Egzistencijalizam

Egzistencijalizam je filozofski pravac i doktrina koji su imali, i još uvek imaju, dubok odjek u literaturi i umetnosti. Najznačajniji predstavnici u književnosti su Alber Kami i Žan-Pol Sartr, koji u svojim brojnim književnim delima ne iskazuje samo svoje egzistancijalističke ideje, već i jedan humanistički stav, možda suštinski iskazan u sledećim rečima: "Slobodni izbor koji čovek čini sa samim sobom, identifikuje se apsolutno sa onim što se zove sudbina".

Filozofija egzistencije

Skupna oznaka onih suvremenih filozofskih struja koje se izvanjski-formalno podudaraju u tome što pod egistencijom ne razumiju naprosto opstanak uopće, nego način bitka i osebujno izvršenje ljudskoga opstanka u njegovoj jednokratnosti, konačnosti i povijesnosti. S obzirom na središnje filozofsko pitanje o bitku ta se filozofska nastojanja dijele u tri skupine:

1. filozofiju egzistencije u pravom smislu te riječi - K. Jaspers, G. Marcel (Marsel)
2. egzistencijalnu filozofiju - M. Heidegger (Hajdeger) i sljedbenici
3. egzistencijalizam - J. P. Sartre (Sartr), djelomično A. Camus (Kamì), M. Marleau-Ponti

Dok su Jaspers i Marcel teisti i astupaju filoofiju vjere ili obnovu religionog čovjeka,, Heidegger je u tom pogledu manje određen, a Sartre propovijeda postulatorni ateizam. Bliski su filozofiji egzistencije religiozni mislioci kao M. Buber i F. Rosenzweig (Rozencvajg), a posebno takvi pisci i pjesnici kao E. Jünger, R. M. Rilke, F. Kafka, A. Malraux (Malrò) i S. de Beauvoir (Buvoar). Kriza građanskog svijeta i potres Prvog svjetskog rata tvore svjetono ishodište filozofije egzistencije koja od 30-ih godina XX. st. izbija na čelo svih filozofskih strujanja u Njemačkoj, a teško iskustvo izgubljenog rata, okupacije i otpora (Résistance) pruža realno tlo za njein uspon u Francuskoj poslije 1945. Ona ima svoje predstavnike u Italiji - N. Abbagnano (Abanjano), E. Grassi, i Španjolskoj - M. de Unamuno, Južnoj Americi i Japanu, ali na manji odjek nailazi u anglosaskim zemljama.

Misaoni korijeni filozofije egzistencije sežu u XIX. st. i izrastaju i reakcije na spekulativnu preuzetnost hegelovskog idealizma. Kierkegaardov (S. Kjerkegord) 'protest' protiv svođenja pojedinca na razvojni moment apsolutne ideje ističe u prvi plan individualnu slobodu i općenito se suprostavlja esencijalizmu tradicionalne metafizike, što ukazuje i na dodirne točke s romantikom, 'pozitivnom filozofijom' kasnoga Schellinga, te Nietzscheovom kritikom dekadencije i apoteozom dionizijskog. Tome se u XX. st. priključuju motivi Bergsonove filozofije života, Diltheyeve hermeneutike povijesti, Husserlove fenomenologije s njenim obratom stvarima, Schelerove antropologije i obnove ontologije N. Hartmanna, dok u Francuskoj jače djeluje nacionalna tradicija i utjecaj Freudove psihoanalize.

1. Najznačajniji predstavnik filozofije egzistancije u užem smislu K. Jaspers polazi od iskustva 'sustajanja' pojedinačnog opstanka u njegovu naporu da postane vlastit i samosvojan. Filozofsko orijentiranje u svijetu vodi rasvjetljenju srži egzistencije koja se otkriva kao transcedencija u ono nadegzistencijalno. 'Granične situacije' (borba, trpljenje, smrt, krivnja, savjest) ukazuju na ono 'obuhvatno' iznad subjekt-objekt rascjepa što se može doseći samo metafizikom 'čitanja šifara', nečega što se da do kraja racionalno-znanstveno iskusiti. Posljednja je poruka metafizike 'filozofska vjera' egzistencije u transcedenciju.

2. Egzistencijalna filozofija M. Heideggera započinje kao 'fundamentalna ontologija', tj. analizom onoga bića gdje pitanje o bitku započinje i završava, a to je čovjek. Egzistencijalna analitika ispituje opstanak u predontološkom iskustvu rukovanja stvarima kao oruđima, i kao hermeneutika ispostavlja ontološke značajke tubitka kao egzistencijalne: bitak-u-svijetu, razumijevanje, nahođenje, itd. koji se sastaju u brizi. Pravi smisao brige kao 'priskrbe', 'skrbi' i 'zabrinutosti' otkriva se kao konačnost tubitka u 'bitku k smrti'. 'Savjest kao zov brige' poziva opstanak na 'odlučnost' da se ne izgubi u bezličnosti 'onoga', nego da bude vlastit i izabere autentičnu egzistenciju kako bi njegova vlastita vremenost postala prava povijesnost.

Ključnim delom egzistencijalističke filozofije smatra se "Bitak i vreme" Martina Hajdegera.

Predstavnici

• Žan-Pol Sartr
• Alber Kami
• Ernesto Sabato (egzistecialističko književno remek delo "O junacima i grobovima")
• Karl Jaspers
• Martin Hajdeger