljavaju Slavene sa sjevera i istoka na zemlju koju su oteli starosjediocima Julije. U trokutu Rovinj, Bale Vodnjan i na području Buja autohtono romansko stanovništvo do danas je sačuvalo svoj jezik koji spada u posebnu skupinu romanskih (latinskih) jeika pod imenom Istriotski ili Istroromanski jezik.

804. se na rijeci Rižani postiže sporazum imeđu starosjedilaca i germ. feudalaca, ali unatoč tome nastavljaju se sukobi između romanskih gradova i germ. feudalaca. Julija skupa s Furlanijom potpada pod Akvilejsku marku u okviru Bavarskog vojvodstva, da bi se 976, odcijepila od Bavarske i bila pripojena vojvodini Karantaniji (Kranjska - Carinzia). Slijed feudalna partikularizacija kada J. je u posjedu raznih feudalaca, od Akvilejskih patrijarha do raznih feudalaca germanskog porijekla, tako da J. nije jedinstveno područje, Devinski i Gorički knezovi u središnjoj Istri, zaleđu Trsta sve do Rijeke, Kranjski grofovi u južnom dijelu Notranjske, Istarska grofovija u središnjoj Istri te Merania od Plominskog zaljeva, Berseča do Kastva. Akvilejska patrijaršij postepeno gubi svoje posjede pred najezdom Venecije, ali čitava J. ostaje pod eklezijastičkom jurisdikcijom Akvilejske patrijaršije sve do poč. XVII. st.

Venecija u XIII i XIV. postepeno osvaja romanske gradove u zapadnoj i središnjoj Istri uz velik otpor tih gradova (naročito Pula i Motovun). Prva su im uporišta Rovinj i Kopar. Velik dio istarskog poluotoka kao i istarskih otoka na Kvarneru je u XV. i XVI. st. pod vlašću Venecije, a ostatak Julije (Trst od 1382. Goriška grofovija sve do Pazina od 1374. nekadašnja Meranija sa Mošćenicama, Veprincem i Kastvom, te područje J. od Postojne do sjeverne Istre (obronci Čičarije) te do Rijeke od 1466.) u posjedu je Habsburgovaca.

U prospeitetnijoj venecijanskoj Istri (ako izuzmemo Trst i Rijeku) funkcionirali su pazenatici. Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, pazenatik («societas Paysanatici terrarum», od venetske riječi pais, paiz - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje. Na čelu pazenatika je kapetan (Capitaneus) postavljen od venecijanskog senata na godinu dana. Zadaci kapetana pazenatika, čije su naloge podeštati dužni izvršavati, isključivo su vojni koji će se s vremenom proširiti. Kapetan je dužan povremeno obilaziti vojne jedinice raspoređene na prostoru Istre (reklo bi se «otići u pazenatik»), ali se, u početku, ne smije miješati u unutrašnje poslove pojedinih komuna. Sam pazenatik funkcionira na način da Venecija osigurava plaću kapetana te troškove uzdržavanja 7 konja koje kapetan kao zapovjednik konjanice kapetanije mora imati: 1 prvoklasnog konja za sebe, 5 konja za borbu te 1 starijeg konja za trubača, 1 člana jedinice starijeg od 20 godine, 4 vješta konjanika i trubača. Konje je trebao osigurati svaki grad shodno svojoj veličini: Izola 10, Piran 20, Umag 4, Novigrad 4, Poreč 12, Rovinj 5, Motovun 8, Lovreč 5 te Pula 20. Budući da Bale (ni Pula) još nisu bile pod dominacijom Venecije za uzdržavanje vojske pazenatika nisu osiguravale konje već su plaćale 400 tzv. malih lira. Prvi kapetan pazenatika, izabran za godinu 1301./1302., bio je Marino Badoer koji je sjedište smjestio u Poreč a vojni garnizon u Lovreč. Zbog nespojivosti da kapetan pazenatika djeluje iz grada sa strogo utvrđenim Statutom, Poreč je ostao sjedište kapetana pazenatika tek do 1304. kad će biti preseljen u Lovreč gdje će ostati sve do premještanja pazenatika u Rašpor kod Buzeta 1394. godine. Naime, uviđajući da je skoro nemoguće efikasno vojno kontrolirati cijeli izvangradski teritorij mletačke Istre iz jednog mjesta, Venecija 1359. osniva i drugo sjedište pazenatika i smješta ga u Grožnjan. Godine 1394. Venecija je došla u posjed utvrde Rašpor kod Buzeta u koji je smjestila objedinjeni sutlovrečki i grožnjanski pazenatik. U Lovreču će i dalje ostati dio pazenatika i kapetan, ali s ovlastima znatno manjim od nekadašnjih. Definitivno će se pazenatik preseliti u Buzet, 1511. godine i tamo ostati sve do pada Venecije 1797. godine.

Novi vijek

XVI. i XVII. st. jedno je od najtežih razoblja stanovništvu Julije. postoje dvije Julije, jedna pod okoštalim feudalnim poretkom Austrije (čitav sjeverni dio J. i unutrašnjost istarskog poluotoka s Pazinom kao centrom) te venecijanska Julija (na ostalom istarskom području). Pored spomenutih epidemija kuge (u XVI. st. kuga je 16 puta harala), stanovništvo je bilo izloženo učestalim pljačkama razbojnika, pograničnim ratovanjima imeđu austrijskih i mltačkih feudalaca i stanovništva, sušama, a tu su još provale Turaka koji dolaze i na područje Julije (Klana) pa uskočko-mletački rat

U XVIII. st. i dalje je status quo iz prethodnog razdoblja s time da se posljedice slabljenja moći Republike Venecije sve više osijeća, a u austrijskom dijelu počinje jačanje morskih gradova Trsta i Rijeke:

1719. austrijski car Karlo VI daje julijskim lukama Trstu i Rijeci status slobodnih luka što doprinosi brzom razvoju ta dva grada.

Napoleonski ratovi krajem XVIII i poč. XIX st. dovode do objedinjavanja mletačkog (zapadni i juž. istararski poluotok i istar. otoci na Kvarneru) i austrijskog dijela Julije. Od 1809. do 1813, čitava J. je u sastavu francuske Ilirske provincije. Nakon poraza napoleonove vojske Austrija okupira Juliju i administrativno je organizira u Tršćanski governatorat (Governo di Trieste 1814-1816.) kojoj pridružuje i dio Hrvatskog primorja (otok Krk i obalu od Bakra do Crikvenice) čime stvara austrijsko primorje podijeljeno u 3 distrikta: Trst (zapadna i središnja Istra do Monfalcona), Gorica (Gradiška, Tolmin, Kanalska dolina i Brkini) i Rijeka (od Labina do Novog, istarski otoci i Krk, te dio Gorskog kotara Fužine i Čabar) sa glavnim gradom Trstom. 1816. Tršćanska gubernija se stavlja pod austrijsku Kraljevinu Iliriju u čijem sastavu ostaje čitava J. do 1849., osim Rijeke koja je od 1922. opet corpus separatum Ugarske sve do 1848. 1822. se Hrvatskoj vraća zapadni dio Hrvatskog primorja (od Rječine do Novog) koji od 1814. bio pod riječkim distriktom Governatorata iz Trsta.

1849. Od Tršćanske gubernije se formira nova jedinica u sastavu austrijske krune nazvana Austrijsko primorje (v.)

XX. stoljeće

Fin de siece i početak XX. st. naziva se "idiličnim vremenom" za stanovništvo Julije koja je pod vlašću Austrije, osim Rijeke koju su kao svoj posjed Habsburovci u statusu Corpus separatuma dodijelili ugarskoj kruni (1777. Marija Terezija te potvrđeno 1868.). to je razdoblje naglog prosperiteta igradnjom željeničkih pruga za unutrašnjos (do Beča i Budimpešte), Naročito Trsta i Rijeke kao glavne austrijske, tj. mađarske luke, te Pule kao glavnog AU vojnog mornaričkog centra. U javnoj službi i obrazovnim ustanovama se ravnopravno koriste talianski, hrvatski i slovenski jezici, pored njemačkog, a u Rijeci još i mađarskog jeika.

Tu idilu prekida 1. svj. rat (1914-18.) i raspad Au monarhije kada započinju tragedije multietničkog stanovništva Julije izazvane iredentističkim težnjama talijanskih, slovenskih i hrvatskih nacionalista, te pripajanjima od strane tzv. matičnih zemalja. U J. je u svim većim gradovima od Trsta do Rijeke i Pule i na području zapadne Istre je većinsko talijansko stanovništvo, dok je u ruralnim sredinama većinsko slavensko (hrv. i slov.) stanovništvo. Tu geparovu kožu od karte Julije po etničkoj strukturi, nadopunjuju još i enklave Crnogoraca (Peroj) i Rumunja (Žejane na kvarnerskoj strani Učke i Šušnjevica i ostala naselja na istarskoj strani), pa su tu i Furlani (u Goriškoj).

Tragedija naroda Julije

Po Londonskom ugooru iz 1915. Kraljevina Italija već u novembru 1918. anektira čitavu Juliju osim kastavštine (dodijeljena Kraljevni SHS) i Rijeke (koja kao savenički okupacioni teritorij prolazi svoje turbulentno razdoblje, od okupacije D'Annunzijevih ardita do statusa Slobodne države Rijeka - Stato libero Fiume 1920-1924. postignut Rapalskim ugovorom), koju je Italija anektirala 1924. g. Na okupiranom području J. Kraljevina Italija formira Provinciju koju prekrštava u naziv Venezia Giulia.sa sjedištem u Trstu.

Pogibija četiri rudara (talijanske, njemačke, hrvatske i češke narodnosti) u Labinskoj republici najbolje simboliziraju sve ono što je slijedilo u J. sve do danas. Smrt jednih civilizacijskih tekovina (nacionalne ravnopravnosti, kulture raumijevanja, suživota u AU, za ultranacionaiste tzv. 'tamnica naroda') dovela je do retrogradnog procesa, netolerancije, 'kulture mržnje' i isključivosti koju donosi radikalni nacionalizam desnice (pod Kraljevinom Italijom i pod Hrvatskoom i Slovenijom od 90-ih godina) i tzv. ljevice (hrvatske i slovenske) koja je pala upravo na ispitu internacionalizma.

Prije same aneksije J. Italiji, tal. slov. i hrv. iredentisti počinju političkom aktivnošću s nekakvim proglasima o priključenju matičnoj zemlji ili madre patriji da bi nakon okupacije J. tal. nacionalisti došli 'na svoje' te organizirano počeli djelovati (v. Rijeka Povijest) te doslovno divljati napadajući ono što im predstavlja najveću opasnost, a to je ljevica i radnički pokret te druge nacionalnosti (zaposjedanje Radničkog doma u Trstu 1921, te paljevine Narodnog doma, štamparije slov dnevnika Delo i hotela Balkan (1920. u Trstu), Narodnog doma u Puli (1920.), organiziraju državni udar u Slobodnoj državi Rijeka 6 mjeseci prije puča u Rimu 1922. Dolaskom na vlast fašisti legaliziraju svoju nacionalističku i antikomunističku politiku

Kultura

Posebnost Julije jeste kulturološka raznolikost proistekla iz multietničnosti, ali i mnoge autohtone posebnosti koje su nekako opstale pred često nasilnom unifikacijom tzv. " matičnih zemalja" triju većih entničkih zajednica u J (Italije, Slovenije i Hrvatske) u XX. i u ovom stoljeću (v. Povijest XX. st.). U Istri se govore 3 autohtona jeika, a to su:

• Istriotski (istroromanski) jezik koji je opstao među romanskim starosjediocima koji spada u posebni romanski (latinski) jezik, a još se sve rjeđe govori u trokutu Rovigno-Rovinj, Vale-Bale i Dignano-Vodnjan s time da Rovinježi govore jezikom kontaminiran venetskim dijalektom.
• Liburnski čakavski jezik koji suvremeni nepolitizirani lingvistički znanstvenici svrstavaju u poseban južnoslavenski jezik odvojen od slovenskog i srednjojužnoslavenskog dijasistema. Govori se na području od Kastvštine do Labinštine iako sve više kontaminiran hrv. jezikom.
• Istrorumunjski jezik koji se govri na obje strane Učke, u Žejanama i Šušnjevici
• Furlanski jezik, koji je konačno priznat kao poseban jezik koji je i službeni jezik i uči se u školama ima govornike u Goriško.
• sansegotski jezik, romansko-slavenski jezik s otoka Suska-Sansego

Pored toga u zapadnoj Istri i u Cresu-Cherso i Malom Lošinju-Lussinpiccolo se govori(lo) posebnim istro-venetskim dijalektom. Treba istaći i Talijanima teško razumljive urbane idiome venetskog dijalekta kao što su fijumanski i puležanski (u izumiranju) te triještinski dijalekt. Ovdje moramo spomenuti i enklavu slovenskog dijalekta u Buzeštini koju se nestručno i politikantski gura pod hrv. dijalekt kao što na velikom području Krasa (sjev. Primorske) govori(lo) dijalektom bližim srednjo i sjevernoistarskim čakavskim dijalektima nego slovenskim. Za istarsku čakavštinu (središnja i zap. Istra) karakteristične su velike razlike u govorima od naselja do naselja što je posljedica kuge koja je harala Istrom od XIII. do XVI. st. i opustjela mnoga područja pa je Venecija planski naseljavala Slavene čakavskog govora iz različitih dijelova Dalmacije, Like i Ist. Bosne (koji su bjali pred Turcima).

Znamenitosti

Prirodne ljepote:

• Postojnska i Škocjanska jama
• Istarske stijene (kraj Sočerge)
• Kotli
• Limski fjord

• otočje Brioni
• Punta Premantura
• Park prirode Učka-Montemaggiore
• otok Susak-Sansego
• otok Lošinj-Lussin

Artefakti:

• Pećinsko slikarstvo u Romualdovoj pećini iznad Limskog kanala
• Amfiteatar u Puli,
• Slavoluk Sergejevaca i Augustov hram (Pula-Pola)
• Rimski slavoluk i teatar (Trst-Trieste)
• Basilica Eufrasiana (Poreč-Parenzo)
• mediteranski srednjovjekovni gradovi kao što su Motovun-Montona, Piran-Pirano, Rovinj-Rovigno, Vodnjan-Dignano. Labin-Albona, Mošćenice-Moschiena, Lubenice, Beli i Cres-Cherso
• Predjamski grad (Postojna-Postumia)
• Maximilianov dvorac Miramare (Trst-Trieste)
• Cafeteria San Marco (Trst-Trieste)

Značajne ličnosti

• Epulon, histarski kralj
• Herman Dalmatin, filoof, matematičar, astronom
• Francesco Petris, humanistički filozof
• Andre Antonio da Montona, muzičar, izdavač
• Primož Trubar, crkveni reformator
• Francesco Trevisani, slikar
• Matija Vlacich Iliricus, crkveni reformator
• Stephanus Consul Histrianicus, crkveni reformator, pisac
• Ivan Zajc, kompozitor
• Arturo Toscanini, kompozitor
• Giuseppe Tartini, kompozitor
• Antonio Smareglia, kompozitor
• Giusepina Martinuzzi, sociolog
• Andrija Mohorovičić, seizmolog
• Pietro Kandler, povjesničar
• Odon von Horvath, književnik
• Italo Svevo, književnik
• Luigi Dalla Piccola, pijanist
• Dragotin Kette, pjesnik
• Scipio Slataper, pjesnik
• Riccardo Zanella, predsjednik Slobodne države Rijeka
• Tulio Galli, avang. slikar (futurist)
• Vladimir Bartol, pisac
• Umberto Saba, pjesnik, prozaist
• Avgust Černigoj, avang. slikar (konstruktivist)
• Biagio Marin, pjesnik
• Giani Stuparich, pisac,
• Salvatore Sata, književnik
• Pino Budicin, revolucionar, borac a autonomiju Julije
• Claudio Magris, književnik
• Luciano Sušanj, svj. rekorder na 800 m
• Ivica Prtenjača, pjesnik
• Fulvio Tomizza, književnik
• Tamara Obrovac, etnojazz pjevaćica
• Marko Brecelj, rocker i performer
• Alex Stavopoli, rocker
• Franci Blašković, rocker i performer
• Luca Turilli, rocker
• Denis Razz Razumović, jazz saksofonista