Besmrtnost – razlika između verzija
m Bot: Migrating 36 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q193942 (translate me) |
m Bot: popravljanje preusmjeravanja |
||
Red 1: | Red 1: | ||
[[Datoteka:Ankh.svg|thumb|150px|[[Ankh]], [[ |
[[Datoteka:Ankh.svg|thumb|150px|[[Ankh]], [[stari Egipat|drevni egipatski]] simbol besmrtnosti]] |
||
'''Besmrtnost''' (lat. ''immortalitas'') je stanje oslobođenosti od [[smrt]]i ili uništenja, odnosno stanje večnog života.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik">Besmrtnost, Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad, 1999. ISBN 86-7047-303-8</ref> Pojam besmrtnosti obično označava učenje po kojem [[duša]] nadživljuje telesnu [[smrt]]. Ponekad se odnosi i na [[večnost]] [[biće|bića]]. |
'''Besmrtnost''' (lat. ''immortalitas'') je stanje oslobođenosti od [[smrt]]i ili uništenja, odnosno stanje večnog života.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik">Besmrtnost, Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad, 1999. ISBN 86-7047-303-8</ref> Pojam besmrtnosti obično označava učenje po kojem [[duša]] nadživljuje telesnu [[smrt]]. Ponekad se odnosi i na [[vječnost|večnost]] [[biće|bića]]. |
||
Učenje o besmrtnosti može uključiti samo preživljavanje duše shvaćene kao duhovne suštine privremeno smeštene u telu ili može uključivati [[uskrsnuće]] tela, kao u [[ |
Učenje o besmrtnosti može uključiti samo preživljavanje duše shvaćene kao duhovne suštine privremeno smeštene u telu ili može uključivati [[vaskrsenje|uskrsnuće]] tela, kao u [[abrahamske religije|avramskim religijama]]. |
||
== Shvatanja == |
== Shvatanja == |
||
Red 10: | Red 10: | ||
Teorija lične besmrtnosti naglašava da ćemo posle sopstvene smrti (kao smrti koju utvrđuju drugi) živeti drugi život, odnosno nastaviti da živimo večno.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
Teorija lične besmrtnosti naglašava da ćemo posle sopstvene smrti (kao smrti koju utvrđuju drugi) živeti drugi život, odnosno nastaviti da živimo večno.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
||
Činjenica je da neke od crta ličnosti mogu nastaviti postojanje i nakon smrti. Nečije delo, slava ili ozloglašenost, ili [[ |
Činjenica je da neke od crta ličnosti mogu nastaviti postojanje i nakon smrti. Nečije delo, slava ili ozloglašenost, ili [[gen]]i, mogu svakako opstati u duhovima ili telima drugih.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
||
== Argumenti == |
== Argumenti == |
||
Argumenti da je duša besmrtna uključuju metafizičke [[dokaz]]e (npr. da je jednostavna, te se ne može razložiti), moralne (npr. da je besmrtnost pretpostavka moralnosti, te pravedni trijumfuju, a nepravedni bivaju kažnjavani) i empirijske (npr. slučajevi da živi ljudi imaju iskustva sa dušama ili [[duh]]ovima mrtvih). |
Argumenti da je duša besmrtna uključuju metafizičke [[dokaz]]e (npr. da je jednostavna, te se ne može razložiti), moralne (npr. da je besmrtnost pretpostavka moralnosti, te pravedni trijumfuju, a nepravedni bivaju kažnjavani) i empirijske (npr. slučajevi da živi ljudi imaju iskustva sa dušama ili [[duh]]ovima mrtvih). |
||
Nijedan dokaz iz ovih porodica ne uživa neko veće poštovanje među savremenim filozofima. Metafizičke dokaze je napao [[Hjum]], a posebno [[Kant]] u knjizi II Transcendentalne dijalektike Kritike čistog uma. Moralni dokazi više liče na puste želje nego na dokaze, a empirijski su diskreditovani opštim nepoverenjem u parapsihologiju.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
Nijedan dokaz iz ovih porodica ne uživa neko veće poštovanje među savremenim filozofima. Metafizičke dokaze je napao [[Hjum]], a posebno [[Immanuel Kant|Kant]] u knjizi II Transcendentalne dijalektike Kritike čistog uma. Moralni dokazi više liče na puste želje nego na dokaze, a empirijski su diskreditovani opštim nepoverenjem u parapsihologiju.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
||
Religija ostaje najsnažniji izvor verovanja u besmrtnost, a stav da je nekoherentno pretpostavljati odvajanje duha i tela ostaje glavni filozofski odgovor. Međutim, mnogo manje pažnje je posvećivano pitanju zašto besmrtnost izgleda poželjna.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
Religija ostaje najsnažniji izvor verovanja u besmrtnost, a stav da je nekoherentno pretpostavljati odvajanje duha i tela ostaje glavni filozofski odgovor. Međutim, mnogo manje pažnje je posvećivano pitanju zašto besmrtnost izgleda poželjna.<ref name="Oksfordski filozofski rečnik"/> |
||
Red 24: | Red 24: | ||
== Vidi još == |
== Vidi još == |
||
* [[Smrt]] |
* [[Smrt]] |
||
* [[Večnost]] |
* [[Vječnost|Večnost]] |
||
* [[Vaskrsenje]] |
* [[Vaskrsenje]] |
||
* [[Reinkarnacija]] |
* [[Reinkarnacija]] |
Verzija na datum 10 juni 2013 u 08:51
Besmrtnost (lat. immortalitas) je stanje oslobođenosti od smrti ili uništenja, odnosno stanje večnog života.[1] Pojam besmrtnosti obično označava učenje po kojem duša nadživljuje telesnu smrt. Ponekad se odnosi i na večnost bića.
Učenje o besmrtnosti može uključiti samo preživljavanje duše shvaćene kao duhovne suštine privremeno smeštene u telu ili može uključivati uskrsnuće tela, kao u avramskim religijama.
Shvatanja
Prema Platonovoj filozofiji moguće je da duša nadživi propast tela. Za Aristotela, duša je forma tela, i ne može postojati bez njega kao odvojena supstancija, kao što osmeh ne može postojati bez lica.[1] U platonističkim i neoplatonističkim tradicijama besmrtnost se pre doživljava kao bezvremenost, gde je cilj mudrog čoveka živeti izvan vremena, a ne živeti večno.[1]
Teorija lične besmrtnosti naglašava da ćemo posle sopstvene smrti (kao smrti koju utvrđuju drugi) živeti drugi život, odnosno nastaviti da živimo večno.[1]
Činjenica je da neke od crta ličnosti mogu nastaviti postojanje i nakon smrti. Nečije delo, slava ili ozloglašenost, ili geni, mogu svakako opstati u duhovima ili telima drugih.[1]
Argumenti
Argumenti da je duša besmrtna uključuju metafizičke dokaze (npr. da je jednostavna, te se ne može razložiti), moralne (npr. da je besmrtnost pretpostavka moralnosti, te pravedni trijumfuju, a nepravedni bivaju kažnjavani) i empirijske (npr. slučajevi da živi ljudi imaju iskustva sa dušama ili duhovima mrtvih).
Nijedan dokaz iz ovih porodica ne uživa neko veće poštovanje među savremenim filozofima. Metafizičke dokaze je napao Hjum, a posebno Kant u knjizi II Transcendentalne dijalektike Kritike čistog uma. Moralni dokazi više liče na puste želje nego na dokaze, a empirijski su diskreditovani opštim nepoverenjem u parapsihologiju.[1]
Religija ostaje najsnažniji izvor verovanja u besmrtnost, a stav da je nekoherentno pretpostavljati odvajanje duha i tela ostaje glavni filozofski odgovor. Međutim, mnogo manje pažnje je posvećivano pitanju zašto besmrtnost izgleda poželjna.[1]