Kolinda Grabar-Kitarović – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
mNema sažetka izmjene
Red 7: Red 7:
|term_start = 19. februar 2015
|term_start = 19. februar 2015
|term_end = 19. februar 2020
|term_end = 19. februar 2020
|succeeding = [[Ivo Josipović]]
|predecessor = [[Ivo Josipović]]
|predecessor = [[Ivo Josipović]]
|successor = [[Zoran Milanović]]
|successor = [[Zoran Milanović]]

Verzija na datum 22 februar 2020 u 18:36

Kolinda Grabar-Kitarović
4.[a] predsjednik Hrvatske
Na položaju
19. februar 2015 – 19. februar 2020
PremijerZoran Milanović
PrethodiIvo Josipović
SlijediZoran Milanović
pomoćnik generalnog sekretara NATO-a za javnu diplomaciju
Na položaju
4. jul 2011 – 2. oktobar 2014
PrethodiStefanie Babst (Acting)
SlijediTed Whiteside (Acting)
ambasador Hrvatske u SAD
Na položaju
8. mart 2008 – 4. jul 2011
PrethodiNeven Jurica
SlijediSkračić Vice (Acting)
ministrica vanjskih poslova i europskih integracija
Na položaju
17. februar 2005 – 12. januar 2008
PremijerIvo Sanader
PrethodiMiomir Žužul (vanjski poslova)
ona sama (europske integracije)
SlijediGordan Jandroković
ministrica europskih intergacija
Na položaju
23. decembar 2003 – 16. februar 2005
PremijerIvo Sanader
PrethodiNeven Mimica
Slijedipoložaj ukinut
Lični detalji
Rođenje29. 4. 1968. (1968-04-29) (dob: 55)
Rijeka, SR Hrvatska, SFRJ
(danas Hrvatska)
Politička strankaHrvatska demokratska zajednica (1993–2015)[1]
Supružnik/ciJakov Kitarović (1996–)
DjecaLuka
Katarina
Alma materFilozofski fakultet u Zagrebu
Diplomatska akademija u Beču
Religijarimokatoličanstvo
↑a  4. računajući prve višestranačke izbore 1990. godine. 20. predsjednik Hrvatske po ukupnom redu.
Kolinda Grabar Kitarović

Mr. sc. Kolinda Grabar-Kitarović (Rijeka, 29. travnja 1968.), hrvatska političarka i diplomatkinja, bivša ministrica vanjskih poslova i europskih integracija od 2005. do početka 2008. Od 2008. do 2011. bila je na dužnosti veleposlanice Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama. Od srpnja 2011. je pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju.[2] Na izborima 2015. je pobijedila Ivu Josipovića postavši prvom ženom izabranom na tu funkciju predsjednika Republike. Time se Hrvatska uvrstila u uski krug od samo desetak zemalja na svijetu koje imaju predsjednicu.[3] Na izborima 2020. ju je porazio kandidat SDP-a i bivši premijer Zoran Milanović.

Životopis

Maturirala je u SAD-u, a u Zagrebu je 1993. godine diplomirala engleski jezik i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu. Godine 2000. stekla je titulu magistra znanosti po završetku dvogodišnjeg poslijediplomskog studija iz međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (s radom o američko-sovjetskim odnosima u doba Reaganove administracije i završetku hladnoga rata).

Svoju profesionalnu karijeru započela je u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. godine zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je najprije radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra, a potom kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. 1997. godine odlazi u Veleposlanstvo RH u Kanadi, prvo kako diplomatski savjetnik, a zatim kao ministar savjetnik. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru. 23. prosinca 2003. godine imenovana je ministricom europskih integracija. 18. siječnja 2005. godine postaje voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji (pregovarački tim). Spajanjem Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija imenovana je ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Na dužnosti ministrice ostala je do 12. siječnja 2008. Za vrijeme njezinog mandata Republika Hrvatska započela je pregovore za članstvo u EU.

U Sjevernoatlantskom savezu Kolinda Grabar Kitarović bila je zadužena za javnu diplomaciju, odnosno za, kako sama kaže, „komunikacijsku strategiju i približavanje NATO-a običnim ljudima“.[4]

Udana je za Jakova Kitarovića; majka je dvoje djece. Aktivno govori engleski, španjolski i portugalski, a pasivno njemački, talijanski i francuski.

Izvori

Eksterni linkovi