Sankovići – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: '''Sankovići''' (u pisanim izvorima Bogopanci, Draživojevići, Miltenovići i Sankovići) su vlastela čija istorija može se pratiti od 1306. do 1404. godine. Početkom 14. s…
 
Nema sažetka izmjene
Red 23: Red 23:
{{reference}}
{{reference}}
[[Kategorija:Zahumlje]]
[[Kategorija:Zahumlje]]
[[Kategorija:Bosansko plemstvo]]

Verzija na datum 31 januar 2017 u 23:17

Sankovići (u pisanim izvorima Bogopanci, Draživojevići, Miltenovići i Sankovići) su vlastela čija istorija može se pratiti od 1306. do 1404. godine.

Početkom 14. stoljeća Bogopanci djeluju na području Nevesinja, najvjerojatnije kao nasljedni župani Purčića. Obiteljsko groblje i vjerojatno najstarije sjedište Sankovića nalazilo se u selu Biskupu, na teritoriju Komske župe. Nedaleko od Biskupa, u selu Zaborani, na krajnjem sjevernom dijelu Nevesinjskog polja, nalazio se dvor Sankovića. [1]

Početkom 14. stoljeća Bogopanci djeluju na području Nevesinja, najvjerojatnije kao nasljedni župani Purčića. Obiteljsko groblje i vjerojatno najstarije sjedište Sankovića nalazilo se u selu Biskupu, na teritoriju Komske župe. Nedaleko od Biskupa, u selu Zaborani, na krajnjem sjevernom dijelu Nevesinjskog polja, nalazio se dvor Sankovića.

Prvi poznati član ove obitelji je Dražen ili Dražin Bogopenac iz Nevesinja, koji je zajedno sa braćom i rođacima i dvadesetak svojih ljudi, oko 20. svibnja 1306. godine učestvovao u pljački dubrovačkog trgovca Držića. U pisanim izvorima spominju se još i Branislav Bogopenac (1352. godine) i Vidomir (1335. godine). Draženov sin Milten, prvi put se spominje 1332. godine u funkciji člana bosanskog državnog vijeća i svjedoka na povelji bana Stjepana II. Osim u Nevesinju i Zagorju, imao je posjede na području Konavalja i južnog Huma.

Miltena je naslijedio njegov sin Sanko. Kao visoki državni funkcioner sa titulom kaznaca (najviše dvorsko zvanje), učestvuje u radu velikaškog zbora, te kao vješt političar uvećava moć i posjede u Dabar, Popovo, Humsko primorje i dio Konavalja. 1336. godine, zajedno sa ocem Miltenom, odmeće se od bana Stjepana i pristaje uz srpskog kralja Dušana. Od 1366. do 1367. godine pridružuje se ustanku bosanske vlastele protiv bana Tvrtka. Dubrovački kroničar Resti piše da je kaznac Sanko poginuo u boju protiv župana Nikole Altomanovića 1370. godine, dok drugi tvrde da je umro 1372. Godine.

Drugi Miltenov sin Gradoje od 1371. do 1373. godine je zauzeo župansko prijestolje u Nevesinju i Trusini. Zadnji put se spominje 1391. godine. Miltenova kćerka Radača bila je udata za trebinjskog župana Nenca Čihorića. Pred kraj života se zamonašila i uzela ime Polihranija. Njen grob sa stećkom i natpisom nalazi se u Veličanima kod Trebinja.

Poslije Sankove smrti župansko prijestolje je pripalo njegovom sinu Bjeljaku, koji je proširio feudalnu vlast u cijelom Humskom primorju, Konavljima i Vitaljini. Prvi put se spominje 1358. godine kada se ženio, a zadnji put 1391. godine kada mu je kao teškom bolesniku dolazio liječnik iz Dubrovnika. Bio je član Velikaškog vijeća i bliži savjetnik kralja Tvrtka. Drugi Sankov sin bio je knez, a zatim vojvoda Radič. Zajedno sa Bjeljakom 1391. godine pokušava Dubrovčanima prodati Konavlje i Vitaljinu te biva zarobljen, sve do 1398. godine. U tom periodu njegova prva supruga Goisava je često boravila u Dubrovniku, gdje je od Vlade primala financijsku pomoć. Iz pisanih izvora može se zaključiti da je Goisava umrla između 19. maja 1398. godine i 3. studenog 1399. godine.

Nakon oslobađanja Radič postaje vrlo aktivan na političkom planu, u borbama oko prijestolja koje su potresale bosansku državu. 1404. godine je na strani kralja Ostoje koji je upravo bio zbačen sa prijestolja. Radičev protivnik Sandalj Hranić Kosača je ponovno zarobio Radiča i zaposjeo čitavu njegovu oblast. Radič umire ubrzo poslije zarobljavanja, 1404. godine. Sa njegovom smrću prestaju sve vijesti o ovome vrlo utjecajnom i razgranatom vlasteoskom rodu.

Literatura

Reference