Gérard de Nerval – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Red 2: Red 2:
Ime = Gérard de Nerval|
Ime = Gérard de Nerval|
boja = #77DD77|
boja = #77DD77|
img = [[Datoteka:Gérard de Ner.jpg|300px|mini]]|
img = [[Datoteka:Gérard de Ner.jpg|300px|mini]]|
veličina= 300px|
veličina= 300px|
opis slike = |
opis slike = |

Verzija na datum 2 maj 2016 u 12:32

Gérard de Nerval
Rođenje 22. svibnja 1808.
Pariz, Francuska
Smrt 26. siječnja 1855.
Pariz, Francuska
Književne vrste poezija
Književni period romantizam

Gérard de Nerval (Pariz, 22. svibnja 1808. – Pariz, 26. siječnja 1855.), francuski književnik.

Iz bogata, raznovrsna i zanimljiva opusa potrebno je istaknuti Nacionalne elegije i ciklus 12 muzikalnih soneta Himere, a od proznih radova Kćeri vatre, pripovijest Aureliju. Bio je važan i prevodilac koji je izvrsno preveo Goetheova Fausta.

Biografija

Rodio se u Parizu, u siromašnoj građanskoj obitelji. Rano je ostao bez majke, čijeg je stalnog prisustva lišen od samog rođenja, jer je bio dat nepoznatim skrbnicima. Djetinjstvo je proveo kod rođaka u mjestu Mortfonten, sjeverno od Pariza. Kao vrlo mlad je počeo objavljivati ​​stihove, patriotski nastrojene. Bio je veliki obožavatelj Napoleona Bonapartea, a kao umjetnik je gajio kult njemačke kulture. Poslije dva zatvaranja zbog sudjelovanja u studentskim neredima 1832, istakao se, kao student medicine, u borbi protiv kolere koja je harala Parizom. Po povratku s jednog putovanja, 1834. godine, prvi put je sreo glumicu Ženi Colon (fr. Jenny Colon). Pjesnikova ljubav vremenom je postala opsesija i dobila znak uzvišenog, mističnog kulta. Živio je siromašno, samo od svog književnog rada. Godine 1841. pokazali su se prvi vidljivi znaci njegovog mentalnog poremećaja, što je sam nazvao "proširivanje sna u stvarni život". Nakon smrti Ženi Colon 1842, krenuo je na put po istočnim zemljama. Inspiriran tim putovanjima objavljuje knjigu Put na istok. Iste godine (1851) Nerval zapada u tešku duševnu krizu. Odlazi u sanatorij na liječenje, ali se i dalje bavi književnim radom. Pušten je 1854. Od tada je živio lutalački životom, u neimaštini, a duhovnu pometenost povećavao je i njegov strah da više neće moći književno stvarati. U zoru 26. siječnja a 1855. prolaznici su našli pjesnika obješenog o rešetke prihvatilišta za sirotinju.