Fitna (film)

Fitna
Režija	Scarlet Pimpernel
Producent	Scarlet Pimpernel
Scenario	Geert Wilders Scarlet Pimpernel
Muzika	Petar Iljič Čajkovski Edvard Grieg
Distribucija	LiveLeak
Datum(i) premijere	27. 3. 2008 (2008-03-27)
Trajanje	17 min.
Zemlja	Nizozemska
Jezik	nizozemski engleski

Fitna je kratkometražni propagandni film antiislamskog sadržaja koji je 2008. sastavio nizozemski radikalni desničar Geert Wilders. Najavljen je u novembru 2007. i postavljen je na LiveLeak krajem marta sljedeće godine. U filmu se islamu imputiraju terorizam, mizoginija, nasilje i vjerska isključivost, pri čemu se služi raznim manipulacijama, obmanama i dezinformacijama. Također, oslanjajući se na teorije zavjere, Fitna upozorava i na navodnu prijetnju islamizacije Nizozemske i Evrope. Film ima format prezentacije i ne predstavlja nikakvo kinematografsko ostvarenje, a u potpunosti se sastoji od postojećeg multimedijalnog sadržaja odnosno propagandnih filmova sličnog tipa. Fitna je naišla na osude stručnjaka, političara, vlada i organizacija za ljudska prava, kao i poklonike među neofašističkim, neokonzervativnim, neocionističkim i neoateističkim grupama i pojedincima. Tokom četveromjesečnog perioda između najave i objave Wilders je opetovano odgađao internetsku premijeru, privlačeći tako pažnju masovnih medija i jačajući potporu za svoju stranku (PVV). Usprkos njegovim očekivanjima, film nije prouzročio ni nerede ni bitniju polarizaciju nizozemskog društva, ali je doveo do porasta antiislamskog raspoloženja i diskriminacije muslimana. Fitna je popularizirala web 2.0 tehnologije kao sredstvo medijske komunikacije i stotine filmova sličnog formata izrađeni su kao odgovor na Wildersov film.

Sinopsis

Pregled

Videoprezentacija traje približno 17 minuta i sastoji se od ukupno 51 grafičkog prikaza, mahom postojećih fotografija i videosnimaka prikupljenih s interneta i televizije, te crteža, ilustracija, tekstova i novinskih naslova. Za pozadinsku muziku preuzeti su sniženi tonovi Arapskog plesa iz baleta Ščelkunčik od ruskog kompozitora Petra I. Čajkovskog, odnosno Åsova smrt iz scenskog djela Peer Gynt od norveškog kompozitora Edvarda Griega, zbog stvaranja osjećaja misterije i napetosti. Film je sadržajno podijeljen u dva dijela – prvi traje 9,5 minuta, a drugi oko 6,0 minuta. Dramaturgija početnog i dužeg segmenta fokusira se na kompilaciju odlomaka Kurana (sure 8:60, 4:56, 47:4, 4:89 i 8:39) kojima se pokušava ukazati da islamska sveta knjiga potiče na mržnju, ekstremizam, terorizam, nasilje protiv žena i nemuslimana, paralelno ilustrirajući stihove prikazima smrti i destrukcije, kao i agresivnom retorikom određenih muslimanskih lidera i klerika. Nastavak tj. kraći segment filma ima sličan pristup i predočava distopijsku budućnost islamizirane Nizozemske, te u konačnici šalje političke poruke.

I dio

Film započinje upozorenjem gledaocima da sadrži "izuzetno šokantne prikaze", nakon čega se iz tame zajedno pojavljuju korice Kurana i svjetlucavi naslov Fitna što je popraćeno ispreplitanjem tonova Čajkovskijevog Arapskog plesa i zvuka pucketanja iskrećeg fitilja. Korice knjige potom se otvaraju i na početnim dvjema stranicama nalaze se crtež Muhameda s bombom u turbanu (reprodukcija Westergaardove karikature; u kasnijim verzijama filma zamijenjena globus-bombom na leđima "muslimanskog Atlasa") i digitalni sat koji otkucava od 15:00 prema unatrag. Fitilj se skraćuje i listovi knjige se nadalje okreću, otkrivajući kaligrafske arapske ajete zdesna odnosno njihov prijevod na engleski (u drugoj verziji nizozemski) slijeva. Usporedno uz ove dvojezične prikaze javlja se i glas arapskog recitiranja sure.

Sura Al-Anfal (Plijen, 8:60) prezentirana je kao poticaj za terorističke napade u New Yorku 2001. i Madridu 2004. godine

Prvi prezentirani kuranski stih je sura Al-Anfal (Plijen, 8:60) koju prati popularna snimka udara aviona u njujorške Blizance tokom napada 11. septembra 2001. godine. Nakon prikazanog udara prikazuju se mase ljudi u bijegu po ulicama, padajuća tijela sa zgrade, te depresivan telefonski razgovor između žene zarobljene u plamtećem neboderu i službi sigurnosti. Sličan šablon prati i sljedeća scena napada na željeznički kolodvor u Madridu 2004. prilikom koje Špankinja vodi paničan razgovor o detaljima bombaškog udara. Nakon prizora madridskog kaosa iznad dima se uzdiže lik radikalnog vahabitskog imama Abu Hamze al-Masrija koji izjavljuje da je "Alah sretan kad nemuslimani bivaju ubijeni", a potom slijedi drugi govor neidentificiranog propovjednika koji poziva na "anihilaciju nevjernika i politeista". Slijedi niz fotografija mrtvih i ozlijeđenih, odnosno raznesenog autobusa i metroa neposredno nakon napada u Londonu 7. jula 2005. godine. Periodički, pozadinska muzika uz prizore nasilja istovremeno ostavlja prostor za eksplozije, rušenja, sirene i vriskove.

Drugi predstavljeni kuranski stih jest sura An-Nisa (Žene, 4:56) iza koje slijedi više govora kojima se sugerira da islamski tekstovi potiču na antisemitizam i ubijanje Jevreja. Odmah nakon sure prikazuje se govor iračkog šeika Bakra al-Samaraija koji poziva na dekapitaciju Jevreja, uzvikuje tekbir i traži džihad, sve uz skandiranje i odobravanje publike. U sljedećem videoisječku pojavljuje se trogodišnja egipatska djevojčica sa saudijske Iqraa TV koja naziva Jevreje "majmunima i svinjama", pozivajući se na Kuran. Daljnji segmenti prikazuju trupla vučena po ulicama (Hamasovo linčovanje izraelskog špijuna u Gazi), zatim nanovo slijede prizori uništenog autobusa i metroa nakon bombaških napada u Londonu, a potom idu govor neidentificiranog Arapina o nužnosti ubijanja Jevreja, snimka marša arapske djece u vojnim uniformama, fotografije londonskog prosvjeda protiv danskih karikatura gdje žene u nikabima nose plakate s natpisima "Pripremite se za pravi Holokaust" (engl. Be prepared for the real Holocaust) i "Bože blagoslovi Hitlera" (engl. God bless Hitler), te scene postrojenih pripadnika Hezbolaha koji salutiraju nečim nalik nacističkom pozdravu.

Treći prezentirani kuranski stih jest sura Muhammad (Muhamed, 47:4) iza koje se pojavljuje isječak intervjua s Theom van Goghom u kojem izražava nedostatak straha od odmazde zbog režiranja filma Podčinjenost, a potom novinska naslovnica o njegovom ubojstvu. Nakon toga slijedi slika i sudska izjava njegovog ubojice Muhameda Bujerija, potpisanog kao "Muhamed B.", koji veli da bi učinio isto da mu se pruži prilika. U prvoj verziji Fitne za ilustraciju atentatora pogrešno je postavljena fotografija nizozemsko-marokanskog repera Salaha Edina, no u drugoj verziji filma zamijenjena je ispravnim portretom Bujerija. Slijede videosegmenti prosvjeda muslimanskih radikala uz plakate s natpisima "Džihad protiv evropskih križara" (engl. Jihad against European crusaders) i uzvicima "Uzmite lekciju od Thea van Gogha" (engl. Take lesson of Theo van Gogh), zatim Telegraafova naslovnica s Bujerijevom listom za odstrel, na kojoj se nalaze van Gogh, Hirsi Ali i Wilders, te govor vahabitskog klerika o "žrtvovanju kuća i djece zbog pobjede" sa saudijske Iqraa TV. Kao posljednja scena u nizu prikazana je snimka pogubljenja Eugena Armstronga (pojedini izvori kao žrtvu pogrešno navode novinara Daniela Pearla), američkog radnika koji je 2004. otet i obezglavljen od strane al-Kaidinih terorista u Iraku.

Nakon sure An-Nisa (Žene, 4:89) redaju se ekstremistički ispadi i novinski naslovi s prijetnjama (npr. protiv Hirsi Ali)

Četvrti predstavljeni kuranski stih jest sura An-Nisa (Žene, 4:89), nakon koje slijedi sadržajno kraći multimedijski niz u usporedbi s ostalima. Prvo se prikazuje videoisječak grupe muslimanskih radikala na ulici, među kojima jedan izjavljuje da je "islam najbolja religija" i da "konvertiti na kršćanstvo zaslužuju smrtnu kaznu", zatim ide govor neidentificiranog vahabitskog propovjednika koji proglašava islam "superiornijim od kršćanstva, judaizma, budizma i hinduizma" (popraćeno snimkom albanskog vandaliziranja srpske pravoslavne crkve na Kosovu tokom nemira 2004), te se u konačnici nižu novinski naslovi s prijetnjama usmjerenim protiv Džamija, Rušdija i Hirsi Ali.

Peti i posljednji prezentirani kuranski stih jest sura Al-Anfal (Plijen, 8:39), iza koje se redaju snimke raznih muslimanskih lidera, klerika i aktivista čiji govori sugeriraju da islam ima u planu "ovladati čitavim svijetom". Kao prvi takav predstavnik prikazan je iranski ajatolah Ali Meškini čiji je govor titlovan kao "Islam je religija koja želi vladati svijetom; vladala je ranije i ponovo će", potom se nakratko prikazuje iranski vrhovni vođa Ali Hamenei, a onda slijedi izjava tadašnjeg predsjednika Mahmuda Ahmadinežada da je "poruka revolucije globalna" i da će "islam osvojiti sve planinske vrhove svijeta". Nakon njih slijede gotovo identični govori palestinskog propovjednika Ibrahima Mudeirisa i britanskog salafističkog aktivista Abdul-Rehmana Salema, u kojima se navodi da će "islam ovladati Amerikom i Britanijom". Prvi dio filma završava prizorima protestirajućih radikala i žena s nikabima, preuzetih s prosvjeda ispred danske ambasade u Londonu, na kojima nose plakate s natpisima "Islam će dominirati svijetom" (engl. Islam will dominate the World) i "slobodo, idi kvragu!" (engl. Freedom go to hell).

II dio

Drugi dio filma naslovljen je kao "Nizozemska pod islamskom vladavinom" (engl. The Netherlands under the spell of Islam; niz. Nederland in de ban van de islam) i uvodno je ilustriran depresivnim prizorom tmurnog i oblačnog vremena sa džamijom i minaretima na horizontu, te pojačanim volumenom i intenzitetom pozadinske muzike. Nakon toga pojavljuju se još dvije srodne snimke – tramvaj s minaretima u pozadini i džamija ispred koje stoje tri stijega s nizozemskom, pakistanskom i turskom zastavom, uz koju se javlja naracija i titl "Džamija će biti dio sistema nizozemske vlade". Odmah iza toga slijedi snimka muslimanke s nikabom koja gura dječja kolica na ulici, što je popraćeno novinskim naslovom "Kabinet: Nema zabrane burki".

Distopijski prizori s natpisima "Nizozemska pod islamskom vladavinom" (lijevo) i "Pozdrav iz Nizozemske" (desno)

Sljedeći vizualni segment filma sadrži osam scena ljudi na ulici s fokusom na žene pod maramama, zatim fasade zgrada sa satelitskim antenama (aluzija na imigrantska predgrađa), te snimku izuvanja policajaca pri ulasku u džamiju. Istovremeno, preko tih scena pojavljuje se stupčani grafikon s demografskom statistikom o broju muslimana u Nizozemskoj, na kojem stoji da ih je 1909. bilo 54, 1960. 1399, 1990. 458.000 i 2004. 944.000, a za završni stupac pilaže se broj od 54,000.000 muslimana u Evropi 2007. godine. Ovim brojkama autori filma sugeriraju da se udio muslimanskog stanovništva drastično povećao od 1990-ih godina i da Nizozemskoj, odnosno evropskom kontinentu slijedi neminovna islamizacija, te da bi domicilno stanovništvo trebalo biti zabrinuto kako zbog tih demografskih trendova, tako i zbog ostalog prezentiranoga u filmu.

Nadalje se nižu isječci televizijskih intervjua s nizozemskim muslimanskim radikalima – prvi opravdava ubojstvo iz časti i izjavljuje da bi osobno ubio vlastitu majku ili sestru ukoliko počine preljub, a drugi kritizira nizozemske zakone jer dopuštaju preljub i istospolni odnos, navodeći da nisu kompatibilni s islamskim učenjem. Potonji je identificiran kao Favaz Džneid, nizozemsko-sirijski salafistički imam s prebivalištem u Den Haagu. Kao idući grafički prikaz javlja se kolaž s pet fotografija džamija i minareta na mjestima nizozemskih turističkih atrakcija, oblikovan kao dekorativna razglednica i s natpisom "Pozdrav iz Nizozemske" (engl. Greetings from the Netherlands; niz. Groeten uit Nederland). U isto vrijeme puštaju se dva audio zapisa na kojima prvi govornik iz nepoznate nizozemske džamije osuđuje koncepte političkih stranaka, liberalizma, demokracije i socijalizma, a drugi iz salafističke džamije al-Tevhid u Amsterdamu navodi da vjenčane preljubnike treba kazniti kamenovanjem.

Serija novinskih naslova

• Islamisti žele preuzeti vlast
• Laakkwartier s Madridom na terorističkom webu
• Sudanci traže pogubljenje Britanke zbog plišanog medvjedića
• Trojica osumnjičenih za napad
• Prijetnja teškim bombaškim napadom
• Ne slažemo se sa slobodom govora i demokracijom, alternativa je islam
• Eksplozivni porast ubojstava iz časti u Amsterdamu
• Škole se zatvaraju na muslimanske praznike
• Lekcije džihada u osnovnoj školi
• Slobodni izleti u Meku od strane islamske škole
• Ankara traži turski jezik u školama
• Stranim imamima dopušten brži dolazak
• Muhamed B.: Moji sljedbenici su spremni
• Van Gogh ubijen nakon proglašene fetve
• Gotovo polovina mladih Marokanaca antizapadnjački nastrojeni
• Džamije pod utjecajem radikalnih muslimanskih grupa
• Samoubilački komandosi u Nizozemskoj
• Okupljanje Hamasa u Rotterdamu
• Marokanci bacili geja u vodu
• Imami ne vole gejeve
• Imam odobrio nasilje protiv gejeva
• Bacite gejeve s visokih zgrada
• Džamija: preobrazba Nizozemske u muslimansku državu
• Djevojčice se i dalje genitalno sakate
• Muslimani ometaju doktorsku skrb o ženama
• Halal-zaklada: investicija za muslimane
• Al-Kaida proglasila smrtnu kaznu i džihad protiv Wildersa
• Hans Jansen tvrdi: Kuran je dozvola za ubojstvo

Slijedi distopijska sekvenca pod naslovom "Nizozemska u budućnosti?!" (engl. The Netherlands in the future?!), podijeljena u tri dijela – "Gejevi" (engl. Gays), "Djeca" (engl. Children) i "Žene" (engl. Women). Kod prvog dijela nižu se četiri fotografije vješanja dvaju mladića (smaknuće Mahmuda Asgarija i Ajaza Marhonija u Iranu), kod drugog četiri slike krvave djece koje oštricama sijeku odrasle osobe (ritual tatbira u Južnoj Aziji), te kod trećeg prizori genitalnog sakaćenja djevojčica, dekapitirana ženska glava s maramom, priprema vješanja žene pod nikabom i snimka talibanskog strijeljanja žene u burki na stadionu. Odmah nakon ovog slijedi 1,5-minutna serija od preko 25 naslova iz nizozemskih novina (v. desno) koje govore primarno o islamskom fundamentalizmu i zbirno pokušavaju ukazati da su muslimani generalno protiv slobode govora, demokracije, homoseksualnosti i rodne ravnopravnosti, odnosno da žele uvesti ili nametnuti islamske ideje, vrijednosti, zakone i kulturne norme, ugrožavajući time nizozemski mir, sigurnost i liberalno demokratsko društvo.

Posljednji segment filma započinje kratkim video isječkom na kojem osoba čita Kuran i rukom okreće stranicu (pogled iz prvog lica), nakon čega se ekran zacrnjuje i potom čuje zvuk trganja papira, iza kojeg slijedi ispisani tekst "zvuk kojeg ste čuli je list uklonjen iz telefonskog imenika". Wilders tekstom nadalje poručuje da "nije na njemu nego na muslimanima da potrgaju nasilne stranice Kurana", da "muslimani traže prostor za islam, ali islam ne ostavlja prostora za ostale", da "vlada inzistira na poštivanju islama, ali islam nema poštovanja za druge", te da "islam želi nadvladati, pokoriti i uništiti zapadnu civilizaciju". Završna tekstualna poruka poručuje da je "Evropa 1945. porazila nacizam, 1989. godine komunizam, i da je sada na redu islamska ideologija", uz parole "Stop islamizaciji" i "Branimo našu slobodu".

Zadnji prizor replikacija je uvodne scene u kojoj se nakon okretanja stranice knjige ponovo prikazuje crtež Muhameda s bombom u turbanu iz provokativnih danskih karikatura, zatim zumira iskreći fitilj uz zvuk otkucavanja sata koji otkucava od 00:03 do 00:00, te se naposljetku javlja prikaz i zvuk udara munje. Konačno, ponovo se iz tame pojavljuju zamračene korice Kurana i svjetlucavi naslov Fitna. Slijedi završna traka na kojoj se uz scenarista Geerta Wildersa kao režiser, producent i montažer potpisuje i neidentificirani Scarlet Pimpernel (pseudonim po fiktivnom liku iz romana spisateljice Emme Orczy), zatim klasični komadi preuzeti za pozadinsku muziku, lista novina, web-sajtova i TV-stanica korištenih za izvor, te članak Fitna s Engleske Wikipedije kao službena stranica filma.

Distribucija

Najava

Prisutnost Fitne u nizozemskom javnom i političkom životu otpočela je 27. odnosno 28. novembra 2007. godine kada je Geert Wilders u desničarskom listu Telegraaf po prvi put najavio plasiranje filma o islamu. Prema prvotnim novinskim izvješćima, film je trebao biti dovršen u januaru i objavljen na javnoj televiziji, iako niti jedan emiter još nije bio osiguran. Detalji filma ostali su nepoznanica jer Wilders je otkrio samo da je tema Kuran, bez ikakvih daljnjih naznaka, te da će "ljudi samo morati gledati". Vijest o planiranom filmu i njegovom kontroverznom karakteru široko je odjeknula zemljom i pokrenula lavinu medijskih reakcija ne samo u Nizozemskoj već i u regiji, Evropi i širom svijeta, dok je Wilders istovremeno opetovano branio svoju poziciju.

Uz Telegraaf za kojeg se najčešće navodi da je prvi najavio film, najzaslužniji za medijsku pompu bili su konzervativni dnevni listovi Volkskrant, Trouw i Reformatorisch Dagblad, zajedno objavivši gotovo polovinu svih novinskih članaka o temi. Kroz sljedećih nekoliko mjeseci kao glavni akteri pozicionirali su se nizozemska vlada (reagiranjem na Wildersove postupke u obliku službenih izjava ministara) i lokalni masovni mediji (izvještavanjima, komentiranjima i nagađanjima). Međutim, u nedostatku konkretnih detalja o filmu, i mediji i politički dužnosnici uglavnom su pribjegavali nagađanjima o sadržaju filma odnosno reakcijama koje bi mogle uslijediti njegovim objavljivanjem. Najčešće navođene špekulacije bile su da će Wildersov film usvojiti stil Podčinjenosti od Thea van Gogha, da će prikazati trganje ili spaljivanje Kurana, ili da će objava filma izazvati žestoke reakcije među muslimanima zbog spornog korištenja njihove svete knjige.

U posljednjoj sedmici januara, kada se bližio zakazani datum objave, Wilders je otkazao prikazivanje filma odnosno najavio odgodu od dvije sedmice. Odgoda je učinkovito rasplamsala užarenu medijsku atmosferu i potaknula dodatne špekulacije, osobito nakon što je Wilders ubrzo kasnije na svojim internetskim stranicama postavio uvodnu ilustraciju s koricama Kurana i upozorenjem da film sadrži "izuzetno šokantne prikaze". Nekoliko dana poslije, točnije sredinom februara, Wilders je otkrio i naslov filma (Fitna) čime je ponovo podigao medijsku prašinu. Istovremeno je objavio i da film sadrži karikature koje su dovele do nemira u Danskoj 2006. godine, no nije razotkrio u kakvom se točno kontekstu pojavljuju. Usprkos novim informacijama, detalji filma i datum prikazivanja su ostali nepoznanicom sve do konačne objave, koja je u međuvremenu odgađana još nekoliko puta. Nizozemska vlada sedmicama je pokušavala spriječiti objavljivanje filma, a još krajem januara tadašnji premijer Jan Peter Balkenende pozvao je Wildersa da otkaže njegovo puštanje s obrazloženjem da bi ono moglo ugroziti nacionalnu sigurnost i nizozemske interese diljem svijeta. Wilders je odbio zahtjev premijera i prozvao ga za "kukavičko vodstvo".

Novinarski centar Nieuwspoort jedan je u nizu medija koji su odbili prikazivati Wildersov film

Nakon što je dovršio film, Wilders je pokušao pronaći emitera koji će objaviti film, no unatoč svoj medijskoj pozornosti naišao je na odbijenice kod raznih nizozemskih i evropskih TV-stanica. Također, negativan odgovor dobio je i od strane satelitskih TV-stanica koje su odbile prikazivati film čak i uz novčanu naknadu, a na poteškoće je naišao i kod pregovaranja s brojnim web-sajtovima. Među onima koji su odbili emitiranje bili su i nizozemska javna televizija i novinarski centar Nieuwspoort, dok su kao najčešći argumenti za navođeni bojazan za sigurnost odnosno zabrinutost oko zakonitosti sadržaja filma. Suočen s takvom situacijom, Wilders je 5. marta 2008. podigao web-sajt www.fitnathemovie.com (američka domena) s ciljem da film objavi na internetu, međutim, nekoliko dana kasnije stranica je ugašena.

Dana 22. marta Nizozemska muslimanska radio-televizija (niz. Nederlandse Moslim Omroep, NMO) ponudila je Wildersu prikazivanje filma na svom TV-kanalu, s preduvjetima zadržavanja prava na uklanjanje potencijalno ilegalnog sadržaja koji krši autorska prava i da nakon objave sudjeluje u debati s pobornicima i protivnicima, no Wilders je odbio njihovu ponudu. Prema raportu Nizozemskog instituta za praćenje medija (niz. De Nederlandse Nieuwsmonitor) izdanom u aprilu 2008. godine, Wilders je tokom razdoblja najave pokazao vještinu iskorištavanja kontroverze za osobnu korist – opetovano je najavljivao odnosno odgađao objavljivanje filma i time periodički podizao medijske pompe, izazivajući pritom žestoku i izrazito negativnu javnu debatu o islamu u nizozemskom društvu.

Objava

Film je naposljetku objavljen 27. marta 2008. u 19:00 (CET), na britanskom internetskom servisu LiveLeak. Dvije verzije filma, jedna na nizozemskom odnosno druga na engleskom jeziku, ubrzo su stekle iznimno veliku posjećenost na internetu. Sat vremena nakon objave oko 75.000 ljudi pogledalo je film, a neposredno kasnije broj prikaza skočio je na 700.000 kod nizozemske odnosno na 200.000 kod engleske verzije. Procjenjuje se da je tokom prva dva sata film otvorilo preko 1,000.000 Nizozemaca, uz dodatnih 800.000 u inozemstvu, te da je tri sata nakon objavljivanja brojka ukupnih pregleda porasla na 3,000.000. Suočeno s virtualnim prijetnjama, uredništvo LiveLeaka sljedećeg dana (28. marta) uklonilo je film sa svog servera, no ponovno je postavljen 30. marta nakon što je implementirana poboljšana sigurnosna zaštita.

Dana 6. aprila 2008. Wilders je na LiveLeak postavio i drugu verziju Fitne s dvije promjene u sadržaju, prouzročene sudskim tužbama karikaturista Kurta Westergaarda i repera Salaha Edina. Zbog kršenja autorskih prava, reprodukcija Westergaardove karikature Muhameda s bombom u turbanu zamijenjena je globus-bombom na leđima "muslimanskog Atlasa", dok je slika Salaha Edina (pogrešno opisan kao ubojica Thea van Gogha) zamijenjena ispravnom fotografijom Muhameda Bujerija. Neposredno nakon što je film prvi put postavljen na LiveLeak, postao je široko dostupan za preuzimanje i ubrzo je redistribuiran i na YouTube, BitTorrente, privatne web-servere, razne blogove i islamofobne medije kao što je Jihad Watch, čime je njegova internetska prisutnost postala nepovratna. Tokom 2010-ih sve verzije filma ostale su virtualno dostupne i nadalje su primale komentare od gledaoca.

Prikazivanja

Datum	Država	Grad	Sponzor
1. 6. 2008.	Danska	Kopenhagen	DF i DKF
14. 12. 2008.	Izrael	Jeruzalem	Arje Eldad (HH), ACPR, Ruder Finn
19. 2. 2009.	Italija	Rim	Armando Manocchia (zaklada "Oriana Fallaci")
26. 2. 2009.	SAD	Washington	Jon Kyl (GOP), David Horowitz (DHFC), Frank Gaffney (CSP)
juni 2009.	Australija	Canberra	Cory Bernardi (LPA)
22. 10. 2009.	SAD	Philadelphia	David Horowitz (DHFC)
oktobar 2009.	UK	London	Caroline Cox (n), Malcolm Pearson (UKIP)
20. 1. 2010.	Kanada	Toronto	JDL, Cionistički centar Toronto
4. 3. 2010.	UK	London	Caroline Cox (n), Malcolm Pearson (UKIP)

Uz kontinuiranu prisutnost i cirkulaciju Fitne na internetu, važnu ulogu u njenom opstanku u javnoj sferi i stjecanju dodatne pozornosti odigralo je Wildersovo prikazivanje filma na raznim konferencijama i u parlamentima. Organizatori takvih okupljanja bile su individue i razne međunarodne organizacije, primarno iz krugova evropske radikalne desnice, izraelskih neocionista i američkih neokonzervativaca.

Neposredno nakon internetskog objavljivanja, Wilders je pokušao dogovoriti prikazivanje u parlamentu Evropske unije (EU), ali je odbijen uz obrazloženje da je film neprikladan. Prvo uspješno prikazivanje zabilježeno je 1. juna 2008. u danskom Kopenhagenu, gdje je došao na poziv Danske narodne stranke (DF) i Konzervativne narodne stranke (DKF). Pokušaj prikazivanja u češkom parlamentu uz angažman ultranacionalističke Narodne stranke završio je neuspjehom, isto kao i planirano prikazivanje u izraelskom Knesetu zbog prigovora arapske manjine. Zbog toga, film je naposljetku prezentiran 14. decembra 2008. na 300-članoj konferenciji "Suočeni s džihadom" (engl. Facing Jihad) u prepunim prostorijama Memorijalnog centra Menahem Begin u Jeruzalemu, pod pokroviteljstvom ACPR-a i Arja Eldada iz Nacionalne unije (HH). Istovremeno, među glavnim distributerima filma bila je američka PR-kompanija Ruder Finn, otprije poznata po proizraelskom odnosno antiiranskom angažmanu.

Dana 19. februara 2009. Wilders je prikazao Fitnu u italijanskom Rimu gdje ga je ugostio Armando Manocchia, antiislamski aktivist i lider zaklade "Oriana Fallaci" (ital. Una via per Oriana Fallaci). Turneja filma po Sjedinjenim Američkim Državama započeta je 26. februara 2009. u Washingtonu i privatna prezentacija je održana u kongresnoj sobi Lyndona Bainesa Johnsona. Domaćin događaja bio je republikanski senator Jon Kyl iz Arizone, a glavni sponzor Frank Gaffney iz CSP-a. Film je 22. oktobra 2009. prikazan i u Philadelphiji gdje je organizirana konferencija s VIP-stolovima za 2500 USD, uz napomenu na pozivnicama da prikupljeni novac odlazi k "Zakladi za pravnu obranu Geerta Wildersa". Wilders je Fitnu dodatno prikazivao u New Yorku, na Floridi i u Kaliforniji, a sa 20.000 USD po prezentaciji glavni sponzor bio je Spencerov šef i konzervativni aktivist David Horowitz odnosno njegova organizacija DHFC. U junu 2009. Wilders je film prezentirao u Australiji na poziv Coryja Bernardija iz Liberalne stranke (LPA), a 20. januara 2010. prikazan je i u kanadskom Torontu uz skup potpore JDL-a i pod pokroviteljstvom lokalnog Cionističkog centra.

Najkontroverzniji i medijski najpopraćeniji slučaj bio je Wildersov pokušaj prikazivanja u britanskom Domu lordova, gdje su ga sredinom februara 2009. pozvali lord Malcolm Pearson iz Stranke nezavisnosti (UKIP) i konzervativna političarka Caroline Cox. Međutim, tadašnja ministrica unutrašnjih poslova Jacqui Smith proglasila je Wildersa nepoželjnom osobom i zabranila mu pristup Ujedinjenom Kraljevstvu. Film je naposljetku (uz Wildersovu odsutnost) ipak prikazan u oktobru iste godine – prva prezentacija održana je u slabo posjećenom Domu lordova, a druga na konferenciji za medije. Nakon što mu je ukinuta zabrana pristupa, Wilders je posjetio London i 4. marta 2010. osobno prezentirao film u Domu lordova, izazvavši veliku medijsku pažnju odnosno skupove osude i potpore. Wildersove projekcije Fitne nastavile su se i ranih 2010-ih godina, često na poziv međunarodnih interesnih grupa s populističkim agendama i s izlikom promoviranja slobode govora. Analitičari ističu važnost ovakvog tipa redistribucije gdje Wilders djeluje kao filmski kurir i opetovano oživljava javnu pozornost, s obzirom da su takva internacionalna izlaganja stekla jednako ili čak više medijske pažnje u odnosu na internetsko objavljivanje.

Kritička analiza

Karakter filma

Fitna je od strane profesionalnih analitičara okarakterizirana kao amaterski propagandni film, politički pamflet, vizualna demagogija i agitprop-djelo, a njen sadržaj žestoko antiislamskim odnosno islamofobnim. Sam Wilders u intervjuima (zajedno s poklonicima njegovih političkih stavova odnosno poruke filma) nazivao je Fitnu "dokumentarcem o islamu" i ta se tvrdnja dokazala kao krucijalan defenzivni faktor prilikom političkog opravdavanja filma. Analitičari navode da Fitna predstavlja pokušaj ostvarenja tzv. novog realizma, žanra u nizozemskoj politici kojeg je 2002. definirala filozofkinja Baukje Prins, čija se tipologija temelji na razbijanju tabua, govorenju istine, realističnosti, direktnosti i izbjegavanju političke korektnosti. Međutim, usprkos tvrdnjama da se radi o dokumentarnom filmu, Fitna nije točno izložila bilo kakvu istinu o islamu i njenim jedinim dokumentarnim elementom smatra se zbirka konsekutivnih prizora. Kod samih fotografija i snimaka opet se javlja niz drugih problema kao što su pogrešne identifikacije portreta i nedozvoljeno korištenje materijala zaštićenog autorskim pravima (rezultirajući brzim stvaranjem izmijenjene verzije), ali i evidentne manipulacije popratnim informacijama, prijevodima i drugim sadržajem. Zbog ovih razloga stručnjaci navode da film ne spada u domenu kritike islama već širenja mržnje.

Uz floskule da je karakter Fitne dokumentarnog tipa, Wilders je vjerodostojnost pokušao pospješiti i tvrdnjama da su ga pri izradi filma asistirali eksperti za Kuran, čiji je identitet ostao anoniman zbog zaštite privatnosti. Analitičari takve navode odbacuju uz opasku da sam Wilders nije ni iskren ni ozbiljan kritičar islama, kao ni Hirsi Ali i slični aktivisti na koje se indirektno poziva. Prema stručnjacima, radi se o oportunističkim pseudo-intelektualcima i šarlatanima bez akademskih kvalifikacija u islamistici, medijski eksponiranim od strane američke neokonzervativne desnice. Wilders se tzv. izvornim informatorima služi na identičan način, prezentirajući navedene aktiviste kao kredibilne "insajdere" ili "žrtve" čija osobna svjedočenja imaju težinu zbog njihovog orijentalnog porijekla, koje djeluje kao apriorno pokriće za stručnost o islamu i muslimanskim društvima. Wilders u filmu također prividno ostavlja prostor izlaganjima brojnih muslimana, međutim, njihov uzorak je ciljano izrazito sužen i selektivan, ekstremističke iznimke se uzimaju se kao opće pravilo, dok se većinski i prevladavajući stavovi sistematski ignoriraju. Osim primjedbi na tipologiju i funkciju, Fitna je dobila kritike i na temelju vizualne neoriginalnosti s obzirom da je gotovo sav multimedijalni materijal preuzet iz medijskih arhiva, YouTubea ili filmova sličnog tipa, te zbog loše kvalitete odnosno ništavne estetske vrijednosti, usporedive s PowerPoint prezentacijom. Ovaj nedostatak tehničke sofisticiranosti često se dovodi u direktnu korelaciju s manjkavim političkim utjecajem filma odnosno neuspjehom u pokušaju izazivanja nasilnih reakcija kod muslimanskih gledaoca.

Stručni osvrti

Unatoč velikoj medijskoj pozornosti, o sadržaju Fitne postoji relativno malo sveobuhvatnih recenzija u stručnoj literaturi. Kapitalno djelo o filmu je disertacija kanadsko-nizozemske antropologinje Alexandre Brown na temelju koje je 2012. stekla doktorat na Univerzitetu McMaster. Osim sadržajem, Brown se u djelu intenzivno bavi i širim društveno-političkim kontekstom odnosno rasprostranjenim osjećajem nesigurnosti i straha u Nizozemskoj, kao i reakcijama. Izuzetno važnim smatraju se i detaljni kritički osvrti kulturnog antropologa Martijna de Koninga, pravovremeno publicirani na njegovom blogu ReligionResearch i kasnije reproducirani u okviru stručnih radova. Kao utjecajna kritika također se navodi otvoreno pismo šestorice nizozemskih stručnjaka za islam i Kuran iz 2010. u kojem se izrijekom osporavaju filmske tvrdnje i rezimiraju brojne netočnosti. Potpisnici ovog pisma su Jan Michiel Otto, Gerard Wiegers, Fred Leemhuis, Ruud Peters, Pieter Sjoerd van Koningsveld i Marlies ter Borg. Uz Nizozemsku, ponajviše kritičkih radova dolazi iz Indonezije, većinski muslimanske zemlje i bivše nizozemske kolonije. Kod ostalih stručnjaka Fitna se spominje uglavnom usputno i to primarno kada se analiziraju Wildersova politička karijera, uspon ultradesničarskih političkih stranaka po Evropi, te antiislamsko raspoloženje u Nizozemskoj. Među istaknutim autorima takvih analiza su sociolog Sam Šeribi, politički historičar Koen Vossen i politologinja Tjitske Akkerman. U specijalnu kategoriju ubraja se i niz recenzija koje su fokusirane na reakcije, a potpisuju ih sociologinje Liesbet van Zoonen, Farida Vis i Sabina Mihelj.

Analiza sadržaja

Naslov: Wildersove manipulacije evidentne su već iz samog naslova filma (fitna; arap. فتنة), termina kojeg historičari islama rabe za periode iskušenja koja su prijetila jedinstvu muslimanske zajednice. Prva fitna u islamskoj historiji tako se odnosi na razdoblje nakon atentata na trećeg kalifa Utmana, a ostale na posljedične sukobe oko Alijevog prava na vladavinu, što je u konačnici dovelo do muslimanskog raskola na sunitsku i šijitsku granu. U suvremenom standardnom arapskom, riječ fitna koristi se za široku paletu različitih značenja, u rasponu od iskušenja, privlačnosti i zanosa do nesloge, disonance, razdora i meteža, a u historijskom kontekstu može podrazumijevati i progon. Wildersovo naslovljivanje prati drugu skupinu značenja i koristi se kao sinonim za borbu, sukob ili svađu, čime pokušava obmanuti publiku da se radi o konfliktu na međureligijskoj razini. Potvrda tome dolazi iz sadržaja filma, kao i brojnih izjava iz intervjua koje je davao po novinama i televizijskim emisijama. Nakon što je u januaru 2008. otkrio ime filma, Wilders je tako tvrdio da je termin "dobro poznat svakom muslimanu" i da označava "sve što izaziva njihovu vjeru: nepokrivene žene, alkohol, nevjernici i dr.", odnosno da ga je izabrao jer sebe smatra "kontrapozicijom opasnom izazovu zvanom islam". Drugim riječima, Wilders takvim simboličnim naslovom sugerira da muslimani izazivaju razdor na Zapadu i iz temelja ugrožavaju tamošnje kulturno jedinstvo.

---

I dio – Kuran: Najviše kritika oko sadržaja Fitne fokusirano je na Wildersovo tumačenje stihova Kurana s tendencijom da se islamu pripišu ekstremizam, mržnja i nasilje protiv nemuslimana. Wilders to pokušava postići na različite načine, od eksplicitnih korelacija sura i prizora destrukcije do ponešto suptilnije prezentacije izjava muslimana, sve s ciljem da svetu knjigu islama predstavi kao monstruozno i brutalno djelo koje potiče ljude na strašna zlodjela. Napadi na islam takve vrste nisu se promijenili vjekovima i oslanjaju se na vrijeđanja, divlje optužbe o vjerskim praksama, kao i zapadnjačko nerazumijevanje islamske filozofije. Wilders očigledno vjeruje da Kuran predstavlja svetu i vječno obvezujuću Božju riječ zbog čega muslimani nikada nisu i neće podvrgnuti tekstove interpretaciji i(li) reformi, te na osnovi toga zaključuje da ne postoji umjereno ili moderno tumačenje Kurana. Prema takvom scenariju, islam je reduciran na monolitan i statičan religijski sistem, dok su muslimani svedeni na robotske sljedbenike bez ikakvih interpretativnih sposobnosti. Ovakav zaključak, međutim, moguć je samo uz ignoriranje kako duge historije teoloških tumačenja unutar islamske tradicije, tako i afirmiranog naučnog razumijevanja da sve interpretacije religije ovise o nizu složenih procesa koji uključuju makro- (društvene), mezo- (grupne) i mikro- (individualne) razine utjecaja.

Sudeći strogo prema sadržaju, Fitna nimalo ne mari za opće premise, empirijska otkrića i historijske spoznaje na kojima je razvijena akademska disciplina religijskih studija. Kao posljedica toga, fanatična i nasilna predodžba Kurana, islama i njegovih sljedbenika je izrazito selektivna, stereotipna i lišena ikakve suptilnosti. U otvorenom pismu kojeg potpisuju šestorica nizozemskih stručnjaka iz oblasti islamistike (Otto, Wiegers, Leemhuis, Peters, van Koningsveld i ter Borg), Wildersa se kritizira zbog nesuvisle metodologije na kojoj gradi percepciju o "inherentno nasilnoj prirodi islama", što je u suprotnosti s činjenicama i naučnom metodom. Šestorka i drugi analitičari kao prvi problem ističu selektivan i redukcionistički pristup s obzirom da cjelokupnu sliku o islamu temelji na svega pet (od ukupno 6236) ajeta. Kao druga i ozbiljnija primjedba navodi se opetovano vađenje iz konteksta prilikom čega se ističe samo nasilni segment rečenice, dok se miroljubivi ostatak ignorira (v. tabelu). Usto, popratna kritika ide i na račun pogrešnih i tendencioznih prijevoda specifičnih termina. Wildersov pristup islamolozi sumiraju kao šarlatanski, sugestivan i manipulativan, dok ga muslimanski kritičari opisuju ridikulizacijom Kurana jer je takvo subjektivno tumačenje strano mufesirima svih islamskih pravaca. Uz stručnjake, salva srodnih kritika dolazi i od muslimanskih organizacija i laika, najčešće uz argumente da se shodno takvoj metodologiji nasilni segmenti iz konteksta mogu vaditi i iz Biblije ili bilo koje druge svete knjige. Naime, korektno prevedeni i kontekstualizirani, prezentirani kuranski stihovi dobijaju posve različito ili čak dijametralno suprotno značenje.

Al-Anfal (Plijen)
8:60	I protiv njih, pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Alahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Alah ih zna. Sve što na Alahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.
8:61	Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Alaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.
An-Nisa (Žene)
4:55	I bilo ih je koji su u nju vjerovali, a bilo ih je koji su od nje odvraćali – njima je dovoljan džehenem, oganj užareni!
4:56	One koji ne vjeruju u dokaze naše mi ćemo sigurno u vatru baciti; kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo im ih drugim kožama da osjete pravu patnju. Alah je, zaista silan i mudar.
4:57	A one koji vjeruju i čine dobra djela uvešćemo, sigurno, u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno i zauvijek ostati, a u njima će čisto društvo imati, i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti.
Muhammad (Muhamed)
47:4	Kada se u borbi sretnete s onima koji ne vjeruju, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtjevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Alah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Alahovu putu poginu.
An-Nisa (Žene)
4:89	Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Alaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvaćajte,
4:90	osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog. A da Alah hoće, okrenuo bi ih protiv vas i oni bi se, uistinu, protiv vas borili. Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Alah ne daje nikakva prava protiv njih.
Al-Anfal (Plijen)
8:38	Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, biće im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo.
8:39	I borite se protiv njih dok razdor ne iščezne i dok samo Alahova vjera ne ostane. Ako se oni okane – pa, Alah dobro vidi šta oni rade;
8:40	a ako leđa okrenu, znajte da je Alah vaš zaštitnik, a divan je On zaštitnik i divan pomagač!
____________________________________________________
Napomena: Sure su poredane u skladu s filmskim redoslijedom; crvenom bojom označen je izostavljen kontekst.

Stih 8:60: Sve navedene primjedbe evidentne su kod prvog ajeta u filmu (8:60), iznesenog kao: "pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da udarate teror, udarate teror u srca Alahovih i vaših neprijatelja". Wilders time muslimanima imputira agresivnost protiv nemuslimana, zbog čega iz konteksta namjerno izostavlja sljedeći ajet (8:61) koji miroljubivo nalaže: "ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon". Prema islamskim mufesirima, sam prvi segment je defenzivnog karaktera jer upućuje muslimane kako spriječiti oružani sukob, a ne kako ga inicirati. Kao argument se navodi da je stajaća vojska oduvijek bila glavna prepreka potencijalnim agresorima i osvajačima, osobito tokom zaoštravanja odnosa s pretencioznim protivnicima poput Perzijanaca i Bizantinaca u 7. vijeku kada su formulirani kuranski tekstovi. Isto ističu i nizozemski islamolozi koji smjernicu uspoređuju s dokazanom NATO-vom doktrinom odvraćanja odnosno sposobnosti drugog udara iz vremena Hladnog rata, usput navodeći da je jedan od vojnih slogana Zapadnog bloka (točnije američkog SAC-a) u to vrijeme bio "Mir je naša profesija" (engl. Peace is our profession). Za dodatne argumente navode se i srodni ajeti obrambenog tipa s uputama o podizanju bedema zbog odvraćanja stranih snaga od napada na muslimanske gradove.

Zamjerke idu i na to što je u filmu "zastrašivanje" (arap. تُرْهِبُونَ; tarhabūna) tendenciozno prevedeno kao "teror" i usto naglašeno proizvoljnom anadiplozom "da udarate teror" (engl. to strike terror; niz. te terroriseren). Konačno, smisaono izvrnuti nalog za vojnike u (pred)ratnim okolnostima popratno je ilustriran scenama civilnih žrtava iz New Yorka, Londona i Madrida, čime se nedvosmisleno sugerira da je Kuran inspiracija za terorizam. U odbacivanju takvog tumačenja suglasni su i muslimanski autoriteti i zapadnjački islamolozi – orijentalist Bernard Lewis tako navodi da napadi 11. septembra nemaju nikakvu podlogu u islamskoj doktrini ili zakonima, te da su bez presedana u historiji. Kritičari ističu da se kod takvih neutemeljenih prozivki ignorira socio-politički kontekst, te da je prilikom napada na Madrid i London ključna motivacija terorista ležala u njihovom učešću u invaziji na Irak. Stručnjaci dodatno navode da terorizam odbacuje i velika većina običnih muslimana, kao i da u takvim napadima gine više muslimanskih nego zapadnjačkih žrtava.

Stih 4:56: Drugi ajet u filmu (4:56) izložen je kao: "one koji ne vjeruju u dokaze naše mi ćemo sigurno u vatru baciti; kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo im ih drugim kožama da osjete pravu patnju" čime se (zajedno s kompilacijom scena uništenja i agresivnih govora) pokušava ukazati da se radi o naredbi muslimanima da čine nasilje. Međutim, prezentirani stih uopće nije ovosvjetovnog karaktera o čemu svjedoči prethodni ajet (4:55) koji izričito spominje džehenem (pakao), isto kao i sljedeći ajet (4:57) koji spominje dženet (raj). Analitičari stoga navode da film iznosi neosnovane kritike s obzirom da je pakao nekontroverzan koncept koji se javlja i u judaizmu i kršćanstvu, uz jedinu razliku što u islamu postoji koncept privremenog i popravnog pakla gdje "zli slojevi kože" bivaju spaljeni, nakon čega grešnik s "novom kožom spiritualnosti" odlazi u raj. Najvažnijim što kritičari filma ističu jest da će prema stihu Bog sam kazniti grešnike i to nakon smrti, a ne muslimani (kako je implicirano od strane Wildersa).

Iza predstavljenog ajeta u filmu slijedi niz snimaka i fotografija kojima se sugerira da islamska literatura potiče na antisemitizam i ubijanje Jevreja, što analitičari opisuju teorijom zavjere. Američko-jevrejski orijentalisti Norman Stillman i Bernard Lewis, vodeći autoriteti za historijske jevrejsko-muslimanske odnose, navode da antisemitizam nema nikakvog uporišta u islamskim tekstovima i da se po tome razlikuju od kršćanskih. Wilders se kod ovog tipa obmanjivanja služi raznim manipulacijama, poput podmetanja da su Jevreji prema Kuranu "majmuni i svinje". Preobražaj Jevreja u majmune i svinje spominje se u tri sure (2:65, 5:60 i 7:166), međutim, sukladno tumačenju srednjovjekovnih i suvremenih mufesira, takva figurativna ili doslovna transformacija odnosi se na grupicu koja se u davna vremena nije pridržavala Šabata, a ne svevremeno na sve Jevreje.

Vađenja iz konteksta javljaju se i kod snimki, npr. od energičnog govora bagdadskog šeika Bakra al-Samaraija (održanog mjesec dana uoči invazije na Irak) u kojem je izvrijeđao Amerikance, Britance i cioniste, istrgnut je samo zadnji dio i prezentiran kao poziv na pokolj Jevreja. Dotični šeik inače je bio vatreni pristaša Sadama Huseina i nakon izbijanja rata 2003. izgubio mu se svaki trag. Dodatni primjer je sugestivni "nacistički pozdrav" na priloženoj slici postrojenih članova Hezbolaha, iako se zapravo radi o varijaciji pozdrava ispruženom rukom rasprostranjenog na sjevernom Levantu, tradicionalnog karaktera i bez nacifašističkih konotacija. Sve navedene scene u kojima se muslimanima imputira antisemitizam preuzete su od ekstremističkih proizraelskih organizacija MEMRI i PMW. Dok se film bavi jukstapozicijama muslimana i nacista, analitičari navode da Fitna i njen predložak Opsesija u strukturi i tehnologiji zapravo vjerno kopiraju formule nacističke propagande iz 1930-ih godina, usmjerene protiv Jevreja.

Stih 47:4: Kod trećeg prezentiranog ajeta (47:4) Wilders ponovo preuzima samo onaj dio kojeg smatra prikladnim za film: "kada se sretnete s onima koji ne vjeruju, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite", dok ignorira ostatak iz iste rečenice gdje stoji: "poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtjevajte, sve dok borba ne prestane". Isječen na takav način i doveden u korelaciju s likvidacijom Thea van Gogha, sugerira se da kuranski stih naređuje ubijanje nemuslimana u svakoj prilici, što analitičari opisuju besmislenim i potpuno suludim. U prvom redu, eksperti ističu da je priloženi tekst decidirano ratnog karaktera tj. da se odnosi na neprijateljske vojnike na bojnom polju, o čemu svjedoče i odstranjeni dio rečenice kao i ostali stihovi iz sure koja se još naziva "Ratovanje" (arap. القتال; al-Kital), te da nikako nije primjenjiv za napade protiv civila u mirnodopskim okolnostima.

Dodatno se navodi da iz citata proizlazi izričita zabrana eliminacije svladanih neprijatelja odnosno uputa o njihovoj razmjeni tokom sukoba ili oslobađanju nakon rata, što se podudara sa suvremenim međunarodnim zakonima o ratnim zarobljenicima. Također, pojašnjava se i da Kuran opravdava samo defenzivne bitke, zabranjuje agresije i upućuje muslimane da ustraju na putu prema miru ukoliko to čine i njihovi neprijatelji. Wildersov pristup opisuje se revizionističkim i ignorantskim iz historijske odnosno suvremene perspektive, budući da navedenom sugestijom pokušava negirati 1400 godina mirnog suživota muslimana i nemuslimana u pretežito islamskim državama.

Stih 4:89: Četvrti ajet u filmu (4:89) izložen je kao: "Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Alaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvaćajte", pri čemu se ponovo izostavlja sljedeći ajet (4:90) u kojem se rečenica nastavlja riječima: "...osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog. A da Alah hoće, okrenuo bi ih protiv vas i oni bi se, uistinu, protiv vas borili. Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Alah ne daje nikakva prava protiv njih". Skupa sa serijom ispada muslimanskih radikala, ovom se prezentacijom pokušava ukazati da je islam inherentno neprijateljski nastrojen prema sljedbenicima kršćanstva, judaizma i drugih religija. Takva manipulacija ignorira ne samo tekstualni kontekst i ponovo preslikava ratne okolnosti na mirnodopske, već zanemaruje i historijske prilike s obzirom da se stihovi odnose na arabijske politeiste koji su u 7. vijeku jednostrano prekršili mirovni sporazum i pokrenuli napad na muslimane u Medini. Također, o obrambenoj naravi ajeta svjedoči i idući stih (4:91) u kojem se pojašnjavaju potrebni uvjeti za ulazak u rat, a to su protivničko kršenje mirovnog ugovora, nenuđenje istog, te pokretanje agresije protiv muslimana.

Analitičari navode da Wilders u javnim nastupima često koristi i srodan ajet 9:5 ("kada prođu sveti mjeseci, ubijajte idolopoklonike gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte") kao dokaz da islam zove na nasilje protiv nemuslimana, međutim, konsenzus mufesira je da se stih odnosi na navedene politeističke agresore koji su prekršili mirovni sporazum. Protivno općeprihvaćenom tumačenju muslimanskih autoriteta, Wilders tu historijsku uputu pokušava preslikati svevremenski protiv svih nemuslimana, osobito kršćana i Jevreja koji su prema Kuranu narodi knjige tj. imaju drugačiji status od arabijskih mušrika. Dodatne kritike idu i na račun filmskih tvrdnji o zabranjenoj konverziji s islama (fenomen prisutan kod marginalnih pokreta poput vahabizma), što je u kontradikciji sa samim Kuranom gdje stoji: "u vjeri nema prisiljavanja" (2:256) i "vama vaša vjera, a meni moja" (109:6).

Stih 8:39: Kao i kod prethodna četiri, sadržaj petog i posljednjeg ajeta u filmu (8:39) također je iščupan iz cjeline i prezentiran kao: "I borite se protiv njih dok razdor (fitna) ne iščezne i dok samo Alahova vjera ne ostane". Analitičari ovo nazivaju najgorim pokušajem prikazivanja Kurana u negativnom svjetlu jer se sugerira da stih zove na potpunu anihilaciju nemuslimana. Wilders pritom zanemaruje ostatak stiha koji glasi: "Ako se oni okane – pa, Alah dobro vidi šta oni rade", a ignorira se i prethodni ajet (8:38) gdje stoji: "Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, biće im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo". Sagledani u cjelini, ovi stihovi odnose se na mekanske politeiste koji su proganjali i činili zločine, no muslimane se usprkos tome upućuje na nuđenje mira i praštanje neprijateljima ukoliko prestanu sa zvjerstvima. Međutim, u slučaju da druga strana nastavi s progonima i napadima, muslimanima je zapovjeđeno da se brane sve dok to ne prestane, što je u skladu i sa suvremenim međunarodnim pravom. Analitičari ističu da se Wilders kod ovog ajeta (kao i kod naslova filma) namjerno služi iskrivljenim prijevodom termina fitna i pokušava obmanuti publiku da je "razdor" svevremenski jaz između muslimana i nemuslimana, iako se prema tumačenju svih mufesira izričito odnosi na progon i to od strane mušrika u okružju drevne Meke.

Teoriju zavjere o "muslimanskoj prijetnji osvajanja svijeta" Wilders pokušava potkrijepiti manipulativnim MEMRI-jevim snimkama govora iranskog ajatolaha Alija Meškinija i tadašnjeg predsjednika Mahmuda Ahmadinežada (pri čemu se ponovo oslanja na vađenje iz konteksta), međutim, takva tvrdolinijaška retorika o izvozu revolucije nije vojno-intervencionističke naravi tj. uključuje širenje ideologije i to po pretežito šijitskim zemljama poput Iraka i Libanona. Osobito kritizirana je i učestala Wildersova analogija Kurana i Mein Kampfa s argumentom da "obje nalažu eliminaciju drugačijih" što islamolozi odbacuju kao neumjesno jer Hitlerova knjiga poziva na isključivost i osvajačke ratove, a Kuran na mir i koegzistenciju (sure 2:84, 2:224, 3:103 i 10:25). Šestorica nizozemskih stručnjaka također navode da teza o islamu kao "nasilnoj religiji" nema uporišta ni u prošlosti ili sadašnjosti. Naime, historija pokazuje da islam nije ništa nasilniji od kršćanstva, da je globalna islamizacija u velikoj mjeri bila dobrovoljna kao i kristijanizacija, te da je u interreligijskim muslimanskim i kršćanskim sukobima stradalo više ljudi nego u međusobnim ratovima. Kao primjeri se ističu Tridesetogodišnji rat (1618–1648) i Iransko-turski ratovi (1514–1823) koji su pojedinačno uzeli više žrtava nego svi osmansko-evropski sukobi zajedno. Islamolozi naposljetku navode da se svakog muslimana uči da riječ islam dolazi iz istog korijena (S-L-M) kao i arapski selam odnosno hebrejski šalom što na oba jezika podrazumijeva mir, te da je u tom duhu 2007. grupa od 307 muslimanskih političara, klerika i intelektualaca poslala utjecajno otvoreno pismo svojim kršćanskim kolegama u kojem stoji da budućnost svijeta ovisi o miru muslimana i kršćana, da se ljubav prema Bogu i bližnjemu propovijeda u obje religije, odnosno da se okosnica za isto nalazi i u Bibliji i Kuranu.

---

II dio – Nizozemska pod islamom: U drugom dijelu Fitne Wilders pokušava dočarati distopijsku budućnost Nizozemske pod islamskom dominacijom, prilikom čega se ponovo služi nizom manipulacija. U prvom redu navode se iskrivljene demografske statistike o broju muslimana u Nizozemskoj i Evropi, opovrgnute od strane nizozemskog i evropskog statističkog zavoda na koje se referirao. Kulturni antropolog Martijn de Koning ističe da se Wilders pozvao na procjenu sveukupnog broja doseljenika iz pretežito islamskih zemalja koja također uključuje oko 100.000 kršćana i drugih nemuslimana, kao i velik broj ireligioznih muslimana. Daleko problematičnijim smatra se to što Wilders rabi navedene podatke kao indikaciju apokaliptičnog scenarija muslimanske kolonizacije i islamizacije Evrope i svijeta, što analitičari opisuju paranoidnom teorijom zavjere. U prilog tome idu i njegove izjave da se "bliži kraj zapadne civilizacije kakvu poznajemo", da je islam "trojanski konj u Evropi" i da su "Evrabija" (engl. Eurabia) i "Nizoarabija" (engl. Netherabia) samo pitanje vremena (dočarano ubrzanim ritmom filma, agresivnim naslovima i iskrenjem fitilja bombe u turbanu). Koncipiranje ove konspirative teorije stručnjaci pripisuju britansko-jevrejskoj polemičarki Bat Ye'or čija se ideja o Evrabiji tj. smišljenoj demografsko-kulturnoj dominaciji islama nad Evropom drži precijenjenom i neostvarivom, a njena prezentacija evropskih muslimana (tobože agenata u urotničkom planu svjetske dominacije) usporedivom s onom jevrejskom iz antisemitskog falsifikata Protokoli sionskih mudraca. Takve teorije zavjere o muslimanskom populacijskom nadjačavanju nisu karakteristične samo za Nizozemsku već i čitavu Zapadnu Evropu gdje ih koordinirano šire ekstremno desničarske stranke, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje ih propagiraju radikalni kršćani.

Na udaru kritika našla se i prezentirana serija novinskih naslova koja je uglavnom preuzeta iz senzacionalističkih desničarskih glasila i čiji sadržaj prema Martijnu de Koningu generalno ne odgovara stvarnosti:

• Islamisti žele preuzeti vlast – Naslov je preuzet iz subjektivne kolumne gdje autori pokušavaju opovrgnuti intervju s Philipom Jenkinsom koji je izjavio da "nije islam u usponu, već Evropa". Autori se u članku pozivaju na muslimansko "demografsko nadjačavanje" (komparabilno Wildersovim sugestijama), prozivaju demokršćane zbog gradnje političkog saveza s muslimanima (čime navodno ugrožavaju kršćanski identitet stranke), te bez dokaza optužuju Muslimansko bratstvo za kooperaciju s nacistima.
• Laakkwartier s Madridom na terorističkom webu – Odnosi se na sporne komentare s web-sajta Hizb ut-Tahrira koji su uslijedili nakon što je pokrenuta internetska peticija protiv Wildersa. Iako se ova malobrojna organizacija drži radikalnom, izneseni komentari bili su anonimnog tipa i ne predstavljaju službeno stajalište njenog vodstva. Uvredljive poruke ispod peticije naišle su na osudu raznih islamskih web-sajtova koji su im kontrirali citatima Kurana.
• Trojica osumnjičenih za napad i Prijetnja teškim bombaškim napadom – Govori se o trojici uhapšenih pod sumnjom planiranja terorističkog napada, međutim, naposljetku su pušteni zbog nedostatka dokaza.
• Ne slažemo se sa slobodom govora i demokracijom, alternativa je islam – Radi se o osobnoj izjavi jednog muslimanskog političara. S druge strane, postoje i oni kojima je islam argument za izgradnju demokracije.
• Eksplozivni porast ubojstava iz časti u Amsterdamu – Poziva se na članak u kojem se uspoređuje deset slučajeva ubojstava iz časti u 2006. s dvanaest slučajeva iz 2007. godine, međutim, podaci se ne temelje na stručnom istraživanju već pukoj procjeni.
• Škole se zatvaraju na muslimanske praznike – Odnosi se na javnu raspravu o usvajanju specifičnih religijskih blagdana kao neradnih dana. Muslimanski školarci i zaposlenici u Nizozemskoj ostvaruju pravo na neradni dan za Ramazanski bajram isto kao i druge vjerske manjine tokom svojih blagdana.
• Lekcije džihada u osnovnoj školi – Govori se o istrazi Opće obavještajno-sigurnosne službe provedene zbog glasina da su učenici bili podvrgnuti "antizapadnjačkim" materijalima i to izvan redovnih sati i standardnog kurikuluma. U cijelom novinskom članku termin "džihad" se javlja isključivo u naslovu, dok se u samom tekstu niti ne spominje.
• Ankara traži turski jezik u školama – Službena Ankara predložila je uvođenje turskog kao dodatnog izbornog predmeta i to samo za turske đake.
• Stranim imamima dopušten brži dolazak – U članku se ne govori samo o imamima već i o stranim kršćanskim svećenicima, i to zato što se u oba slučaja radi o deficitarnim zanimanjima u Nizozemskoj.
• Van Gogh ubijen nakon proglašene fetve – Ne postoji ikakav dokaz da je fetvu protiv Thea van Gogha izrekao ili odobrio iti jedan islamski klerik.
• Gotovo polovina mladih Marokanaca antizapadnjački nastrojeni – Netočan naslov se poziva na istraživanje o radikalizaciji koje uopće ne izvlači takav zaključak već spominje da je jedna studija pokazala da 40 % nizozemske mladeži marokanskog porijekla ima poteškoća sa spajanjem islamskih i evropskih vrijednosti, što nikako ne implicira antizapadnjački stav.
• Džamije pod utjecajem radikalnih muslimanskih grupa – Odnosi se na špekulacije da su dvije džamije povezane s Muslimanskim bratstvom, no takva veza nije dokazana.
• Samoubilački komandosi u Nizozemskoj – Temelji se na glasinama o samoubilačkim teroristima i njihovim trenažnim kampovima po Nizozemskoj koje su se pojavile nakon ubojstva van Gogha, međutim, nikada nisu potvrđene niti se kasnije više pisalo o tome u medijima.
• Okupljanje Hamasa u Rotterdamu – Govori se o planiranom skupu lokalnih palestinskih aktivista koji su pozvali premijera Ismaila Haniju iz Palestinske samouprave i to neposredno nakon što je njegov Hamas pobijedio na demokratskim izborima u Palestini. Hanija naposljetku nije ni došao jer mu je viza odbijena od strane nizozemskih vlasti.
• Imami ne vole gejeve – Članak govori o homofobiji četvorice "imama", no direktno se poziva na izjavu pojedinca koji uopće nije imam i koji je dobio otkaz od islamske organizacije u kojoj je bio zaposlen.
• Imam odobrio nasilje protiv gejeva – Tendenciozan i činjenično kontradiktoran naslov odnosi se na incident s TV-emisije o homofobnom nasilju u kojoj je jedan imam izjavio da homoseksualnost nije kompatibilna s islamom i da je smatra poremećajem (komparabilno stavu Katoličke Crkve). Iako je dotični otvoreno odbacio i osudio upotrebu nasilja protiv LGBT osoba, taj segment emisije je jednostavno izbačen i ubrzo su uslijedile brojne kritike, ali imam je kasnije oslobođen tužbi.
• Džamija: preobrazba Nizozemske u muslimansku državu – Članak se poziva na govore iz salafističke džamije al-Tevhid u Amsterdamu, međutim, novinski tekst uopće ne potvrđuje naslov.
• Djevojčice se i dalje genitalno sakate – Tekst članka pogrešno navodi da je žensko genitalno sakaćenje "islamski fenomen" i to na temelju 50 zabilježenih slučajeva u Nizozemskoj. U odnosu na cjelokupnu muslimansku populaciju, takav udio broji se u promilima.
• Muslimani ometaju doktorsku skrb o ženama – Odnosi se na nekolicinu konzervativnih muslimanskih žena koje su odbile da ih pregledavaju muški liječnici. Podizanje medijske rasprave na temelju takvih izoliranih slučajeva smatra se pretjeranim jer prema bolničkom pravilniku pacijent ima pravo na odabir spola liječnika, a osim toga postoje i domaće nizozemske žene koje odbijaju muške babice. Također, većina muslimana takvo ponašanje drži neosnovanim i ridikuloznim, osobito kada je riječ o hitnoj pomoći.
• Halal-zaklada: investicija za muslimane – Osim halal-zaklada postoje i srodne organizacije za košer i vegetarijansku hranu, stoga muslimani po ničem ne predstavljaju izuzetak.
• Al-Kaida proglasila smrtnu kaznu i džihad protiv Wildersa – Al-Kaida zapravo nije ništa proglasila protiv Wildersa, niti fetva sama po sebi podrazumijeva smrtnu kaznu (kako se pogrešno navodi u članku).
• Hans Jansen tvrdi: Kuran je dozvola za ubojstvo – Govori se o subjektivnoj analizi Hansa Jansena, Wildersovog istomišljenika i kolege iz Stranke za slobodu (PVV).

Koning na temelju priloženih novinskih naslova sumira Fitnu kao zbirku laži, glasina, manipulacija, obmana, klišeja, predrasuda, difamacija, uvreda, lažnih optužbi, ponižavanja i provokacija.

Jednako kontroverznom drži se i Wildersova tripartitna prezentacija homoseksualaca, djece i žena u zamišljenom islamiziranom nizozemskom društvu. Kod prvog primjera, potencijalna pogibeljna sudbina lokalnih LGBT osoba u filmu je ilustrirana prizorima iranskog vješanja Mahmuda Asgarija i Ajaza Marhonija, smaknutih 2005. zbog otmice i silovanja 13-godišnjeg dječaka. Netočne glasine o "smrtnoj kazni zbog homoseksualnosti", na koje se Fitna poziva, baziraju se na medijskoj hajci koju je inicirao i predvodio britanski aktivist Peter Tatchell, usprkos tome što su iste bile brzo opovrgnute od strane iranskih vlasti i međunarodnih organizacija za LGBT i ljudska prava. Kod drugog primjera, fotografije djece krvavih glava preuzete su s ceremonije tatbira, ritualnog samoozljeđivanja rasprostranjenog primarno kod manjih šijitskih zajednica u Južnoj Aziji odnosno zabranjenog u Iranu (najvećoj šijitskoj državi) i diljem Zapadne Azije nalozima vodećih ajatolaha. Analitičari dodatno navode da je takva praksa irelevantna za Nizozemsku jer je velika većina tamošnjih muslimana sunitska. Za treći i posljednji primjer u filmu je prikazano genitalno sakaćenje djevojčica u afričkim sredinama, što kritičari opisuju reproduciranjem demagogije Hirsi Ali koja je javno propagirala mit da se radi o "islamskoj" praksi. Takvo tumačenje naišlo je na osude stručnjaka koji ističu da je fenomen regionalan tj. karakterističan uglavnom za društva sahelske i istočne Afrike neovisno o religiji, kao i na zgražanje samih nizozemskih muslimanki jer ih golema većina dolazi iz zemalja gdje je taj običaj potpuno stran. Uz genitalno sakaćenje, serija o ženama također sadrži arabijske nikabe i paštunske burke koje se predstavlja kao reprezentativnu muslimansku nošnju. Wilders se time poziva na vlastitu agendu s obzirom da se zajedno sa svojom strankom pozicionirao kao glavni zagovornik zabrane maski, iako takvu vrst odjeće prema stručnim antropološkim procjenama nosi maksimalno 400 žena odnosno manje od 0,1 % muslimanki u Nizozemskoj.

Uz faktografske netočnosti, analitičari navode da Fitna prati orijentalistički diskurs i iskorištava rodne razlike, što se ponajviše odražava u prezentaciji muslimanskih i nemuslimanskih žena i muškaraca tj. u njihovim distinktivnim ulogama žrtava, počinitelja i junaka. Muslimanske žene predstavljene su na tri načina: kao žrtve ekstremnog nasilja (prizori genitalnog sakaćenja i pogubljenja), kao suučesnice u poticanju nasilja, antisemitizma i mržnje prema Zapadu (scene s rezanjem dječjih glava tokom tatbira, djevojčicom koja govori protiv Jevreja i maskiranim prosvjednicama s plakatima koji veličaju Hitlera), te kao faktor koji navodno mijenja nizozemsko društvo (sekvence žena s nikabima i maramama na javnim mjestima). Kao sušta suprotnost, nemuslimanske žene su pak prikazane isključivo kao humanitarci ili žrtve terorizma (audio zapisi telefonskih razgovora uslijed napada na New York i Madrid). S druge strane, muslimanski muškarci su predstavljeni ili individualno kao radikalni propovjednici, ili kolektivno kao agresivna i opasna gomila (npr. al-Kaidino smaknuće američkog radnika), odnosno indirektno i kao izvršitelji spomenutog nasilja nad ženama i homoseksualcima. U kontrastu na njih, nemuslimanski tj. zapadnjački muškarci prikazani su samo kao stvarne ili moguće žrtve islama (prizori užasnutih stradalnika u terorističkim napadima, zarobljenog Amerikanca, ubojstva van Gogha i novinskog naslova s navodnim prijetnjama Wildersu).

Navedena stereotipna i simplificirana raspodjela uloga prije svega odražava politički aktivizam Wildersa, njegove stranke i evropske ultradesnice koji se redovito pozivaju na prava žena i homoseksualaca zbog opravdavanja radikalnih islamofobnih i antiimigracijskih stavova. U drugom redu, iskrivljena predodžba također reflektira onu koja se učestalo pojavljuje u populističkim masovnim medijima, gdje se islam dovodi u kontekst raznih oblika zlostavljanja žena i u kojima se pokrivala poput marame, džilbaba, nikaba i burke tretiraju kao jedinstven vizualni simbol njihove opresije, islamske drugosti i nespojivosti s evropskim sekularnim vrijednostima. Treće, film na taj način nizozemske bijele muškarce postavlja u ulogu "spasioca" (muslimanki i gejeva), utjelovljenih u likovima van Gogha i samog Wildersa. Sve navedene prenešene poruke kritičari navode kao problematične, počevši od prastarih orijentalističkih klišeja o "inherentno mizoginijskoj naravi islama" odnosno ženama kao "objektima pod jarmom muslimanskih muškaraca". Usvajanju ovih stereotipova u Nizozemskoj (i šire) bitno je doprinijela Hirsi Ali, propagirajući lažnu dihotomiju između "potlačene muslimanke" i "oslobođene zapadnjakinje" tj. da je emancipacija žena isključivo zapadnjački i sekularni fenomen, te da muslimanske žene u svrhu stjecanja iste moraju odbaciti svoj kulturni i vjerski identitet. Druga komponenta ove polarizacijske retorike javlja se i LGBT slučaju – islam i homoseksualnost postavljaju se u antagonistički i nepreklapajući odnos koji ne ostavlja prostor za glasove samih queer muslimana, navodno suviše potlačenih da bi govorili u svoje ime. Sukladno ovoj homonacionalističkoj konceptualizaciji, osoba može biti ili homoseksualac ili musliman, dok sinteza dviju kategorija predstavlja "oksimoron" (fenomen poznat kao pinkwashing). Analitičari dodaju da je zbog takvog binarnog političkog diskursa nizozemska i evropska javnost postala opasno hiperpolarizirana jer se ostavlja malo mjesta za one koji nastoje premostiti dihotomiju LGBT/ženskih odnosno muslimanskih/imigracijskih prava.

Najoštrije opaske kod spomenute distribucije uloga zaradila je aluzija o tzv. bijelom spasiocu jer sadrži rasističke elemente i (sukladno Spivakinoj tezi o "scenariju zaštite") reproducira kolonijalističko-imperijalistički narativ prema kojem "zapadnjački bijeli muškarci spašavaju tamnopute žene od tamnoputih muškaraca". Analitičari ističu da je ova retorika korištena još 1880-ih prilikom britanskog osvajanja Egipta, isto kao i uoči američke invazije na Afganistan, te da su u oba slučaja argumenti o "oslobađanju potlačenih orijentalnih žena" rabljeni samo kao pokriće za okupaciju stranih zemalja i uništavanje njihove infrastrukture. Također, takav scenarij zaštite uz stereotipni prikaz naroda Bliskog Istoka podudara se sa Saidovom tezom o orijentalizmu, prema kojoj se predrasude o seksualnoj nazadnosti paradoksalno iskorištavaju za legitimizaciju zapadnjačkog podčinjavanja, ugnjetavanja i izrabljivanja. Kritičari naposljetku obrazlažu da je prezentirani rodni diskurs "muške aktivnosti vs. ženske pasivnosti" odnosno "zavisnosti muslimanki o benevolentnoj intervenciji nemuslimanskih zapadnjačkih muškaraca" sam po sebi isključiv i kontradiktoran tj. u strukturi identičan patrijarhatu (protiv čega tobože istupa), s obzirom da se u oba slučaja ženama uskraćuje djelovanje i muškarce postavlja u poziciju jedinih odgovornih. Isti diskriminatorski princip navodi se i za krinku zastupanja prava muslimanskih gejeva čija se gledišta u filmu zapravo ignoriraju.

Uz sveprisutni orijentalizam, kao ključna karakteristika filma navodi se i pozivanje na Huntingtonovu tezu o "sukobu civilizacija", jedno od najinspirativnijih djela za suvremenu islamofobiju i istočno-zapadnu polarizaciju. Vizija o kulturno-religijskim razlikama kao osnovi za nadolazeće političke obračune oblikovana je 1990-ih kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza, globalnog ideološkog vakuuma i tadašnjih tenzija Sjedinjenih Država s nekolicinom muslimanskih država, pri čemu u fokus novog neprijatelja Zapada stavlja ne samo islamski fundamentalizam već islamski svijet u cjelini. Inklinacija ovom tumačenju iščitava se u Wildersovoj filmskoj poruci o tobožnjem ratu između islama i zapadne civilizacije odnosno kršćanstva. Uz postavljanje civilizacija u suprostavljen položaj, druga bitna komponenta teze je homogenizacija blokova odnosno pretjerano naglašavanje razlika, zbog čega je poslužila kao podloga za izgradnju novog zapadnjačkog identiteta i postala općeprihvaćenom kod populističkih desničarskih pokreta koji se protive imigraciji (uključujući Wildersov PVV). Navedeni kontrast u Fitni doveden je do izražaja na način da se sekularna Evropa idealizira kao superiorna, prosvijećena i racionalna, dok se islam demonizira kao inferioran i (kongruentno Saidovoj i Driessenovoj analizi) orijentalistički reducira na fanatizam i netoleranciju, odnosno neoorijentalistički i na terorizam. Također, muslimani su implicitno svedeni na nelojalne i opasne stanovnike, te im se predbacuje kolektivna odgovornost za sva zlodjela pojedinaca. Stereotipizacija ovog tipa gradi se na temelju radikalnih salafističkih propovjednika (čiju ideologiju slijedi vrlo mali dio muslimanske populacije) ili čak osuđivanih kriminalaca poput al-Masrija, selektivno preuzetih u filmu za reprezentativne ličnosti islama. Analitičari neutemeljenim drže i sam stav da je religija esencijalna determinanta ljudskog mišljenja i djelovanja, s obzirom da ignorira širok dijapazon različitih etniciteta, vjerovanja, praksi, kulturnih normi i religijskih pristupa koji su prisutni kod muslimanskog stanovništva. Konačno, kritičari ističu da film sadrži razne šovinističke i rasističke elemente, navodeći za primjere crtež Muhameda s bombom na glavi (generaliziranje muslimana kao terorista), iskrivljene rodne razlike i druge kulturne stereotipove.

Komparativna analiza

Brojni analitičari navode razne grafičke i filmske materijale koji su Fitni slični po sadržaju, tematskoj strukturi, političkim motivima, porijeklu financiranja ili priželjkivanim reakcijama. Jytte Klausen, danska akademičarka koja je detaljno istraživala srodnu kontroverzu u vlastitoj zemlji, u članku za Spiegel 28. marta 2008. povlačila je paralele između nizozemske medijske pompe i krize oko Jyllands-Postenovih karikatura, te došla do zaključka da su zapravo bitno različite. Klausen u prvom redu ističe da je uredništvo Jyllands-Postena karikaturama pokušalo testirati reakciju nekolicine danskih imama koji su javno prigovarali o tretmanu islama u medijima, dok kod Wildersa nije bilo nikakvog pokusa već je poučen neredima iz Danske namjerno pokušao izazvati iste u svojoj zemlji. Drugo, navodi se da je među danskom redakcijom vođena rasprava o sudjelovanju i karakteru crteža, nakon koje se velik broj karikaturista odbio angažirati na projektu. S druge strane, u stožeru Wildersovog PVV-a nije bilo nikakve introspektivne diskusije nego samo jasnih namjera, niti je njihov plan sadržavao imalo humora. Kao treću bitnu razliku Klausen ističe da je danski test bio lokalnog karaktera i da je međunarodna kriza izbila posve neplanirano, tek nakon egipatsko-danskog diplomatskog spora odnosno prijetnji ekonomskim bojkotom. Nasuprot tome, Wilders je prije premijere privlačio globalnu pozornost, gostovao na CNN-u i Al Jazeeri, te izričito navodio da želi od muslimana diljem svijeta da pogledaju film. Klausen na koncu sumira da je danskom i nizozemskom slučaju zajednička jedino karikatura Muhameda, uz opasku da je njen autor Westergaard tužio Wildersa zbog nedozvoljenog korištenja autorskog djela.

Među filmovima koji su tematski najviše inspirirali Fitnu navodi se Podčinjenost (engl. Submission), djelo Thea van Gogha i Ayaan Hirsi Ali iz 2004. godine. Nakon ovog filma u Evropi je uslijedila široka rasprava na temu slobode medija i islama, a navodi se da je utjecao i na samu dansku krizu. Fitna i Podčinjenost imaju brojne dodirne točke, kao i razlike – ponajprije izložene teme odnosno drugačiju ciljanu publiku i opseg poruke. Podčinjenost (bolje rečeno Hirsi Ali) poziva muslimanke da se oslobode "patrijarhalnih lanaca", govori u njihovo ime i široj publici razotkriva navodnu "islamsku mizoginiju". S druge strane, Fitna se ne fokusira toliko o ženama već o islamu u cjelini, nazivajući ga "nasilnom ideologijom" koju treba zaustaviti i poraziti. Također, mjesto radnje u Podčinjenosti je Islamistan, izmišljena islamska zemlja, dok je u Fitni naglasak na stvarnom svijetu i na poruci da su opasni muslimani "među nama". Zajednička karakteristika oba filma je orijentalistička prezentacija muslimana i nemuslimana odnosno dihotomije između islamskog i zapadnog svijeta, što se očituje u etnocentričnim sugestijama da su ekstremizam i nasilje nad ženama isključivo nezapadnjački, konkretno islamski fenomen. Najviše sličnosti javlja se kod stereotipnog prikaza muslimanki kao podređenih i pasivnih objekata, potpuno ovisnih o muškoj volji. Sveobuhvatno, tri glavne dodirne točke dvaju filmova su da imaju antiislamsku narav, ne nude nikakva nova saznanja o temi i samo doprinose postojećim mišljenjima, uvelike formiranim pojednostavljenom slikom islama u masovnim medijima.

S obzirom da Fitna predstavlja kompilaciju postojećih video materijala, u specijalnu kategoriju ubrajaju se filmska djela odakle je izravno preuzet sadržaj. Kao najutjecajniji takav ističe se notorni islamofobni film Opsesija: Rat radikalnog islama protiv Zapada (engl. Obsession: Radical Islam's War Against the West) kojeg su 2005. izradili južnoafrički Jevrej Wayne Kopping i Raphael Shore, kanadsko-izraelski rabin, zaposlenik HonestReportinga i direktor Hasbare. Producenti ovog filma bili su HonestReporting, Clarion Fund i njihova matična organizacija Aiš HaTora, financijski moćna ortodoksna jevrejska grupa sa sjedištem u Jeruzalemu, usko povezana s Likudom i naseljeničkim pokretom. Drugim utjecajnim filmom navodi se Treći džihad: Vizija radikalnog islama za Ameriku (engl. The Third Jihad: Radical Islam's Vision For America) koji nosi nosi isti autorski i sponzorski potpis. Prema analitičarima iz časopisa Vrij Nederland (VN), Wilders ne samo da je preuzeo čitave scene iz Opsesije, već se javljaju istim redoslijedom. Među takvim snimkama su intervju s egipatskom djevojčicom koja vrijeđa Jevreje (scena se javlja i drugim antiislamskim filmovima), palestinsko linčovanje izraelskog špijuna na ulicama Gaze, maskirani arapski ratnici koji pozdravljaju ispruženom rukom, vandaliziranje crkve na Kosovu, te govori svih devet muslimanskih propovjednika i iranskog predsjednika Ahmadinežada. Fitna je Trećem džihadu slična prvenstveno po teorijama zavjera, s obzirom da se u potonjem također javlja naracija o "kulturnom džihadu" i tvrdi se da su CAIR i slične muslimanske organizacije dijelom "urotničkog plana islamizacije Sjedinjenih Država".

Sva tri navedena filma (Fitna, Opsesija i Treći džihad) karakterizira generalizacijski prikaz muslimana, kao i intenzivne analogije s nacizmom. Analitičari takve paralele odbacuju kao neumjesne i dodaju da su sva tri filma zapravo usporediva s antisemitskom nacističkom propagandom. Konačno, svim filmovima je zajedničko i to da koriste snimke MEMRI-ja, proizraelske propagandne organizacije poznate po falsifikatima, odnosno PMW-a kojeg vode Itamar Marcus i radikalni izraelski naseljenici. Usprkos evidentnim vezama, i Marcus i Kopping (autor Opsesije) negirali su ikakvu suradnju s Wildersom na izradi Fitne i tvrdili su da je jednostavno preuzeo njihov materijal s interneta ili DVD-a, međutim, obojica su pohvalili film i opisali ga "pozivom na buđenje". Osim sadržajnih i tematskih sličnosti, Fitni i dvama Koppingovim filmovima zajedničko je da su korišteni kao alat za identične političke agende. Godine 2008. Clarion Fund je tako uz multimilijunsku financijsku potporu DCF-a izradio 28,000.000 DVD-ova Opsesije i zajedno s neokonzervativnim DHFC-om i EMET-om dijelio ih širom Sjedinjenih Država, sve s ciljem utjecaja na ishod predsjedničkih izbora odnosno pobjede Johna McCaina, kandidata koji je obećavao veću političku i vojnu podršku Izraelu. Usto, prikazivanje Trećeg džihada u Washingtonu bilo je sponzorirano od strane Međunarodnog društva za slobodnu štampu (IFPS), ekstremne desničarske organizacije koja se ranije angažirala i na promociji Wildersove Fitne.

Ostali filmovi od kojih je Wilders crpio materijal ili inspiraciju su Islam: Što Zapad treba znati (engl. Islam: What the West Needs to Know) i Nasilno ugnjetavanje žena u islamu (engl. The Violent Oppression of Women in Islam) od Horowitzevog Slobodarskog centra (DHFC). Određeni analitičari ističu i film Nevinost muslimana (engl. Innocence of Muslims) koji dijeli sličnost u skretanju javne pozornosti na islam, a neki ga grupiraju u specifičan žanr antireligijskih (prvenstveno antiislamskih i antikršćanskih) filmova koji se pojavio kao posljedica napada 11. septembra 2001. godine.

Politički kontekst

Geert Wilders 2014.

Uzimajući u obzir da Fitna predstavlja kulminaciju Wildersove antiislamske misli, brojni stručnjaci pri analiziranju filma obrađuju evoluciju njegove političke karijere, inspirativne ličnosti, međunarodne veze i manipulacije Fitnom sa svrhom samopromocije. Wildersov ideološki razvoj dijeli se na tri faze – konzervativno-liberalnu (1989–2002), neokonzervativnu (2002–2006) i populističku fazu (2006–). Tokom prvog perioda Wilders se istaknuo kao član Narodne stranke za slobodu i demokraciju (VVD) i na njega je najveći utjecaj izvršio Frits Bolkestein, tadašnji vođa stranke koji je zastupao novi konfrontacijski politički stil tj. mješavinu neoliberalnih gledišta o ekonomiji i izraženijih konzervativnih stavova o socio-kulturnim pitanjima, uz kritike multikulturalizma i pozivanje na obnovu starih vrijednosti kao moralnih temelja društva. Krajem 1990-ih Wilders se snažno zbližio s izraelskim političarima i počeo iskazivati interes za bliskoistočnu politiku, kontrolu naoružanja i islamski ekstremizam, tvrdeći pritom da će se potonji preseliti u Evropu putem imigracije. U prvoj polovini 2000-ih udružio se s Bartom Janom Spruytom iz konzervativne zaklade "Edmund Burke" i zajedno s njim redovito je putovao u Izrael i Sjedinjene Države gdje su se upoznali s idejama i metodama neokonzervativnih organizacija, prije svega AEI-ja i HF-a. Konvergencija američkom neokonzervativizmu rezultirala je otklonom od stavova njegovog mentora Bolkesteina i tradicionalnog nizozemskog liberalizma, što se održava u četiri glavna zaokreta.

U prvom redu, Wilders je postao vjerni pobornik Bushovg rata protiv terorizma i podržao je američke intervencije u Afganistanu i Iraku, kao i otvaranje zatočeničkog kampa u Guantanamu. Zajedno s Ayaan Hirsi Ali također je tražio angažman Evropske unije (EU) na "demokratizaciji Bliskog Istoka", te pod izgovorom antiterorističke borbe zagovarao vojni napad na Iran, Siriju i Saudijsku Arabiju. Drugo, Wilders je počeo zastupati sve vrste radikalnih mjera protiv potencijalnih prijetnji za nizozemsku nacionalnu sigurnost, često po uzoru na američke i izraelske modele. Takve mjere uključuju uvođenja izvanrednog stanja, preventivnih i administrativnih pritvaranja, te denaturalizacije i deportacije osumnjičenika (ne samo terorista već i radikalnih imama i marokanskih kriminalaca). Treće, počeo je istupati protiv sistema, tvrdeći da progresivistička elita "zloupotrebljava demokraciju" i da "provodi indoktrinaciju putem javne televizije". Konačno, najznačajnija promjena u Wildersovim stavovima bila je pojava žestokog animoziteta prema islamu i muslimanima – inspiriran neokonzervativcima poput Daniela Pipesa i Normana Podhoretza, počeo je identificirati islam kao "totalitarnu ideologiju nalik komunizmu i fašizmu" i kao "prijetnju Zapadu" (kao i Hirsi Ali), odnosno tražiti potpunu asimilaciju muslimana i kulturnu eliminaciju islama u Nizozemskoj. Tokom 2001. i 2002. na Wildersovu preobrazbu bitno je utjecao i Pim Fortuyn kao utemeljitelj nizozemske nove desnice, pokreta kojeg karakterizira kritika navodne progresivne hegemonije, skepsa glede socijalne države, te konstrukt moralno zlog neprijatelja (niz. feindmarkierung) kojem se treba suprotstavljati svim sredstvima. U ulogu tog društvenog antipoda postavljeni su muslimanski imigranti.

Premda su na prijelazu u 21. vijek brojni komentatori vidjeli Wildersa kao novog lidera VVD-a, krajem ljeta 2004. napustio je stranku zbog rezolutnog odbijanja prijema Turske u EU i tako postao nezavisnim članom parlamenta. Dvije godine kasnije utemeljio je Stranku za slobodu (PVV) čime je otpočela nova – populistička, ultradesničarska i etničko-nacionalistička faza njegove političke karijere. Počeo je zastupati iredentizam prema Flandriji, promoviranje nacionalnog ponosa u školama i skepticizam prema EU i njenom širenju. Međutim, najdrastičnija promjena u njegovim nastupima i intervjuima bila je manifestacija radikalnijih oblika islamofobije. Pozivajući se na Orianu Fallaci, tvrdio je da "ne postoji umjereni islam" i da je Kuran "fašistička knjiga" odnosno "islamski Mein Kampf", te predložio njenu zabranu u Nizozemskoj. Islam je dodatno nazivao "bolesnom ideologijom Alaha i Muhameda", a u razgovoru za Fox News izjavio je da nije kulturni relativist i da svoju kulturu smatra "boljom od retardirane islamske kulture". Svoju poziciju opetovano je pravdao argumentima da "štiti zapadnjačko nasljeđe zasnovano na kršćanstvu, judaizmu i humanizmu". Wilders se istovremeno počeo pozivati i na razne apokaliptične teorije zavjere, počevši od nazivanja muslimanske imigracije "trojanskim konjem" za islamizaciju i kolonizaciju Evrope (koncept Evrabije od Bat Ye'or), zatim na navodni međucivilizacijski rat između islama i kršćanskog Zapada, te na tukiju kao tobožnje svemuslimansko urotničko sredstvo zavaravanja zapadnjaka. Navedeni stavovi u praksi su se odrazili kroz žestoko protivljenje imigraciji (često nazivano novim makartizmom) odnosno zahtjevima za potpunom marginalizacijom muslimana – pozivao je da se milijuni "neasimiliranih" izbace iz Evrope, doseljavanja je opisivao "cunamijem islamizacije" i tražio je uvođenje poreza za "krpenoglave". Osim muslimana, na meti ksenofobnih i vulgarnih ispada našli su mu se još doseljenici iz Istočne Evrope i Nizozemskih Antila.

Evoluciji Wildersove političke karijere pogodovali su višestruki faktori – javno raspoloženje, masovni mediji i internacionalni politički trendovi. Naime, sredinom 2000-ih godina Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) zabilježila je porast ksenofobije i islamofobije u Nizozemskoj i ostatku Evrope. U samoj Nizozemskoj, osobito nakon 2004. godine, islam je često percipiran kao monolitni blok i poistovjećivan s ekstremizmom, religijskim fašizmom, gušenjem prava žena, ubojstvima iz časti i burkama, drugim riječima sa svim nekompatibilnim liberalnoj demokraciji. Oblikovanju takve perspektive doprinijeli su zapadnjački mediji (shodno njima i nizozemski) i to zbog nerazlikovanja etniciteta i religije, nepružanja balansiranog pristupa o pitanjima imigracije i generalizacija muslimana kao terorista, što je rezultiralo jačanjem rasizma i napadima na muslimane. Zabrinutost zbog takvog razvoja događaja izrazilo je Evropsko vijeće, optuživši Nizozemsku da previše podilazi ultradesničarskim strankama. Sam Wilders nije prvi evropski političar koji je islam i multikulturalizam postavio u fokus glavnog problema na kontinentu, uzimajući u obzir da se još od 1990-ih pojavio niz individua i grupa s istim stajalištima. Među strankama nalik njegovom PVV-u ističu se Flamanski interes (VB), Nacionalni front (FN), Švicarska narodna stranka (SVP), Slobodarska stranka Austrije (FPÖ), Danska narodna partija (DF), Istinski Finci (PS), Švedski demokrati (SD), Jobbik, Sjeverna liga (LN) i Nacionalna alijansa (AN). Većini takvih zajedničko je da šire teorije zavjere o islamskom osvajanju Evrope, a jedan od relativno novijih fenomena je da se služe pravima žena i homoseksualaca kao pokrićem za radikalne ksenofobne stavove. Slične antiislamske tendencije nisu prisutne samo kod ekstremne desnice već i kod stranaka desnog centra. Kao pojedinci koji su na Wildersov način vješto iskorištavali islamofobiju za samopromociju navode se Martin Amis i Christopher Hitchens u Engleskoj, Michel Houellebecq u Francuskoj, te Oriana Fallaci u Italiji.

Inspirativne ličnosti

Slijeva nadesno: Pim Fortuyn, Theo van Gogh i Ayaan Hirsi Ali, trojac kojeg se smatra ključnom inspiracijom za Wildersov antiislamski aktivizam

Među najinspirativnijim ličnostima prvi se ističe Frits Bolkestein, šef VVD-a od kojeg je Wilders 1990-ih preuzeo ideje o superiornosti zapadnjačkih vrijednosti odnosno kritike multikulturalnog društva i imigracijske politike. Međutim, Bolkestein je ujedno zagovarao slobodu religije, međukulturalni dijalog, prijem Turske u EU i osudu američkih intervencija na Bliskom Istoku, po čemu se bitno razlikuje od Wildersovih stavova razvijenih tokom neokonzervativne faze. Druga utjecajna ličnost u prijelaznoj ideološkoj fazi bila je Bart Jan Spruyt, protestantski pisac koji je zajedno s Wildersom crpio ideje od američkih neokonzervativaca i na čijoj se interpretaciji nizozemskog konzervativizma temelji PVV-ov osnivački statut. Wilders je ipak ubrzo nakon utemeljenja krenuo u novom smjeru (populizam), napuštajući pritom određene stavove odnosno usvajajući nove.

U trojac kojeg se smatra ključnom inspiracijom za Wildersov antiislamski aktivizam spadaju Pim Fortuyn, Theo van Gogh i Ayaan Hirsi Ali. Fenomen nove ultradesnice pripisuje se Fortuynu, otvorenom homoseksualcu i populističkom političaru koji je prvi u Nizozemskoj počeo s agresivnim ispadima protiv muslimana, napadajući islam kao "antizapadnjačku" i "nazadnu" kulturu. Usprkos tome što se Fortuyn i Wilders zapravo nikad nisu ni sreli, često ih se smatra istomišljenicima s obzirom da su obojica kritizirali progresivizam i zagovarali antiimigracijsku politiku, građanski nacionalizam umjesto nativizma, te načela prosvjetiteljstva. Uzimajući u obzir pozive da se zabrani Kuran, uvede specijalni porez za imigrante i prognaju neintegrirani muslimani, Wilders se u odnosu na njega ipak pokazao kao dosta radikalniji. Fortuynova karijera okončana je 2002. kada ga je usmrtio radikalni aktivist za zaštitu okoliša, čime je otvoren put za političare sličnog kova, među njima i samom Wildersu.

Stavovi Fortuyna jako su utjecali i na Thea van Gogha, suradnika Hirsi Ali i aktivista koji je također gradio popularnost na islamofobiji i skončao kao žrtva atentata 2004. godine. I Fortuyn i van Gogh vremenom su kod Wildersa i nizozemskih ultradesničara stekli status junačkih mučenika, zaštitnika zapadnjačkih vrijednosti i boraca za "istinu" o islamu, muslimanima i imigraciji. Kao bliska Wildersova suradnica i istomišljenica ističe se još Ayaan Hirsi Ali, oportunistička političarka koja je karijeru gradila na raznim manipulacijama, uključujući lažiranje vlastite biografije zbog dobivanja azila. Popularnost u Nizozemskoj stekla je tvrdnjama da je genitalno sakaćenje "islamska" praksa i da je emancipacija žena isključivo zapadnjački i sekularni fenomen, a zajedno s Wildersom dodatno je pozivala na "liberalni džihad" tj. vojni intervencionizam po bliskoistočnim zemljama. Njeni stavovi svejedno se drže blažim od Wildersovih s obzirom da je povezivao islam sa svakom mogućom vrstom problema (kriminalom, ubojstvima, nezaposlenosti). Nakon izbijanja afere oko krivotvorenja životopisa i prijetnji ministrice Verdonk da će joj poništiti državljanstvo, Hirsi Ali se 2006. preselila u Sjedinjene Države i zaposlila na neokonzervativnom Američkom poduzetničkom institutu (AEI), što je u konačnici omogućilo Wildersu da zauzme njeno mjesto na nizozemskoj političkoj sceni. Ostale ličnosti koje su utjecale na razvoj njegove islamofobije još su Oriana Fallaci, Daniel Pipes i Norman Podhoretz.

Međunarodne veze

Brojni analitičari ukazuju da je Wilders samo karika u lancu dobro organizirane i financirane antiislamske kampanje. Dotični se postavio u ulogu centralne figure takvog kontinentalnog pokreta, predvodeći masu političara i aktivista koji žestoko napadaju muslimane i predstavljaju se kao obični ljudi umorni od ograničenja političke korektnosti. U Evropi, njegovi glavni suradnici su britanski konzervativni političari Malcolm Pearson i Caroline Cox. Njihov savez kritičari opisuju "problematičnim", ističući da je potonja suosnivačica radikalnog One Jerusalema i patron evangeličkim organizacijama koje se bore protiv abortusa i LGBT prava. Osim s britanskim dvojcem, Wilders je na promoviranju Fitne u Evropi surađivao i s više drugih ultradesničarskih odnosno populističkih stranaka i organizacija. Ipak, njegovi najbliži politički saveznici nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu, što je karakteristika po kojoj se PVV generalno bitno razlikuje od navedenih evropskih grupa. Među američkim krugom kooperanata izdvajaju se republikanski senator Jon Kyl, Frank Gaffney iz CSP-a, konzervativni aktivist David Horowitz iz DHFC-a, Daniel Pipes iz MEF-a, Robert Spencer s Jihad Watcha i Pamela Geller. Zajedničko svim navedenima je da kao i Wilders propagiraju navodnu prijetnju uništenja Izraela i islamizacije Zapada.

Poseban slučaj predstavlja Wildersov čvrst odnos s Izraelom, državom u kojoj je proveo mladost i koju je posjećivao na desetine puta. Još tokom karijere u VVD-u izražavao je simpatije prema izraelskoj politici i upozoravao na potencijalnu prijetnju od iranskog balističkog programa, međutim, njegovi stavovi bili su prilično umjereni – zalagao se za postizanje izraelsko-palestinskog mira, zgražavao se nad sigurnosnom ogradom i kritizirao Ariela Šarona zbog iste. Izraelska veza pomogla je Wildersu da se ogradi od fašizma koji se pokazao fatalnim za ranije nizozemske populističke stranke. U prijelaznoj neokonzervativnoj fazi postao je ekstremniji i počeo otvoreno poticati vojne napade na izraelske regionalne suparnike (Iran i Siriju), a još drastičnija radikalizacija nastupila je nakon osnivanja PVV-a kada se zbližio s neocionistima i izraelskim naseljenicima, osobito Avigdorom Liebermanom iz Jisra'el bejtenua odnosno Arjom Eldadom iz Hatikve i Nacionalne unije (HH). Najednom je počeo nazivati Izrael "bedemom civilizacije", zagovarati izraelsku aneksiju Zapadne Obale i progon svih Palestinaca u Jordan.

Fitna, za koju brojni analitičari navode da nosi snažnu proizraelsku poruku, prikazivana je u Kanadi posredstvom lokalnih cionističkih organizacija, kao i u jeruzalemskom Memorijalnom centru Menahem Begin (zbog odbijanja Kneseta) pod pokroviteljstvom ACPR-a. Jedan od glavnih distributera filma bila je grupa Ruder Finn, proizraelska PR-kompanija koja se dvije godine ranije aktivno angažirala na izvrtanju izjava tadašnjeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada, povlačenju paralela između dotičnog i Hitlera, te propagiranju tobožnje opasnosti od iranskog izazivanja "nuklearnog holokausta". Usprkos tome što su na jeruzalemskoj konferenciji sudjelovali samo neocionisti i američki neokonzervativci, Wilders je najavljivao ambiciozni plan okupljanja "svih evropskih domoljuba protiv džihada" pod jednu krovnu organizaciju, do čega naposljetku nije došlo. Nizozemski analitičari na temelju navedenih političkih veza i korištenog video materijala ističu izglednu mogućnost da iza pseudonima "Scarlet Pimpernel" i izvora financiranja filma stoje upravo ekstremistički izraelski naseljenici.

Rast popularnosti

Da nije bilo njegove mržnje prema islamu, Geert Wilders bi ostao provincijski nizozemski parlamentarac malog značaja. Danas je svjetski poznat, uglavnom zbog traženja zabrane Kurana u svojoj zemlji, te zbog izrade sirovog kratkog filma koji prikazuje islam kao terorističku religiju.

 Ian Buruma

Analitičari su suglasni u procjeni da je Fitna izuzetno pomogla Wildersu u proboju na nacionalnoj i međunarodnoj političkoj sceni, a neki navode da bi bez filma ostao običan provincijski parlamentarac malog značaja. Dvije godine prije objave Fitne, na generalnim izborima 2006. Stranka za slobodu (PVV) osvojila je devet od 150 zastupničkih mjesta u Predstavničkom domu i time postala peta najjača stranka u državi. Takav rezultat navodi se kao relativno loš i njegovi uzroci ležali su u suradnji s nepopularnim Nacionalnim frontom (FN) i Flamanskim interesom (VB), odnosno u prisustvovanju neofašista i neonacista na stranačkim skupovima. Međutim, anketa de Hondove agencije Peil pokazala je da bi Wilders osvojio dodatnih šest parlamentarnih mjesta u slučaju da su izbori održani dan nakon objave filma.

Popularnost PVV-a kontinuirano je rasla i na sljedećim izborima održanim 2010. osvojili su čak 24 mjesta, postavši tako trećom najjačom strankom. Određeni analitičari značaj Fitne donekle umanjuju i tvrde da se njeno postavljanje na internet nije toliko odrazilo na anketne rezultate prvih par mjeseci, te da je do naglog uspona PVV-a došlo tek nakon dezintegracije konkurentske stranke Ponosni na Nizozemsku (TON) od Rite Verdonk. Usprkos rastu popularnosti, najvećim Wildersovim neuspjehom smatra se izostanak toliko priželjkivanih nereda i većih političkih promjena. Fitna je svejedno doprinijela jačanju islamofobije u Nizozemskoj, polarizaciji društva i izraženijoj diskriminaciji muslimana. Također, Wildersov aktivizam doveo je i do jačanja rasizma diljem zemlje, čemu se ponajviše suprostavljaju organizacije predvođene lokalnim muslimanskim aktivistima (poput Mirijam Aurag).

Reakcije

Reakcije prije objave

Reakcije na Fitnu uslijedile su još mjesecima prije njenog objavljivanja na internetu, počevši od 28. novembra 2007. kada je desničarski list Telegraaf objavio članak pod naslovom "Wildersov provokativni film". Ubrzo je pokrenuta lavina novih reportaža o filmu, u čemu su lokalno prednjačili konzervativni dnevni listovi Volkskrant, Trouw i Reformatorisch Dagblad, dok je na globalnoj razini bilo popraćeno od američkog New York Timesa do indonezijskog Jakarta Posta. Njihove glavne teme bile su špekulacije o eskalaciji tenzija, datumu objavljivanja i istinitosti sadržaja. Period iščekivanja na koncu se pokazao kao krucijalan za javni život Fitne jer je usprkos fizičkoj odsutnosti dobila spektakularne količine pažnje, ne samo po masovnim medijima već i u političkim diskusijama odnosno javnim glasinama. Nekoliko sedmica uoči najave u Telegraafu, Wilders je obznanio svoj projekt pojedinim vladinim dužnosnicima, alarmiravši pritom nacionalnog koordinatora za antiterorizam Tjibbea Joustru, ministra pravosuđa Ernsta Hirscha Ballina, ministricu unutrašnjih poslova Guusje ter Horst i ministra vanjskih poslova Maximea Verhagena. Prvotna reakcija među političkim vrhom bila je relativno blaga, iako je ter Horst sedmicu prije novinske objave upozorila gradonačelnike nizozemskih gradova na potencijalne napetosti. Međutim, nakon što je krajem novembra o filmu informirana i javnost, pretpostavljena nasilna reakcija kod domaćih i stranih muslimana postala je dominantna tema u medijima i jako je utjecala na formiranje službenih vladinih izvješća.

Prvi odgovor na najavu došao je od ministra Hirscha Ballina iz Kršćansko-demokratskog apela (CDA), koji je pozvao Wildersa da izbalansira slobodu izražavanja s poštovanjem i dijalogom, dodavši da je "validna rasprava moguća samo uz poštivanje tuđih uvjerenja". Apriornu izjavu također je dao i ministar Verhagen (CDA), naglasivši da Wildersovi osobni stavovi nisu odraz onih nizozemske vlade u cjelini. Ostali političari odbijali su iznijeti subjektivno ili stranačko stajalište, ističući da ne mogu unaprijed komentirati neobjavljen film – jedna od takvih bila je Femke Halsema, liderka Zelene ljevice (GL). Istovremeno, nizozemska vlada se unatoč nepoznatom filmskom sadržaju pripremila na najgori mogući scenarij reakcija, naglašavajući da je spremna provesti mjere u slučaju izbijanja nemira. Njeni službenici generalno su bili toliko zabrinuti zbog potencijalnih reperkusija da je Verhagen optužio Wildersa da svojim provokacijama stavlja Nizozemce diljem svijeta u opasnost. Uz vladu i tajnu policiju, slično mišljenje izrazili su i dužnosnici van Nizozemske, poput NATO-vog generalnog sekretara Andersa Fogha Rasmussena. Wilders je uzvratio da nema takvih namjera i da "jest loše" ukoliko se dogodi, ali da to "nije njegov problem". Ova politička prepucavanja bila su senzacionalistički popraćena u brojnim nizozemskim medijima.

U međuvremenu, gledišta nizozemskih muslimana bila su marginalizirana tj. pod sjenom daleko istaknutijih senzacionalističkih i špekulativnih vijesti, raportiranih (i produciranih) od strane medijskih glasila. Analitičari ističu da je takva praksa u skladu s općom tendencijom nacionalnih rasprava o islamu, pri čemu se muslimane sistematski isključuje iz aktivnog sudjelovanja. Usprkos tome što je velik broj nemuslimanskih komentatora (od političara do medija) predviđao salve bijesa i nasilja kao odgovor na predstojeći film, u dokumentiranim muslimanskim reakcijama zapravo nije bilo nikakve panike. Primjerice, dan nakon najave Trouw je objavio članak "Muslimani sliježu ramenima na Wildersov film o islamu" pozivajući se na članove internetskog portala Maroc.nl, Platforme za strance u Rijnmondu (niz. Platform Buitenlanders Rijnmond, PBR) i Glasa marokanskih demokrata u Nizozemskoj (niz. Stem van Marokkaanse Democraten Nederland, SMDN), navodeći pritom da su svi odreda mirno reagirali na javno obznanjivanje. Iznimka među ovim prevladavajućim reakcijama bila je izjava Abdelmadžida Hajruna, čelnika Nizozemskog muslimanskog vijeća (niz. Nederlandse Moslimraad, NMR), čiji su komparativno drastični komentari o strahu da bi "alohtona mladež mogla paliti automobile po ulicama" selektivno preuzeti i naširoko cirkulirani u masovnim medijima. Interes je istovremeno postajao toliko jak da su na nizozemskim univerzitetima održavana predavanja o još neprikazanom filmu.

Drugi i dramatičniji val anticipacijskih reakcija nastupio je u drugoj polovini januara 2008. kada se bližio najavljeni datum objave filma odnosno kada je predsjednik vlade proglasio izvanrednu situaciju. Javna polemika je eskalirala, politički pritisak i medijska popraćenost intenzivirali, uz razliku da su se slutnje iščekivanja i straha proširile i van državnih granica. Naime, ovoga puta oči međunarodne javnosti bile su uprte u Nizozemsku i stoga se više nije raspravljalo samo o potencijalnim lokalnim izgredima nego i onim globalnim, kao i o izglednim neprijateljskim reakcijama političkih i vjerskih vođa muslimanskog svijeta. Učestale medijske reportaže o vladinim pripremnim i preventivnim mjerama samo su doprinijele ovom vidu moralne panike i dodatno rasplamsale osjećaj nadolazeće opasnosti. Premijer Jan Peter Balkenende preuzeo je ulogu glavnog posrednika krize, distancirao se od filma u ime vlade i pozvao Wildersa na otkazivanje prikazivanja, uz obrazloženje da bi ono moglo naškoditi nacionalnoj sigurnosti, nizozemskim državljanima u inozemstvu i ekonomskim interesima. U cilju smirivanja situacije, ministrica integracije Ella Vogelaar (PvdA) konzultirala se s islamskim organizacijama i zatražila da je kontaktiraju prije bilo kakvog javnog reagiranja, državni sekretar za socijalna pitanja Ahmed Abutaleb (PvdA) pozvao je lokalne muslimane da se "drže zajedno" s ostalim Nizozemcima, a ministrica unutrašnjih poslova ter Horst upozorila je sve policijske, vatrogasne i hitne medicinske službe da budu pripravni i usredotočeni.

Zbog bojazni od ponavljanja danske krize (dvije godine ranije), mjere predostrožnosti poduzete su i na međunarodnom planu. Nizozemska ambasada u pakistanskom Islamabadu postavila je obavijest o filmu na svom web-sajtu i uputila veleposlanike da prijave sve javne reakcije, dok su u brojnim muslimanskim državama izrađivani i planovi evakuacije nizozemskih državljana. Tokom februara također su provedeni razgovori s Evropskom unijom i Arapskom ligom prilikom kojih je Abutaleb upozorio da bi nasilne reakcije na film bile "upravo ono što Wilders želi". Službeni Teheran pozvao je na zabranu filma s obrazloženjem da "krši prava svih muslimana", egipatski ministar vanjskih poslova Ahmed Abul Gejt opisao je "žalosnim" da evropski političari grade popularnost napadajući religiju drugih, a Pakistan je u znak diplomatskog protesta privremeno opozvao svog veleposlanika iz Den Haaga. Usto, po pakistanskim gradovima zabilježeni su i organizirani prosvjedi, kao i u Afganistanu, Indoneziji i samoj Nizozemskoj. Vlade Pakistana, Indonezije, Turske i Tajlanda dodatno su pokušale blokirati YouTube i tako onemogućiti distribuciju filma. Komentirajući ovakav razvoj događaja, ministar vanjskih poslova Verhagen istaknuo je da se imidž Nizozemske ne narušava samo u državama poput Irana, Sirije i Sudana, već i u prozapadnim zemljama poput Indonezije, Kuvajta i Jordana. Također, pozvao je EU na solidarnost s nizozemskom vladom i njenim stavom prema filmu.

Treći i posljednji val reakcija prije objave uslijedio je polovinom februara 2008. kada je Wilders razotkrio naslov filma (Fitna), iza čega je nastupila žustra javna rasprava o tome treba li vlada zabraniti film ili ne. Kao glavni argumenti za cenzuru navođeni su zabrinutost za nizozemske kompanije i građane u inozemstvu, odnosno neminovno ugrožavanje državne sigurnosti. Premijer Balkenende tako je ustvrdio da nije pitanje hoće li biti nemira, već "kada i gdje će doći do eskalacije". S druge strane, protivnici zabrane invocirali su pravo na slobodu izražavanja i inzistirali da vlada ne može blokirati prikazivanje na temelju nepoznatog i špekulativnog sadržaja, što se u konačnici pokazalo presudnim za odluku. Sam Wilders opetovano je isticao da potencijalni incidenti "nisu njegov problem" i odbio je ponudu čelnika antiterorističkog odjela Tjibbea Joustre da pregleda film i utvrdi potrebne sigurnosne mjere. Također, prozivao je premijera za "kukavičluk" i opisivao vladu kao "primjer slabe i propale političke korektnosti", tvrdeći da će sve to biti kompenzirano njegovim filmom i da će otvoriti "objektivnu" raspravu o islamu. Krajem februara, američki Fox News izvijestio je da Wilders dobiva prijetnje smrću od članova al-Kaide, no informacija se kasnije pokazala neistinitom.

Reakcije u Nizozemskoj

U ime nizozemske vlade, želio bih reagirati na internetski film g. Wildersa. Film prikazuje slike nasilnih djela i tvrdi da su islam i Kuran odgovorni za iste. Vlada osuđuje takve postupke i one koji su ih počinili. Film izjednačava islam s nasiljem, no mi odbacujemo takvu interpretaciju jer velika većina muslimana odbacuje ekstremizam i nasilje. Štoviše, žrtve toga često su sami muslimani i stoga žalimo što je g. Wilders objavio ovaj film. Vjerujemo da nema nikakvu drugu svrhu osim vrijeđanja. Međutim, uvrijeđenost se nikada ne smije koristiti kao izgovor za agresivnost i prijetnje. Vlada je ohrabrena inicijalnim suzdržanim reakcijama nizozemskih muslimanskih organizacija. Muslimani, kršćani i ljudi drugih uvjerenja mogu lako živjeti zajedno u miru. Problem nije religija, nego zloupotreba religije za sijanje mržnje i netolerancije, zbog čega pozivamo na poštivanje svačijih najdubljih uvjerenja. Svjesni smo briga i emocija u međunarodnoj muslimanskoj zajednici proizašlih zbog filma. Nedavno smo razgovarali s mnogim ljudima u zemlji i inozemstvu o promicanju međusobnog razumijevanja, i nastaviti ćemo takvim smjerom. Nizozemska vlada zalaže se za društvo u kojem sloboda i poštovanje idu ruku pod ruku, a takvo društvo zahtjeva posvećenost i predanost. Protivimo se ekstremizmu i svatko tko prekrši zakon biti će strogo kažnjen. Riješimo probleme radeći skupa, prionimo jedni drugima i izgradimo pouzdanje i povjerenje. Pobijedimo predrasude zajedno, sigurno ćemo uspjeti.

 J. P. Balkenende, premijer Nizozemske

Usprkos silnoj medijskoj pompi, atmosfera nakon internetske objave Fitne bila je mirna i obilježena službenim osudama antiislamske poruke filma, pristignutih od nizozemskog premijera, vlade i istaknutih političara. Prvi se oglasio predsjednik vlade Jan Peter Balkenende, izdavši vladino priopćenje za javnost (v. desno) u kojem se decidirano odbacuje predbacivanje zlodjela Kuranu i izjednačavanje islama s nasiljem, uz napomenu da velika većina muslimana odbacuje ekstremizam i da su nerijetko sami žrtve istog. Nadalje se izražava žaljenje zbog objavljivanja filma jer nema nikakvu drugu svrhu osim vrijeđanja, ali se istovremeno napominje da uvrijeđenost ne smije biti izgovor za agresivnost i prijetnje, odnosno upozorava da će svatko tko prekrši zakon biti strogo kažnjen. Priopćenje dodatno hvali suzdržanu reakciju nizozemskih muslimanskih organizacija, ističe da nije problem religija već zloupotreba religije za sijanje mržnje i netolerancije, te na kraju poziva na zajedništvo, suradnju i povjerenje.

Balkenendeov pristup analitičari uspoređuju s onim švedskog premijera Fredrika Reinfeldta koji je 2007. slično reagirao na kontroverzu Vilksovih karikatura, ostvarivši produktivan dijalog s lokalnom muslimanskom zajednicom i poslavši snažnu poruku islamskom svijetu da vlasti ne podržavaju stajališta autora. Na identičan način, nizozemska vlada se ogradila od Fitne i Wildersovih stavova, iako se očitovala da dotični zadržava pravo na slobodu izražavanja. Osim vlade, ovu poziciju također je zauzela i većina nizozemskih političara. Glavna tema među parlamentarcima bila je usmjerena na Wildersove motive i svi su bili suglasni da je riječ o pokušaju generiranja straha.

Mariëtte Hamer iz Radničke stranke (PvdA) osudila je filmsku poruku kao "anksioznu", a Jan Marijnissen iz Socijalističke stranke (SP) opisao ju je "paranoidnom". Mark Rutte iz Narodne stranke za slobodu i demokraciju (VVD) nazvao je Wildersa "političkim piromanom", dok ga je Alexander Pechtold iz Demokrata 66 (D66) opisao kao "izuzetno preplašenog čovjeka". Svi navedeni komentari naišli su na velik odjek u domaćim medijima. Arnoud van Doorn, jedan od bliskih Wildersovih stranačkih kolega iz PVV-a i sudionik na produkciji Fitne, ranih 2010-ih distancirao se od filma, stranke i njihove islamofobije, te 2013. konvertirao na islam. Uz političare, nezadovoljstvo filmom izrazili su i poslovni odnosno radnički vođe koji su strahovali od međunarodnog bojkota nizozemskih proizvoda, a neke multinacionalne kompanije najavile su i tužbu protiv Wildersa ukoliko dođe do problema u vanjskoj trgovini.

Reakcija nizozemskog javnog mnijenja bila je pretežito negativna i film je naišao na ekstenzivne kritike muslimanskih i nemuslimanskih organizacija i individua. Studije iz jula 2008. pokazale su da je Fitnu pogledalo 52 % Nizozemaca (71 % muškaraca i 29 % žena), odnosno da je 11 – 18 % populacije izrazilo pozitivan, 26 – 40 % suzdržan i 44 – 63 % negativan stav. Također, ista istraživanja ukazala su da gledanje filma jest utjecalo na jačanje animoziteta prema muslimanima i imigrantima. Analitičari kao dodatan zabrinjavajući podatak ističu da se Fitna pokazala efikasnom kod ciljane publike, uzimajući u obzir anketne rezultate de Hondove agencije Peil prema kojima 49 % gledaoca vjeruje da je film istinit (provedeno dan nakon premijere). Nasuprot tome, stotine antirasističkih aktivista održalo je nenasilne prosvjede na ulicama nizozemskih gradova, argumentirajući da film samo doprinosi postojećem raspoloženju mržnje i tjeskobe u Nizozemskoj. Glavni organizator skupa u Amsterdamu bila je udruga Nizozemska priznaje boje (niz. Nederland Bekent Kleur, NBK). U nizozemskim medijima, karikaturisti i intelektualci ridikulizirali su Wildersa.

Nakon virtualne premijere, oči nizozemske javnosti bile su uprte u lokalnu muslimansku zajednicu, međutim, njihovi autoriteti dali su suzdržane odgovore i uspješno su se angažirali na smirivanju globalnih reakcija, a neki među njima čak su izrazili olakšanje poslije gledanja filma. Muhamed Rabai, čelnik Marokanskog nacionalnog vijeća (niz. Landelijk Beraad Marokkanen, LBM), poručio je građanima islamskih zemalja da su nizozemski muslimani u najboljoj poziciji za analiziranje situacije u državi i za determiniranje odgovora Wildersu, pozvavši ih pritom da slijede njihovu strategiju i izbjegavaju nasilne incidente jer će svaki sukob s Nizozemskom značiti i koliziju s njima samima. Fitnu su osudile i druge muslimanske organizacije, među njima i Arapska evropska liga (niz. Arabisch-Europese Liga, AEL) koja je prozvala Wildersa za rasizam. Brojni muslimanski građani u Nizozemskoj bili su uvrijeđeni, ljuti i uzrujani zbog filma, ali ujedno i svjesni da uradak ne odražava stavove političkog vodstva. Suzdržane reakcije zabilježene su i u komentarima po islamskim internetskim forumima gdje je apelirano na mirne odgovore i proteste protiv filma. Podršku muslimanskoj zajednici izrazio je i Centralni jevrejski odbor (niz. Centraal Joods Overleg, CJO), krovna organizacija nizozemskih Jevreja, kritiziravši filmski fokus na antijevrejska propovijedanja kao kontraproduktivan i osudivši generalizacijski odnosno stereotipni prikaz muslimana kao terorista.

Najvećim neuspjehom Fitne drži se činjenica da film nije izazvao nikakve nasilne reakcije i nerede, usprkos žarkim željama samog Wildersa, kao i predviđanjima medija, političara i policijskih službi. Prosvjedi protiv filma jesu održani, međutim, bili su relativno malobrojni i nenasilnog karaktera. Euforiju oko iščekivanih nemira analitičari opisuju humorističnom, navodeći da su ljudi zbog praćenja TV-programa napuštali radna mjesta i da su se horde reportera satima skupljale na frekventnim javnim mjestima, iako nije bilo ničeg za izvijestiti. Razlozi neučinkovitosti filma su višestruki i u prvom redu navode se kinematografska neprofesionalnost, vulgarna estetika i očita manipulativna retorika, zbog čega ga publika nije doživljavala ni objektivnim ni provokativnim. Drugi važan faktor bio je angažman nizozemske vlade protiv Wildersa odnosno njihova uska kooperacija s lokalnom i globalnom muslimanskom zajednicom, što eksperti ističu kao dobar model za potencijalne tenzije u budućnosti. Konačno, ključnim faktorom pokazale su se indiferentne reakcije samih muslimana, parcijalno uvjetovane razumijevanjem da su vlasti protiv prikazivanja i sadržaja Fitne. Njihove odgovore i pozive na mir analitičari dovode u proturječnost s filmskom porukom o tobožnjoj "nasilnoj prirodi islama". Kao i u Nizozemskoj, neredi nisu zabilježeni ni u muslimanskim zemljama, niti su se ostvarila predviđanja o ekonomskom bojkotu – jedini ovjereni primjer bila je trgovina u Omanu koja je bojkotirala nizozemske i danske proizvode. Godinama nakon premijere film više nije bio predmetom kontroverzi i među stanovnicima Nizozemske očvrsnula je raširena percepcija o njegovom debaklu.

Međunarodne reakcije

Objava Fitne također je rezultirala negativnim reakcijama i prigovorima na međunarodnoj razini, osobito od strane političkih dužnosnika iz muslimanskih i arapskih zemalja. Saudijska ambasada u Den Haagu napomenula je da je film pun grešaka i netočnih navoda, što bi moglo dovesti do mržnje prema muslimanima. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova opisao je film odvratnim i pozvao na obustavu daljnjeg prikazivanja. Indonezija je nazvala film uvredom za islam, skrivenom pod krinkom slobode izražavanja, a njen predsjednik Susilo Bambang Judojono Wildersu je potpisao doživotnu zabranu ulaska u zemlju. Pakistan je cenzurirao YouTube na period od jednog dana tj. sve dok film nije uklonjen. Indonezijska i pakistanska vlada dodatno su izdale upozorenja web-sajtovima da će biti blokirani na nacionalnom nivou ukoliko prikažu film. Osude Fitne pristigle su i iz Turske koja je krajem 2009. objavila da neće primiti nizozemsku parlamentarnu delegaciju ako Wilders bude među njima. Ukupno 26 ambasadora iz većinski muslimanskih država pozvalo je nizozemske vlasti da zabrane film. Navedene političke opaske bile su popraćene manjim prosvjedima po gradovima Afganistana, Indije, Pakistana i Južne Afrike, proteklih bez ikakvih incidenata. Filipinska vlada izrazila je solidarnost s islamskim svijetom i osudila sadržaj filma, uz napomenu da eventualne nasilne reakcije neće smatrati opravdanima. Oštre kritike na račun Fitne uputili su još Australija, danski ministar vanjskih poslova Per Stig Møller, te brojni drugi evropski diplomati. Wildersovi pokušaji prikazivanja filma naišli su na odbijenicu od češkog parlamenta, izraelskog Kneseta, parlamenta Evropske unije i britanskog Doma lordova, a britanska ministrica unutrašnjih poslova Jacqui Smith dodatno mu je izrekla šestomjesečnu zabranu ulaska u zemlju.

(1) Najoštrije osuđujemo ovaj očiti pokušaj napada na islam i njegove svetinje, koji zloupotrebljava vrijednosti tolerancije na kojima je uspostavljena suvremena Evropa.
(2) Cijenimo i aplaudiramo usvojenom stavu nizozemske vlade o osudi ove gole agresije i pozivamo evropske političare da postupe odgovorno i okončaju val mržnje i animoziteta usmjeren protiv muslimana.
(3) Pozivamo mudre i odgovorne ljude u evropskim društvima da ustraju protiv takvih koji zloupotrebljavaju slobodu izražavanja i rabe je za promoviranje poruka mržnje.
(4) Nadalje, pozivamo muslimane da usvoje mudar stav pri obrani svoje vjere, da se ne daju isprovocirati jer takve reakcije koriste ciljevima navedene zlonamjerne manjine, te da u suočavanju slijede civiliziran pristup koji utjelovljuje toleranciju islama.
(5) Naglašavamo da smo partneri svim mudrim inicijativama i da ćemo poduprijeti sve odgovorne akcije čiji je cilj okončavanje ovog vala mržnje protiv muslimana. Njegujemo sve čime se postiže miran suživot između pripadnika različitih kultura i religija.

 priopćenje Organizacije islamske konferencije (OIC)

Uz dužnosnike i vlade specifičnih država, protiv Fitne su se angažirale i internacionalne organizacije, među kojima se posebno ističe Organizacija islamske konferencije (OIC). Odmah nakon objave filma, generalni sekretarijat OIC-a uputio je protestnu notu nizozemskim ambasadama, zatraživši od njihove vlade i ministra vanjskih poslova Maximea Verhagena da postupe u skladu s odredbama čl. 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) i poduzmu hitne preventivne mjere tj. zaustave daljnja prikazivanja. Verhagen je uzvratio da vlada shvaća ozbiljnost situacije i u njeno ime se distancirao od filma. OIC je također uputila prigovore na adrese više evropskih čelnika, uključujući slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela čija je država predsjedala Vijećem Evropske unije, finskog ministra vanjskih poslova Ilkke Kanerve koji je predsjedao Organizacijom za evropsku sigurnost i suradnju (OESS), generalnog sekretara Vijeća Evrope Terryja Davisa i UN-ovog visokog predstavnika Saveza civilizacija (UNAOC) Jorgea Sampaija, prenoseći duboku zabrinutost muslimanskog svijeta i pozivajući na hitnu intervenciju temeljem čl. 20. st. 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), relevantnog za slučaj.

Paralelna pisma u kojima se poziva na intervenciju Organizacija islamske konferencije uputila je i Sekretarijatu UN-a, Evropskoj uniji i drugim institucijama. U priopćenju izdanom dan nakon objave Fitne (v. desno), OIC je najoštrije osudila film kao evidentan pokušaj napada na islam, pohvalila je usvojeni kritički stav nizozemske vlade, pozvala evropske političare da postupe odgovorno i spriječe val antimuslimanskog animoziteta, apelirala Evropljanima da ustraju protiv onih koji zloupotrebljavaju slobodu izražavanja za raspačavanje poruka mržnje, pozvala muslimane da brane svoju vjeru na mudar i civiliziran način odnosno da se ne daju isprovocirati, te pozdravila sve mirne inicijative čiji je cilj zaustavljanje lavine netrpeljivosti i promicanje multikulturalne koegzistencije. Uz dva odvojena priopćenja koji osuđuju film, OIC-ovi bilteni za mart i april 2008. dokumentirali su 57 odnosno 44 različita novinska članka koji se bave Fitnom.

Film je osudio i UN-ov generalni sekretar Ban Ki-moon, opisavši ga "uvredljivo antiislamskim" i dodavši da "stvarni razdor nije između muslimanskih i zapadnih društava kao što neki uvjeravaju, već između malog broja ekstremista na suprotnim stranama i sa zajedničkim interesima izazivanja sukoba". Dodatne kritike pristigle su od dužnosnika Evropske unije, među njima i Terryja Davisa koji je opisao film "neukusnom manipulacijom i iskorištavanjem neznanja, predrasuda i strahova", te Dimitrija Rupela koji je izjavio da "nema drugu svrhu osim širenja mržnje". Prema mišljenju OIC-a, snažna reakcija međunarodne zajednice protiv filma bila je poruka da islamofobija više neće prolaziti olako. Opaske na račun Fitne izrazile su i brojne međunarodne organizacije za ljudska prava, uključujući jevrejsku i proizraelsku Antidifamacijsku ligu (ADL).

Internacionalne reakcije na film zabilježene su i u raznim medijima. Primjerice, egipatsko-katarski web-sajt IslamOnline pokrenuo je specijalni portal posvećen pružanju informacija o Fitni, kao i kontroverzama i raspravama na temu njene objave. Uredništvo portala prikupljalo je brojne medijske članke, recenzije, video datoteke, intervjue i osvrte, sve sa svrhom pružanja širokog dijapazona islamskih stavova o Wildersu i njegovom filmu. Kompilacija materijala je sadržavala i razne upute o tome kako odgovoriti na Wildersove provokacije, optužbe i napade na islam, među kojima se osobito ističu smjernice Jusufa al-Karadavija. Ovaj egipatski teolog pozvao je islamske učenjake na izradu stručnih osvrta koji će pojasniti suštinu islama i dokazati da su Wildersovi zaključci pogrešni, istovremeno predloživši i prijevode takvih osvrta na više različitih jezika da budu podjednako dostupni i muslimanima i nemuslimanima. Druge al-Karadavijeve sugestije muslimanima bile su da potiču svoje vlade na zauzimanje stava protiv diskriminacije i govora mržnje, da koriste nove medijske i filmske tehnologije za pobijanje iskrivljene percepcije o islamu i Kuranu, te da bojkotiraju proizvode zemalja koje svojim građanima dopuštaju nesmetano blaćenje islama. Također, vladama je savjetovao da su osuda filma i obrazloženje o nemogućnosti obustave njegovog prikazivanja zbog slobode govora najbolji recept za izbjegavanje nereda. Sukladno al-Karadavijevim preporukama, brojni muslimani izrađivali su filmske odgovore i postavljali ih na YouTube i LiveLeak.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, liberalni mediji opisali su Wildersa kao rasista, virulentnog islamofoba i oportunista, a njegov film sirovim i vulgarnim. Od Wildersa su se distancirali i konzervativni mediji, nazivajući ga ekscentrikom, idiotom i čudakom, ali na osnovi toga što generalizira muslimane i pravu prijetnju ne vidi među njihovim ekstremistima. Klevetnički karakter filma u britanskim medijima gurnut je u drugi plan i uglavnom se raspravljalo o slobodi govora, multikulturalizmu, te identitetu i smjeru nacije. U odnosu na evropsku medijsku pompu, popraćenost Fitne u Sjedinjenim Američkim Državama bila je bitno manje izražena. Primjerice, New York Times je posljednju vijest o filmu objavio dan nakon premijere. Washington Post, druge utjecajne američke novine, prenijele su članak Associated Pressa koji se nije bavio sadržajem filma već isključivo reakcijama, citirajući pritom muslimanske političke lidere i uspoređujući situaciju s danskom krizom. Isti slučaj javlja se i kod ranijih reportaža Washington Posta koje su prenosile tekstove britanskog Reutersa s vrlo kratkim opisom filmskog sadržaja.

Pozitivne reakcije

Usprkos tome što su prevladavajuće nizozemske i globalne reakcije bile generalno negativne, Fitna je također dobila i pohvale. Primjerice, Australijsko konzervativno društvo (engl. Australian Conservative Association) Wildersa je nazvalo "borcem za zapadnjačku demokraciju", a podršku je dobio i od određenih konzervativnih britanskih medija u kojima je opisan "herojem slobode govora" odnosno "žrtvom" koja prima prijetnje i koja je pod 24-satnom zaštitom. Srodne pohvale Fitna i Wilders dobili su od raznih interesnih grupa i pojedinaca koji su organizirali internacionalna prikazivanja filma, među kojima su danska Narodna stranka (DF) i Konzervativna narodna stranka (DKF), češka ultranacionalistička Narodna stranka, izraelski Centar Ariel za politička istraživanja (ACPR) i političar Arje Eldad iz Nacionalne unije (HH), italijanski aktivist Armando Manocchia iz zaklade "Oriana Fallaci", američki senator Jon Kyl, Frank Gaffney iz Centra za sigurnosnu politiku (CSP), David Horowitz iz Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC), australijski političar Cory Bernardi iz Liberalne stranke (LPA), kanadski Cionistički centar Toronto, te britanski lord Malcolm Pearson iz Stranke nezavisnosti (UKIP) i nezavisna konzervativna političarka Caroline Cox iz Doma lordova.

Novoateisti Sam Harris (lijevo) i Richard Dawkins (desno) izrazili su podršku autoru filma Fitna u prikazivanju "ekstremističkih pojava u islamu" (Dawkins) i obrani njegovog prava na slobodu izražavanja (Harris).

Navedena prikazivanja rezultirala su i javnim okupljanjima potpore, među kojima se ističu marš Jevrejske obrambene lige (JDL) prilikom prezentacije filma u organizaciji Cionističkog centra Toronto, odnosno skup podrške Engleske obrambene lige (EDL) povodom prikazivanja u britanskom Domu lordova, tokom kojeg je zabilježeno i mahanje izraelskim zastavama. Podršku potonjem skupu na svom blogu izrazila je američka antiislamska i cionistička aktivistkinja Pamela Geller, izrazivši želju za sudjelovanjem na istom jer "dijeli ciljeve EDL-a" i nazvavši Wildersa njenim "idealnim muškarcem". Gellerin kolega Robert Spencer dodao je da "Wilders zbog filma zaslužuje Nobelovu nagradu za mir". Potporu Fitni u obliku amaterskih filmova su izrazili i američki neokonzervativni aktivisti odnosno nizozemski neofašisti. Anders Breivik, norveški neonacist i počinitelj terorističkog masakra na Utøyji, u svom manifestu citira Wildersa i Fitnu na ukupno 30 mjesta. Također, izrazio je želju da jednom upozna nizozemskog političara, nazvavši ga "vrijednim dobivanja Nobelove nagrade za mir" (kao i Spencer). Sam Wilders za Breivikov masakr krivio je evropsku ljevicu, argumentirajući da za "negativne utjecaje islama nisu krive njegove riječi, već njihova šutnja".

Zadovoljstvo filmom izrazili su i neocionistički aktivisti – Wayne Kopping, autor Opsesije od koje je Wilders preuzeo scene za Fitnu, opisao je film "važnim iznošenjem istine" i pojasnio da "brojni na Zapadu ne znaju da postoje muslimani koji mrze i misle samo o ubojstvu i masakru svih onih koji ne slijede volju Alaha", dodavši na kraju da su filmovi poput Fitne i Opsesije "poziv na buđenje". Slične pohvale uputio je i Itamar Marcus, lider PMW-a čije se snimke pojavljuju u oba navedena filma, izjavivši da je Fitna "zvono za uzbunu" s obzirom da "postoje brojni muslimani koji razmišljaju o pokoravanju kršćanskog i jevrejskog svijeta". David Bukay iz ACPR-a film je opisao "blagim", pozvavši se na navodne "milijunske žrtve islamizacije". Osim ksenofobnih konzervativnih i ultradesničarskih krugova, uradak je dobio podršku i od nekih ličnosti iz miljea novog ateizma. Sam Harris je tako izjavio da u filmu Fitna ne vidi nikakvu kontroverziju u prikazu veze između stihova Kurana i ekstremističkih pojava u islamu, kad ti isti islamski ekstremisti citiraju te stihove prilikom izvršenja zločina, a stao je i u obranu prava na slobodu izražavanja autora filma. Richard Dawkins je na temelju filma pohvalio Wildersa kao čovjeka koji je imao hrabrosti prikazati ekstremističke pojave i aktere u islamu koje je definirao "monstruoznim neprijateljima" s rezervom da će povući podršku Wildersu ako se ispostavi da je rasist i provokator.

Suđenje Wildersu

Na temelju 45 prijava koje su podnijeli razni pojedinci i grupe, krajem januara 2009. protiv Wildersa je pokrenut krivični postupak zbog širenja islamofobije i poticanja na mržnju prema muslimanima, pri čemu je Fitna predstavljala jedan od ključnih faktora za sudski proces. Suđenje je započelo u januaru 2010. i branio ga je nizozemsko-jevrejski advokat Bram Moszkowicz, a sudske troškove mu je osigurao Daniel Pipes iz američke antiislamske organizacije MEF. Predstavljajući se kao "ekspert za islam", u Wildersovu korist svjedočila je Vafa Sultan, pulenka američke neokonzervativne desnice i islamofobna aktivistkinja bez ikakvih visokoškolskih kvalifikacija u islamistici. S druge strane, protiv Wildersa su svjedočila šestorica istaknutih nizozemskih islamologa (Jan Michiel Otto, Gerard Wiegers, Fred Leemhuis, Ruud Peters, Pieter Sjoerd van Koningsveld i Marlies ter Borg), izrijekom osporavajući filmske tvrdnje i rezimirajući brojne faktografske netočnosti. Wildersu je suđeno na osnovi pet točaka (s fokusom na govor mržnje), a glavni argument obrane bio je pravo na slobodu izražavanja.

Naposljetku, postupak je okončan oslobađajućom presudom u oktobru 2011. godine, sa sudskim obrazloženjem da Wildersov film nije poziv na nasilje odnosno da se u svim njegovim spornim izjavama ne ciljaju muslimani već islam i Kuran, zaključujući da takvi ispadi prema nizozemskom krivičnom pravu ipak ne predstavljaju kriminalno djelo. Tužilac Okružnog suda u Amsterdamu također je argumentirao da određene Wildersove izjave jesu na granici krivičnog zakona i da se mogu smatrati uvredljivim za muslimane, ali da su izrečene u kontekstu javne debate. Nizozemski Vrhovni sud dodatno je obrazložio da vrijeđanje religije automatski ne predstavlja napad na grupu ljudi, što se u konačnici pokazalo krucijalnim za oslobađanje od optužbi. Među nizozemskim političarima, pravnicima i javnim mnijenjem generalno nije postojala želja za sudskim progonom i brojni su nazivali proces "nenizozemskim slučajem".

Nakon oslobađajuće presude, nizozemska muslimanska zajednica na čelu s advokatom Gerardom Spongom kao pravnim zastupnikom uložila je žalbu na odluku Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ističući da neprocesuiranje Wildersa predstavlja kršenje prava na mirnu slobodu vjeroispovijesti, zaštićenog čl. 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR). Spong se u zahtjevu pozvao i na evropske sudske presedane u kojima je prepoznata potreba determiniranja slobode izražavanja, kao primjer izdvajajući proces protiv Britanca Marka Anthonyja Norwooda čiji je transparent "Islam van iz Britanije – zaštitimo britanski narod" (engl. Islam out of Britain – protect the British people) od strane suda protumačen kao žestoki napad na vjersku grupu, nespojiv s vrijednostima proklamiranim i zajamčenim ECHR-ovom konvencijom (tolerancija, socijalni mir i borba protiv diskriminacije). Druga pravna skupina sastavljena od žrtava diskriminacije obratila se i Odboru za ljudska prava Ujedinjenih naroda, navodeći u prijavi da Wilders vodi organiziranu antiislamsku kampanju i da njegovi sistematski napadi na imigrante i muslimane krše njihova prava zajamčena čl. 20, 26. i 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), da je na suđenju protiv dotičnog napravljen propust jer su u obzir uzeti isključivo pojedinačni slučajevi umjesto njihovog kumulativnog učinka, te da je ignorirana distinkcija između kritike islama i ponižavanja muslimana. UN-ov odbor izrazio je zabrinutost zbog cijelog slučaja.

Oslobađajuća presuda također je naišla i na brojne kritike građana, međunarodnih organizacija, pravnika i sociologa. Nizozemski i drugi muslimani bili su razočarani i frustrirani odlukom suda, a zabrinutost je izrazila i Organizacija islamske konferencije (OIC). Kritičari ističu da je prilikom suđenja sistematski ignorirana perspektiva Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) i drugih organizacija za ljudska prava. Primjerice, uoči seminara o ljudskim pravima pri Vijeću Evrope, Terry Davis je istaknuo da sloboda izražavanja u određenim slučajevima može biti podložna restrikcijama sukladno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i da je Evropski sud za ljudska prava već podržavao takva ograničenja protiv umjetničkih djela koja su smatrana uvredljivim za religiju, uz jedinu razliku da se tada nije radilo o islamu već kršćanstvu. Na dvostruka mjerila ukazali su i drugi pravnici, navodeći da uradak protiv judaizma nalik Fitni sigurno ne bi prošao bez pravnih posljedica, s obzirom da je zbog gorke historije antisemitizma u privilegiranom položaju. Richard Warman, kanadski advokat specijaliziran za sprečavanje širenja mržnje na internetu, drži da Fitna definitivno predstavlja propagiranje mržnje i da bi njena diseminacija u Kanadi predstavljala kazneno djelo. Nizozemska pravnica i profesorica Barbara M. Oomen ističe da Wilders filmom jest pomogao rasplamsavanju islamofobije u državi, što se u praksi od ranih 2000-ih odražava kroz napade na džamije, fizičke nasrtaje na muslimane, te diskriminaciju u školama i na radnim mjestima. Presudu dodatno kritiziraju sociolozi jer navode da ostavlja prostor za nesmetano etiketiranje muslimana "nacifašistima" pod krinkom slobode govora. Identičan stav dijeli i OIC, ističući da sudska odluka ohrabruje i pomaže neodgovornu difamaciju kakvu se često viđa u medijima, odnosno da doprinosi osjećajima mržnje, neprijateljstva i antipatije prema muslimanima.

Filmski odgovori

Jedna od posljedica Fitne bila je masovna izrada filmskih odgovora, mahom amaterskih i niskobudžetnih kratkih filmova postavljenih na blogove, YouTube, LiveLeak i Google Video. Medijski stručnjaci ističu važnost ovakvog tipa političke komunikacije jer su nove interaktivne web 2.0 tehnologije omogućile raznim grupama (muslimanima i nemuslimanima, muškarcima i ženama, protivnicima i pobornicima filma) s margina društva da se priključe globalnoj diskusiji i pokušaju osporiti Wildersovu filmsku poruku. Ovaj internetski fenomen studiozno je obrađen u nizu recenzija koje potpisuju nizozemske sociologinje Liesbet van Zoonen, Farida Vis i Sabina Mihelj. Prema njihovim analizama, kao odgovor na Fitnu do 2010. postavljeno je ukupno 776 videa koji su zajedno ostvarili preko 10,000.000 pregleda i gotovo 250.000 komentara. Polovina ih je uploadana u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Nizozemskoj, a po žanru se dijele na puke izjave, komparacije i učena osporavanja. Prema karakteru poruke, 44,6 % filmskih odgovora izražava eksplicitno protivljenje Fitni, 38,3 % direktno ne obrađuje njenu tematiku, dok joj svega 6 % daje podršku. Apologijski filmovi gotovo automatski podrazumijevaju antiislamski stav, međutim, oni opozicijski nužno ne impliciraju proislamsku poziciju, niti proislamski podrazumijevaju izričit protest protiv Fitne. Analizirajući tekstualne komentare na navedene virtualne filmove, stručnjakinje konstatiraju da ih se generalno može podijeliti na nemuslimanske i muslimanske, te da se potonja grupa pokazala otvorenijom i konstruktivnijom za diskusiju. Ovo se pak navodi kao izravna posljedica stanja na nizozemskoj političkoj sceni gdje Wilders vodi monologe i uporno izbjegava debate.

Prvi filmski odgovori uslijedili su još prije objavljivanja Fitne i među njima se izdvajaju "videa isprike", serija kratkih izjava nastala kao rezultat organiziranog virtualnog prosvjeda. Inicijativa je pokrenuta od strane multimedijske zaklade Mediamatic iz Amsterdama koja je poticala građane da snime vlastite kritičke iskaze i postave ih na internet pod istim naslovom (Fitna), sa svrhom masovne distrakcije tj. ometanja zainteresiranih pri upisivanju ključnog pojma u web-pretraživače. Sveukupno je postavljeno više od 200 takvih filmova, prosječnog trajanja od 7 do 20 sekundi, a autori su pretežito Nizozemci koji u videokameru izražavaju zgroženost Wildersom i upućuju ispriku globalnoj publici. Zajedno s parodijama, satirama i drugim oblicima ismijavanja Wildersovog lika i djela, videa isprike odigrala su bitnu ulogu u medijskom zaglušivanju tokom internetske premijere Fitne. Najpopularniji pojedinačni filmski odgovori su:

• De Tegenfilm (sh. Kontrafilm), 28-minutni film čiji su autori producent Ersin Kiris (musliman turskog porijekla) i Vincent van der Lem (ateistički aktivist). Koristeći slične retoričke i multimedijske metode, dvojac pokazuje da je Wilders taj koji predstavlja prijetnju za evropsku i nizozemsku demokraciju, kao i da njegovi stavovi o islamu nisu reprezentativni za većinu Evropljana. Osim toga, film nudi ironičan pogled na tobožnju islamizaciju Nizozemske i na komičan način istražuje uzroke Wildersove islamofobije, nalazeći ih u njegovim mladenačkim traumama, psihološkoj nestabilnosti i nedostatku pažnje. U intervjuu za IslamOnline, dvoje autora objašnjavaju da njihov film "testira granice slobode izražavanja i napada Wildersa njegovim vlastitim oružjem". Film se pokazao kao relativno popularan i na internetu je ostvario preko 140.000 ukupnih pregleda.
• Al Mouftinoun (sh. Provokator), 7-minutni film u izradi Arapske evropske lige (AEL) koja Wildersa proziva za rasizam i tijesne veze s izraelskim i američkim ekstremistima (ilustrirano fotografijama Wildersa u Izraelu i koricama knjige Chrisa Hedgesa o američkom fašizmu), te uz prizore agresija protiv muslimanskih država argumentira da zapadnjaci često ignoriraju socio-politički kontekst koji uzrokuje gnjevne muslimanske reakcije. Film započinje i završava porukom da se nasilni citati mogu selektivno vaditi iz bilo koje druge svete knjige, osobito Biblije i Talmuda.
• Beyond Fitna (sh. Iza Fitne), 18-minutni film u produkciji iranske Nevladine organizacije za islam i kršćanstvo (NGOIC). Prvi dio filma prikazuje stihove Kurana koji veličaju Isusa i Mojsija, slobodu vjeroispovijesti kršćana i Jevreja u Iranu, slavne perzijske i muslimanske naučnike, te objašnjava značenje džihada. U drugom dijelu filma, starozavjetni stihovi i isječci križara iz Kraljevstva nebeskog isprepliću se sa scenama američke vojske u Iraku, bombardiranja Bagdada, Bushevih govora, njemačkih nacista, bosanskog genocida, pokolja Kosovara, sastanka Sadama i Rumsfelda tokom rata protiv Irana, mučenja i zlostavljanja zatvorenika u Abu Graibu, masakra u Sabri i Šatili, dječjih žrtava Afganistanskog rata, izraelskih zlostavljanja palestinskih civila i razaranja Libanona, Šaronovog prisustvovanja skupu radikalnih evangelista, te agresivnih izjava cionističkih ekstremista i kršćanskih fundamentalista (Ed McAteer, Kay Arthur, Jerry Falwell i Gary Cristofaro) u kojima se islam naziva "paganskom i satanskom religijom". Film u konačnici završava prizorima muslimanskih, jevrejskih i kršćanskih prosvjednika na pacifističkim skupovima i ajetom 3:64 koji narode knjige poziva na jedinstvo.
• Schism (sh. Šizma), 9,5-minutni uradak saudijskog blogera Raida al-Saida, ujedno najpoznatiji i najpopularniji filmski odgovor. Naslovljen je po terminu koji u kršćanstvu ima slično značenje kao fitna u islamu, zbog čega sadrži i podnaslov The Bible version of Fitna (sh. Biblijska verzija Fitne). Nakon prvog postavljanja na YouTube, uklonjen je pod izgovorom neprikladnog sadržaja, na što je al-Said podnio žalbu i objasnio da se provode dvostruka mjerila u odnosu na Fitnu. Servis je na kraju ipak omogućio upload i film je redistribuiran na još devet različitih mjesta. Poput Fitne (ili drugog dijela Beyond Fitna), Schism također prati sličnu sistematsku strukturu i uz minimalističku pozadinsku muziku isprepliće stihove nasilja iz judeokršćanskih tekstova s raznim degutantnim scenama. Film tako sadrži neprovocirane napade američkih vojnika na stado pastira u Iraku, prizore masakra u Srebrenici, ratnohuškačke govore Ann Coulter, zakletve nacista i neonacista, američko uništavanje džamije i zlostavljanje iračkih civila, kršćansko-desničarske skupove potpore Georgeu W. Bushu, scene iz Isusovog kampa, filipinsko pribijanje živih na križ, ritual Ku Klux Klana, napad na groblje Milltown u Belfastu, te govore Jima Jonesa i žrtve masovnog suicida sljedbenika Hrama naroda u gvajanskom Jonestownu. Međutim, za razliku od Wildersovog filma, Schism završava s dijametralno suprotnom porukom – sumorne tonove mijenja veselija muzika i prezentira se kuranski ajet 5:48 koji poziva na zajedništvo. Autor dodatno pojašnjava da cilj njegovog filma nije demoniziranje kršćanstva već demonstracija da se bilo koja religija uz vađenje iz konteksta i selektivne dokaze može predstaviti kao nasilna, napominje da je njegov film "smeće baš kao i Fitna", te da je utrošio samo jedan dan na izradu nečeg za što je Wildersu trebalo puna tri mjeseca.

Velik broj komparativnih odgovora tipološki je sličan dvama potonjim filmovima i u fokus kritike najčešće stavljaju kršćanstvo i judaizam (citate iz Biblije i Tore) odnosno snimke iz napadnutog Iraka i okupirane Palestine, ali završavaju s porukama ekumenizma i pomirbe. Drugi komparativni filmovi su primarno političkog tipa i bave se npr. razotkrivanjem izraelskih ratnih zločina u Palestini. Postoje i odgovori koji kritiziraju Fitnu zajedno s komparativnim filmovima, poput videa koji tvrdi da ni Fitna ni Schism ne govore o religiji već politici, a završava prikazujući U2-ovog pjevača Bona Voxa s povezom na kojem piše Coexist (sh. koegzistirati). Uz izjave i komparacije, treća vrsta odgovora su filmovi religiološkog karaktera koji poglavito dekonstruiraju demagogiju Fitne, analiziraju nadigrane i jeftine taktike diskreditiranja islama (poput vađenja iz konteksta), obrađuju neznanje, mržnju, predrasude i stereotipove o religijama, te zagovaraju mir, koegzistenciju, dijalog i toleranciju. Autori većine ovakvih filmova su muslimani, potaknuti uputama al-Karadavija i drugih islamskih autoriteta da se Wildersu suprostave znanjem. Određeni filmski odgovori usmjereni su i na pokušana manipuliranja emocijama publike, pa se kao i Fitna služe dramatičnom klasičnom muzikom i satirički prikazuju zvijeri kako love i kolju plijen.

Kao specijalnu podgrupu analitičari izdvajaju 63 filma s YouTubea čiju izradu potpisuju muslimanske žene, uglavnom mlade Egipćanke, ističući pritom da su odgovori značajni ne samo jer ukazuju na Wildersove manipulacije već i zato što samom pojavom razbijaju rodne stereotipove iz orijentalističkog diskursa i masovnih medija. U ovim filmovima najčešće se obrađuje cjelovit kontekst kuranskih stihova, odnosno Wildersov šovinizam i ksenofobija – primjerice, u jednom videu mlada Marokanka i Nizozemka poziraju zajedno i poručuju mu da nije uspio u nakani njihovog okretanja jednih protiv drugih. Filmovi s egipatskim djevojkama ostvarili su slabiju popularnost u odnosu na odgovore drugih tipova i pogledani su ukupno 9000 puta. Ipak, stručnjaci naglašavaju da je Wildersova antagonistička retorika izazvala svojevrsni paradoks i doprinijela globalnim ljudskim pravima, s obzirom da je pokušajem ponižavanja muslimanki zapravo nagnala iste na savladavanje novih web 2.0 tehnologija i priključenje virtualnoj diskusiji.

Pozitivnih filmskih odgovora bilo je sedamnaest puta manje u odnosu na negativne (ukupno 44) i najčešće se radilo o ponovnom postavljanju čitavog filma ili njegovih dijelova uz prijevod na druge jezike, među kojima su španski, ruski, poljski i perzijski. Identificirane grupe angažirane na ovom tipu redistribucije uključuju malu nizozemsku mrežu od tri kanala na kojima je promoviran neofašizam, te američku mrežu gdje je postavljanje Fitne bilo dijelom neokonzervativne agende. U međuvremenu, Wilders je u aprilu 2009. obznanio da sprema vlastiti odgovor i to u obliku Fitne 2, navodno "spektakularnog nastavka" na temu "negativnih posljedica masovne migracije iz muslimanskih zemalja, slobode izražavanja i islamskog prava". Najavu je ponovio i u aprilu 2011. godine, ovaj put specificiravši da će se sadržaj baviti "perverznim životom" islamskog poslanika Muhameda, a krajem 2010. također je najavljivao i knjigu na sličnu temu (kao priručnik za film). Ipak, obje najave ranih 2010-ih nisu bile materijalizirane. Kao zamjenu za filmski nastavak, u maju 2012. Wilders je posredstvom američkog konzervativnog nakladnika Regnery izdao autobiografiju pod naslovom Obilježen za smrt: islamski rat protiv mene i Zapada (engl. Marked for Death: Islam's War Against the West and Me), za koju analitičari navode da također sadrži neznanje, predrasude, laži i dezinformacije odnosno još slabije pokušaje kritike od onih viđenih u Fitni, te da predstavlja jednu u nizu srodnih knjiga koje se bave islamofobnim teorijama zavjere o "islamističkim težnjama za kontrolom i konverzijom svijeta".

Povezano

• Geert Wilders
• Islamofobija
• Propagandni film

Izvori

Literatura

Monografije

• (en) Abdullah, Mohamad Ridhuan; Taylor, Kay Ann (2013). Islamophobia & Muslims' Religious Experiences in the Midwest: Proposing Critical Muslim Theory: A Muslim Autoethnography. Manhattan, Kansas: Kansas State University. OCLC 864623490. 
• (en) Abou El Fadl, Khaled (2014). Reasoning with God: Reclaiming Shari‘ah in the Modern Age. Lanham: Rowman & Littlefield. ISBN 9780742552326. OCLC 879583551. 
• (en) Achcar, Gilbert (2011). The Arabs and the Holocaust: The Arab-Israeli War of Narratives. London: Saqi Books. ISBN 9780863566394. OCLC 760048208. 
• (en) Akkerman, Tjitske (2016). „7. The Party for Freedom: Balancing Between Mission, Votes and Office”. u: Akkerman, Tjitske; (de) Lange, Sarah Leah; Rooduijn, Matthijs. Radical Right-Wing Populist Parties in Western Europe: Into the Mainstream?. Routledge Studies in Extremism and Democracy. Abingdon, Oxfordshire; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 144-168. DOI:10.4324/9781315687988. ISBN 9781138914834. OCLC 929862733. 
• (en) Allen, Christopher (2010). Islamophobia. Farnham: Ashgate Publishing. ISBN 9780754651406. OCLC 764538918. 
• (en) Boomgaarden, Hajo G.; Vliegenthart, Rens (juli 2008). Perception of Dutch Citizens Towards Muslims: Case Study – Anti-Islam Movie “Fitna”. Amsterdam: International School for Humanities and Social Sciences (ISHSS), University of Amsterdam. 
• (en) Brown, Alexandra; Rethmann, Petra; O`Brien, Susie; Yong, Kee (2012). Visualizing Uncertainty: Opposition to Islam in the Netherlands Through the Lens of Fitna: The Movie. Hamilton, Ontario: McMaster University. 
• (en) Cherribi, Sam (2010). In the House of War: Dutch Islam Observed. Religion and Global Politics. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 9780199734115. OCLC 433055458. 
• (en) Cherribi, Sam (2011). „3. An Obsession Renewed: Islamophobia in the Netherlands, Austria, and Germany”. u: Esposito, John L.; Kalin, ‎Ibrahim. Islamophobia: The Challenge of Pluralism in the 21st Century. Oxford; New York: Oxford University Press. str. 47-62. ISBN 9780199753659. OCLC 589017867. 
• (en) Deresky, Helen; Christopher, Elizabeth (2011) [2008]. International Management: Managing Cultural Diversity (2. izd.). Frenchs Forest, New South Wales: Pearson Australia. ISBN 9781442539679. OCLC 702101907. 
• (nl) (van) Dijk, Auke J. (mart 2011). „Theorie en praktijk van de politiële voorbereiding op ordeverstoring: de casus Fitna”. u: (van) Stokkom, Bas; Terpstra, Jan; Easton, Marleen. Social Disorder. Cahiers Politiestudies (Journal of Police Studies). 18 (1). Antwerpen; Apeldoorn; Portland: Maklu Uitgevers. str. 135-154. ISBN 9789046604090. ISSN 1784-5300. OCLC 706790346. 
• (nl) Dommering, Egbert (2013). „Maris, Wanftidè, tuftamara en Wilders: enige tegenwerpingen”. u: Jacobs, Frans; Pessers, Dorien. Stof en blik: opstellen, aangeboden aan Cees Maris van Sandelingenambacht. Amsterdam: Universiteit van Amsterdam. str. 21-28. OCLC 876890488. 
• (en) Esack, Farid (2013). „9. The Portrayal of Jews and the Possibilities for Their Salvation in the Qur’an”. u: Khalil, Mohammad Hassan. Between Heaven and Hell: Islam, Salvation, and the Fate of Others. Oxford; New York: Oxford University Press. str. 207-233. DOI:10.1093/acprof:oso/9780199945399.003.0009. ISBN 9780199945399. OCLC 793726652. 
• (en) Fekete, Liz (2009). A Suitable Enemy: Racism, Migration and Islamophobia in Europe. London; New York: Pluto Press; Palgrave Macmillan. ISBN 9780745327921. OCLC 495194670. 
• (de) Gerhold, Markus (2010). „Islam-bashing für jedermann: Onlinekommentare und Leserbriefe als Orte privater Stimmungsmache”. u: Schneiders, Thorsten Gerald. Islamfeindlichkeit: Wenn die Grenzen der Kritik verschwimmen. Wiesbaden: VS Verlag für Sozialwissenschaften; Springer Science+Business Media. str. 345-352. DOI:10.1007/978-3-531-92385-7_22. ISBN 9783531174402. OCLC 614440313. 
• (en) Ghere, Richard Kenneth (2015). „5. Rhetoric in Moral Projects”. Rhetoric in Human Rights Advocacy: A Study of Exemplars. Lanham; Boulder; New York; London: Lexington Books. str. 133-176. ISBN 9780739193938. OCLC 898910825. 
• (en) Grillo, Ralph David (2015). Muslim Families, Politics and the Law: A Legal Industry in Multicultural Britain. Cultural Diversity and Law. Farnham; Burlington, Vermont: Ashgate Publishing; Routledge. ISBN 9781472451217. OCLC 892620586. 
• (en) İhsanoğlu, Ekmeleddin (2010). The Islamic World in the New Century: The Organisation of the Islamic Conference, 1969–2009. London: Hurst Publishers. ISBN 9781849040631. OCLC 551435553. 
• (en) Jusová, Iveta (2014). „6. Continental Feminist Philosophy Meets Intersectionality: Rosi Braidotti's Work”. u: Goswami, Namita; O'Donovan, Maeve M.; Yount, Lisa. Why Race and Gender Still Matter: An Intersectional Approach. London; New York: Pickering & Chatto; Taylor & Francis. str. 87-100. ISBN 9781848934511. OCLC 830370338. 
• (id) Kazhim, Musa; Hamzah, Alfian (2008). Fitnah Fitna. Jakarta; Surabaya: Penerbit Hikmah; PT Mizan Pustaka. ISBN 9789791141789. OCLC 271814642. 
• (nl) Kinkhouwers, Diantha Gervaise; (ter) Laan, Nina (maj 2014). Oriëntalisme in de Nederlandse media: Submission en Fitna. Leiden: Faculteit der Sociale Wetenschappen, Universiteit Leiden. 
• (en) Knott, Kim; Poole, Elizabeth; Taira, Teemu (2013a). Media Portrayals of Religion and the Secular Sacred: Representation and Change. Ashgate AHRC/ESRC Religion and Society Series. Farnham; Burlington: Ashgate Publishing. ISBN 9781409448068. OCLC 890402869. 
• (en) Knott, Kim; Poole, Elizabeth; Taira, Teemu (2013b). „3. Christianity, Secularism and Religious Diversity in the British Media”. u: Gillespie, Marie; Herbert, David Eric John; Greenhill, Anita. Social Media and Religious Change. Religion and Society. 53. Berlin; Boston: Walter de Gruyter. str. 37-58. DOI:10.1515/9783110270488.37. ISBN 9783110270457. ISSN 1437-5370. OCLC 862963274. 
• (en) Kundnani, Arun (juli – septembar 2012). „Twenty-First Century Crusaders”. u: Sardar, Ziauddin; Yassin-Kassab, Robin. Fear and Loathing. Critical Muslim. 3. London; New York: The Muslim Institute; Hurst Publishers; Oxford University Press. str. 41-64. ISBN 9781849042222. ISSN 2048-8475. OCLC 799998944. 
• (en) Larsson, Göran (2013). „Geert Wilders and the Anti-Muslim Movie Fitna”. u: Hoffmann, Thomas; Larsson, Göran. Muslims and the New Information and Communication Technologies: Notes from an Emerging and Infinite Field. Muslims in Global Societies Series. 7. Dordrecht: Springer Science+Business Media. str. 147-162. DOI:10.1007/978-94-007-7247-2_9. ISBN 9789400772465. OCLC 870257622. 
• (en) Lean, Nathan (2012). The Islamophobia Industry: How the Right Manufactures Fear of Muslims. London; New York: Pluto Press; Palgrave Macmillan. ISBN 9780745332536. OCLC 809781135. 
• (en) Louër, Laurence (2008). Transnational Shia Politics: Religious and Political Networks in the Gulf. CERI Series in Comparative Politics and International Studies. London; Paris: Hurst Publishers; Centre de recherches internationales (CERI). ISBN 9781850659112. OCLC 227910094. 
• (en) Majid, Anouar (2009). We Are All Moors: Ending Centuries of Crusades against Muslims and Other Minorities. Minneapolis; London: University of Minnesota Press. ISBN 9780816660803. OCLC 271648075. 
• (en) Martinson, Mattias (2015). „2. Towards a 'Theology' of Christian Monumentality: Post-Christian Reflections on Grace and Nature”. u: Bornemark, Jonna; Martinson, Mattias; Svenungsson, Jayne. Monument and Memory: 4th Nordic Conference in Philosophy of Religion. Nordic Studies in Theology. 1. Wien; Zürich; Berlin; Münster: LIT Verlag. str. 21-42. ISBN 9783643904676. ISSN 2311-1194. OCLC 905013167. 
• (en) Maussen, Marcel (2015). „Institutional Change and the Incorporation of Muslim Populations: Religious Freedoms, Equality and Cultural Diversity”. u: Burchardt, Marian; Michalowski, Ines. After Integration: Islam, Conviviality and Contentious Politics in Europe. Islam und Politik. Weisbaden: Springer Science+Business Media. str. 79-104. DOI:10.1007/978-3-658-02594-6_5. ISBN 9783658025939. OCLC 891555278. 
• (en) Meer, Nasar (2014). „1. Racialization and Religion: Race, Culture and Difference in the Study of Antisemitism and Islamophobia”. u: Meer, Nasar. Racialization and Religion: Race, Culture and Difference in the Study of Antisemitism and Islamophobia. Ethnic and Racial Studies. London; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 1-14. ISBN 9780415715010. OCLC 857524289. 
• (en) Menashri, David (1989). „3. Iran: Doctrine and Reality”. u: Karsh, Efraim. The Iran-Iraq War: Impact and Implications. Basingstoke: St. Martin's Press; Palgrave Macmillan; Jaffee Center for Strategic Studies, Tel Aviv University. str. 42-57. DOI:10.1007/978-1-349-20050-4_4. ISBN 9780333486863. OCLC 898880553. 
• (en) (de) Mul, Jos (maj 2009). „The Work of Art in the Age of Digital Recombination”. u: Schäfer, Mirko Tobias; Lehmann, Ann-Sophie; Raessens, Joost; (van den) Boomen, Marianne; Lammes, Sybille. Digital Material: Tracing New Media in Everyday Life and Technology. MediaMatters. Amsterdam: Amsterdam University Press. str. 95-106. ISBN 9789089640680. OCLC 317754134. 
• (en) Nachmani, Amikam (2010) [2009]. Europe and Its Muslim Minorities: Aspects of Conflict, Attempts at Accord. Brighton; Portland: Sussex Academic Press. ISBN 9781845194000. OCLC 619953514. 
• (en) Nasr, Seyyed Hossein, ur. (2015). The Study Quran: A New Translation and Commentary. New York: HarperOne. ISBN 9780061125867. OCLC 931531100. 
• (en) Nordbruch, Götz (2009). Nazism in Syria and Lebanon: The Ambivalence of the German Option, 1933–1945. SOAS/Routledge Studies on the Middle East. London; New York: Routledge; Taylor & Francis. ISBN 9780415457149. OCLC 223867119. 
• (en) Oomen, Barbara Margreta (2013). „5. A very un-Dutch case?”. Rights for Others: The Slow Home-Coming of Human Rights in the Netherlands. Cambridge Studies in Law and Society. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press. str. 105-127. DOI:10.1017/CBO9781107323476.005. ISBN 9781107041837. OCLC 843955886. 
• (en) Overbeeke, Adriaan (2016) [2013]. „7. Introducing a general burqa ban in the Netherlands”. u: Ferrari, Alessandro; Pastorelli, Sabrina. The Burqa Affair Across Europe: Between Public and Private Space. Cultural Diversity and Law in Association With Religare. Farnham; Burlington, Vermont; Abingdon, Oxfordshire; New York: Ashgate Publishing; Routledge; Taylor & Francis. str. 101-126. ISBN 9781409470656. OCLC 829961778. 
• (en) Pauwels, Teun (2014). „8. Defending Henk and Ingrid from Islamification: The PVV in the Netherlands”. Populism in Western Europe: Comparing Belgium, Germany and The Netherlands. Routledge Studies in Extremism and Democracy. 21. London; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 114-127. DOI:10.4324/9781315764313. ISBN 9780415814034. OCLC 877561733. 
• (en) Rippin, Andrew (2014). „3. The role of the study of Islam at the university: A Canadian perspective”. u: Morris, Paul; Shepard, William E.; Tidswell, Toni; Trebilco, Paul R. The Teaching and Study of Islam in Western Universities. Routledge Islamic Studies. Abingdon, Oxfordshire; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 34-48. ISBN 9780415824156. OCLC 816031054. 
• (en) Ryan, Phil (2014). After the New Atheist Debate. UTP Insights. Toronto; Buffalo; London: University of Toronto Press (UTP). ISBN 9781442649521. OCLC 889649490. 
• (en) Sageman, Marc (2008). Leaderless Jihad: Terror Networks in the Twenty-First Century. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. ISBN 9780812240658. OCLC 173243814. 
• (en) Santoso, Agus; Candraningrum, Dewi; Hidayat, Nur (2011). Factors Influencing Geert Wilders Creating Fitna (2008): A Behaviorist Approach. Pabelan, Kartasura: Keguruan dan Ilmu Pendidikan (FKIP), Universitas Muhammadiyah Surakarta. 
• (de) Schiffer, Sabine (2010). „Grenzenloser Hass im Internet: Wie „islamkritische” Aktivisten in Weblogs argumentieren”. u: Schneiders, Thorsten Gerald. Islamfeindlichkeit: Wenn die Grenzen der Kritik verschwimmen. Wiesbaden: VS Verlag für Sozialwissenschaften; Springer Science+Business Media. str. 355-376. DOI:10.1007/978-3-531-92385-7_23. ISBN 9783531174402. OCLC 614440313. 
• (en) Sheehi, Stephen (2011). Islamophobia: The Ideological Campaign Against Muslims. Atlanta: Clarity Press. ISBN 9780932863676. OCLC 449891976. 
• (en) Swaim, Lawrence (2012). The Death of Judeo-Christianity: Religious Aggression and Systemic Evil in the Modern World. Winchester; Washington, D.C.: Circle Books; John Hunt Publishing. ISBN 9781780992990. OCLC 824171796. 
• (en) Taras, Raymond (2012). Xenophobia and Islamophobia in Europe. Edinburgh: Edinburgh University Press. ISBN 9780748650729. OCLC 769744422. 
• (en) Temperman, Jeroen (2016). „5. Article 20(2) ICCPR: Prohibition per se or also a Human Right?”. Religious Hatred and International Law: The Prohibition of Incitement to Violence or Discrimination. Cambridge Studies in International and Comparative Law. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 80-121. DOI:10.1017/CBO9781316440513. ISBN 9781107124172. OCLC 910914881. 
• (en) (van) Zoonen, Liesbet; Vis, Farida; Mihelj, Sabina (2012). „Performing citizenship on YouTube: activism, satire and online debate around the anti-Islam video Fitna”. u: Chouliaraki, Lilie. Self-Mediation: New Media, Citizenship and Civil Selves. London: Routledge; Taylor & Francis. str. 25-38. ISBN 9780415672122. OCLC 780329507. 

Periodika

• (en) Amarasingam, Amarnath (april 2009). Film Review: Fitna. Journal of Religion and Film. 13 (1). Omaha, Nebraska: University of Nebraska Omaha. ISSN 1092-1311. 
• (nl) Botje, Harm Ede; Vuijst, Freke (15. 10. 2009). „De Israël-connectie van Geert Wilders”. Vrij Nederland (VN). Amsterdam: WPG Uitgevers. ISSN 0165-666X. Pristupljeno 1. 8. 2016. 
• (id) Bunyamin, H. (juli – decembar 2014). Menyelami Sifat Kasih Sayang Rasulullah Saw (Renungan Sufistik). Lentera: Jurnal Komunikasi dan Sosial Keagamaan. 16 (2). Samarinda: Sekolah Tinggi Agama Islam Negeri (STAIN). str. 134-145. ISSN 1829-9075. 
• (en) El-Tayeb, Fatima (februar 2012). ‘Gays who cannot properly be gay’: Queer Muslims in the neoliberal European city. European Journal of Women's Studies. 19 (1). London; Thousand Oaks, California: SAGE Publications. str. 79-95. DOI:10.1177/1350506811426388. ISSN 1350-5068. OCLC 5723685399. 
• (en) Faliq, Abdullah (zima 2010). „From the Editor”. Islamophobia and Anti-Muslim Hatred: Causes & Remedies. Arches Quarterly. 4 (7). London: The Cordoba Foundation. str. 6-7. ISSN 1756-7335. OCLC 721314025. 
• (en) Long, Scott (mart 2009). Unbearable Witness: How Western Activists (Mis)recognize Sexuality in Iran. Contemporary Politics. 15 (1). London: Routledge; Taylor & Francis. str. 119-136. DOI:10.1080/13569770802698054. ISSN 1356-9775. OCLC 362957073. 
• (en) Malik, Naveed; Malik, Humera (ljeto 2012). „Marked for Debate: Geert Wilders' (Mis)Reading of the Holy Qur'an”. u: Shams, Falahud Din. In Defense of Islam: Confronting the Critics. The Muslim Sunrise. 92 (2). Silver Spring, Maryland: The Ahmadiyya Muslim Community. str. 14-17. ISSN 1085-3677. 
• (en) Müller, Floris; (van) Zoonen, Liesbet; Hirzalla, Fadi (2014). Anti-Islam Propaganda and Its Effects: Fitna, Fear-based Communication and the Moderating Role of Public Debate. Middle East Journal of Culture and Communication. 7 (1). Leiden; Boston: Brill. str. 82-100. DOI:10.1163/18739865-00701006. ISSN 1873-9857. OCLC 6017740260. 
• (en) Vis, Farida; (van) Zoonen, Liesbet; Mihelj, Sabina (2011). Women Responding to the Anti-Islam Film Fitna: Voices and Acts of Citizenship on YouTube. Feminist Review. 97 (1). London: Palgrave Macmillan. str. 110-129. DOI:10.1057/fr.2010.29. ISSN 0141-7789. OCLC 709755297. 
• (en) Vossen, Koen (oktobar 2011). Classifying Wilders: The Ideological Development of Geert Wilders and His Party for Freedom. Politics. 31 (3). Manchester: Political Studies Association; SAGE Publications. str. 179-189. DOI:10.1111/j.1467-9256.2011.01417.x. ISSN 0263-3957. OCLC 5960354942. 
• (en) (van) Zoonen, Liesbet; Vis, Farida; Mihelj, Sabina (novembar 2010). Performing citizenship on YouTube: activism, satire and online debate around the anti-Islam video Fitna. Critical Discourse Studies. 7 (4). Abingdon, Oxfordshire: Routledge; Taylor & Francis. str. 249-262. DOI:10.1080/17405904.2010.511831. ISSN 1740-5904. OCLC 4839630275. 
• (en) (van) Zoonen, Liesbet; Vis, Farida; Mihelj, Sabina (juni 2011). YouTube Interactions between Agonism, Antagonism and Dialogue: Video Responses to the Anti-Islam Film Fitna. New Media & Society. 13 (8). London; Thousand Oaks, California: SAGE Publications. str. 1283-1300. DOI:10.1177/1461444811405020. ISSN 1461-4448. OCLC 768117140. 

Otvorena pisma

• (nl) Otto, Jan Michiel; Wiegers, Gerard; Leemhuis, Fred; Peters, Ruud; (van) Koningsveld, Pieter Sjoerd; (ter) Borg, Marlies (februar 2010). „Persbericht: Wilders manipuleert Koranteksten, Suggestief en misleidend”. Nederland: Blogspot (Marlies ter Borg). Pristupljeno 1. 8. 2016. 

Web-stranice

• (en) (de) Koning, Martijn (29. 3. 2008). „Coming soon... Fitna: Analysing political propaganda”. Amsterdam: ReligionResearch. Pristupljeno 1. 8. 2016. 
• (en) Sargeant, John (11. 8. 2013). „Richard Dawkins On Fitna and Geert Wilders”. New York: The Huffington Post. Pristupljeno 8. 8. 2016. 
• (en) Warman, Richard (februar 2011). „Fitna as criminal hate propaganda”. Ottawa: The Official Website of Richard Warman. Pristupljeno 1. 8. 2016. 

Vanjske veze

• Službene stranice Fitne (arhivirano 22. 3. 2008) (en)
• Fitna na sajtu IMDb
• Fitna na Rotten Tomatoes-u (en) (en)