Srednji vijek – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m {{radovi}}
Nema sažetka izmjene
Red 3: Red 3:
[[File:JuengeresMathildenkreuz.jpg|thumb|upright=1.5|[[Matildin krst]] koji je napravljen ya [[Mathilde, Abbess of Essen|Matildu || od Esena]] (973–1011). Ona je prikazana na kolenima pred Devicom i detetom u [[emajl]]noj ploči. Krst je verovatno napravljen u [[Cologne]] ili [[Essen]], i demonstrira nekoliko srednjovekovnih tehnika: [[livenje]] figurativnih skulptura, [[filigran]], emajliranje, poliranje i podešavanje dragulja, i ponovnu upotrebu klasičnih [[Kameja (rezbarenje)|kameja]] i [[Rezbareni dragulj|rezbarenih dragulja]].]]
[[File:JuengeresMathildenkreuz.jpg|thumb|upright=1.5|[[Matildin krst]] koji je napravljen ya [[Mathilde, Abbess of Essen|Matildu || od Esena]] (973–1011). Ona je prikazana na kolenima pred Devicom i detetom u [[emajl]]noj ploči. Krst je verovatno napravljen u [[Cologne]] ili [[Essen]], i demonstrira nekoliko srednjovekovnih tehnika: [[livenje]] figurativnih skulptura, [[filigran]], emajliranje, poliranje i podešavanje dragulja, i ponovnu upotrebu klasičnih [[Kameja (rezbarenje)|kameja]] i [[Rezbareni dragulj|rezbarenih dragulja]].]]


[[Datoteka:JuengeresMathildenkreuz.jpg|thumb|upright=1.5|[[Matildin krst]], koji je napravljen za [[Matilda II od Esena|Matildu od Esena]] (973–1011). Ona je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od [[emajl]]a. Križ, koji je vjerojatno bio napravljen u [[Keln]]u ili [[Essen]]u, prikazuje nekoliko srednjovekovnih tehnika: [[lijevanje]] figurativnih kipova, [[filigran]], emajliranje, poliranje i poliranje dragulja i ponovnu uporabu klasičnih [[Kameja (rezbarenje)|kameja]] i [[Rezbareni dragulj|rezbarenih dragulja]].]]
U [[Historija Europe|evropskoj istoriji]], '''Srednji vek''' je trajao od [[5. vek|petog]] do [[15. vek|petnaestog veka]]. Počeo je sa [[Pad Rimskog Carstva|padom]] [[Zapadno Rimsko carstvo|Zapadnog Rimskog carstva]] i okončao se sa [[Renesansa|renesansom]] i [[Velika geografska otkrića|dobom otkrića]]. Srednji vek je središnji period u klasičnoj podeli Zapadne istorije: [[Antika]], Srednji period, i [[Modernna istorija|Moderni]] period. Sam srednjovekovni period se može podeliti u [[Rani srednji vijek|rani]], [[Visoki srednji vek|visoki]], i [[Pozni srednji vek|pozni]].<ref name=Power304>Power ''Central Middle Ages'' p. 304</ref><ref name=mommsen236>Mommsen "Petrarch's Conception of the 'Dark Ages'" ''Speculum'' pp. 236–237</ref>


'''Srednji vijek''' razdoblje je u [[Povijest Europe|povijesti Europe]] koje je trajalo od [[5. stoljeće|5.]] do [[15. stoljeće|15. stoljeća]]. To je razdoblje počelo [[Pad Rimskog Carstva|padom]] [[Zapadno Rimsko carstvo|Zapadnog Rimskog carstva]] i okončalo se [[Renesansa|renesansom]] i razdobljem [[Velika geografska otkrića|velikih geografskih otkrića]]. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na [[Antika|stari]], srednji i [[novi vijek]]. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na [[Rani srednji vijek|rani]], [[Razvijeni srednji vek|razvijeni]] i [[Pozni srednji vek|pozni srednji vijek]].{{sfn|Power|2006|loc=str. 304}}{{sfn|Mommsen|1942|loc=str. 236–237}}
[[Depopulacija]], [[deurbanizacija]], invazija, i seobe ljudi, koje su počele tokom [[Kasna antika|kasne antike]], nastavile su se tokom Ranog srednjeg veka. [[Varvari|Varvarski]] osvjači, uključujući razne [[Germanski narodi|Germanske narode]], su formirali nova kraljevstva u ostacima Zapadne Rimske imperije.<ref name=Heather111>Heather ''Fall of the Roman Empire'' p. 111</ref> U 7. veku, [[Severna Afrika]] i [[Srednji Istok]], nekad deo Istočne Rimske imperije su potpali pod vladavinu [[Kalifat]]a, islamske imperije, nakon osvajanja [[Sukcesija Muhameda|Muhamedovih naslednika]].<ref name=Collins138>Collins ''Early Medieval Europe'' pp. 138–139</ref> Mada je došlo do znatnih promena u društvu i političkim strukturama, raskid sa [[Antika|Antikom]] nije bio kompletan. Još uvek značajno [[Vizantijsko carstvo]] je preživelo na istoku i ostalo velesila.<ref name=Cunliffe391>Cunliffe ''Europe Between the Oceans'' pp. 391–393</ref> Carski zakon, ''[[Corpus iuris civilis]]'', ponovno je otkriven u severnoj Italiji godine 1070. i imao je znatnog uticaja tokom kasnog Srednjeg veka. Na Zapadu, većina kraljevstva je inkorporirala nekoliko postojećih romanskih institucija. Manastiri su osnovani dok se kampanja [[Pokrštavanje|pokrštavanja]] [[Paganizam|paganske Evrope]] nastavljala. [[Franci]], pod [[Karolinzi|Karolinškom dinastijom]], su kratkotrajno uspostavili imperiju koja je pokrivala veći deo Zapadne Evrope; [[Karolinško Carstvo]] tokom kasnog 8. i ranog 9. veka, ali je ono kasnije podleglo pritiscima unutrašnjih građanskih ratova u kombinaciji sa vanjskim invazijama — [[Vikinzi]] sa severa, [[Mađari]] sa istoka, i [[Saraceni]] sa juga.


[[Depopulacija]], [[deurbanizacija]], invazije i seobe naroda, koje su počele tokom [[Kasna antika|kasne antike]], nastavile su se tijekom ranog srednjeg veka. [[Barvari|Barbarski]] osvajači, među kojima su dominirali razni [[germanski narodi]], formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carfstva.{{sfn|Heather|2006|loc=str. 111}} U 7. stoljeću [[sjeverna Afrika]] i [[bliski Istok]], koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast [[Kalifat]]a, islamske države.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 138–139}} Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s [[Antika|antikom]] nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo [[Bizantsko carstvo]].{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 391–393}} Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao [[Corpus iuris civilis|Justinijanov kodeks]], na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k [[Kristijanizacija|pokrštavanju]] [[Poganstvo|poganske Europe]]. [[Franci]] su pod [[Karolinzi|karolinškom dinastijom]] nakratko uspostavili [[Karolinško carstvo|carstvo]], koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija — [[Vikinzi]] su napadali sa sjevera, [[Mađari]] s istoka, a [[Saraceni]] s juga.
⚫
Tokom Visokog Srednjeg veka, koji je počeo nakon 1000. godine, Evropska populacija se znatno uvećala jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili trgovini da cveta, a promena klime [[Srednjovekovni topli period|srednjovekovnog toplog perioda]] omogućila je povećanje prinosa useva. [[Manorijalizam]], organizacija seljaka u sela, koja su dugovala kiriju i radne usluge [[Plemstvo|vlasteli]], i [[feudalizam]], politička struktura u kojoj su [[vitez]]ovi i niže premstvo dugovali vojnu službu svojim gospodarima u zamenu za pravo zakupa zemljišta i [[plemićka kuća|plemićkih kuća]], su bila dva načina organizacije društva u Visokom Srednjem veku. [[Križarski ratovi|Krstaši]], prvi put pomenuti 1095. godine, su bili vojni pokušaji zapadno evropskih hrišćana da povrate kontrolu nad blisko istočnom [[Sveta Zemlja|Svetom Zemljom]] od [[Musliman]]a. Kraljevi su postali poglavari centralizovanih nacionalnih država, redukujući kriminal i nasilje, mada je to učinilo ideal jedinstvenog [[hrišćanstvo|hrišćanstva]] udaljenijim. Intelektualni život je bio obeležen [[Skolastika|skolasticizmom]], filozofijom koja je naglašavala prihvatanje vere umesto slobodnog rasuđivanja, kao i uspostavljanjem [[Univerzitet|univeruiteta]]. Teologija [[Toma Akvinski|Tome Akvinskog]], [[Giotto di Bondone|Giotove]] slike, poezija [[Dante Alighieri|Danta]] i [[Geoffrey Chaucer|Čosera]], putovanja [[Marco Polo|Marka Pola]], i arhitektura [[Gotička arhitektura|gotičkih]] katedrala, poput [[Katedrala u Chartresu|Čartresa]], su među izvanrednim dostignućima tog perioda.


⚫
Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime [[Srednjovekovni topli period|srednjovekovnog toplog razdoblja]] omogućila je povećanje prinosa usjeva. [[Kmetstvo]], tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje [[Plemstvo|vlasteli]] duguje najam i naturalni rad, te [[feudalizam]], tj. politički sustav u kojoj [[vitez]]ovi i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i [[plemićka kuća|plemićkih kuća]], predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem veku. [[Križarski ratovi|Križari]], prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od [[musliman]]a vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom [[Sveta Zemlja|Svetom zemljom]]. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog [[Kršćanstvo|kršćanstva]]. Teologija [[Toma Akvinski|Tome Akvinskog]], slike [[Giotto di Bondone|Giotta iz Bondone]], pjesništvo [[Dante Alighieri|Dantea Alighierija]] i [[Geoffrey Chaucer|Geoffreya Chaucera]], putovanja [[Marco Polo|Marka Pola]] i arhitektura [[Gotička arhitektura|gotičkih]] katedrala, poput [[Katedrala u Chartresu| Chartresa]], pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.
Pozni Srednji vek je obeležen teškoćama i nesrećama, uključujući glad , kugu, i rat, koji su znatno umanjili populaciju Zapadne Evrope; između 1347 i 1350, [[Crna smrt]] je ubila oko trećine Evropljana. Neslaganje, [[hereza]], i [[Zapadna šizma|šizma]] unutar [[Katolička crkva|crkve]] su se odvijali paralelno sa međudržavnim sukobima, demonstracijam, i pobunama seljaka. Kulturni i tehnološki razvoj je transformisao Evropsko društvo, čime se završava Pozni Srednji vek i počinje [[rani moderni period]].


Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350. [[crna smrt]] odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, [[hereze]] i [[zapadna šizma|šizma]] unutar [[Kršćanska crkva|kršćanske crkve]] odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak [[Novi vijek|ranog novog vijeka]].


==Terminologija i periodizacija==
==Terminologija i periodizacija==

Verzija na datum 18 septembar 2015 u 21:17

Ljudska historija
This box:
↑ Kameno doba
Pisana historija
↓Budućnost
Matildin krst koji je napravljen ya Matildu || od Esena (973–1011). Ona je prikazana na kolenima pred Devicom i detetom u emajlnoj ploči. Krst je verovatno napravljen u Cologne ili Essen, i demonstrira nekoliko srednjovekovnih tehnika: livenje figurativnih skulptura, filigran, emajliranje, poliranje i podešavanje dragulja, i ponovnu upotrebu klasičnih kameja i rezbarenih dragulja.
Matildin krst, koji je napravljen za Matildu od Esena (973–1011). Ona je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od emajla. Križ, koji je vjerojatno bio napravljen u Kelnu ili Essenu, prikazuje nekoliko srednjovekovnih tehnika: lijevanje figurativnih kipova, filigran, emajliranje, poliranje i poliranje dragulja i ponovnu uporabu klasičnih kameja i rezbarenih dragulja.

Srednji vijek razdoblje je u povijesti Europe koje je trajalo od 5. do 15. stoljeća. To je razdoblje počelo padom Zapadnog Rimskog carstva i okončalo se renesansom i razdobljem velikih geografskih otkrića. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na stari, srednji i novi vijek. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na rani, razvijeni i pozni srednji vijek.[1][2]

Depopulacija, deurbanizacija, invazije i seobe naroda, koje su počele tokom kasne antike, nastavile su se tijekom ranog srednjeg veka. Barbarski osvajači, među kojima su dominirali razni germanski narodi, formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carfstva.[3] U 7. stoljeću sjeverna Afrika i bliski Istok, koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast Kalifata, islamske države.[4] Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s antikom nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo Bizantsko carstvo.[5] Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao Justinijanov kodeks, na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k pokrštavanju poganske Europe. Franci su pod karolinškom dinastijom nakratko uspostavili carstvo, koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija — Vikinzi su napadali sa sjevera, Mađari s istoka, a Saraceni s juga.

Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime srednjovekovnog toplog razdoblja omogućila je povećanje prinosa usjeva. Kmetstvo, tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje vlasteli duguje najam i naturalni rad, te feudalizam, tj. politički sustav u kojoj vitezovi i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i plemićkih kuća, predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem veku. Križari, prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od muslimana vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom Svetom zemljom. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog kršćanstva. Teologija Tome Akvinskog, slike Giotta iz Bondone, pjesništvo Dantea Alighierija i Geoffreya Chaucera, putovanja Marka Pola i arhitektura gotičkih katedrala, poput Chartresa, pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.

Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350. crna smrt odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, hereze i šizma unutar kršćanske crkve odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak ranog novog vijeka.

Terminologija i periodizacija

Srednji je vijek, uz stari i novi vijek, jedno od tri glavna razdoblja u povijesti Europe.[1]

Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "sedam razdoblja svijeta" ili "četiri carstva" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta.[6] Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim".[7] Humanistički pjesnik Petrarka u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima (antiqua), a kršćansko razdoblje "novim" vremenima (nova).[8] Leonardo Bruni prvi je povjesničar koji je, u svojoj Povijesti firentinskog naroda iz 1442. godine, upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti.[9] Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarkina vremena te su Petrarkinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku media tempestas, odnosno "srednje doba".[10] Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma, kao što su nazivi medium aevum ("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine,[11] i media saecula ("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine.[12] Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza medium aevum. [13] Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar Christoph Cellarius (1638–1707) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.[12]

Za početak srednjega vijeka obično se uzima pad zapadnog rimskog carstva 476. godine,[14] što je prvi put učinio Bruni.[9] Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,[15] no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju događaji kao što su prvo putovanje Kristofora Kolumba 1492, pad Carigrada u turske ruke 1453. ili protestantska reformacija 1517. godine.[16] Engleski povjesničari bitku na Bosworthskom polju 1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.[17] U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja Ferdinanda II. Aragonskog 1516, smrt kraljice Izabele I. Kastiljske 1504. ili osvajanje Granade 1492. godine.[18] Povjesničari iz romanskih zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i potonji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari, pak, slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i pozni srednji vijek.[1] U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "mračnim dobom",[19][n 1] no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka upotreba tog termina počela se među povjesničarima ograničavati samo na period ranoga srednjeg vijeka.[6]

Pozno rimsko carstvo

Glavni članci: Kasna antika, Rimsko carstvo, i Pad rimskog carstva
Poznorimski kip s predstavom četvorice tetrarha, koji se danas čuva u Veneciji.[20]

Rimsko carstvo doseglo je svoju najširi teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća nove ere; u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila.[21] Gospodarski problemi, među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili političku nestabilnost, tijekom koje su se carevi i uzurpatori velikom brzinom smjenjivali na prijestolju.[22] Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog rata sa sasanidskom Perzijom, koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća.[3] Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su legiju kao glavnu taktičku jedinicu.[23] Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza, što što je, pak, vodilo smanjenju kurijalne klase, odnosno klase zemljoposednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća (kurije), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu.[3] Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u carstvu ima više prikupljača poreza nego poreznih obveznika.[23]

Car Dioklecijan (vladao 284‒305) podijelio je 286. godine carstvo na istočni i zapadni dio, od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, budući da su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu.[24] Taj sistem, u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara, poznat je kao tetrarhija.[24] Godine 300, nakon još jednog građanskog rata, Konstantin Veliki (vl. 306‒337) učinio je drevni grad Bizant carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga Konstantinopoljem.[25] Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog priraštaja te vanjski pritisci na granicama carstva.[26] Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade barbara.[27] Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo nov oblik, koji se razlikuje od ranijeg klasičnog razdoblja i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti.[28] Još jedna važna promjena jest proces kristijanizacije, tj. prelaska carstva na kršćanstvo, koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.[29][30]

Europa oko 450. godine

Godine 376. Ostrogoti su, bježeći od Huna, dobili dopuštenje od cara Valensa (vl. 364–378) da se nasele u rimskoj provinciji Trakiji na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti.[n 2] Valens je, nastojeći ugušiti nemire, poginuo u borbi s Ostrogotima u bici kod Hadrijanopolja 9. kolovoza 378. godine.[32] Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sevjera, probleme su uzrokovale u unutaršnje podjele, osobito podjele unutar kršćanske crkve.[33] Godine 400. Vizigoti su upali u Zapadno rimsko carstvo i, premda su nakratko bili odbijeni od Italije, poharali su Rim 410. godine.[34] Potom su Alani, Vandali i Svebi 406. prešli u Galiju, proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko Pirineja ušli u Hispaniju.[35] Počela je velika seoba naroda, u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom germanski, kretali Europom. Franci, Alemani i Burgundi smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se Angli, Sasi i Jiti naselili u Britaniji.[36] Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa, Atila (vl. 434–453) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine.[37] Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453, kad se njegov hunski plemenski savez raspao.[38] Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno rimsko carstvo.[36]

Do kraja 5. stoljeća zapadni dio carstva podijeljen je na manje političke jedinice, kojima su vladala plemena koja su nu te oblasti podrla početkom stoljeća.[39] Svrgavanje Romula Augustula, posljednjeg rimskog cara na zapadu, 476. godine tradicionalno se smatra slomom Zapadnog rimskog carstva.[40][n 3] Istočno rimsko carstvo, koje se nakon pada Zapadanog carstva često naziva Bizantskim carstvom, nije bilo sposobno uspostaviti svoju kontrolu nad izgubljenim područjima na zapadu. Bizantski carevi i dalje su pretendirali na zapadne oblasti, no nijedan od novih kraljeva na zapadu nije se usudio uzdignuti se na položaj cara; bizantska kontrola nad većin dijelom zapadnih teritorija nije se mogla održati, a Justinijanovo ponovno zauzeće Apeninskog poluotoka i nekih mediteranskih oblasti predstavljalo je jedinu i samo privremenu iznimku.[41]

Rani srednji vijek

Glavni članak: Rani srednji vijek

Nove države i društva

Glavni članci: Velika seoba naroda i Pad rimskog carstva

Politička struktura zapadne Europe drastično se promijenila s padom Rimskog carstva. Premda se kretanja narodâ u ovom razdoblju obično opisuju kao "invazije", tu se nije radilo samo o vojnim ekspedicijama, već o migracijama cijelih naroda i njihovom naseljavanju na teritoriju carstva. Tim je kretanjima na ruku išlo odbijanje pripadnika zapadnorimske elite da pružaju materijalnu potporu vojsci i plaćaju poreze, kojima bi se mogli platiti troškovi vojnog otpora seobi naroda.[42] Carevi 5. stoljeća često su stajali pod kontrolom snažnih vojnih zapovjednika kakvi su bili Stilihon (umro 408), Aspar (umro 471) i Gundobad (umro 516), koji su djelomično ili u cjelosti bili nerimskog podrijetla. Kad se niz zapadnorimskih careva završio, tog su podrijetla bili i mnogi kraljevi koji su ih zamijenili. Nisu bili retki brakovi između novih brakova i članica rimske elite.[43] To je dovelo do mešanja elemenata rimske kulture s običajima pridošlih plemena, kao što su narodne skupštine, na kojima su muški članovi plemena uživali veću političku ulogu nego što je to bio slučaj s građanima rimske države.[44] Ostaci materijalne kulture koje su za sobom ostavili Rimljani i barbari često su međusobno slični, a plemenski artefakti često su izrađivani po rimskim uzorima.[45] Na rimskoj kulturnoj tradiciji temelji se i veći dio intelektualne i pisane kulture novih kraljevina.[46] Jednna važna razlika sastojala se u tom ešto su novi politički entiteti postupno izgubili porezne prihode. Mnogi od tih entiteta nisu više svoju vojsku izdržavali s pomoću poreznih prihoda nego su joj dodjeljivali zemljišne posjede ili lena. To znači da se osjećala manja potreba za velikim poreznim prihodima, pa se rimski porezni sustav raspao.[47] Često su izbijali ratovi unutar kraljevstava i između njih. Ropstva je nestalo, između ostalog i zato što su presušili izvori robova, a cijelo je društvo postalo više ruralno.[48][n 4]

Teodorikov novčić

Između 5. i 8. stoljeća novi narodi i moćni pojedinci ispunili su prazninu koju je u politici ostavio nestanak centralne rimske uprave.[46] Ostrogoti su se naselili u Italiji krajem 5. stoljeća i pod Teodorikom (umro 526) uspostavili kraljevstvo, za koje je bila karakteristična međusobna suradnja romanskog i ostrogotskog stanovništva, barem do posljednjih godina Teodorikove vladavine.[50] Burgundi su naselili Galiju i, nakon što su 436. Huni srušili njihovu prvu državu, tijekom četrdesetih godina 5. stoljeća utemeljili su novo kraljevstvo. To se kraljestvo prostiralo na području između današnje Ženeve i Lyona i krajem 5. i početkom 6. stoljeća razvilo se u moćno kraljevstvo.[51] U sjevernoj Galiji Franci i Briti uspostavili su svoje male državne entitete. Središte Franačke nalazilo se u sjeveroističnoj Galiji, a prvi franački kralj o kome se zna nešto više bio je Hilderik I (umro 481).[n 5] Pod Hilderikovim sinom Klovisom (vl. 509‒511) franačko se kraljevstvo proširilo i prešlo na kršćanstvo. Briti, poreklom iz Britanije ― današnje Velike Britanije ― nastanili su se u oblasti današnje Bretanje, koja je i nazvana tako po njima.[53] Svoja su kraljevstva utemeljili i Vizigoti u Hispaniji, Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji te Vandali u sjevernoj Africi.[51] U 6. stoljeću Langobardi su se nastanili u sjevernoj Italiji, gdje su ostrogotsko kraljevstvo zamijenili skupinom gofovija koje su povremeno birale jednoga zajedničkog kralja. Krajem 6. stoljeća tu je praksu već zamijenila stalna monarhija.[54]

Seoba naroda dovela je u Europu nove etničke skupine, premda su neke oblasti pretrpjele veći, a neke manji upliv novih naroda. Primjerice, u Galiji su se pridošlice u većoj mjeri naselile u sjeveroistočnom dijelu, a u manjoj mjeri u jugozapadnome. Slavenski narodi nstanili su se u središnjoj i istočnoj Europi i na Balkanskom poluotoku. Naseljavanje su pratile i promjene u jeziku. Latinski su u zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog carstva postupno zamijenili jezici koju su izrasli iz latinskoga, ali su se ipak od njega razlikovali i koje se skupno nazivaju romanskim jezicima. Ove lingvističke promjene događale su se tijekom mnogih stoljeća. U Bizantskom carstvu i dalje se govorio grčki jezik, no Slaveni su sa sobom u istočnu Europu donijeli i slavenske jezike.[55]

Opstanak Bizanta

Mozaik s prikazom Justinijana u pratnji biskupom Ravene, tjelohraniteljima i dvorjanima.[56]

Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno rimsko carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući privredni oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa Perzijom, starim neprijateljem Rima, potrajao je kroz veći dio 5. stoljeća. U istočnom su carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršena kodifikacija rimskog prava; prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u vidu Teodosijevog kodeksa.[57] Pod carem Justinijanom (vl. 527–565) izvršena je još jedna kompilacija ― Corpus iuris civilis.[58] Justinijan je također dao sagraditi Svetu Sofiju u Carigradu i osvojio je od Vandala sjevernu Afriku te Italiju od Ostrogota,[59] s pomoću svog vojnog zapovjednika Belizara (umro 565).[60] Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, budući da je zbog izbijanja kuge 542. Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio prije obrambenim mjerama nego daljnim osvajanjima.[59] U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali većinu Italije, sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona protegnula carstvo izvan obranjivih granica i omogućila muslimanska osvajanja, no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile rezultat samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i prirodom carstva koja je u biti bila civilna, što je otžavalo novačenje vojske.[61]

U istočnom carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u Trakiji i Iliriku, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod Hadrijanopolja. Tijekom 560-ih godina Avari su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali Dunava, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prinuditi bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.[62] Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car Mauricije (vl. 585–602) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su napali Bizantsko carstvo i tijekom vladavine cara Heraklija (vl. 610–641) kontrolirali velike dijelove carstva, uključujući Egipat, Siriju i Malu Aziju, sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sve svoje izgubljene oblasti. {sfn|Collins|1999|loc=str. 140–143}}

Zapadnoeuropsko društvo

Od starih obitelji koje su pripadale rimskoj eliti na zapadu Europe neke su izumrle, dok su više posvetile crkvenim nego svjetovnim poslovima. Vrijednosti koje se vezivale za antičku književnost i naobrazbu uglavnom je nestalo i, premda je pismenost i dalje bila na cijeni, ona je smatrana prije praktičnom vještinom nego obilježjem pripadnosti eliti. U 4. stoljeću Hijeronim (umro 420) usnio je san o tome kako ga je bog prekorio zbog toga što više vremena provodi čitajući Cicerona nego Bibliju. U 6. stoljeću Grgur iz Toursa usnio je sličan san, no on nije bio prekoren zbog čitanja Cicerona nego zbog toga što je učio brzopis.[63] Do kraja 6. stoljeća ulogu temeljnog sredstva za naučavanje vjere u crkvi od knjige su preuzele glazba i umjetnost.[64] Intelektualna su nastojanja poglavito išla u pravcu podražavanja antičke naobrazbe, no stvorena su i neka izvorna djela, uključujući i ona koja su bila namijenjena usmenom izvođenju, a koja su danas izgubljena. Tipični su za ovo razdoblje spisi Sidonija Apolinara (umro 489), Kasiodora (umro oko 585) i Boetija (umro oko 525).[65]

Do promjena je došlo i među laicima, budući da se plemićka kultura usredotočila na održavanje velikih gozbi u dvoranama, a ne na književnu djelatnost. Bogati su nosili raskošnu odjeću ukrašenu draguljima i zlatom. Plemići i kraljevi izdržavali su borce koji su stalno bili u njihovoj pratnji i predstavljali okosnicu vojske.[n 6] Comitatus su činili mladići od kojih se očekivala potpuna odanost svojemu gospodaru. Ako bi poginuo njihov gospodar, kome su bili prisegnuli na vjernost, i od njih se samih očekivalo da se bore do smrti.[67] Obiteljske veze u okviru elite bile su važne, a na cijeni su bile vrednote kao što su odanost, hrabrost i čast. Te su veze u aristokratskom društvu često dovodile do zavada, kakve su, primjerice, bile one o kojima priča Grgur Turski, a koje su niknule u merovinškoj Galiji. Čini se da su se ti sukobi uglavnom završavali isplatom neke vrste kompenzacije.[68] Žene su u životu aristokratskoga društva uglavnom sudjelovale kao žene i majke muškaraca, pri čemu je uloga vladareve majke bila osobito istaknuta u merovinškoj Galiji. U anglosaksonskom društvu nije bilo mnogo dijece na prijestolju, pa je i uloga žene kao majke malodobnog vladara bila manja, no, s druge strane, zato je izraženija bila uloga opatica. Čini se da su jedino u Italiji žene uvijek stajale pod zaštitom ili kontrolom nekog od svojih muških srodnika.[69]

Rekonstrukcija bavarskog sela u ranom srednjem vijeku

O životu sela zna se znatno manje nego o plemićkom društvu. Većina podataka kojima povjesničari danas raspolažu potječe od arheoloških nalaza; pisanih izvora o seoskom životu gotovo da i nema prije 9. stoljeća. Većina opisa života nižih društvenih slojeva potječe iz zakonskih odredbi i od pisaca koji su sami pripadali višim staležima.[70] Modeli zemljoposjedništva nisu svugdje na zapadu bili istovjetni: u nekim su oblastima prevlađivale sitne parcele, a u drugima su uobičajeni bili veliki zemljišni posjedi. Te su razlike bile zaslužne za razvoj vrlo raznolikih seoskih zajednica, od kojih su nekima dominirali krupni zemljoposjednici iz redova aristokracije, dok su druge uživale značajan stupanj samostalnosti.[71] I tipova seoskih naselja bilo je mnogo. Neki su seljaci živjeli u velikim naseljima u kojima je moglo biti i do 700 stanovnika. Drugi su, pak, živjeli u malim skupinama od nekoliko obitelji, a bilo je i onih koji su živjeli na izoliranim seoskim posjedima. U nekim se oblastima preplitalo i dva ili više različitih obrazaca seoskih naselja.[72] Za razliku od situacije u poznorimskom razdoblju, sada nije postojala oštra zakonska razlika između položaja slobodnog seljaka i plemića, te se obitelj slobodnog seljaka mogla nadati tome da će putem vojničke službe tijekom nekoliko generacija dostići rang moćnog feudalca.[73]

Gradski život i kultura iz rimskog vremena pretrpjeli su značajne promjene tijekom ranog srednjeg vijeka. Premda je u italskim gradovima i dalje živjelo mnogo stanovnika, njihova se veličina ipak značajno smanjila. Stanovništvo Rima, primjerice, u kojemu su nekad živjele stotine tisuća građana, smanjilo se do kraja 6. stoljeća na 30.000 ljudi. Rimski hramovi pretvoreni su u kršćanske crkve, dok su gradske zidine, s druge strane, ostale u uporabi.[61] Gradovi su se smanjili i u sjevernoj Europi, a gradske strukture i druge javne građavine rušene su da bi se dobio građevinski materijal. Osnutak novih kraljevstava često je dovodio do porasta gradova koji su bili odabrani za nove prijestolnice.[74] Premda je još u antici židovskih zajednica bilo u mnogim rimskim gradovima, Židovi su nakon kristijanizacije carstva prolazili kroz razdoblja povremenih progona. Židove se zvanično toleriralo, premda ih se nastojalo prevesti na kršćanstvo, a povremeno ih se i ohrabrivalo da se nastane u novim oblastima.[75]

Uspon islama

Glavni članak: Muslimanska osvajanja
Arabljanska osvajanja. Najtamnijom bojom označen je domet osvajanja od 622. do 632, srednjom bojom označeno je širenje Arabljana od 632. do 661, a najsvijetlijom njihovo rasprostiranje od 661. to 750.

Vjerski osjećaji u Bizantskom carstvu i Perziji nalazili su se u stanju previranja krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Judaizam je bila religija koja je aktivno radila na konvertiranju i zna se za barem jednog arabljanskog vođu koji je i prešao na judaizam: Du Nuvas, vladar oblasti u današnjem Jemenu, prihvatio je judaizam 525. godine, a progon kršćana koji je zatim pokrenuo završio se tako što je Aksumsko kraljevstvo s područja Etiopije napalo i naposljetku zauzelo njegovu državu.[4] Kršćanska poslanstva natjecala su se s perzijskim zoroastrizmom u nastojanju da pridobiju nove vjernike, osobito među stanovnicima Arabljanskog poluotoka. Sve su se te religije našle u istom položaju kad je u Arabiji na povijesnu scenu stupio islam tijekom života proroka Muhameda (umro 632).[76] Nakon njegove smrti muslimanski su borci zauzeli velike dijelove Bizantskog carstva i Perzije, počev od Sirije 634–635. godine, preko Egipta 640–641, Perzije između 637. i 642. godine, sve do sjeverne Afrike krajem 7. stoljeća i Pirinejskog poluotoka 711. godine.[77] Do 711. godine muslimani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom tog poluotoka, u oblasti koju su nazvali Al-Andalus.[78]

Muslimanska su osvajanja svoj vrhunac dosegla polovinom 8. stoljeća. Nakon poraza muslimanske vojske Poitiersa 732. godine Franci su ponovo zauzeli južnu Francusku, no za zaustavljanje uspona islama u Europi najveće zasluge ima zbacivanje omjadske dinastije, na čije je mjesto došla abasidska dinastija. Abasidi su svoju prijestolnicu preselili u Bagdad i više su se bavili Bliskim istokom nego Europom, te su izgubili kontrolu nad nekim dijelovima muslimanskih oblasti. Potomci Omejadâ vladali su Pirinejskim poluotokom, Aglabidi su držali sjevernu Afriku, a Tulunidi su zavladali Egiptom.[79] Do polovice 8. stoljeća na Sredozemlju su nikle novi oblici trgovine; trgovina između Franaka i Arabljana zamijenila je nekadašnje rimske trgovačke obrasce. Franci su izvozili drvnu građu, krzno, mačeve i robove, a od Arabljana su uvozili svilu i druge tkanine te začine i plemenite metale.[80]

Gospodarstvo

Seobe i ratovi prekinuli su u 4. i 5. stoljeću trgovačke putove u području Sredozemlja. Prekinut je dotok afričke robe u Europu, pa je ona prvo nestala u unutrašnjosti kontinenta, a 7. stoljeću mogla se naći tek u nekoliko gradova kao što su Rim i Napulj. Do kraja 7. stoljeća, pod utjecajem muslimanskih osvajanja, afričkih je proizvoda posve nestalo u zapadnoj Europi. Tijekom ranog srednjeg vijeka u svim oblastima koje su nekad činile Rimsko carstvo pojavljuju se lokalni proizvodi kojima se nastoji zamijeniti robu koja je ranije stizala iz uvoza. To je bilo karakteristično osobito za oblasti koje nisu pripadale sredozemnom području, kao što su sjeverna Galija i Britanija. Produkti iz uvoza na koje se nalazi u arheološkim istraživanjima obično predstavljaju luksuznu robu. U sjevernoeuropskim oblastima ne samo da su trgovinske mreže bile lokalnog karaktera, nego je i roba koja se prevozila bila vrlo jednostavna, s tek malo grnčarije i drugih složenih proizvoda. Na Sredozemlju je grnčarija i dalje bila dominantna i čini se da se nije proizvodila samo lokalno, nego da se njome i trgovalo putem mrežâ srednjeg dosega.[81]

Razne germanske države na Zapadu kovale su svoj novac, koji je podražavao postojeće rimske i bizantske oblike. Zlatni se novac kovao sve do kraja 7. stoljeća, kad ga je zamijenio srebrni. Temeljni srebrni novac u Franačkoj bio je denarij (denarius) ili denijer (denier), dok se anglosaksonska inačica zvala peni (penny). Iz tih su se oblasti denijer i peni proširili po cijeloj Europi u razdoblju između 700. i 1000. godine. Bakreni i brončani novac nije kovan, kao ni zlatni, osim u južnoj Europi. Ni srebrni novac nije kovan u različitim apoenima.[82]

Crkva i redovništvo

Glavni članak: Raskol Istoka i Zapada
Ilustracija Grgura Velikog iz 11. stoljeća, na kojoj je papa prikazan kako diktira tekst svome tajniku.

Kršćanstvo je prije arabljanskih osvajanja predstavljalo jedan od najvećih faktora jedinstva između istočne i zapadne Europe, no osvajanje sjeverne Afrike prekinulo je pomorske veze između te dvije oblasti. Između zapadne i bizantske crkve nastajale su sve veće razlike u jeziku, običajima i liturgiji. U istočnoj se crkvi koristio grčki, a u zapadnoj latinski jezik. Pojavile su se teološke i političke razlike, a u prvoj polovici 8. stoljeća pitanja kao što su ikonoborstvo, svećenički brak i državna kontrola nad crkvom postala su dominantna u tolikom stupnju da su kulturne i vjerske razlike prevladale nad sličnostima.[83] Do formalnog raskola došlo je 1054. godine, kad su se rimski papa i carigradski patrijarh sukobili oko papskoj supremaciji i onda ekskomunicirali jedan drugoga, što je dovelo do podjele kršćanske zajedinice na dvije crkve ― zapadna je grana postala rimokatolička crkva, a istočna grana pravoslavna crkva.[84]

Crkvena struktura kakva je postojala u Rimskome carstvu preživjela je na Zapadu seobe naroda i barbarske navale u uglavnom netaknutu obliku, no papstvo je nije osobito cijenilo i malo se zapadnih biskupa okretalo biskupu u Rima u potrazi za vjerskim ili političkim vodstvom. Mnogi pape prije 750. godine više su se bavile bizantskim prilikama i teološkim raspravama na kršćanskom Istoku. Sačuvana su mnogobrojna pisma pape Grgura Velikog (papa 590–604), od kojih se najveći broj bavi prilikama u Italiji i Carigradu. Papstvo je neki značajniji utjecaj imalo jedino u Britaniji, kamo je Grgur 597. godine poslao poslanstvo sa zadatkom da preobrati Anglo-Saksonce u kršćanstvo.[85] Irski misionari bili su najaktivniji u zapadnoj Europi u razdoblju između 5. i 7. stoljeća; prvo su posjetili Englesku i Škotski, a zatim su prešli u kontinentalnu Europu. Pod vodstom redovnika kao što su Kolumba (umro 597) i Kolumban (umro 615) osnivali su samostane, podučavali su latinski i grčki te pisali vjerska i svjetovna djela.[86]

U ranom srednjem vijeku došlo je do uspona redovništva na Zapadu. Oblik europskog redovništva diktirale su tradicije i ideje koje su potjekle od pustinjskih otaca u Egiptu i Siriji. Većina europskih samostana usredotočivala se na zajedničko iskustvo duhovnog života, a ta vrsta redovništva ― koju je u 4. stoljeću razvio Pahomije (umro 348) ― naziva se cenobitskim. Samostanski su se ideali proširili iz Egipta po zapadnoj Europi tijekom 5. i 6. stoljeća putem hagiografskih spisa, kao što je Život Antonijev.[87] Benedikt iz Nursije (umro 547) napisao je u 6. stoljeću benediktinska pravila za samostane na Zapadu, gdje su popisane upravne i duhovne dužnosti zajednice redovnikâ na čijem se čelu nalazi jedan opat.[88] redovnici i samostani snažno su utjecali na vjerski i politički život u ranom srednjem vijeku, djelujući kao povjernici moćnih zemljoposjedničkih obitelji, kao središta promidžbe i potpore vladare u novoosvojenih oblastima te kao polazne točke za misije i širenje kršćanstva.[89] Samostani su bili glavna i nerijetko jedina središta naobrazbe i pismenosti u određenoj oblasti. Mnogi od sačuvanih rukopisa antičke rimske književnosti prepisani su u samostanima tijekom ranog srednjeg vijeka.[90] Redovnici su pisali i vlastita djela na latinskom jeziku, na povijesne, teološke i druge teme, primjerice Beda Časni (umro 735), rodom iz sjeverne Engleske, koji je stvarao krajem 7. i početkom 8. stoljeća.[91]

Karolinška Europa

Glavni članci: Franačka i Karolinško carstvo
Uspon Franačke od 481. do 814.

Franačko se kraljevstvo u sjevernoj Galiji tijekom 6. i 7. stoljeća podijelilo na Austraziju, Neustriju i Burgundiju, od kojih je svakom vladala merovinška dinastija, koja je potjecala od Klovisa. Sedmo je stoljeće bilo nemirno razdoblje ratova između Austrazije i Nesturije.[92] Te ratove iskoristio je Pipin (umro 640), majordom austrazijski, koji je postao iznimno moćan na austrazijskom dvoru. Njegovi su potomci naslijedili tu dužnost i djelovali kao savjetnici i regenti. Jedan od njih, Karlo Martel (umro 741), pobijedio je u bici kod Poitiersa 732. i tako zaustavio napredovanje muslimanske vojske preko Pirineja.[93][n 7] Na britanskom otoku razvilo se više manjih država, među kojima su najvažnije bile kraljevine Nortumbrija, Mercija, Wessex i Istočna Anglija, gdje su vladali potomci anglo-saksonskih osvajača. Manja kraljevstva u današnjem Walesu i Škotskoj još uvijek su kontrolirali domaći Briti i Pikti.[95] Irska je bila podijeljena na još manje političke jedinice, kojima su također vladali kraljevi i koje se obično nazivaju plemenskim kraljevstvima. Lokalnih kraljeva u Irskoj bilo je možda i 150 na broju, no nisu svi bili jednake važnosti.[96]

Karolinška dinastija, tj. potomci Karla Metela, zvanično je preuzela kontrolu nad austrazijskim i neustrijskim kraljevstvom u svojevrsnom puču koji je 753. godine predvodio Pipin III (vl. 752–768). Jedna suvremena kronika tvrdi da je Pipin od pape Stjepana II (papa 752–757) tražio i dobio pristanak za taj puč. Pipinovo preuzimanje vlasti osnažile je promidžbene mjere koje su Merovinge prikazivale kao nesposobne i okrutne tirane, veličale dostignuća Karla Matela i širile priče o iznimnoj pobožnosti Karolingâ. Nakon Pipinove smrti 768. godine njegovo je kraljevstvo ostalo dvojici njegovih sinova, Karlu (vl. 768–814) i Karlomanu (vl. 768–771). Kad je Karloman umro prirodnom smrću, Karlo je spriječio stupanje na vlast Karlomanova mladoga sina i sâm se proglasio vladarem ujedinjene austrazijsko-neustrijske kraljevine. Karlo, koji je poznatiji kao Karlo Veliki, pokrenuo je 744. godine program sustavnog širenja vlasti, koji je naposljetku rezultirao ujedinjenjem velikog dijela Europe, odnosno današnje Francuske, sjeverne Italije i Saksonije. Tijekom ratova, koji su trajali i nakon 800. godine, nagrađivao je svoje saveznike ratnim plijenom i zemljišnim posjedima.[97] Karlo Veliki je 774. godine pokorio Langobarde, što je oslobodilo papstvo straha od langobardskog osvajanja i označilo početak papske države.[98][n 8]

Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu, završena 805. godine.[100]

Krunidba Karla Velikoga za cara na Božić 800. godine smatra se prekretnicom u povijesti srednjega vijeka, koja označava svojevrsnu obnovu Zapadnog rimskog carstva, budući da je novi car vladao velikim dijelom oblasti koja se nekoć nalazila pod vlašću zapadnorimskih careva.[101] Ona označava i promjenu u odnosu Karla Velikoga prema Bizantskom carstvu, budući da je uzimanjem carskoga naslova svoju istaknuo jednakost karolinške države u odnosu na bitzantsku.[102] Novoosnovano karolinško carstvo imalo je neka obilježja po kojima se razlikovalo kako u odnosu na staro Zapadno rimsko carstvo, tako i u odnosu na suvremeno Bizantsko carstvo. Franačka je zemlja po svojemu temeljnome obilježju bila ruralna, s tek nekoliko manjih gradova. Većina njezinih stanovnika bili su seljaci koji su živjeli na malim posjedima. Gotovo da nije bilo trgovine, a ono malo trgovinskih veza što je postojalo održavalo se s Britanskim otocima i Skandinavijom, za razliku od nekadašnjeg Rimskog carstva i njegovih trgovačkih putova usredotočenih u oblasti Sredozemlja.[101] Carstvom je upravljao putujući dvor koji je putovao s carem, te nekih tri stotine carskih dužnosnika koji su se zvali grofovi i koji su upravljali grofovijama na koje je carstvo bilo podijeljeno. Svećenstvo i lokalni biskupi također su služili kao državni dužnosnici, dok su carski službenici poznati kao missi dominici vršili poslove nadzornika i posrednika u rješavanju problema.[103]

Karolinška renesansa

Glavni članak: Karolinška renesansa

Dvor Karla Velikog u Aachenu bio je središte kulturne obnove koja se nekad naziva karolinškom renesansom. U tom je razdoblju došlo do porasta pismenosti, razvitka umjetnosti, arhitekture i pravne znanosti, kao i pojačanog zanimanja za liturgijska i biblijska pitanja. Engleski redovnik Alkuin (umro 804) bio je pozvan u Aachen i sa sobom je donio naobrazbu kakva se prakticirala u nortumbrijskim samostanima. U carevoj kancelariji, tj. pisarnici, koristio se novi oblik latinskoga pisma koji se danas naziva karolinškom minuskulom,[n 9] što je doprinijelo razvoju jedinstvenog oblika pisma i tako unapijedilo komunikaciju širom velikog dijela Europe. Karlo Veliki promovirao je promjene u crkvenoj liturgiji i u svojim domenima nametao rimske crkvene obrede, kao i gregorijanske napjeve u liturgijskoj crkvenoj glazbi. Jedna od važnijih djelatnosti učenjaka u ovome je razdoblju bilo prepisivanje, ispravljanje i širenje temeljnih djela na vjerske i svjetovne teme, s ciljem da se potakne učenje. Pisana su i nova djela na religijske teme, kao i novi udžbenici.[105] Gramatičari su u tom razdoblju modificirali latinski jezik, koji je iz klasičnog oblika kakav je postojao u vrijeme Rimskoga carstva, prešao u gipkiji latinitet koji je mogao zadovoljiti potrebe crkve i carske uprave. Do Karlovog se vremena latinski već toliko razlikovao od klasičnog jezika da je kasnije nazvan srednjovjekovnim latinitetom.[106]

Raspad Karlovog carstva

Glavni članci: Sveto Rimsko Carstvo i Vikinško doba
Teritorijalne podjele karolinškog carstva 843, 855. i 870.

Karlo Veliki planirao je, slijedeći franačku tradiciju, podijeliti svoje kraljevstvo između svih svojih nasljednika, no u toj nakani nije uspio, budući da je do 813. godine u životu ostao samo jedan njegov sin, Ludovik Pobožni (vl. 814–840). Netom prije no što je Karlo umro 814. godine dao je krunisati Ludovika kao svoga nasljednika. Ludovikovu 26-godišnju vladavinu obilježile su brojne podjele carstva među njegovim sinovima, a nakon 829. godine buknuli su i građanski ratovi između različitih saveza oca i njegovih sinova oko kontrole nad različitim dijelovima carstva. Naposljetku je Ludovik priznao za cara svoga najstarijega sina, Lotara I (imro 855) i predao mu Italiju. Ostatak svoga carstva Ludovik je podijelio između Lotara i svoga najmlađeg sina, Karla Ćelavog (umro 877). Lotar je uzeo Istočnu Franačku, koja se protezala s obe strane rijeke Rajne i dalje na istok, dok je Karlo kontrolirao Zapadnu Franačku, zapadno od rajnske oblasti i Alpa. Srednji sin, Ludovik Njemački (umro 876), koji nije odustajao od pobune, naposljetku je dobio na upravu Bavarsku pod sizerenitetom svog starijeg brata. No ova podjela nije bila univerzalno prihvaćena. Pipin II Akvitanski (umro nakon 864), carev unuk, digao se na bunu tražeći vlast nad Akvitanijom, dok je Ludovik Njemački pokušao anektirati cijelu Istočnu Franačku. Ludovik Pobožni umro je 840. godine ostavljajući za sobom carstvo u kaosu.[107]

Nakon njegove smrti uslijedio je trogodišnji građanski rat. Verdenskim sporazumom (843) iz Rajne i Rone utemeljeno je kraljevstvo koje je, uz Italiju, dobio Lotar, a priznat mu je i carski naslov. Ludovik Njemački kontrolirao je Bavarsku i istočne oblasti današnje Njemačke. Karlo Ćelavi dobio je zapadne franačke zemlje, koje su činile veći dio današnje Francuske.[107] Unuci i praunuci Karla Velikog dijelili su svoja kraljevstva među potomcima i naposljetku uništili svu unutarnju koheziju.[108][n 10] Karolinška je dinastija u zapadnim oblastima svrgnuta 987. godine, kad je za kralja krunisan Hugo Kapet (vl. 987–996).[n 11][n 12] U istočnim oblastima karolinška je dinastija izumrla još 911. godine, kad je umro Ludovik Dijete, a za kralja bio izabran Konrad I (vl. 911–918), koji nije bio u srodstvu s Karolinzima.[112]

Raspad karolinškog carstva pratile su seobe i navale vanjskih neprijatelja. Atlantske i sjeverne obale napadali su Vikinzi, koji su pustošili i britanske otoke, gdje su se i naselili, a nastanili su se i na Islandu. Godine 911. vikinški poglavica Rolo (umro oko 931) dobio je dopuštenje od franačkog kralja Karla Jednostavnog (vl. 898–922) da se nastane u područje koje će postati poznato kao Normandija.[113][n 13] Istočni dijelovi franačkih zemalja, osobito Njemačka i Italija, nalazili su se pod stalnim napadima Mađara, sve dok ovi nisu poraženi u bici kod Lechfelda 955. godine.[115] Slomom abasidske dinastije islamski se svijet raspao u manje državne entitete, od kojih su se neki počeli širiti prema Italiji i Siciliji, kao i preko Pirineja u južne dijelove franačkih zemalja.[116]

Nova kraljevstva i oživljavanje Bizanta

Glavni članci: Otonska renesansa, Bizant pod makedonskom dinastijom, Bizant pod Isaurijskom dinastijom, Prvo bugarsko carstvo, Pokrštavanje Bugara, Njemačko kraljevstvo, Pokrštavanje Skandinavije, i Pokrštavanje Kijevske Rusije
Vidi takođe: Bizantsko-arapski ratovi (780–1180) i Bizantsko-bugarski ratovi
Europa 814. godine

Napori lokalnih vladara da se suprotstave osvajačima doveli su do uspostavljanja novih političkih entiteta. U anglosaksonskoj Engleskoj kralj Alfred Veliki (vl. 871–899) krajem 9. stoljeća sklopio je s vikinškim napadačima sporazum, koji je doveo do naseljavanja Danaca u Nortumbriji, Merciji i dijelovima istočne Anglije.[117] Do polovine 10. stoljeća Alfredovi su nasljednici osvojili Nortumbriju i ponovno uspostavili englesku vlast nad većim dijelom južne Britanije.[118] U sjevernoj Britaniji Kenneth MacAlpin (umro oko 860) ujedinio je Pikte i Škote u Kraljevinu Albu.[119] Početkom 10. stoljeća u Njemačkoj se učvrstila otonska dinastija, koja je naročito nastojala oko odbijanja mađarskih napada. Njezini su napori kulminirali 962. godine krunidbom Otona I (vl. 936–973) za cara Svetog rimskog carstva.[120] On je 972. godine isposlovao i bizantsko prizanje njegova carskoga naslova, što je bilo zapečaćeno ženidbom njegova sina Otona II (vl. 967–983) za Teofanu (umrla 991), kćer Romana II (vl. 959–963), jednog od prethodnih bizantskih careva.[121] Krajem 10. stoljeća, nakon jednog nestabilnog razdoblja, Italija je ušla u sferu otonskog carstva.[122] Oton III (vl. 996–1002) pozni dio svoje vladavine proveo je uglavnom u Italiji.[123] Zapadno franačko kraljevstvo bilo je više fragmenirano i, premda su nominalno njime i dalje vladali kraljevi, velik dio političke moći ležao je u rukama oblasnih gospodara.[124]

Kršćanske misije u Skandinaviji tijekom 9. i 10. stoljeća doprinijele su usponu kraljevina kao što su Švedska, Danska i Norveška, koje su dobile na snazi i proširile svoje teritorije. Neki su se kraljevi preobratili u kršćanstvo, no tek su do 1000. godine to učinili svi. Skandinavci su se širili po Europi i osnivali svoje naoseobine. Pored naseobina u Irskoj, Engleskoj i Normandiji, nastanili su se i na Islandu i u oblasti koja će postati Rusija. Švedski trgovci i napadači spuštali su se rekama u ruskoj stepi i čak pokušali zauzeti Carigrad 860. i 907. godine.[125] Kršćanska Španjolska, koja je u početku bila satjerana u tek malo područje na sjeveru Pirinejskog poluotoka, postupno se tijekom 9. i 10. stoljeća širila na jug, gdje su osnovane kraljevine Asturija i León.[126]

Otonska ploča od bjelokosti iz 10. stoljeća s prikazom Krista koji prima crkvu od Otona I

Na istoku je Bizant proživljavao novi uspon pod carem Bazilijem I Makedoncem (vl. 867–886) i njegovim nasljednicima Lavom VI Mudri, (vl. 886–912) i Konstantinom VII Porfirogenetom (vl. 913–959), pripadnicima makedonske dinastije. Trgovina je ponovno oživjela, a a carevi su nadzirali uspostavljanje i širenje jedinstvene uprave nad svim bizantskim provincijama. Vojska je reorganizirana, što je carevima Ivanu I Cimiskiju (vl. 969–976) i Baziliju II (vl. 976–1025) omogućilo da na svim stranama prošire granice carstva. Carski je dvor bio središte obnove antičke naobrazbe, koja je poznata kao makedonska renesansa. Pisci kao što je Ivan Geometar (početak 10. st.) sastavljali su nove himne, pjesme i druga djela.[127] Kršćanske misije koje je slalo i istočno i zapadno svećenstvo uspjele su pokrstiti Moravce, Bugare, Čehe, Poljake, Mađare i Slavene u Kijevskoj Rusiji. Ovi procesi kristijanizacije doprinijeli su uspostavljanju državnih entiteta u oblastima gdje su ti narodi živjeli ― Moravske, Bugarske, Bohemije, Mađarske, Poljske i Kijevske Rusije.[128] Bugarska, koja je osnovana oko 680. godine, na svojem se vrhuncu prostirala od Budimpešte do Crnog mora i od Dnjepra u današnjoj Ukrajini do Jadranskog mora.[129] Do 1018. godine i posljednji su se bugarski plemići predali Bizantskom carstvu.[130]

Umjetnost

Glavni članci: Srednjovjekovna umjetnost i Srednjovjekovna arhitektura
Vidi takođe: Umjetnost u doba seobe naroda, Predromanika, i Karolinška umjetnost
Stranica iz Kellske knjige, iluminiranog rukopisa koji je nastao na britanskim otocima krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.[131]

Nakon Konstantinovih bazilika u 4. stoljeću sve do 8. stoljeća gotovo da uopće nisu građene nove velike strukture od kamena, premda je tokom 6. i 7. stoljeća poodignuto mnoštvo manjih kamenih građevina. Do početka 8. stoljeća u karolinškom je carstvu oživjela bazilika kao arhitektonski oblik.[132] Jedno od obilježja bazilike jest uporaba transepta,[133] tj. "ruku" građevine u obliku križa koje stoje okomito u odnosu na dugi brod.[134] Među drugim novim obilježjima arhitekture nalaze se križište i monumentalni ulaz u crkvu, obično na zapadnoj strani građevine.[135]

Karolinška umjetnost stvarana je za malu skupinu dvorjana i za samostane i crkve koje su oni podupirali. Tom su umjetnošću dominirala nastojanja da se dostigne dostojanstvo i klasicizam carske rimske i bizantske umjetnosti, ali je na nju utjecala i otočna umjetnost britanskih otoka. U insularnoj se se umjetnosti energija irsko-keltskog i anglosakonsko-germanskog ornamentalnog stila stjecala s mediteranskim formama kao što je knjiga; ta je umjetnos utemeljila mnoga obilježja umjetnosti koja će opstati tijekom cijelog srednjovjekovnog razdoblja. Sačuvana religijska djela iz razdoblja ranog srednjeg vijeka većinom čine iluminirani rukopisi i izrezbareni predmeti od bjelokosti, izrađivani izvorno za metalne predmete koji su u međuvremenu pretopljeni.[136][137] Predmeti od plemenitih metala bili su najcjenjeniji umjetnički oblici, no gotovo svi su danas izgubljeni osim nekoliko primjeraka, kao što su Lotarov križ, nekoliko relikvija, nalaza u anglosaksonskoj grobnici na lokalitetu Sutton Hoo, ostava blaga u Gourdonu iz merovinške Francuske, blaga iz Guarrazara iz vizigotske Španjolske i blaga iz Nagyszentmiklósa blizu bizantskog teritorija. Pronađeni su i veliki broševi u obliku fibule ili penanulara, koji su predstavljali jedan od glavnih ornamentalnih elemenata pripadnika elite i među kojima je i irski broš iz Tare.[138] Od knjiga, bogato su se ukrašavala uglavnom evanđelja, koja su se sačuvala u većem broju, među njima i Kellska knjiga, Lindisfarnska evanđelja i carski Zlatni kodeks sv. Emerama, koji je jedan od retkih gdje je sačuvan "draguljarski uvez" od zlata prekrivenog draguljima.[139] Čini se da je dvor Karla Velikog bio zaslužan za prihvaćanje figurativne monumentalne skulpture u kršćanskoj umjetnosti,[140] a do kraja ovog razdoblja u važnim su crkvama postale uobičajene figure u gotovo prirodnoj veličini, kao što je, primjerice, Geronov križ.[141]

Vojno-tehnološka dostignuća

U vrijeme poznog Rimskog carstva glavni razvoj u pogledu vojne taktike ticao se nastojanja da se stvori učinkovita konjička snaga, kao i visokospecijalizirane vrste vojnih odreda. Uvođenje teško naoružanih konjanika nalik na katafrakte predstavljao je važno obilježje rimske vojske u 5. stoljeću. Različiti osvajači imali su i različite temeljne vrste vojnika ― od pretežito pješadijskih Anglo-Saksonaca što su napadali Britaniju do Vandala i Vizigota, čije su vojske uključivale i značajan konjički element.[142] Tijekom ranog razdoblja barbarskih invazija stremen još nije bio uveden u uporabu, što je ograničavalo korist konjice kao napadačke jedinice, budući da nije bilo moguće svu snagu konja i jahača iskoristiti pod udarcima koje je jahač zadavao.[143] Najveća je promjena u vojnoj sferi tijekom razdoblja invazija bilo prihvaćanje hunskog kompozitnog luka namjesto ranijeg i slabijeg skitskog kompozitnog luka.[144] Osim toga, sve su se više koristili dugi mačevi,[145] a došlo je i do postupne zamjene ljuskastog oklopa (koji nalikuje pokrivaču od krljušti) verižnim (nalik na lanac i izrađenim od metalne žice) i lamelarnim oklopom (sastavljenim iz pravokutnih pločica).[146]

Pješaštvo i laka konjica počeli su gubiti na važnosti početkom karolinškog razdoblja, kad je sve veću ulogu dobila elitne teška konjica. Obavezno novačenje slobodnog stanovništva također se provodilo u znatno manjoj mjeri tijekom karolinškog razdoblja.[147] Premda je veći dio karolinške vojske bio opremljen konjima, čini se da je jedan značajan dio zapravo predstavljalo konjičko pješaštvo, a ne istinska konjica.[148] Jedina je iznimka bila anglosaksonska Engleska, gdje su vojske još uvijek bile sastavljene od vojnika unovačenih na lokalnoj razini; takva se vojska zvala fyrd i njome su zapovijedali pripadnici lokalne elite.[149] Jedna od glavnih promjena u vojnoj tehnologiji bio je povratak samostrijela, koji se koristio u antici, a zatim je ponovno ušao u uporabu kao vojno oružje krajem ranog srednjeg vijeka.[150] Još jedna promjena bilo je uvođenje stremena, što je povećalo učinkovitost konjice kao napadačke jedinice. Uporaba potkovice, koja je omogućila korištenje konja i na stjenovitom terenu, predstavljala je tehnološki napredak čije su implikacije daleko prevazilazile vojnu sferu.[151]

Bilješke

  1. ↑ U jednoj knjizi tiskanoj 1883. mračno doba izjednačeno je sa srednjim vijekom, ali počev od Williama Patona Kera 1904. termin "mračno doba" obično je rezerviran za rano srednjovjekovlje. Na taj način, na primjer, mračno doba definira Encyclopaedia Britannica u izdanju iz 1911.
  2. ↑ Zapovjednici rimske vojske u tom su području, kako se čini, uzeli hranu i druge potrepštine namijenjene Gotima i potom ih prodavali Gotima. Do pobune je došlo kad je jedan rimski zapovjednik pokušao zarobiti gotske vođe ali ih nije uspio sve pohvatati.[31]
  3. ↑ Ponekad se navodi i 480. godina, kad je umro Julije Nepot, prethodnih Romula Augustula; Nepot je i nakon svog svrgavanja nastavio tvrditi da je on zakoniti car na zapadu i pritom je pod svojom kontrolom držao dijelove Dalmacije.[40]
  4. ↑ Engleska riječ (slave) (= rob) potječe od latinske riječi Sclavus, kojom su se označivali Slaveni.[49]
  5. ↑ U njegovom grobu, otkrivenom 1653. godine, pronađeno je oružje i velika količina zlata.[52]
  6. ↑ Takvu pratnju povjesničari su nazvali comitatus, premda se u to vrijeme taj termin nije rabio. U uporabu je ušao u 19. stoljeću i stvoren je na temelju termina koji je Tacit, rimski povjesničar iz 2. stoljeća, koristio da označi bliske drugove nekog plemića ili vladara.[66]
  7. ↑ Muslimanska vojska ranije je osvojila kraljevstvo Vizigotâ u Španjolskoj, nakon što je porazila vizigotskog kralja Ruderika (umro 711. ili 712) u bici kod Gaudaletea.[94]
  8. ↑ Papska je država potrajala sve do 1870, kad je Kraljevina Italija zauzela njen veći dio.[99]
  9. ↑ Karolinška minuskula razvila se iz poznoantičkog uncijala, koji je bio manji i zaobljeniji oblik latinice u odnosu na oblik koji se koristio u antici.[104]
  10. ↑ Do ponovnog ujedinjenja nakratko je došlo 844. godine pod Karlom III, poznatim kao "Debeli", premda je i tad svaki dio carstva zadržao posebnu upravu. Karlo je svrgnut 887, a umro je siječnja 888. godine.[109]
  11. ↑ Karolinšku je dinastiju još 888. godine svrgnuo kralj Odo (vl. 888–898), do tada grof Pariza.[110] Premda su pripadnici karolinške dinastije u zapadnim zemljama nakon Odove smrti bivali kraljevima, za kraljeve su povremeno krunisani i članovi Odove obitelji ― njegov brat Robert I bio je kralj 922–933, a Robertov zet Rudolf od 929 do 936. godine ― prije no što su Karolinzi ponovo preuzeli prijestolje.[111]
  12. ↑ Hugo Kapet bio je unuk Roberta I.[111]
  13. ↑ Ovo područje u kojemu su se naselili Vikinzi s vremenom se proširilo i odatle su kretale osvajačke ekspedicije prema Engleskoj, Siciliji i južnoj Italiji.[114]

Reference

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Power 2006, str. 304
  2. ↑ Mommsen 1942, str. 236–237
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Heather 2006, str. 111
  4. ↑ 4,0 4,1 Collins 1999, str. 138–139
  5. ↑ Cunliffe 2008, str. 391–393
  6. ↑ 6,0 6,1 Mommsen 1942, str. 236‒237
  7. ↑ Singman 1999, str. x
  8. ↑ Knox "History of the Idea of the Renaissance"
  9. ↑ 9,0 9,1 Hankins 2001, str. xvii
  10. ↑ Miglio 2006, str. 112
  11. ↑ Albrow 1997, str. 205
  12. ↑ 12,0 12,1 Murray 2004, str. 4
  13. ↑ Hrvatski jezični portal, s.v. medievalan.
  14. ↑ Dictionary.com, S.V. Middle Ages.
  15. ↑ V. naslove John Watts, Making of Polities Europe 1300–1500 ili Steven A. Epstein, Economic History of Later Medieval Europe 1000–1500, kao i datumski završetak srednjega vijeka naveden u George Holmes (ed.), Oxford History of Medieval Europe.
  16. ↑ Davies 1996, str. 291‒293
  17. ↑ V. naslov Nigel Saul, Companion to Medieval England 1066–1485.
  18. ↑ Kamen 2005, str. 29
  19. ↑ Mommsen 1942, str. 226
  20. ↑ Mommsen, Gardner & De la Croix 1986, str. 242
  21. ↑ Cunliffe 2008, str. 391‒393
  22. ↑ Collins 1999, str. 3‒5
  23. ↑ 23,0 23,1 Brown 1989, str. 24‒25
  24. ↑ 24,0 24,1 Collins 1999, str. 9
  25. ↑ Collins 1999, str. 24
  26. ↑ Cunliffe 2008, str. 405–406
  27. ↑ Collins 1999, str. 31‒33
  28. ↑ Brown 1989, str. 34
  29. ↑ Brown 1989, str. 65‒86
  30. ↑ Brown 1989, str. 82‒94
  31. ↑ Collins 1999, str. 51
  32. ↑ Bauer 2010, str. 47‒49
  33. ↑ Bauer 2010, str. 56‒59
  34. ↑ Bauer 2010, str. 80‒83
  35. ↑ Collins 1999, str. 59‒60
  36. ↑ 36,0 36,1 Cunliffe 2008, str. 417
  37. ↑ James 2009, str. 67‒68
  38. ↑ Bauer 2010, str. 117‒118
  39. ↑ Wickham 2009, str. 79
  40. ↑ 40,0 40,1 Wickham 2009, str. 86
  41. ↑ Collins 1999, str. 116‒134
  42. ↑ Brown 1989, str. 122‒124
  43. ↑ Wickham 2009, str. 95‒98
  44. ↑ Wickham 2009, str. 100‒101
  45. ↑ Collins 1999, str. 100
  46. ↑ 46,0 46,1 Collins 1999, str. 96‒97
  47. ↑ Wickham 2009, str. 102‒103
  48. ↑ Backman 2003, str. 86‒91
  49. ↑ Coredon 2007, str. 261
  50. ↑ James 2009, str. 82‒85
  51. ↑ 51,0 51,1 James 2009, str. 77‒78
  52. ↑ James 2009, str. 79‒80
  53. ↑ James 2009, str. 78‒81
  54. ↑ Collins 1999, str. 196‒208
  55. ↑ Davies 1996, str. 235‒238
  56. ↑ Adams 2001, str. 158‒159
  57. ↑ Wickham 2009, str. 81–83
  58. ↑ Bauer 2010, str. 200–202
  59. ↑ 59,0 59,1 Bauer 2010, str. 206–213
  60. ↑ Collins 1999, str. 126, 130
  61. ↑ 61,0 61,1 Brown 1998, str. 8–9
  62. ↑ James 2009, str. 95–99
  63. ↑ Brown 1989, str. 174–175
  64. ↑ Brown 1989, str. 181
  65. ↑ Brown 1998, str. 45–49
  66. ↑ Coredon 2007, str. 80
  67. ↑ Geary 1988, str. 56–57
  68. ↑ Wickham 2009, str. 189–193
  69. ↑ Wickham 2009, str. 195–199
  70. ↑ Wickham 2009, str. 204
  71. ↑ Wickham 2009, str. 205–210
  72. ↑ Wickham 2009, str. 211–212
  73. ↑ Wickham 2009, str. 215
  74. ↑ Gies & Gies 1973, str. 3–4
  75. ↑ Lyon 1989, str. 191
  76. ↑ Collins 1999, str. 143–145
  77. ↑ Collins 1999, str. 149–151
  78. ↑ Reilly 1993, str. 52–53
  79. ↑ Brown 1998, str. 15
  80. ↑ Cunliffe 2008, str. 427–428
  81. ↑ Wickham 2009, str. 218–219
  82. ↑ Grierson 1989, str. 97–98
  83. ↑ Collins 1999, str. 218–233
  84. ↑ Davies 1996, str. 328–332
  85. ↑ Wickham 2009, str. 170–172
  86. ↑ Colish 1997, str. 62–63
  87. ↑ Lawrence 2001, str. 10–13
  88. ↑ Lawrence 2001, str. 18–24
  89. ↑ Wickham 2009, str. 185–187
  90. ↑ Hamilton 2003, str. 43–44
  91. ↑ Colish 1997, str. 64–65
  92. ↑ Bauer 2010, str. 246–253
  93. ↑ Bauer 2010, str. 347–349
  94. ↑ Bauer 2010, str. 344
  95. ↑ Wickham 2009, str. 158–159
  96. ↑ Wickham 2009, str. 164–165
  97. ↑ Bauer 2010, str. 371–378
  98. ↑ Brown 1998, str. 20
  99. ↑ Davies 1996, str. 824
  100. ↑ Stalley 1999, str. 73
  101. ↑ 101,0 101,1 Backman 2003, str. 109
  102. ↑ Backman 2003, str. 117–120
  103. ↑ Davies 1996, str. 302
  104. ↑ Davies 1996, str. 241
  105. ↑ Colish 1997, str. 66–70
  106. ↑ Loyn 1989, str. 204
  107. ↑ 107,0 107,1 Bauer 2010, str. 427–431
  108. ↑ Backman 2003, str. 139
  109. ↑ Collins 1999, str. 356–358
  110. ↑ Collins 1999, str. 358–359
  111. ↑ 111,0 111,1 Collins 1999, str. 360–361
  112. ↑ Collins 1999, str. 397
  113. ↑ Backman 2003, str. 141–144
  114. ↑ Davies 1996, str. 336–339
  115. ↑ Backman 2003, str. 144–145
  116. ↑ Bauer 2010, str. 147–149
  117. ↑ Collins 1999, str. 378–385
  118. ↑ Collins 1999, str. 387
  119. ↑ Davies 1996, str. 309
  120. ↑ Collins 1999, str. 394–404
  121. ↑ Davies 1996, str. 317
  122. ↑ Wickham 2009, str. 435–439
  123. ↑ Whitton 1998, str. 152
  124. ↑ Wickham 2009, str. 439–444
  125. ↑ Collins 1999, str. 385–389
  126. ↑ Wickham 2009, str. 500–505
  127. ↑ Davies 1996, str. 318–320
  128. ↑ Davies 1996, str. 321–326
  129. ↑ Crampton 2005, str. 12
  130. ↑ Curta 2006, str. 246–247
  131. ↑ Nees 2002, str. 145
  132. ↑ Stalley 1999, str. 29–35
  133. ↑ Stalley 1999, str. 43–44
  134. ↑ Cosman 2007, str. 247
  135. ↑ Stalley 1999, str. 45, 49
  136. ↑ Kitzinger 1955, str. 36–53, 61–64
  137. ↑ Henderson 1977, str. 18–21, 63–71
  138. ↑ Henderson 1977, str. 36–42, 49–55, 103, 143, 204–208
  139. ↑ Benton 2002, str. 41–49
  140. ↑ Lasko 1972, str. 16–18
  141. ↑ Henderson 1977, str. 233–238
  142. ↑ Nicolle 1999, str. 28‒29
  143. ↑ Nicolle 1999, str. 30
  144. ↑ Nicolle 1999, str. 30‒31
  145. ↑ Nicolle 1999, str. 34
  146. ↑ Nicolle 1999, str. 39
  147. ↑ Nicolle 1999, str. 58‒59
  148. ↑ Nicolle 1999, str. 76
  149. ↑ Nicolle 1999, str. 67
  150. ↑ Nicolle 1999, str. 80
  151. ↑ Nicolle 1999, str. 88‒91


Literatura

  • Adams, Laurie Schneider (2001). A History of Western Art (Third izd.). Boston, MA: McGraw Hill. ISBN 0-07-231717-5. 
  • Albrow, Martin (1997). The Global Age: State and Society Beyond Modernity. Stanford, CA: Stanford University Press. ISBN 0-8047-2870-4. 
  • Backman, Clifford R. (2003). The Worlds of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-512169-8. 
  • Barber, Malcolm (1992). The Two Cities: Medieval Europe 1050–1320. London: Routledge. ISBN 0-415-09682-0. 
  • Barber, Richard (1978). Edward, Prince of Wales and Aquitaine: A Biography of the Black Prince. New York: Scribner. ISBN 0-684-15864-7. 
  • Barlow, Frank (1988). The Feudal Kingdom of England 1042–1216 (Fourth izd.). New York: Longman. ISBN 0-582-49504-0. 
  • Bauer, Susan Wise (2010). The History of the Medieval World: From the Conversion of Constantine to the First Crusade. New York: W. W. Norton. ISBN 978-0-393-05975-5. 
  • Benton, Janetta Rebold (2002). Art of the Middle Ages. World of Art. London: Thames & Hudson. ISBN 0-500-20350-4. 
  • British Library Staff (8 January 2008). „Incunabula Short Title Catalogue”. British Library. Pristupljeno 8 April 2012. 
  • Brown, Peter. The World of Late Antiquity AD 150–750. Library of World Civilization. New York: W. W. Norton & Company. ISBN 0-393-95803-5. 
  • Brown, Thomas (1998). „The Transformation of the Roman Mediterranean, 400–900”. u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 1–62. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Bruni, Leonardo (2001). Hankins, James. ur. History of the Florentine People. 1. Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-00506-8. 
  • Colish, Marcia L. (1997). Medieval Foundations of the Western Intellectual Tradition 400–1400. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 0-300-07852-8. 
  • Collins, Roger (1999). Early Medieval Europe: 300–1000 (Second izd.). New York: St. Martin's Press. ISBN 0-312-21886-9. 
  • Coredon, Christopher (2007). A Dictionary of Medieval Terms & Phrases (Reprint izd.). Woodbridge, UK: D. S. Brewer. ISBN 978-1-84384-138-8. 
  • Cosman, Madeleine Pelner (2007). Medieval Wordbook: More the 4,000 Terms and Expressions from Medieval Culture. New York: Barnes & Noble. ISBN 978-0-7607-8725-0. 
  • Crampton, R. J. (2005). A Concise History of Bulgaria. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-61637-9. 
  • Cunliffe, Barry (2008). Europe Between the Oceans: Themes and Variations 9000 BC-AD 1000. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-11923-7. 
  • Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-89452-2. 
  • Davies, Norman (1996). Europe: A History. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-520912-5. 
  • Denley, Peter (1998). „The Mediterranean in the Age of the Renaissance, 1200–1500”. u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 235–296. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Dodwell, C. R. (1993). The Pictorial Arts of the West: 800–1200. Pellican History of Art. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 0-300-06493-4. 
  • Eastwood, Bruce (2007). Ordering the Heavens: Roman Astronomy and Cosmology in the Carolingian Renaissance. History of Science and Medicine Library. Boston, MA: Brill. ISBN 978-90-04-16186-3. 
  • Epstein, Steven A. (2009). An Economic and Social History of Later Medieval Europe, 1000–1500. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-70653-7. 
  • Flexner, Stuart Berg (ed.). The Random House Dictionary of the English Language: Unabridged (Second izd.). New York: Random House. ISBN 0-394-50050-4. 
  • Gainty, Denis; Ward, Walter D. (2009). Sources of World Societies: Volume 2: Since 1500. Boston, MA: Bedford/St. Martin's. ISBN 0-312-68858-X. 
  • Geary, Patrick J. (1988). Before France and Germany: The Creation and Transformation of the Merovingian World. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-504458-4. 
  • Gies, Joseph; Gies, Frances (1973). Life in a Medieval City. New York: Thomas Y. Crowell. ISBN 0-8152-0345-4. 
  • Grant, Edward (2001). God and Reason in the Middle Ages. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80279-6. 
  • Grant, E. (1994). Planets, Stars, & Orbs: The Medieval Cosmos, 1200–1687. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43344-0. 
  • Griffiths, Antony (1996). Prints and Printmaking. London: British Museum Press. ISBN 0-7141-2608-X. 
  • Hallam, Elizabeth M.; Everard, Judith (2001). Capetian France 987–1328 (Second izd.). New York: Longman. ISBN 0-582-40428-2. 
  • Hamilton, Bernard (2003). Religion in the Medieval West (Second izd.). London: Arnold. ISBN 0-340-80839-X. 
  • Heather, Peter (2006). The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-532541-6. 
  • Henderson, George (1977). Early Medieval (Revised izd.). New York: Penguin. OCLC 641757789. 
  • Holmes, ur. (1988). The Oxford History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 0-19-285272-8. 
  • Ilardi, Vincent (2007). Renaissance Vision from Spectacles to Telescopes. Philadelphia: American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-259-7. 
  • James, Edward (2009). Europe's Barbarians: AD 200–600. The Medieval World. Harlow, UK: Pearson Longman. ISBN 978-0-582-77296-0. 
  • Jordan, William C. (2003). Europe in the High Middle Ages. Penguin History of Europe. New York: Viking. ISBN 978-0-670-03202-0. 
  • Kamen, Henry (2005). Spain 1469–1714 (Third izd.). New York: Pearson/Longman. ISBN 0-582-78464-6. 
  • Kaufmann, J. E.; Kaufmann, H. W. (2001). The Medieval Fortress: Castles, Forts and Walled Cities of the Middle Ages (2004 izd.). Cambridge, MA: De Capo Press. ISBN 0-306-81358-0. 
  • Keen, Maurice (1988) [1968]. The Pelican History of Medieval Europe. London: Penguin Books. ISBN 0-14-021085-7. 
  • Kitzinger, Ernst (1955). Early Medieval Art at the British Museum (Second izd.). London: British Museum. OCLC 510455. 
  • Knox, E. L.. „History of the Idea of the Renaissance”. Europe in the Late Middle Ages. Boise State University. Pristupljeno 25 December 2012. 
  • Lasko, Peter (1972). Ars Sacra, 800–1200. Penguin History of Art (now Yale). New York: Penguin. ISBN 0-14-056036-X. 
  • Lawrence, C.H (2001). Medieval Monasticism: Forms of Religious Life in Western Europe in the Middle Ages (Third izd.). Harlow, UK: Longman. ISBN 0-582-40427-4. 
  • Lightbown, Ronald W. (1978). Secular Goldsmiths' Work in Medieval France: A History. Reports of the Research Committee of the Society of Antiquaries of London. London: Thames and Hudson. ISBN 0-500-99027-1. 
  • Lindberg, David C.; Numbers, Ronald L. (1986). „Beyond War and Peace: A Reappraisal of the Encounter between Christianity and Science”. Church History 55 (3): 338–354. DOI:10.2307/3166822. JSTOR 3166822. 
  • Lindberg, David C. (2003). „The Medieval Church Encounters the Classical Tradition: Saint Augustine, Roger Bacon, and the Handmaiden Metaphor”. u: Lindberg, David C. and Numbers, Ronald L.. When Science & Christianity Meet. Chicago, IL: University of Chicago Press. ISBN 0-226-48214-6. 
  • Lock, Peter (2006). Routledge Companion to the Crusades. New York: Routledge. ISBN 0-415-39312-4. 
  • Loyn, H. R. (ed.) (1989). „The Middle Ages: A Concise Encyclopedia”. u: Loyn, H. R.. The Middle Ages: A Concise Encyclopedia. London: Thames and Hudson. ISBN 0-500-27645-5. 
  • „Middle Ages”. Dictionary.com. 2004. Pristupljeno 7 April 2012. 
  • Miglio, Massimo (2006). „Curial Humanism seen through the Prism of the Papal Library”. u: Mazzocco, Angelo. Interpretations of Renaissance Humanism. Brill's Studies in Intellectual History. Leiden: Brill. pp. 97–112. ISBN 978-90-04-15244-1. 
  • Mommsen, Theodore (April 1942). „Petrarch's Conception of the 'Dark Ages'”. Speculum 17 (2): 226–242. DOI:10.2307/2856364. JSTOR 2856364. 
  • Morris, Rosemary (1998). „Northern Europe invades the Mediterranean, 900–1200”. u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 175–234. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Murray, Alexander (2004). „Should the Middle Ages Be Abolished?”. Essays in Medieval Studies 21: 1–22. DOI:10.1353/ems.2005.0010. 
  • Nees, Lawrence (2002). Early Medieval Art. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284243-5. 
  • Nicolle, David (1999). Medieval Warfare Source Book: Warfare In Western Christendom. London: Brockhampton Press. ISBN 1-86019-889-9. 
  • Numbers, Ronald (11 May 2006). „Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective”. Lecture archive. The Faraday Institute for Science and Religion. Pristupljeno 25 January 2013. 
  • Payne, Robert (2000). The Dream and the Tomb: A History of the Crusades (First paperback izd.). New York: Cooper Square Press. ISBN 0-8154-1086-7. 
  • Peters, Ted (2005). „Science and Religion”. u: Jones, Lindsay. Encyclopedia of Religion. 12 (Second izd.). Detroit, MI: MacMillan Reference. p. 8182. ISBN 978-0-02-865980-0. 
  • Power, Daniel (2006). The Central Middle Ages: Europe 950–1320. The Short Oxford History of Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-925312-8. 
  • Reilly, Bernard F. (1993). The Medieval Spains. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 0-521-39741-3. 
  • Rosenwein, Barbara H. (1982). Rhinoceros Bound: Cluny in the Tenth Century. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press. ISBN 0-8122-7830-5. 
  • Russell, Jeffey Burton (1991). Inventing the Flat Earth-Columbus and Modern Historians. Westport, CT: Praeger. ISBN 0-275-95904-X. 
  • Saul, Nigel (2000). A Companion to Medieval England 1066–1485. Stroud, UK: Tempus. ISBN 0-7524-2969-8. 
  • Singman, Jeffrey L. (1999). Daily Life in Medieval Europe. Daily Life Through History. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 0-313-30273-1. 
  • Stalley, Roger (1999). Early Medieval Architecture. Oxford History of Art. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-284223-7. 
  • Tansey, Richard G.; Gardner, Helen Louise; De la Croix, Horst (1986). Gardner's Art Through the Ages (Eighth izd.). San Diego, CA: Harcourt Brace Jovanovich. ISBN 0-15-503763-3. 
  • Thomson, John A. F. (1998). The Western Church in the Middle Ages. London: Arnold. ISBN 0-340-60118-3. 
  • Vale, Malcolm (1998). „The Civilization of Courts and Cities in the North, 1200–1500”. u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 297–351. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Watts, John (2009). The Making of Polities: Europe, 1300–1500. Cambridge Medieval Textbooks. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-79664-4. 
  • Whitton, David (1998). „The Society of Northern Europe in the High Middle Ages, 900–1200”. u: Holmes, George. The Oxford Illustrated History of Medieval Europe. Oxford, UK: Oxford University Press. pp. 115–174. ISBN 0-19-285220-5. 
  • Wickham, Chris (2009). The Inheritance of Rome: Illuminating the Dark Ages 400–1000. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-311742-1. 

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Srednji_vijek&oldid=20204553