Freska – razlika između verzija
povijest freska oznake: vraćena izmjena vizualno uređivanje |
→Povijest: podaci i fotke oznake: vraćena izmjena vizualno uređivanje |
||
Red 13: | Red 13: | ||
Srodan postupak oslikavanja zidova na svježoj žbuki koristili su [[Umjetnost starog Egipta|stari Egipčani]] kod oslikavanja grobnica, kod [[Šri Lanka|cejlonskih]] i [[Tajland|tajlandskih]] hramova, Asirci, Kinezi, Japanci, [[Maya|Maje]] i [[Inka|Inke]]. |
Srodan postupak oslikavanja zidova na svježoj žbuki koristili su [[Umjetnost starog Egipta|stari Egipčani]] kod oslikavanja grobnica, kod [[Šri Lanka|cejlonskih]] i [[Tajland|tajlandskih]] hramova, Asirci, Kinezi, Japanci, [[Maya|Maje]] i [[Inka|Inke]]. |
||
U [[Egejska civilizacija|kretsko-mikenskoj kulturi]] ([[Egejska umjetnost|Egejska]], [[Minojska civilizacija|Minojska]] kultura) slika se ovom tehnikom od [[20. vijek pne.|XX. st.pr.n.e.]] do [[11. vijek pne.|XI. st.pr.n.e.]] Palača u [[Knosos|Knososu]], [[Tirint]] |
U [[Egejska civilizacija|kretsko-mikenskoj kulturi]] ([[Egejska umjetnost|Egejska]], [[Minojska civilizacija|Minojska]] kultura) slika se ovom tehnikom od [[20. vijek pne.|XX. st.pr.n.e.]] do [[11. vijek pne.|XI. st.pr.n.e.]] Palača u [[Knosos|Knososu]], [[Tirint]] |
||
[[Datoteka:Danseurs et musiciens, tombe des léopards.jpg|mini|282x282piksel|Etrušćanska freska iz Tumulusa leoparda, Tarquinia ]] |
|||
[[Starogrčka umjetnost|Starogrčke]] freske nisu ušćuvane, ali se indirektno može vidjeti utjecaj ([[Helenistička civilizacija|helenizam]]) na [[Etrurska umjetnost|etrušćansko freskoslikarstvo]] (od [[7. vijek pne.|VII.]] do [[2. vijek pne.|II. st.pr.n.e.]]) u grobnicama [[Tarquinia, Viterbo|Tarkvinije]], [[Vejano, Viterbo|Veje,]] Vulcija, [[Cerveteri, Roma|Cerveterija]]. |
|||
[[Datoteka:Achille, Patrocle, Briséis - Maison du poète tragique - Pompéi.jpg|mini|Ahilej, Patroklo i Brizeida - kuća tragedije - Pompeji]] |
|||
Freskoslikarstvo je bilo prošireno i u [[Rimska umjetnost|Rimu]] (dekoracija zidova u kućama), a najbolje ušćuvani primjeri su iz Pompeja ([[1. vijek pne.|I. st. pr.n.e.]]) |
|||
[[Datoteka:Meister der Peribleptos-Kirche in Mistra 001.jpg|mini|306x306piksel|Majstor Peribleptos - crkva manastira u [[Mistras|Mistri]]]] |
|||
Rimsku fresku slobodnih i širokih poteza kistom primijenili su kršćani u [[katakombe]], a nastavilo se u bizantskom slikarstvu odakle je prešla u zapadnoevropsko monumentalno freskoslikarstvo koje je zamijenilo skupocjenu tehniku [[Mozaik|mozaika]]. |
|||
Kasnobizantski ciklus fresaka u [[Mistras|Mistri]] (Peloponez), na [[Sveta Gora|Atosu]] (Sveta gora) te manastirskim freskama u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. U ciklusima fresaka nastalim u [[13. vijek|XIII. st.]] ([[Mileševo (Prijepolje)|Mileševo]], [[Sopoćani|Sopočani]]) dostiže tzv. neohelenizam, kao fenomen kasnobizantskog stila, u likovnom izrazu svoja najviša ostvarenja. |
|||
[[Datoteka:Uccello diluvi.JPG|mini|306x306piksel|Paolo Uccello, Potop]] |
|||
''Italo-bizantsk''i stil, italska je varijanta neohelenizma i podloga je za razvoj sienske slikarske škole trečenta (XIV. st). "Renesansa Paleologa" (dinastija Paleologa 1261-XV. st.) u biz. umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave u srednjovjekovnoj Evrpi od sredine XIII. st. |
|||
U Italiji u [[13. stoljeće|XIII. st.]] u freskoslikarstvu vodi rimska škola (Cavallini), a u XIV. st. u [[Assisi|Assisiju]], [[Siena|Sieni]], [[Padova|Padovi]] i [[Firenca|Firenci]] (Giotto, S. Martini, P. i A. Lorenzetti), vodstvo preuzima Toskana. Firentinski slikari XV. st. ([[Fra Angelico]], [[Paolo Uccello|P. Uccello]], [[Masaccio]], Castagno, [[Filippo Lippi|Lippi]], Ghirlandaio, [[Sandro Botticelli|Botticelli]]) stvaraju temelje monumentalnoj renesansnoj freski. |
|||
[[Datoteka:Last Judgement (Michelangelo).jpg|mini|312x312piksel|Michelangelo Buonarotti, Posljednji sud]] |
|||
Freska ima funkciju da dopuni arhitekturu prostornim i pikturalnim vrijednostima, a istovremeno je sadržajno i stilski najdirektnije vezana sa širom publikom. Tada su napisani i mnogi traktati koji analiziraju tehniku i daju uputstva za slikanje (C. Cennini, 1437). Potkraj [[15. vijek|XV. st.]] započinje dominacija freske u čitavoj Italiji: u [[Mantova|Màntov]]<nowiki/>i (Montegna), [[Arezzo|Arezzu]] ([[Piero della Francesca|Pietro della Francesca]]), [[Verona|Veroni]] i [[Venecija|Veneciji]] (Pisanello, [[Gentile da Fabriano]]). |
|||
U [[16. vijek|XVI.st.]] nastaju brojni ciklusi fresaka u [[Rim|Rimu]] ([[Michelangelo Buonarotti|Michelangelo]], [[Rafael|Rafaelo]]), [[Milano|Milanu]] ([[Leonardo da Vinci]]), [[Parma|Parmi]] ([[Antonio da Correggio|Correggio]]), [[Venecija|Veneciji]] ([[Tizian|Tiziano]], [[Paolo Veronese]]), [[Firenca|Firenci]] ([[Pontormo]], A. del Sarto, [[Giorgio Vasari|Vasari]]) te u mnogim manjim mjestima pa tako i u Istri (od XIV. do XVII. st. |
|||
== Usporedi == |
== Usporedi == |
||
* [[ |
* [[mural]] |
||
*[[zidno slikarstvo]] |
*[[zidno slikarstvo]] |
||
* |
*[[mozaik]] |
||
*[[Grafiti|graffiti]] |
|||
{{Slikarske tehnike}} |
{{Slikarske tehnike}} |
||
{{Commonscat|Frescos}} |
{{Commonscat|Frescos}} |
Verzija na datum 20 maj 2020 u 22:32
Freska (al fresco, affresco, tal. na svježe) je tehnika slikanja na zidu. Slika se bojama, koje se rastapaju u vodi, po svježem sloju žbuke. Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje s njom. Rad na svježoj žbuci zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako sa se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu koji se u mjeri slagao s konačnim djelom i prenosili obrise na svježu žbuku.
Postoji još jedna varijanta zidnog slikarstva, a ona se zove al secco (tal. suho). Boja se nanosi na osušenu žbuku, koja se prije slikanja osvježi gašenim vapnom. Stapanje boje s podlogom nije tako potpuno i zato dolazi do znatnih oštećenja.
Povijest
Srodan postupak oslikavanja zidova na svježoj žbuki koristili su stari Egipčani kod oslikavanja grobnica, kod cejlonskih i tajlandskih hramova, Asirci, Kinezi, Japanci, Maje i Inke.
U kretsko-mikenskoj kulturi (Egejska, Minojska kultura) slika se ovom tehnikom od XX. st.pr.n.e. do XI. st.pr.n.e. Palača u Knososu, Tirint
Starogrčke freske nisu ušćuvane, ali se indirektno može vidjeti utjecaj (helenizam) na etrušćansko freskoslikarstvo (od VII. do II. st.pr.n.e.) u grobnicama Tarkvinije, Veje, Vulcija, Cerveterija.
Freskoslikarstvo je bilo prošireno i u Rimu (dekoracija zidova u kućama), a najbolje ušćuvani primjeri su iz Pompeja (I. st. pr.n.e.)
Rimsku fresku slobodnih i širokih poteza kistom primijenili su kršćani u katakombe, a nastavilo se u bizantskom slikarstvu odakle je prešla u zapadnoevropsko monumentalno freskoslikarstvo koje je zamijenilo skupocjenu tehniku mozaika.
Kasnobizantski ciklus fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu (Sveta gora) te manastirskim freskama u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. U ciklusima fresaka nastalim u XIII. st. (Mileševo, Sopočani) dostiže tzv. neohelenizam, kao fenomen kasnobizantskog stila, u likovnom izrazu svoja najviša ostvarenja.
Italo-bizantski stil, italska je varijanta neohelenizma i podloga je za razvoj sienske slikarske škole trečenta (XIV. st). "Renesansa Paleologa" (dinastija Paleologa 1261-XV. st.) u biz. umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave u srednjovjekovnoj Evrpi od sredine XIII. st.
U Italiji u XIII. st. u freskoslikarstvu vodi rimska škola (Cavallini), a u XIV. st. u Assisiju, Sieni, Padovi i Firenci (Giotto, S. Martini, P. i A. Lorenzetti), vodstvo preuzima Toskana. Firentinski slikari XV. st. (Fra Angelico, P. Uccello, Masaccio, Castagno, Lippi, Ghirlandaio, Botticelli) stvaraju temelje monumentalnoj renesansnoj freski.
Freska ima funkciju da dopuni arhitekturu prostornim i pikturalnim vrijednostima, a istovremeno je sadržajno i stilski najdirektnije vezana sa širom publikom. Tada su napisani i mnogi traktati koji analiziraju tehniku i daju uputstva za slikanje (C. Cennini, 1437). Potkraj XV. st. započinje dominacija freske u čitavoj Italiji: u Màntovi (Montegna), Arezzu (Pietro della Francesca), Veroni i Veneciji (Pisanello, Gentile da Fabriano).
U XVI.st. nastaju brojni ciklusi fresaka u Rimu (Michelangelo, Rafaelo), Milanu (Leonardo da Vinci), Parmi (Correggio), Veneciji (Tiziano, Paolo Veronese), Firenci (Pontormo, A. del Sarto, Vasari) te u mnogim manjim mjestima pa tako i u Istri (od XIV. do XVII. st.