Produkcijski kodeks MPAA – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Red 9: Red 9:
Filmska cenzura se u SAD, slično kao i u zapadnoevropskim državama, u svom formalnom obliku pojavila na prijelazu iz [[1900-e na filmu|prve]] u [[1910-e na filmu|drugu]] deceniju 20. vijeka. Prije toga je sadržaj filmova reguliran primjenom propisa koji su se odnosili na [[teatar]] i javne priredbe. Nakon određenog vremena je, pak, film postao izuzetno popularan oblik zabave u SAD, čemu su značajno pridonijelo to što su [[nijemi film]]ovi bili izuzetno pristupačni masama novopridošlih imigranata, od kojih većina nije znala [[engleski jezik]]. Sve veća popularnost filmova je, sa druge strane, često izazivala reakciju iz [[konzervativizam|konzervativnih]] krugova koji su u njima vidjeli opasnost po javni moral i društveni poredak, te tražili njihovu zabranu, odnosno uklanjanje "problematičnih" sadržaja.
Filmska cenzura se u SAD, slično kao i u zapadnoevropskim državama, u svom formalnom obliku pojavila na prijelazu iz [[1900-e na filmu|prve]] u [[1910-e na filmu|drugu]] deceniju 20. vijeka. Prije toga je sadržaj filmova reguliran primjenom propisa koji su se odnosili na [[teatar]] i javne priredbe. Nakon određenog vremena je, pak, film postao izuzetno popularan oblik zabave u SAD, čemu su značajno pridonijelo to što su [[nijemi film]]ovi bili izuzetno pristupačni masama novopridošlih imigranata, od kojih većina nije znala [[engleski jezik]]. Sve veća popularnost filmova je, sa druge strane, često izazivala reakciju iz [[konzervativizam|konzervativnih]] krugova koji su u njima vidjeli opasnost po javni moral i društveni poredak, te tražili njihovu zabranu, odnosno uklanjanje "problematičnih" sadržaja.


Specifičnost filmske cenzure u SAD je, pak, bila uvjetovana i [[federacija|federalnim]] ustrojstvom zemlje, odnosno time da temeljem tadašnjeg tumačenja [[Ustav SAD|Ustava]] i drugih propisa [[federalna vlada SAD|federalne vlasti]] nije imala nadležnost nad kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom, odnosno one su bile ostavljene [[Država SAD|federalnim državama]] i nižim [[administrativna jedinica|administrativnim jedinicama]] kao što su gradovi i [[Okrug (SAD)|okruzi]]. To je značilo da svaka od njih može osnovati vlastito tijelo uprave, odnosno donijeti zakone ili druge propise vezane uz cenzuru; oni su se u pravilu razlikovali s obzirom na različite ekonomske, demografske i druge okolnosti, pa je, tako, na primjer, [[Boston]] uživao percepciju daleko "[[Zabranjeno u Bostonu|zadrtijeg i uštogljenijeg]]" grada u odnosu na nešto "opuštenije" sredine kao što su [[Chicago]] ili [[San Francisco]]. U praksi su se proizvođači i distributeri filmova suočevali time da često ne znaju hoće li njihov film biti zabranjen u nekoj lokalnoj zajednici, gdje u nekim slučajevima rad cenzorskih odbora nije bio reguliran zakonima ili propisima, nego često opskurnim i teško dokučivim internim pravilnicima, pa ponekad i diskrecijskim ocjenama ili hirovima samih cenzora.
Specifičnost filmske cenzure u SAD je, pak, bila uvjetovana i [[federacija|federalnim]] ustrojstvom zemlje, odnosno time da temeljem tadašnjeg tumačenja [[Ustav SAD|Ustava]] i drugih propisa [[federalna vlada SAD|federalna vlast]] nije imala nadležnost nad kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom, odnosno one su bile ostavljene [[Država SAD|federalnim državama]] i nižim [[administrativna jedinica|administrativnim jedinicama]] kao što su gradovi i [[Okrug (SAD)|okruzi]]. To je značilo da svaka od njih može osnovati vlastito tijelo uprave, odnosno donijeti zakone ili druge propise vezane uz cenzuru; oni su se u pravilu razlikovali s obzirom na različite ekonomske, demografske i druge okolnosti, pa je, tako, na primjer, [[Boston]] uživao percepciju daleko "[[Zabranjeno u Bostonu|zadrtijeg i uštogljenijeg]]" grada u odnosu na nešto "opuštenije" sredine kao što su [[Chicago]] ili [[San Francisco]]. U praksi su se proizvođači i distributeri filmova suočevali time da često ne znaju hoće li njihov film biti zabranjen u nekoj lokalnoj zajednici, gdje u nekim slučajevima rad cenzorskih odbora nije bio reguliran zakonima ili propisima, nego često opskurnim i teško dokučivim internim pravilnicima, pa ponekad i diskrecijskim ocjenama ili hirovima samih cenzora.


Prvi koji je nastojao riješiti ovaj problem bio je filmski pionir [[Thomas Edison]], koji je kroz [[Motion Picture Patents Company]] (MPCC), [[trust]] osnovan 1908. godine, nastojao upostaviti nadzor nad cjelokupnom američkom kinematografijom. MPCC je svoju djelatnost pravdala brigom za kvalitetu filmova, te je, između ostalog, izdavala posebne certifikate koji su jamčili "primjereni" sadržaj. MPCC, doduše, ono što se smatra "primjerenim" sadržajem nije kodificirao, a nakon nekoliko godina se ispostavilo kako njegov uticaj ne seže dalje od [[New York (država)|Države New York]], odnosno [[Istočna obala SAD|Istočne obale]]. Sineasti koji nisu htjeli prihvatiti MPCC su se preselili u [[Kalifornija|Kaliforniju]] gdje će Hollywood postati novo središte američke kinematografije. Sam MPCC je, nakon uspješne [[antitrust]]ovske parnice, prestao postojati 1918. godine.
Prvi koji je nastojao riješiti ovaj problem bio je filmski pionir [[Thomas Edison]], koji je kroz [[Motion Picture Patents Company]] (MPCC), [[trust]] osnovan 1908. godine, nastojao upostaviti nadzor nad cjelokupnom američkom kinematografijom. MPCC je svoju djelatnost pravdala brigom za kvalitetu filmova, te je, između ostalog, izdavala posebne certifikate koji su jamčili "primjereni" sadržaj. MPCC, doduše, ono što se smatra "primjerenim" sadržajem nije kodificirao, a nakon nekoliko godina se ispostavilo kako njegov uticaj ne seže dalje od [[New York (država)|Države New York]], odnosno [[Istočna obala SAD|Istočne obale]]. Sineasti koji nisu htjeli prihvatiti MPCC su se preselili u [[Kalifornija|Kaliforniju]] gdje će Hollywood postati novo središte američke kinematografije. Sam MPCC je, nakon uspješne [[antitrust]]ovske parnice, prestao postojati 1918. godine.


Na djelatnost hollywoodskih i drugih američkih filmaša je, pak, tokom sljedećih nekoliko decenija značajan uticaj imala presuda kojom je 1915. godine [[Vrhovni sud SAD|Vrhovni sud]] u parnici [[Mutual Film Corp. v. Industrial Commission of Ohio]] ustanovio da se na filmsku djelatnost ne odnosi [[Prvi amandman Ustava SAD|Prvi amandman]], odnosno ustavne odredbe o [[sloboda izražavanja|slobodi izražavanja]], pa su tako cenzorima na najvišoj mogućoj potvrđene njihove ovlasti u reguliranju i zabarni filmova.
Na djelatnost hollywoodskih i drugih američkih filmaša je, pak, tokom sljedećih nekoliko decenija značajan uticaj imala presuda kojom je 1915. godine [[Vrhovni sud SAD|Vrhovni sud]] u parnici [[Mutual Film Corp. v. Industrial Commission of Ohio]] ustanovio da se na filmsku djelatnost ne odnosi [[Prvi amandman Ustava SAD|Prvi amandman]], odnosno ustavne odredbe o [[sloboda izražavanja|slobodi izražavanja]], pa su tako cenzorima na najvišoj mogućoj razini potvrđene njihove ovlasti u reguliranju i zabarni filmova.

== Osnivanje MPAA i početak rada na Kodeksu ==

Početak rada Kodeksa je bio potaknut slijedom događaja koji se nisu neposredno ticali sadržaja hollywoodskih filmova. 9. septembra 1921. je mlada hollywoodska glumica [[Virginia Rappe]] preminula nedugo nakon što je sudjelovala u razuzdanoj zabavi čiji je sudionik također bio tada izuzetno popularni filmski komičar [[Roscoe Arbuckle]], kasnije optužen za njeno silovanje i ubistvo. Iako je Arbuckle nakon nekoliko mjeseci oslobođen optužbe, cijeli je slučaj, detaljno praćen od senzacionalistički orijentirane štampe, u velikom dijelu javnosti stvorio percepciju o Hollywoodu kao "leglu razvrata i nemorala". Sličan je efekt početkom sljedeće godine izazvalo ubistvo hollywoodskog režisera [[William Desmond Taylor|Williama Desmonda Taylora]], koje je, iako nikada riješeno, prilikom istrage razotkrilo niz kompromitirajućih detalja o privatnim životima nekih od najpopularnijih glumaca, kao što je komičarka [[Mabel Normand]]. To se odrazilo i na politički establishment, koji je reagirao zakonskim mjerama čiji je cilj bio spriječiti da se "neprihvatljivi" svjetonazor i životni stil filmskih radnika prenese na sadržaj njihovih filmova. Godine 1921. su u 37 od tadašnjih 48 američkih federalnih država doneseni ili predlagani zakoni za osnivanje državnih cenzorskih odbora. Pri tome je najvažnija bila država New York, koja je predstavljala najveće i najlukrativnije tržište u zemlji. Vodeći hollywoodski studiji, tada labavo u organizirani tzv. [[Nacionalno udruženje filmske industrije]], su donošenje zakona pokušali spriječiti, ali u tome nisu imali uspjeha.

Kao alternativno rješenje se nametnula samo-regulacija, odnosno plan da se Hollywood sam "očisti". Kao uzor je u tu svrhu poslužio [[Major League Baseball]], nacionalna bejzbolska liga dvije godine prije pogođena [[Black Sox|velikim skandalom]] oko namještanja utakmica; kako bi povratila povjerenje javnosti, uglednog federalnog suca [[Kenesaw Mountain Landis|Kenesawa Landisa]] je imenovala za svog prvog "komesara" i dala mu diktatorske ovlasti da "očisti sport", a što je on učinio doživotnim zabranama nastupa čak i najpopularnijih igrača. Vodstva hollywoodskih studija su u tu svrhu odabrali [[Will H. Hays|Wila H. Haysa]], tadašnjeg upravnika pošta u administraciji predsjednika [[Warren G. Harding|Hardinga]]; osim što je, kao voditelj izuzetno uspješne predsjedničke kampanje, stvorio mrežu političkih veza širom zemlje, Hays je kao prezbiterijanski crkveni starješina uživao i besprijekornu reputaciju konzervativca. Nakon što mu je ponuđena godišnja plaća od 100.000 dolara godišnje (što je za početak 1920-ih bila izuzetno visoka suma), Hays je početkom 1922. godine napustio mjesto u federalnoj administraciji i postao prvi predsjednik noovosnovane hollywoodske strukovne organizacije Filmski producenti i distributeri Amerike ({{Jez-en|Motion Pictures Producrers and Distributors of America}}; MPPDA), koja će kasnije promijeniti ime u MPAA.

Hays se tokom prvih godina svog mandata javno suprotstavljao cenzuri i djelovao prije svega kao lobist filmske industrije, odnosno preko svojih političkih veza nastojao "progurati" različite filmove kroz cenzorske odbore različitih država. Ta su ga iskustva, međutim, potakla da svoju djelatnost okrene i u suprotnom smjeru, odnosno da sve više počne prenositi zamjerke političara na sadržaj hollywoodskih filmova. Hays je sa vremenom počeo dolaziti na ideju da bi se Hollywood mogao "očistiti" jedino ako sam preuzme posao državnih cenzora. Godine 1924. je vodećim hollywoodskim studijima donio nacrt pravila o sadržaju zvan "Formula" i predložio da mu dostavljaju scenarije filmova pred početak snimanja radi odobrenja; taj prijedlog, međutim, nije bio prihvaćen, iako su neki od studija ponekad slali scenarije u njegov ured prije svega kako bi doznali njegovo stručno mišljenje.

Tri godine kasnije je Hays poslao dopis samim studijima tražeći od njih da predlože vlastite standarde filmskog sadržaja koga smatraju neprihvatljivijim. Hollywood je ovog puta imao više razumijevanja za Haysove prijedloge jer su njegovi filmovi postali daleko skuplji, pa samim time i osjetljiviji na financijske posljedice cenzorskih zabrana. Hays je za svoj projekt uspio pridobiti [[Irving Thalberg|Irvinga Thalberga]] iz MGM-a, [[Saul Wurtzel|Saula Wurtzela]] iz [[20th Century Fox|Foxa]] te H. Allena iz [[Paramount Pictures|Paramounta]]. Oni su sastavili i službeno objavili dokument kojim se označava 11 sadržaja koji se nikako ne smiju pojaviti u hollyowdskim filmovima, te 25 koji su zahtijevali "poseban oprez". Hays je za popis uspio dobiti formalno odobrenje [[Federalna komisija za trrgovinu|Federalne komisije za trgovinu]] i potom osnovao Odbor za odnose studije, odnosno ured koji je trebao provoditi njegove odredbe. Time su postavljeni temelji budućeg Kodeksa.


==Nemojte i Budite oprezni==
==Nemojte i Budite oprezni==

Verzija na datum 3 novembar 2015 u 09:48

Korice Kodeksa.

Kodeks proizvodnje filmova (engl. Motion Picture Production Code) bio je pravilnik o sadržaju igranih i drugih filmova nastalih u produkciji vodećih hollywoodskih studija udruženih u strukovnu organizaciju Filmski producenti i distributeri Amerike (MDPAA, današnja MPAA), primjenjivan od 1934. do 1968. godine, a danas poznat kao jedan od najrigoroznijih, ali i najuticajnijih sistema cenzure u historiji filma.

Kodeks je MDPAA donijela 1930. godine, pod vodstvom njenog prvog predsjednika Willa B. Haysa, pa se zbog toga također zove i Haysov kodeks. Njegova primjena je, međutim, otpočela tek 1934. godine kada je MDPAA osnovala poseban ured za nadzor sadržaja na čelu sa katoličkim aktivistom Josephom Breenom, koji je tamo, s određenim prekidima, ostao sljedećih dvadeset godina. Breen se tokom svog mandata, koji je uglavnom koincidirao s peridom tzv. klasičnog Hollywooda brinuo da u filmovima ne bude ni traga "problematičnih" sadržaja vezanih uz seks, nasilje, ali i političke i društvene kontroverze, odnosno promoviraju isključivo konzervativne i tradicionalne društvene vrijednosti. Standardi Kodeksa su počeli labaviti tek sa Breenovim odlaskom 1954. godine, a dodatni poticaj su dali pojava konkurentskog medija televizije, uvoz stranih i Kodeksom "neopterećenih" filmova na američko tržište, sve veća nezavisnost američkih producenata, nestanak vertikalne integracije hollywoodskih studija, a od 1960-ih sve veća oslonjenost Hollywooda na mlađu publiku, koja je počela radikalno odbacivati vrijednosti ranijih generacija. Pokušaji da se Kodeks prilagođava novim okolnostima nisu uspjeli, te je 1968. odbačen i zamijenjen MPAA-ovim sistemom filmskih rejtinga koji je, uz određene izmjene, i danas na snazi.

Pozadina

Filmska cenzura se u SAD, slično kao i u zapadnoevropskim državama, u svom formalnom obliku pojavila na prijelazu iz prve u drugu deceniju 20. vijeka. Prije toga je sadržaj filmova reguliran primjenom propisa koji su se odnosili na teatar i javne priredbe. Nakon određenog vremena je, pak, film postao izuzetno popularan oblik zabave u SAD, čemu su značajno pridonijelo to što su nijemi filmovi bili izuzetno pristupačni masama novopridošlih imigranata, od kojih većina nije znala engleski jezik. Sve veća popularnost filmova je, sa druge strane, često izazivala reakciju iz konzervativnih krugova koji su u njima vidjeli opasnost po javni moral i društveni poredak, te tražili njihovu zabranu, odnosno uklanjanje "problematičnih" sadržaja.

Specifičnost filmske cenzure u SAD je, pak, bila uvjetovana i federalnim ustrojstvom zemlje, odnosno time da temeljem tadašnjeg tumačenja Ustava i drugih propisa federalna vlast nije imala nadležnost nad kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom, odnosno one su bile ostavljene federalnim državama i nižim administrativnim jedinicama kao što su gradovi i okruzi. To je značilo da svaka od njih može osnovati vlastito tijelo uprave, odnosno donijeti zakone ili druge propise vezane uz cenzuru; oni su se u pravilu razlikovali s obzirom na različite ekonomske, demografske i druge okolnosti, pa je, tako, na primjer, Boston uživao percepciju daleko "zadrtijeg i uštogljenijeg" grada u odnosu na nešto "opuštenije" sredine kao što su Chicago ili San Francisco. U praksi su se proizvođači i distributeri filmova suočevali time da često ne znaju hoće li njihov film biti zabranjen u nekoj lokalnoj zajednici, gdje u nekim slučajevima rad cenzorskih odbora nije bio reguliran zakonima ili propisima, nego često opskurnim i teško dokučivim internim pravilnicima, pa ponekad i diskrecijskim ocjenama ili hirovima samih cenzora.

Prvi koji je nastojao riješiti ovaj problem bio je filmski pionir Thomas Edison, koji je kroz Motion Picture Patents Company (MPCC), trust osnovan 1908. godine, nastojao upostaviti nadzor nad cjelokupnom američkom kinematografijom. MPCC je svoju djelatnost pravdala brigom za kvalitetu filmova, te je, između ostalog, izdavala posebne certifikate koji su jamčili "primjereni" sadržaj. MPCC, doduše, ono što se smatra "primjerenim" sadržajem nije kodificirao, a nakon nekoliko godina se ispostavilo kako njegov uticaj ne seže dalje od Države New York, odnosno Istočne obale. Sineasti koji nisu htjeli prihvatiti MPCC su se preselili u Kaliforniju gdje će Hollywood postati novo središte američke kinematografije. Sam MPCC je, nakon uspješne antitrustovske parnice, prestao postojati 1918. godine.

Na djelatnost hollywoodskih i drugih američkih filmaša je, pak, tokom sljedećih nekoliko decenija značajan uticaj imala presuda kojom je 1915. godine Vrhovni sud u parnici Mutual Film Corp. v. Industrial Commission of Ohio ustanovio da se na filmsku djelatnost ne odnosi Prvi amandman, odnosno ustavne odredbe o slobodi izražavanja, pa su tako cenzorima na najvišoj mogućoj razini potvrđene njihove ovlasti u reguliranju i zabarni filmova.

Osnivanje MPAA i početak rada na Kodeksu

Početak rada Kodeksa je bio potaknut slijedom događaja koji se nisu neposredno ticali sadržaja hollywoodskih filmova. 9. septembra 1921. je mlada hollywoodska glumica Virginia Rappe preminula nedugo nakon što je sudjelovala u razuzdanoj zabavi čiji je sudionik također bio tada izuzetno popularni filmski komičar Roscoe Arbuckle, kasnije optužen za njeno silovanje i ubistvo. Iako je Arbuckle nakon nekoliko mjeseci oslobođen optužbe, cijeli je slučaj, detaljno praćen od senzacionalistički orijentirane štampe, u velikom dijelu javnosti stvorio percepciju o Hollywoodu kao "leglu razvrata i nemorala". Sličan je efekt početkom sljedeće godine izazvalo ubistvo hollywoodskog režisera Williama Desmonda Taylora, koje je, iako nikada riješeno, prilikom istrage razotkrilo niz kompromitirajućih detalja o privatnim životima nekih od najpopularnijih glumaca, kao što je komičarka Mabel Normand. To se odrazilo i na politički establishment, koji je reagirao zakonskim mjerama čiji je cilj bio spriječiti da se "neprihvatljivi" svjetonazor i životni stil filmskih radnika prenese na sadržaj njihovih filmova. Godine 1921. su u 37 od tadašnjih 48 američkih federalnih država doneseni ili predlagani zakoni za osnivanje državnih cenzorskih odbora. Pri tome je najvažnija bila država New York, koja je predstavljala najveće i najlukrativnije tržište u zemlji. Vodeći hollywoodski studiji, tada labavo u organizirani tzv. Nacionalno udruženje filmske industrije, su donošenje zakona pokušali spriječiti, ali u tome nisu imali uspjeha.

Kao alternativno rješenje se nametnula samo-regulacija, odnosno plan da se Hollywood sam "očisti". Kao uzor je u tu svrhu poslužio Major League Baseball, nacionalna bejzbolska liga dvije godine prije pogođena velikim skandalom oko namještanja utakmica; kako bi povratila povjerenje javnosti, uglednog federalnog suca Kenesawa Landisa je imenovala za svog prvog "komesara" i dala mu diktatorske ovlasti da "očisti sport", a što je on učinio doživotnim zabranama nastupa čak i najpopularnijih igrača. Vodstva hollywoodskih studija su u tu svrhu odabrali Wila H. Haysa, tadašnjeg upravnika pošta u administraciji predsjednika Hardinga; osim što je, kao voditelj izuzetno uspješne predsjedničke kampanje, stvorio mrežu političkih veza širom zemlje, Hays je kao prezbiterijanski crkveni starješina uživao i besprijekornu reputaciju konzervativca. Nakon što mu je ponuđena godišnja plaća od 100.000 dolara godišnje (što je za početak 1920-ih bila izuzetno visoka suma), Hays je početkom 1922. godine napustio mjesto u federalnoj administraciji i postao prvi predsjednik noovosnovane hollywoodske strukovne organizacije Filmski producenti i distributeri Amerike (engl. Motion Pictures Producrers and Distributors of America; MPPDA), koja će kasnije promijeniti ime u MPAA.

Hays se tokom prvih godina svog mandata javno suprotstavljao cenzuri i djelovao prije svega kao lobist filmske industrije, odnosno preko svojih političkih veza nastojao "progurati" različite filmove kroz cenzorske odbore različitih država. Ta su ga iskustva, međutim, potakla da svoju djelatnost okrene i u suprotnom smjeru, odnosno da sve više počne prenositi zamjerke političara na sadržaj hollywoodskih filmova. Hays je sa vremenom počeo dolaziti na ideju da bi se Hollywood mogao "očistiti" jedino ako sam preuzme posao državnih cenzora. Godine 1924. je vodećim hollywoodskim studijima donio nacrt pravila o sadržaju zvan "Formula" i predložio da mu dostavljaju scenarije filmova pred početak snimanja radi odobrenja; taj prijedlog, međutim, nije bio prihvaćen, iako su neki od studija ponekad slali scenarije u njegov ured prije svega kako bi doznali njegovo stručno mišljenje.

Tri godine kasnije je Hays poslao dopis samim studijima tražeći od njih da predlože vlastite standarde filmskog sadržaja koga smatraju neprihvatljivijim. Hollywood je ovog puta imao više razumijevanja za Haysove prijedloge jer su njegovi filmovi postali daleko skuplji, pa samim time i osjetljiviji na financijske posljedice cenzorskih zabrana. Hays je za svoj projekt uspio pridobiti Irvinga Thalberga iz MGM-a, Saula Wurtzela iz Foxa te H. Allena iz Paramounta. Oni su sastavili i službeno objavili dokument kojim se označava 11 sadržaja koji se nikako ne smiju pojaviti u hollyowdskim filmovima, te 25 koji su zahtijevali "poseban oprez". Hays je za popis uspio dobiti formalno odobrenje Federalne komisije za trgovinu i potom osnovao Odbor za odnose studije, odnosno ured koji je trebao provoditi njegove odredbe. Time su postavljeni temelji budućeg Kodeksa.

Nemojte i Budite oprezni

Kodeks je propisao nekoliko ključnih odredbi poznatih kao "Nemojte" i "Budite oprezni":[1]

Odlučeno je da se one stvari koje su imenovane u dolje navedenoj listi neće pojaviti u filmovima produciranim od strane članova ovog Udruženja, bez obzira na način na koji se tretiraju:

  1. Oštra psovka – bilo slovima ili riječima – koja uključuje riječi "Bog," "Gospod," "Isus," "Krist" (osim ako se koriste na pobožan način u vezi sa ispravnim religijskim ceremonijama), "pakao," "proklestvo," "Bogh" [2] i svaki druga opsceni ili vulgarni izraz bez obzira kako bio ispisan;
  2. Svaka eksplicitna ili sugestivna golotinja – činjenična ili u silutei; i svaka pohotna ili razvratna primjedba drugih likova u filmu;
  3. Ilegalna trgovina drogama;
  4. Svaka referenca na seksualne pervezije;
  5. Bijelo roblje;
  6. Miscegenacija (seksualni odnosi između bijele i crnih rasa);
  7. Seksualno zdravlje i venerične bolesti;
  8. Scene stvarnog rađanja djeteta – činjenično ili u silueti;
  9. Dječji seksualni organi;
  10. Izrugivanje svećenstvu;
  11. Namjerno vrijeđanje svake nacije, rase ili vjere;

Nadalje je određeno da će posebna pažnja biti posvećena dolje načinu na koji se tretiraju dolje navedene teme , kako bi se uklonila vulgarnost i sklonost sugestijama i naglasio dobar ukus:

  1. Korištenje zastave;
  2. Međunarodni odnosi (izbjegavanje prikazivanja religije, historije, institucija, znamenitih ličnosti i građana drugih zemalja u nepovoljnom svjetlu);
  3. Palež
  4. Korištenje vatrenog oružja;
  5. Krađa, pljačka, obijanje sefova i postavljanje dinamita u vlakove, zgrade itd. (uzimajući u obzir efekt koji previše detaljan opis takvih aktivnosti može imati na imbecila);
  6. Brutalnost i moguća jeza;
  7. Tehnika počinjenja ubistva svakom metodom;
  8. Metode krijumčarenja;
  9. Metode trećeg stepena;
  10. Stvarna vješanja ili elektrokucije kao zakonska kazna za zločin;
  11. Simpatije prema kriminalcima;
  12. Odnos prema javnim ličnostima i institucijama;
  13. Poticanje na pobunu;
  14. Očigledna okrutnost prema djeci i životinjama;
  15. Žigosanje ljudi i životinja;
  16. Prodaja žena ili žene koje prodaju svoju vrlinu;
  17. Silovanje ili pokušaj silovanja;
  18. Scene prve bračne noći;
  19. Muškarac i žena zajedno u krevetu;
  20. Namjerno zavođenje djevojaka;
  21. Institucija braka;
  22. Kirurške operacije;
  23. Korištenje lijekova;
  24. Naslovi ili scene koje se tiču sprovođenja zakona ili policijskih službenika;
  25. Pretjerano ili strastveno ljubljenje, posebno kada je jedan od likova "težak".

Izvori

  1. ↑ Lewis, Jon (2000). Hollywood v. Hard Core: How the Struggle Over Censorship Created the Modern Film Industry. NYU Press. str. 301–02. ISBN 978-0-8147-5142-8. 
  2. ↑ "Gawd" u originalnom tekstu.

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Produkcijski_kodeks_MPAA&oldid=20258571