Freska

Bogorodica Pešterna od Kališta (Makedonija) - freska iz XIV st.

Freska (al fresco, affresco, tal. na svježe) je tehnika slikanja na zidu. Slika se bojama, koje se rastapaju u vodi, po svježem sloju žbuke. Boja se suši istovremeno s podlogom i tako se nerazdvojno povezuje s njom. Rad na svježoj žbuci zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako sa se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu koji se u mjeri slagao s konačnim djelom i prenosili obrise na svježu žbuku.

Postoji još jedna varijanta zidnog slikarstva, a ona se zove al secco (tal. suho). Boja se nanosi na osušenu žbuku, koja se prije slikanja osvježi gašenim vapnom. Stapanje boje s podlogom nije tako potpuno i zato dolazi do znatnih oštećenja.

Freske iz Monosovog labirinta (palače) - Knosos

Povijest

Srodan postupak oslikavanja zidova na svježoj žbuki koristili su stari Egipčani kod oslikavanja grobnica, kod cejlonskih i tajlandskih hramova, Asirci, Kinezi, Japanci, Maje i Inke.

U kretsko-mikenskoj kulturi (Egejska, Minojska kultura) slika se ovom tehnikom od XX. st.pr.n.e. do XI. st.pr.n.e. Palača u Knososu, Tirint

Etrušćanska freska iz Tumulusa leoparda, Tarquinia

Starogrčke freske nisu ušćuvane, ali se indirektno može vidjeti utjecaj (helenizam) na etrušćansko freskoslikarstvo (od VII. do II. st.pr.n.e.) u grobnicama Tarkvinije, Veje, Vulcija, Cerveterija.

Ahilej, Patroklo i Brizeida - kuća tragedije - Pompeji

Freskoslikarstvo je bilo prošireno i u Rimu (dekoracija zidova u kućama), a najbolje ušćuvani primjeri su iz Pompeja (I. st. pr.n.e.)

Majstor Peribleptos - crkva manastira u Mistri

Rimsku fresku slobodnih i širokih poteza kistom primijenili su kršćani u katakombe, a nastavilo se u bizantskom slikarstvu odakle je prešla u zapadnoevropsko monumentalno freskoslikarstvo koje je zamijenilo skupocjenu tehniku mozaika.

Kasnobizantski ciklus fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu (Sveta gora) te manastirskim freskama u Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. U ciklusima fresaka nastalim u XIII. st. (Mileševo, Sopočani) dostiže tzv. neohelenizam, kao fenomen kasnobizantskog stila, u likovnom izrazu svoja najviša ostvarenja.

Paolo Uccello, Potop

Italo-bizantski stil, italska je varijanta neohelenizma i podloga je za razvoj sienske slikarske škole trečenta (XIV. st). "Renesansa Paleologa" (dinastija Paleologa 1261-XV. st.) u biz. umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetničke pojave u srednjovjekovnoj Evrpi od sredine XIII. st.

U Italiji u XIII. st. u freskoslikarstvu vodi rimska škola (Cavallini), a u XIV. st. u Assisiju, Sieni, Padovi i Firenci (Giotto, S. Martini, P. i A. Lorenzetti), vodstvo preuzima Toskana. Firentinski slikari XV. st. (Fra Angelico, P. Uccello, Masaccio, Castagno, Lippi, Ghirlandaio, Botticelli) stvaraju temelje monumentalnoj renesansnoj freski.

Michelangelo Buonarotti, Posljednji sud

Freska ima funkciju da dopuni arhitekturu prostornim i pikturalnim vrijednostima, a istovremeno je sadržajno i stilski najdirektnije vezana sa širom publikom. Tada su napisani i mnogi traktati koji analiziraju tehniku i daju uputstva za slikanje (C. Cennini, 1437). Potkraj XV. st. započinje dominacija freske u čitavoj Italiji: u Màntovi (Montegna), Arezzu (Pietro della Francesca), Veroni i Veneciji (Pisanello, Gentile da Fabriano).

U XVI.st. nastaju brojni ciklusi fresaka u Rimu (Michelangelo, Rafaelo), Milanu (Leonardo da Vinci), Parmi (Correggio), Veneciji (Tiziano, Paolo Veronese), Firenci (Pontormo, A. del Sarto, Vasari) te u mnogim manjim mjestima pa tako i u Istri (od XIV. do XVII. st.

Usporedi

• mural
• zidno slikarstvo
• mozaik
• graffiti

Freska na Wikimedijinoj ostavi