Boris Jeljcin – razlika između verzija
m Bot: Migrating 1 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q34453 (translate me) |
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
||
| Red 1: | Red 1: | ||
{{Infookvir političar |
{{Infookvir političar |
||
|ime= Boris Nikolajevič Jeljcin<br /><small>Борис Николаевич Ельцин</small> |
|ime= Boris Nikolajevič Jeljcin<br /><small>Борис Николаевич Ельцин</small> |
||
|datum rođenja=[[1. veljače]] [[1931]]. |
|datum rođenja=[[1. 2.|1. veljače]] [[1931]]. |
||
|mjesto rođenja={{flagicon|Rusija}} [[Jekaterinburg]], [[Rusija]] |
|mjesto rođenja={{flagicon|Rusija}} [[Jekaterinburg]], [[Rusija]] |
||
|datum smrti=[[23. travnja]] [[2007]]. |
|datum smrti=[[23. 4.|23. travnja]] [[2007]]. |
||
|mjesto smrti={{flagicon|Rusija}} [[Moskva]], [[Rusija]] |
|mjesto smrti={{flagicon|Rusija}} [[Moskva]], [[Rusija]] |
||
|malaslika= |
|malaslika= |
||
| Red 13: | Red 13: | ||
|podpremijer= |
|podpremijer= |
||
|zamjenik= |
|zamjenik= |
||
|godine u službi=[[12.studenog]] [[1982]]. - [[9. veljače]] [[1984]]. |
|godine u službi=[[12.studenog]] [[1982]]. - [[9. 2.|9. veljače]] [[1984]]. |
||
|politički čin= |
|politički čin= |
||
|stranka= [[Komunistička partija SSSR-a|Komunistička partija]] <small>(do 1990.)</small> |
|stranka= [[Komunistička partija SSSR-a|Komunistička partija]] <small>(do 1990.)</small> |
||
| Red 27: | Red 27: | ||
|prethodnik2=[[Oleg Lobov]] |
|prethodnik2=[[Oleg Lobov]] |
||
|predsjednik= |
|predsjednik= |
||
|mandat_start=[[10. srpnja]] [[1991]]. |
|mandat_start=[[10. 7.|10. srpnja]] [[1991]]. |
||
|mandat_kraj=[[31. prosinca]] [[1999]]. |
|mandat_kraj=[[31. 12.|31. prosinca]] [[1999]]. |
||
|mandat_start2=[[6. studenog]] [[1991]]. |
|mandat_start2=[[6. 11.|6. studenog]] [[1991]]. |
||
|mandat_kraj2=[[15. lipnja]] [[1992]]. |
|mandat_kraj2=[[15. 6.|15. lipnja]] [[1992]]. |
||
|vjera= |
|vjera= |
||
}} |
}} |
||
'''Boris Nikolajevič Jeljcin''' ([[Ruski jezik|rus.]] '''Борис Николаевич Ельцин''', [[Jekaterinburg]], [[1. veljače]] [[1931]]. - [[Moskva]], [[23. travnja]] [[2007]].), [[Rusija|ruski]] političar i predsjednik. |
'''Boris Nikolajevič Jeljcin''' ([[Ruski jezik|rus.]] '''Борис Николаевич Ельцин''', [[Jekaterinburg]], [[1. 2.|1. veljače]] [[1931]]. - [[Moskva]], [[23. 4.|23. travnja]] [[2007]].), [[Rusija|ruski]] političar i predsjednik. |
||
Po obrazovanju je inženjer, a članom [[KPSS]]-a postao je [[1961]]. godine. Od sredine sedamdesetih godina [[20. |
Po obrazovanju je inženjer, a članom [[Komunistička partija Sovjetskog Saveza|KPSS]]-a postao je [[1961]]. godine. Od sredine sedamdesetih godina [[20. vijek|20. stoljeća]] počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je [[Mihail Gorbačov|Gorbačov]], kao čovjeka od povjerenja, doveo u [[Moskva|Moskvu]] i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu [[Perestrojka|perestrojke]]. Pod pristiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno je otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva. |
||
Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju [[1990]]. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef [[KGB]]-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu [[1991]]. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - [[Aleksander Lebed|Lebed]], Gromov i [[Pavel Gračov|Gračov]] povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata [[Ukrajina|Ukrajine]] i [[ |
Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju [[1990]]. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef [[KGB]]-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu [[1991]]. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - [[Aleksander Lebed|Lebed]], Gromov i [[Pavel Gračov|Gračov]] povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata [[Ukrajina|Ukrajine]] i [[Belorusija|Bjelorusije]], [[Leonid Kravčuk|Kravčuka]] i [[Stanislav Šuškevič|Šuškeviča]], Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta. |
||
Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima ([[1995]].) najviše su glasova dobili neokomunisti [[Genadij Zjuganov|Genadija Zjuganova]] i profašisti pod vodstvom [[Vladimir Žirinovski|Žirinovskog]], ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom. |
Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima ([[1995]].) najviše su glasova dobili neokomunisti [[Genadij Zjuganov|Genadija Zjuganova]] i profašisti pod vodstvom [[Vladimir Žirinovski|Žirinovskog]], ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom. |
||
Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u [[Zakavkazje|Zakavkazju]] započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere ([[Sergej Kirijenko|Kirijenko]], [[Viktor Černomirdin|Černomirdin]], [[Jevgenij Primakov|Primakov]]), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju [[31. prosinca]] [[1999]]. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države. |
Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u [[Zakavkazje|Zakavkazju]] započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere ([[Sergej Kirijenko|Kirijenko]], [[Viktor Černomirdin|Černomirdin]], [[Jevgenij Primakov|Primakov]]), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju [[31. 12.|31. prosinca]] [[1999]]. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države. |
||
{{DEFAULTSORT:Jeljcin, Boris}} |
{{DEFAULTSORT:Jeljcin, Boris}} |
||
Verzija na datum 10 juni 2013 u 13:25
| Boris Nikolajevič Jeljcin Борис Николаевич Ельцин | |
|---|---|
 | |
| Mandat 10. srpnja 1991. – 31. prosinca 1999. | |
| Prethodnik | država utemeljena |
| Nasljednik | Vladimir Putin |
| Mandat 6. studenog 1991. – 15. lipnja 1992. | |
| Prethodnik | Oleg Lobov |
| Nasljednik | Jegor Gajdar |
| Rođenje | 1. veljače 1931. Jekaterinburg, Rusija
|
| Smrt | 23. travnja 2007. Moskva, Rusija
|
| Politička stranka | Komunistička partija (do 1990.) |
| Supružnik | Nania Jeljcina |
Potpis
| |
 | |
Boris Nikolajevič Jeljcin (rus. Борис Николаевич Ельцин, Jekaterinburg, 1. veljače 1931. - Moskva, 23. travnja 2007.), ruski političar i predsjednik.
Po obrazovanju je inženjer, a članom KPSS-a postao je 1961. godine. Od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pristiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno je otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.
Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju 1990. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef KGB-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu 1991. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - Lebed, Gromov i Gračov povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.
Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima (1995.) najviše su glasova dobili neokomunisti Genadija Zjuganova i profašisti pod vodstvom Žirinovskog, ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom.
Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u Zakavkazju započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere (Kirijenko, Černomirdin, Primakov), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju 31. prosinca 1999. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države.
