Ilija Trifunović-Birčanin – razlika između verzija
m uklonjena kategorija Historija Dalmacije; dodana kategorija Povijest Dalmacije pomoću gadgeta HotCat |
|||
Red 69: | Red 69: | ||
[[Kategorija:Četničke vojvode]] |
[[Kategorija:Četničke vojvode]] |
||
[[Kategorija:Drugi svjetski rat u Dalmaciji]] |
[[Kategorija:Drugi svjetski rat u Dalmaciji]] |
||
[[Kategorija: |
[[Kategorija:Povijest Dalmacije]] |
||
[[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] |
[[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] |
Verzija na datum 4 decembar 2013 u 11:47
Ilija Trifunović-Birčanin | |
---|---|
Rođen/a | 1877 Topola, Kneževina Srbija |
Umro/la | 3. februar 1943. (dob: 65–66) Split, Kraljevina Italija |
Vjernost | Jugoslovenska vojska u otadžbini (1941–1943) Italija (1942–1943) |
Čin | vojvoda |
Komande | Četnički pokret u Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni i jugozapadnoj Hrvatskoj |
Bitke/ratovi |
Ilija Trifunović-Birčanin, (Topola, 1877 — Split, 3. februar 1943) je bio srpski četnički vojvoda.
U drugom svjetskom ratu, Mihailovićev komandant Ilija Trifunović Birčanin je uz pomoć italijanskih fašista osnovao je četničke odrede u zapadnoj Bosni, Lici i Dalmaciji, koji su sa Italijanima vodili borbe protiv partizana. Znatan deo legalizovanih četnika, poznatih pod imenom „dobrovoljačka antikomunistička milicija" (MVAC) stavio je pod direktnu komandu okupatora, a čiji je glavni zadatak bio uništavanje antifašista u Dalmaciji.[1]
Predratna biografija
Četničkom pokretu se pridružio godine 1906. kada je s vojvodom Petkom otišao u Makedoniju, tada pod otomanskom vlašću te vodio gerilske akcije po Skospskoj Crnoj Gori kao komita, a zatim sa vojvodom Vukom četovao po Kumanovu i tamo ostao do prvog balkanskog rata 1912. Učestvovao je u oba balkanska rata, kao i u Prvom svetskom ratu. Borio se zajedno u odredima vojvode Vuka i ujesen 1916. na Sivoj Steni pogođen je u ruku, koja je morala biti amputirana. Tada je i vojvoda Vuk poginuo, a Birčanin je dobio zvanje četničkog vojvode.
U periodu između dva rata, vojvoda Birčanin je vršio važne uloge u četničkoj organizaciji. Godine 1929. je postao predsjednik "Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za kralja i otadžbinu", a od 1932. je predsjednik organizacije Srpska Narodna Odbrana (SNO). 1934. je predsjednik Udruženja starih četnika.
Drugi svjetski rat
U vrijeme drugog svjetskog rata je sudjelovao u puču 27. marta 1941. kojim je oborena pro-osovinska Cvetkovićeva vlada. Nakon aprilskog rata je izbjegao u selo Lipovo kod Kolašina.
U septembru 1941. Trifunović je došao u Split, koji se u to vrijeme nalazio pod vlašću fašističke Italije. Uz pomoć Dobroslava Jevđevića je počeo okupljati antikomunistički, velikosrpski i jugounitaristički raspoložene građane u pokret koji je trebao predstavljati alternativu kako hrvatskim nacionalistima okupljenim oko NDH, tako i partizanima pod vodstvom komunista. Te su aktivnosti vođene uz podršku italijanskih vlasti, koje su u četničkom pokretu vidjele korisnog saveznika. Ilija Trifunović Birčanin je stanovao u okupiranom Splitu, sastajao se i javno družio sa italijanskim visokim oficirima.[2] Birčaninu su stražu držali karabinijeri.[3]
Biračnin je govorio da se »u prvom redu mora voditi borba protiv komunizma«, budući da su upravo »komunisti krivi zbog terora, koji okupatori provode nad narodom, jer komunisti stvaraju nemire«."[2] Trifunović će, povezujući Dobrosava Jevđevića i Petra Baćovića u Hercegovini, Uroša Drenovića, Manu Rokvića i Branu Bogunovića u zapadnoj Bosni, Momčila Đujića u sjevernoj Dalmaciji i Stevu Rađenovića i Pajicu Omčikusa u južnoj Lici uspostavljati jedinstvenu vojnu komandu koja će uskoro djelovati kao štab četničkih odreda za Hercegovinu, Dalmaciju, zapadnu Bosnu i Liku.[2]
U martu 1942. Trifunović je dobio pismene ovlasti od Draže Mihailovića, vođe JVuO, da bude njen predstavnik, odnosno komandant Dalmacije, Like, Korduna i Primorja. Vojvoda Birčanin je preko svojih prijatelja i članova Narodne Odbrane također organizirao i četničke formacije u Sloveniji poznate pod nazivom Plava garda. S Mihailovićem se prvi put sastao u maju 1942. u selu Pustopolju kod Gacka u Hercegovini. Nakon toga, jedna britanska podmornica je na Korčulu za Birčanina donijela radio stanicu, tehnički materijal i novčana sredstva. Birčanin je izvođenje ove misije poverio vojvodi Momčilu Đujiću. Tada je unapredio generala Mihailovića u čin četničkog nadvojvode. Mihailović je tom prilikom predao listu od 25 oficira JVuO koje je stari Birčanin proglasio četničkim vojvodama.
Početkom jula 1942. godine, nakon poraza partizana u Hercegovini je izvršena smotra četnika po srezovima. Ilija Birčanin je tada obišao četničke jedinice u nevesinjskom, gatačkom i bilećkom srezu. Pratili su ga italijanski general Alesandro Luzana, Dobrosav Jevđević i četnički komandanti iz pomenutih srezova. Četnicima u Bileći održao je sledeći govor:
Zahvaljujem vam se junaci, što ste u ovim krajevima slomili komunizam i uništili te krvave bande. Pozivam vas, da se pokoravate zakonima i ne nasjedate lažnim vijestima, te da se i dalje borite protiv komunizma, jer su boljševičke armije već na umoru. Danas je glavna borba uperena protiv komunizma, u kojoj se osim ostalih naroda Evrope bore i svi južni Sloveni, jednako Srbi, Hrvati i Slovenci, a iz koje će borbe izići nova Evropa, gdje nas očekuje novi život, koji će sigurno biti bolji, te ćemo u miru moći podizati svoje razrušene domove i orati naša polja.[4]
Birčanin je, uz pomoć Dobroslava Jevđevića svoje pristaše u organizirao u paravojnu formaciju pod nazivom "Odred Vojvode Birčanina", a kasnije je formirana i Splitsko-šibenička brigada, kasnije poznata kao "Svilena brigada". Te su formacije zajedno s Dinarskom Četničkom Divizijom činile Dalmatinsku Vojsku. Do kraja 1942. ostvario je legalizaciju četničkih postrojbi kod talijanskih okupacijskih vlasti te njihovu redovitu opskrbu borbenim, materijalnim i novčanim sredstvima na temelju zajedničke borbe protiv partizana.
Teško se razbolio u Splitu. Umro je u Splitu 3. februara 1943.
Posmrtno je odlikovan od generala Mihailovića i Londonske vlade Karađorđevom zvezdom sa mačevima III reda.
Reference
- ↑ Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
- ↑ Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
- ↑ http://znaci.net/00001/4_14_1_120.htm