Razlike između izmjena na stranici "Srednji vijek"

Idi na navigaciju Idi na pretragu
m/м
[[Datoteka:Petrus alphonsi dialogues.jpg|right|upright|thumb|Ilustracija Židova (sa špicastim židovskim šeširom) iz 13. stoljeća i kršćanina [[Petar Alfons|Petra Alfonsa]] u raspravi]]
 
Tijekom ovog razdoblja i Židovi su se [[Židovi u srednjem vijeku|raširili po Europi]]. Zajednice su osnovane u [[Povijest Židova u Njemačkoj|Njemačkoj]] i [[Povijest Židova u Engleskoj (1066–1290)|Engleskoj]] u 11. i 12. stoljeću, ali su [[Povijest Židova u Španjolskoj#Tolerantnost i židovske imigracije (1085–1212)|španskišpanjolski Židovi]], odavno naseljeni u Španjolskoj pod muslimanima, došli pod kršćansku vladavinu i suočavali se s ve većim pritiskom da pređu na kršćanstvo.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 191}} Većina Židova bila je ograničena na gradove, budući da im je bilo zabranjeno posjedovati zemljište ili biti seljacima.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 54}}{{#tag:ref| Nekolicina židovskih seljaka ostala je na imanjima pod bizantskom vladavinom na Istoku, kao i neki na Kreti pod mletačkom vladavinom, ali su oni bili iznimka u Europi.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 54}}|group=n}} Osim Židova, postojali su i drugi nekršćani na rubovima Europe – paganski Slaveni u istočnoj Europi i muslimani u južnoj Europi.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 13}}
 
Žene su u srednjem vijeku službeno morale biti podređene nekom muškarcu, bilo ocu, mužu ili nekom drugom srodniku. Udovice, kojima se često omogućavao visok stupanj kontrole nad vlastitim životom, ipak su bile zakonski ograničene. Ženski poslovi uglavnom su se sastojali od vođenja domaćinstva i drugih zadataka u vezi s domaćinstvom. Seljanke su obično bile odgovorne za brigu o domaćinstvu, djeci, kao i vrtu i domaćim životinjama blizu kuće. Mogle su dopuniti kućni dohodak predenjem ili varenjem piva kod kuće. U vrijeme žetve od njih se očekivalo i da pomognu u poljskim poslovima.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 14}} Građanke, kao i seljanke, bile su odgovorne za domaćinstvo, a mogle su se baviti i trgovinom. Koja je trgovina bila dostupna ženama ovisilo je o državi i periodu.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 177–178}} Plemkinje su bile odgovorne za upravljanje domaćinstvom, a ponekada se moglo očekivati od njih i da upravljaju cijelim imanjem u slučaju odsustva muškog srodnika, ali im je obično bilo zabranjeno sudjelovanje u vojsci ili vladinim poslovima. Jedina uloga u Crkvi otvorena za žene bila je pozicija [[redovnik|redovnice]], budući da nisu mogle postati svećenice.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 14}}
Križari su učvrstili svoja osvajanja u [[križarske države|križarskim državama]]. Tijekom 12. i 13. stoljeća došlo je do niza sukoba između tih i okolnih muslimanskih država. Molbe tih država papstvu dovele su do novih križarskih ratova,{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} poput [[Treći križarski rat|Trećeg križarskog rata]], objavljenih u svrhu ponovnog osvajanja Jeruzalema, koji je [[Saladin]] (umro 1193) osvojio 1187. godine.{{sfn|Payne|2000|loc=str. 204–205}}{{#tag:ref|Tada su osnovani i vojno-religijski redovi poput [[templari|templara]] i [[ivanovci|ivanovaca]], koji su potom imali važnu ulogu u križarskim državama.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 353–356}}|group=n}} [[Četvrti križarski rat]] 1203. bio je usmjeren na Carigrad umjesto na Svetu zemlju, te je on zauzet 1204. godine, što je dovelo do uspostavljanja [[Latinsko Carstvo|Latinskog carstva]] sa središtem u Carigradu{{sfn|Lock|2006|loc=str. 156–161}} i do značajnog slabljenja Bizantskog carstva. Bizantinci su ponovo zauzeli Carigrad 1261. godine, ali nikada nisu dostigli svoju nekadašnju snagu.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 299–300}} Do 1291. godine sve križarske države bile su ponovo osvojene ili izgurane sa kopna, mada je titularno [[Jeruzalemsko kraljevstvo]] opstalo na [[Kraljevina Cipar|Cipru]] još nekoliko godina nakon toga.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 122}}
 
Pape su pozivali na križarske ratove i drugdje osim u Svetoj Zemlji: u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i duž Baltika.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} Španjolski križarski ratovi spojili su se sa ''rekonkvistom'' Španjolske od muslimana. Iako su templari i ivanovci sudjelovali u španskimšpanjolskim križarskim ratovima, osnovani su i slični španjolski vojno-religijski redovi, od kojih se do početka 12. stoljeća većina utopila u dva glavna reda, [[Red Kalatrava|Red Kalatrava]] i [[Red Santiaga|Red Santiaga]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 205–213}} Sjeverna Europa također je ostala izvan kršćanskog utjecaja do 11. stoljeća ili kasnije, te je postala poprište križarskih ratova kao dio Sjevernih križarskih ratova od 12. do 14. stoljeća. Ti križarski ratovi također su izrodili jedan vojni red, [[Livonijska braća mača|Red braće mača]]. Još jedan red, [[Teutonski viteški red]], iako izvorno osnovan u križarskim državama, usredotočio je veći dio svoje aktivnosti na Baltik nakon 1225. godine, a 1309. premjestio je glavno sjedište u [[Zamak u Malborku|Marienburg]] u [[Pruska|Pruskoj]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 213–224}}
 
=== Intelektualni život ===

Navigacijski meni