Neoplatonizam – razlika između verzija
Nema sažetka izmjene |
|||
Red 49: | Red 49: | ||
[[Kategorija:Neoplatonizam]] |
[[Kategorija:Neoplatonizam]] |
||
[[ar:إفلاطونية محدثة]] |
|||
[[arz:افلاطونيه جديده]] |
|||
[[az:Neoplatonizm]] |
|||
[[ba:Неоплатонизм]] |
|||
[[be:Неаплатанізм]] |
|||
[[bg:Неоплатонизъм]] |
|||
[[bn:নতুন প্লেটোবাদ]] |
|||
[[ca:Neoplatonisme]] |
|||
[[ckb:ئەفلاتوونیزمی نوێ]] |
[[ckb:ئەفلاتوونیزمی نوێ]] |
||
[[cs:Novoplatonismus]] |
|||
[[da:Neoplatonisme]] |
|||
[[de:Neuplatonismus]] |
|||
[[el:Νεοπλατωνισμός]] |
|||
[[en:Neoplatonism]] |
|||
[[eo:Novplatonismo]] |
|||
[[es:Neoplatonismo]] |
|||
[[fa:فلسفه نوافلاطونی]] |
|||
[[fi:Uusplatonismi]] |
|||
[[fr:Néoplatonisme]] |
|||
[[gl:Neoplatonismo]] |
|||
[[he:נאופלאטוניזם]] |
|||
[[hi:नव अफलातूनवाद]] |
|||
[[hr:Novoplatonizam]] |
|||
[[hu:Újplatonizmus]] |
|||
[[id:Neoplatonisme]] |
|||
[[is:Nýplatonismi]] |
|||
[[it:Neoplatonismo]] |
|||
[[ja:ネオプラトニズム]] |
|||
[[ka:ნეოპლატონიზმი]] |
|||
[[kk:Неоплатонизм]] |
|||
[[ko:신플라톤주의]] |
|||
[[ky:Неоплатонизм]] |
|||
[[la:Neoplatonismus]] |
|||
[[lt:Neoplatonizmas]] |
|||
[[ml:നവപ്ലേറ്റോണിസം]] |
|||
[[nl:Neoplatonisme]] |
|||
[[nn:Nyplatonisme]] |
|||
[[no:Nyplatonisme]] |
|||
[[oc:Neoplatonisme]] |
|||
[[pl:Neoplatonizm]] |
|||
[[pt:Neoplatonismo]] |
|||
[[ro:Neoplatonism]] |
|||
[[ru:Неоплатонизм]] |
|||
[[sk:Novoplatonizmus]] |
|||
[[sr:Новоплатонизам]] |
|||
[[sv:Nyplatonism]] |
|||
[[tr:Yeni Platonculuk]] |
|||
[[uk:Неоплатонізм]] |
|||
[[ur:نو افلاطونیت]] |
|||
[[zh:新柏拉图主义]] |
Verzija na datum 13 mart 2013 u 00:13
Neoplatonizam ili novoplatonizam naziv je za religijsko-mističnu školu Platonove filozofije koja je djelovala 3.-6. stoljeća. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof Plotin (204.-270.) koji je djelovao u Aleksandriji, a kasnije u Rimu kao glasoviti učitelj filozofije.[1]
Neoplatonizam je značajno uticao na ranohrišćansku teologiju i gnosticizam (posebno preko učenja o Demijurgu). Vizantijski car Justinijan I je zatvorio Platonovu Akademiju 529. godine, pa je nakon toga neoplatonizam nastavio da se razvija isključivo u hrišćanskom ruhu.
Antički novoplatonizam
Novoplatonizam je nastao u Aleksandriji, dodirnoj točki Istoka i Zapada, gdje su se ispreplitali religijski utjecaji iz Perzije i Babilona, egipatska vjerovanja, židovska vjera i kršćanske sekte.
Novoplatoniostička filozofska škola kasnije djeluje u Rimu, a zatim u Siriji i Ateni.
Razvio se na osnovi učenja filozofa Platona i ranijih Platonista. Osnivačem novoplatonizma smatra se Amonije Sakas, no središnju ideju i osnove te filozofske škole postavio je njegov učenik Plotin.
Glavna je postavka u Plotinovoj metafizici negovo učenje o trojstvu koje se sastoji od Jednog, Uma i Duše. Prema njemu, čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i nepromjenljivog principa Jednog. Jedno je uzrok i izvor svega i sve što postoji po njemu postoji. Razlikuju se stupnjevi bitka koji se prepoznaju kao um, ideje, duša i konačno materija. Dakle, emanencijom iz Jednog nastaje Um, a novom emanencijom iz Uma nastaje Duša.[2] Što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest. Jedno se ne može spoznati znanjem, već mističnom ekstazom u trenutka kada čovjeka napusti svijest te se u mističnoj ljubavi spaja u Prajedno.[3]
Škola je prestala s djelovanjem 529. godine kada je bizantski car Justinijan I. zatvorio sve filozofske škole u Ateni.
Srednjovjekovni novoplatonizam
Unatoč širenju kršćanstva i kasnijem gašenju posljednjih poganskih filozofskih škola u 6. stoljeću, načela novoplatonizma preživjela su. Novoplatonizam je utjecao na pojedine ranokršćanske teologe, poput Origena i Pseudo-Dionizija Areopagita.
Istodobno, novoplatonizam se spojio sa mističnim gnosticizmom, kao i sa idejama židovske kabale.
Platonov utjecaj osjećao se kroz kršćanski nauk sv. Augustina, ali i drugih ranih krščanskih mislioca. Skolastički filozofi postupno odbacuju Platonov autoritet u kršćanskoj filozofiji i zamijenjuju ga Aristotelom, što svoj vrhunac dostiže u 13. stoljeću kada Toma Akvinski nastoji utemeljiti katoličko učenje na Aristotelovoj filozofiji koja je u opreci prema filozofiji Platona i novoplatonizma.[4]
Renesansni novoplatonizam
Uoči i nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine, u Italiju su prebjegle brojne izbjeglice iz Bizanta, a među njima i učeni ljudi, što je potaknulo pojavu renesanse i ponovno otkrivanje interesa za antičku baštinu.
U Firenci je početkom 15. stoljeća otvorena Firentinska akademija u kojoj je proučavana Platonova filozofija koja je postala temeljnim idejnim sustavom renesanse.[5]
Među filozofima koji su djelovali u okvirima novoplatonističke filozofije ističu se Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, kao i naš Frano Petrić.
Moderni novoplatonizam
Vidi još
Izvori
Literatura
- Kalin, Boris, Povijest filozofije, Zagreb, 1997. ISBN 953-0-20424-8
- Opća enciklopedija, sv. VI., Zagreb, 1980.
- Russell, Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005. ISBN 953-214-298-3