Ratovi u bivšoj Jugoslaviji – razlika između verzija
Poništena izmjena 14731161 korisnika Munja-x86 (razgovor) |
Pogledaj sadržaj članka -- Tekst je na engleskom jeziku, a ovo je SH Wiki!!! |
||
Red 94: | Red 94: | ||
{{glavni|Rat u Hrvatskoj}} |
{{glavni|Rat u Hrvatskoj}} |
||
[[Datoteka:Muzej DR-crop.JPG|left|mini|225px|Bombardiranje Dubrovnika]] |
[[Datoteka:Muzej DR-crop.JPG|left|mini|225px|Bombardiranje Dubrovnika]] |
||
23.4. 1990., u Hrvatskoj su održani [[Parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990|prvi slobodni izbori]] na kojima je pobijedio [[HDZ]] na čelu kojeg je bio nacionalistički [[Franjo Tuđman]], što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu [[SAO Krajina|SAO Krajinu]] (kasnije [[RSK]]) na neodređenim dijelovima Hrvatske. |
23.4. 1990., u Hrvatskoj su održani [[Parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990|prvi slobodni izbori]] na kojima je pobijedio [[HDZ]] na čelu kojeg je bio nacionalistički [[Franjo Tuđman]], što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu [[SAO Krajina|SAO Krajinu]] (kasnije [[RSK]]) na neodređenim dijelovima Hrvatske. Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".<ref>[[#Brown|Brown & Karim 1995.]], str. 121-122</ref> Milošević je [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskim Srbima]] savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.<ref>[[#Ramet|Ramet 1999.]], str. 7</ref> Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u [[Hrvatski sabor|saboru]], ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.<ref name="Brown119"/> Novi hrvatski ustav donesen 22.12. 1990. srpska je strana doživjela kao oduzimanje Srbima statusa konstitutivnog naroda, iako je ustav navodio da se svim narodima, pa i Srbima, jamče jednaka prava kao i Hrvatima.<ref>[[#Ustav Republike Hrvatske|Ustav Republike Hrvatske 22.12. 1990., "I. Izvorišne osnove"]]</ref> |
||
When [[Franjo Tuđman]], the first [[President of Croatia]], came to power, he openly promoted policies of extreme nationalism. During his tenure in power until his death in 1999 public squares were renamed, including for [[Ustaše]] leader [[Mile Budak]]; as of August 2004, there were seventeen cities in Croatia and one Bosnia and Herzegovina which had streets named after Budak.<ref>Michael Parenti. ''To Kill a Nation: The Attack on Yugoslavia'', Verso, 2002; ISBN 1-85984-366-2, ISBN 978-1-85984-366-6 (p. 45)</ref><ref>Sabrina P. Ramet & Davorka Matić. ''Democratic Transition in Croatia: Value Transformation, Education & Media'', Texas A&M University Press, 2007 (p. 17)<!-- ISBN/ISSN needed </ref><ref>Teddy Preuss. "Goebbels lives - in Zagreb", ''The Jerusalem Post'' (international edition), 21 December 1991.</ref><ref>Stephen Kinzer. "Pro-Nazi Legacy Lingers for Croatia", ''New York Times News Service'', 30 October 1993.</ref><ref>"Monument to Anti-Fascism Desecrated in Croatia", ''Tanjug'', February 1995.</ref><ref>"Another Anti-Fascist Monument Blown Up in Croatia", ''Tanjug'', 11 April 1995.</ref><ref>Miodrag Dundjerović. "Croatia, Symbols of Crimes", ''Tanjug'', 1 June 1994.</ref><ref>"Croatia Adopts New Currency Recalling Fascist Era", Reuters, 9 May 1994.</ref><ref>Gregory Copley. "Hiding Genocide", Defense and Foreign Affairs Strategic Policy, 31 December 1992.</ref><ref>"Croatia is Rehabilitating Ustashism and the Independent State of Croatia", ''Politika'' (Belgrade), 12 February 1993.</ref> Tuđman visited and rewarded World War II-era Ustasha veterans, including [[Ivo Rojnica]], in exile in [[Argentina]],<ref>"Croatia Grants Awards to Nazi-Era War Veterans", Reuters, 7 November 1996.</ref> and displaying open contempt for the Serb minority.<ref>"[i]n 1990 Tudjman said, 'I am glad my wife is neither Serb nor Jew' and wrote that accounts of the Holocaust were 'exaggerated' and 'one-sided'</ref><ref>Diana Jean Schemo. "Croatian Leader's Invitation to Holocaust Museum Sparks Anger and Shock", ''New York Times News Service'', 21 April 1993.</ref> His close advisors included neo-Ustasha and paleo-Ustasha elements ([[Antun Vrdoljak]] and [[Gojko Šušak]], respectively). Vrdoljak was director general of Croatian Radiotelevision (1991–95). On 16 September 1991, guards at the entrances of the HRT building told more than 300 employees that their passes were no longer valid. The move was attributed to "security reasons". Most of those on the security blacklists were Serbs or married to Serbs. Others may have had a relative in the Yugoslav Army or did not publicly support the HDZ.<ref>Kemal Kurspahić. "Serbo-Croatian War: Lying For The Homeland", ''Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace'', p. 67; ISBN 1929223382</ref> Šušak was a long-term Croatian emigrant to Canada. His father and an elder brother were both World War II Ustaše officers.<ref>{{cite book|last=Hockenos|first=Paul|year=2003|title=Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars|publisher=Cornell University Press|location=[[Ithaca, New York]]|isbn=978-0-8014-4158-5|url=http://books.google.com/books?id=e4pAs4JYSAMC|ref=harv}}</ref> The chief of police for eastern Slavonia, [[Josip Reihl-Kir]], who was later murdered, stated that Šušak was in the group that had fired [[Armbrust]] anti-tank missiles on civilian houses in mostly Serb populated [[Borovo Selo]] in April 1991, an event which indirectly led to the May 1991 [[Borovo Selo killings]].<ref>''Death of Yugoslavia'', BBC, Episode 1: "Enter Nationalism".</ref> |
|||
Zbog otvorenog nacionalizma, Tuđmanova uloga 90-ih je predmetom spora.{{#tag:ref|S jedne strane, tijekom Tuđmanove vladavine, u Hrvatskoj je 17 ulica preimenovano prema [[Mile Budak|Mili Budaku]]; njegova primjedba iz 1990. u kojoj je izjavio kako "njegova supruga, srećom, nije niti Srpkinja niti Jevrejka."{{sfn|Radonić|2013|loc=str. 234-254}} S druge strane, tijekom [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|drugog svjetskog rata u Jugoslaviji]], Tuđman je bio u [[Partizani|partizanima]].{{sfn|Kearns|2008|loc=str. 247-258}} Iako je relativizirao [[Holokaust]] stavljajući ga u kontekst "bezvremenske univerzalnosti genocidnih činova", nije ga osporavao niti nijekao. Isto tako, iako je smatrao da je broj žrtava [[Logor Jasenovac|logora smrti Jasenovac]] "preuveličan", nije osporavao da su zločini počinjeni.{{sfn|Morris-Suzuki|2005|loc=str. 230}}|group=nb}} Ipak, o krhkosti teze paralela Tuđmana i ustaštva govore i napori tajnih službi Beograda da ju sami pojačaju, poput [[Operacija Labrador|postavljanja bombi na jevrejskom groblju u Zagrebu]] ili parola o "30.000 ustaša u [[Dubrovnik]]u".{{sfn|Tužitelj protiv Pavla Strugara - Presuda|31.1. 2005|loc=str. 13}} [[MKSJ]] je u presudi naveo da je [[Milan Babić]], prvi predsjednik RSK, bio pod jakim uticajem [[Uloga srpskih medija u jugoslovenskim ratovima|srpske propagande]] koja ga je zavela na pogrešan put,{{sfn|Tužitelj protiv Milana Babića - Presuda|29.6. 2004|loc=str. 10-11}} a čiji je cilj bio dio šireg plana preuveličavanja opasnost za Srbe kako bi ih se nagnalo na borbu.<ref>[[#MKSJ Stanišić|Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina - Presuda, 23.5. 2013.]], str. 1</ref> U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski [[Teritorijalna odbrana|TO]],<ref name="Brown120">[[#Brown & Karim|Brown & Karim 1995.]], str. 120</ref> naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio [[Mihajlo Kertes]], trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.<ref>[[#Brown & Karim|Brown & Karim 1995.]], str. 118</ref> [[Jovan Nikolić]], srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio: |
|||
Ethnic tensions rose, fueled by [[propaganda in the Yugoslav Wars|propaganda]] in both Croatia and Serbia. As the new Croatian authorities started to modify {{clarify|date=April 2015}} the [[Constitution of Croatia]], Serbian politicians escalated their boycott into an insurrection called the [[Log Revolution]]. The armed incidents of early 1991 escalated into an all-out war over the summer, with fronts formed around the areas of the breakaway [[SAO Krajina]]. The JNA had disarmed the Territorial Units of Slovenia and Croatia prior to the declaration of independence.<ref name="ReferenceA">[[#BassiouniIII|Annex III – The Conflict in Slovenia]]</ref> This was aggravated further by an arms embargo, imposed by the UN on Yugoslavia. The JNA was ostensibly ideologically unitarian, but its officer corps was predominantly staffed by Serbs or Montenegrins (70 percent).<ref>[[#BassiouniIII|Annex III – General structure of the Yugoslav armed forces]]</ref> As a result the JNA opposed Croatian independence and sided with the Croatian Serb rebels. The Croatian Serb rebels were unaffected by the embargo as they had the support of and access to supplies of the JNA. By mid-July 1991, the JNA moved an estimated 70,000 troops to Croatia. The fighting rapidly escalated, eventually spanning hundreds of square kilometers from western Slavonia through [[Banija]] to Dalmatia.<ref>[[#BassiouniIII|Annex III – Forces operating in Croatia]]</ref> |
|||
[[File:FranjoTudman.JPG|thumb|170px|left|[[Franjo Tuđman]], first president of Croatia, acted as a Croatian leader throughout the war]] |
|||
Border regions faced direct attacks from forces within Serbia and Montenegro, and saw the shelling of [[UNESCO]] [[world heritage site]] [[Dubrovnik]], where the international press was criticised for focusing on the city's architectural heritage, instead of reporting the destruction of [[Vukovar massacre|Vukovar]] in which many civilians were killed.<ref>Joseph Pearson, [http://ehq.sagepub.com/cgi/content/abstract/40/2/197 "Dubrovnik's Artistic Patrimony, and its Role in War Reporting"], ''European History Quarterly''] (1991), Vol. 40, No. 2, pp. 197–216 (2010).</ref> |
|||
Meanwhile, control over central Croatia was seized by Croatian Serb forces in conjunction with the JNA Corps from Bosnia and Herzegovina, under the leadership of [[Ratko Mladić]].<ref name=BBCProfile>{{cite news|title=Profile: Ratko Mladic, Bosnian Serb army chief|newspaper=BBC|date=31 July 2012|url=http://www.bbc.co.uk/news/world-europe-13559597|accessdate=11 July 2012}}</ref> |
|||
In January 1992, the [[Cyrus Vance|Vance Plan]] proclaimed UN controlled (UNPA) zones for [[Serbs]] in territory claimed by Serbian rebels as the [[Republic of Serbian Krajina]] (RSK) and brought an end to major military operations, though sporadic artillery attacks on Croatian cities and occasional intrusions of Croatian forces into UNPA zones continued until 1995. The fighting in Croatia ended in mid-1995, after [[Operation Flash]] and [[Operation Storm]]. At the end of these operations, Croatia had reclaimed all of its territory except the UNPA Sector East portion of Slavonia, bordering Serbia. Most of the Serb population in the reclaimed areas became refugees, and these operations led to war crimes trials by the ICTY against elements of the Croatian military leadership, all of whom were ultimately acquitted.<ref name="gotovina judgement">{{cite web|title=Judgement Summary for Gotovina et al.|location=The Hague|url=http://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/en/110415_summary.pdf|publisher=International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|date=15 April 2011|accessdate=15 April 2011}}</ref> The areas of "Sector East", unaffected by the Croatian military operations, came under UN administration ([[UNTAES]]), and were reintegrated to Croatia in 1998 under the terms of the [[Erdut Agreement]].<ref name="USIP-Erdut-Agreement">{{cite web | publisher = [[United States Institute of Peace]] | url = http://www.usip.org/files/file/resources/collections/peace_agreements/croatia_erdut_11121995.pdf | format= PDF | title = The Erdut Agreement | date = November 12, 1995 | accessdate=January 17, 2011}}</ref> In 2007, Milan Martić, former president of RSK, was sentenced to 35 years of prison for beeing a part of a joint criminal enterprise against non-Serb population of Croatia.<ref>{{cite web|title=Milan Martić sentenced to 35 years for crimes against humanity and war crimes|url=http://www.icty.org/sid/8870|publisher=International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|date=12 June 2007|accessdate=24 August 2010}}</ref> |
|||
-->Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".<ref>[[#Brown|Brown & Karim 1995.]], str. 121-122</ref> Milošević je [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskim Srbima]] savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.<ref>[[#Ramet|Ramet 1999.]], str. 7</ref> Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u [[Hrvatski sabor|saboru]], ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.<ref name="Brown119"/> Novi hrvatski ustav donesen 22.12. 1990. srpska je strana doživjela kao oduzimanje Srbima statusa konstitutivnog naroda, iako je ustav navodio da se svim narodima, pa i Srbima, jamče jednaka prava kao i Hrvatima.<ref>[[#Ustav Republike Hrvatske|Ustav Republike Hrvatske 22.12. 1990., "I. Izvorišne osnove"]]</ref> U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski [[Teritorijalna odbrana|TO]],<ref name="Brown120">[[#Brown & Karim|Brown & Karim 1995.]], str. 120</ref> naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio [[Mihajlo Kertes]], trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.<ref>[[#Brown & Karim|Brown & Karim 1995.]], str. 118</ref> [[Jovan Nikolić]], srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio: |
|||
{{citat3|Čak i da Franjo Tuđman nije došao na vlast, nego netko drugi umjesto njega, reakcija bi opet bila ista. Armija i Srbija bi bili protiv njega, jer su ''a priori'' protiv bilo kakve neovisnosti za Hrvatsku. To ne znači da hrvatska vlada nije napravila greške. Napravili su, i to je činjenica. Ali to nije alibi za one koji su čekali da proglase bilo kakvu hrvatsku državu ustaškom državom. To je bila strašna greška, kao i kasnije optužiti bilo kojeg Srbina u Hrvatskoj da je četnik.<ref>[[#Lukic|Lukic 1996.]], str. 195</ref>}} |
{{citat3|Čak i da Franjo Tuđman nije došao na vlast, nego netko drugi umjesto njega, reakcija bi opet bila ista. Armija i Srbija bi bili protiv njega, jer su ''a priori'' protiv bilo kakve neovisnosti za Hrvatsku. To ne znači da hrvatska vlada nije napravila greške. Napravili su, i to je činjenica. Ali to nije alibi za one koji su čekali da proglase bilo kakvu hrvatsku državu ustaškom državom. To je bila strašna greška, kao i kasnije optužiti bilo kojeg Srbina u Hrvatskoj da je četnik.<ref>[[#Lukic|Lukic 1996.]], str. 195</ref>}} |
||
Red 170: | Red 161: | ||
Do 2015., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani. Za rat u Hrvatskoj, na stranama snaga JNA i RSK osuđeno je šest osoba, a na hrvatskoj strani nijedna. Za rat na Kosovu, osuđeno je šest osoba na srpskoj, te dvije na albanskoj strani. Za sukob u Makedoniji podignuta je samo jedna optužnica, i osuđena samo jedna osoba na makedonskoj strani. |
Do 2015., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani. Za rat u Hrvatskoj, na stranama snaga JNA i RSK osuđeno je šest osoba, a na hrvatskoj strani nijedna. Za rat na Kosovu, osuđeno je šest osoba na srpskoj, te dvije na albanskoj strani. Za sukob u Makedoniji podignuta je samo jedna optužnica, i osuđena samo jedna osoba na makedonskoj strani. |
||
Ostvarenja MKSJ-a su predmet spora. Žrtve su uglavnom prigovarale zbog preniskih zatvorskih kazni osuđenika, dok su pravnici kritizirali presudu u kojoj je uveden nepoznati pravni koncept 'konkretne usmjerenosti' potrebne radi osuđivanje osobe za neki zločin, jer time sužuje prostor za uvođenje kazni.{{sfn|Coco|Gal|2014|loc=str. 345-366}} Bilo je i drugih kontroverzi.{{#tag:ref|[[Ante Gotovina]] i [[Mladen Markač]] su 2011. osuđeni zbog ratnih zločina počinjenih tijekom [[Operacija Oluja|operacije Oluja]], da bi pravosnažnom presudom 2012. bili |
Ostvarenja MKSJ-a su predmet spora. Žrtve su uglavnom prigovarale zbog preniskih zatvorskih kazni osuđenika, dok su pravnici kritizirali presudu u kojoj je uveden nepoznati pravni koncept 'konkretne usmjerenosti' potrebne radi osuđivanje osobe za neki zločin, jer time sužuje prostor za uvođenje kazni.{{sfn|Coco|Gal|2014|loc=str. 345-366}} Bilo je i drugih kontroverzi.{{#tag:ref|[[Ante Gotovina]] i [[Mladen Markač]] su 2011. osuđeni zbog ratnih zločina počinjenih tijekom [[Operacija Oluja|operacije Oluja]], da bi pravosnažnom presudom 2012. bili oslobđeni svih optužbi. Obrazloženje presude dovelo je do kritika nekih pravnika.{{sfn|Clark|2013|loc=str. 399-423}}|group=nb}} Ipak, MKSJ je doveo do bogatog arhiva dokumenata tijekom ratova; donio presedan presudama da su [[Silovanje|silovanja]] u Bosni bila [[zločin protiv čovječnosti]] i namjerna strategija rata;{{sfn|Farwell|2004|loc=str. 389-403}} po prvi put na optuženičku klupu doveo bivšeg predsjednika neke države, Slobodana Miloševića{{sfn|Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica|2002}} te donio i prve pravosnažne presude u kojima je potvrđen genocid u Bosni, u Srebrenici 1995.{{sfn|Palombino|2005|loc=str. 778-789}} |
||
== Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde == |
== Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde == |
||
Red 178: | Red 169: | ||
Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".{{sfn|Cassese|2007|loc=str. 649-668}} |
Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".{{sfn|Cassese|2007|loc=str. 649-668}} |
||
1999., i Hrvatska je tužila Srbiju na MSP-u zbog navodnog genocida tijekom rata, a Srbija je uzvratila protutužbom. 2015., 15 sudaca MSP-a donijelo je presudu prema kojoj su odbačene obje tužbe. MSP je |
1999., i Hrvatska je tužila Srbiju na MSP-u zbog navodnog genocida tijekom rata, a Srbija je uzvratila protutužbom. 2015., 15 sudaca MSP-a donijelo je presudu prema kojoj su odbačene obje tužbe. MSP je ttvrdio da, iako su počinjeni razni zločini na obje strane, broj ubijenih u ratu u Hrvatskoj bio je ipak premalen da dosegne razmjere genocida.{{sfn|Međunarodni sud pravde|2015|loc=str. 111, 119, 131, 142}} |
||
==Vrsta rata i naseljeđe== |
==Vrsta rata i naseljeđe== |
||
Red 193: | Red 184: | ||
* [[Srbija u jugoslovenskim ratovima]] |
* [[Srbija u jugoslovenskim ratovima]] |
||
* ''[[Smrt Jugoslavije]]'' - dokumentarac iz 1995. o događajima u Jugoslaviji |
* ''[[Smrt Jugoslavije]]'' - dokumentarac iz 1995. o događajima u Jugoslaviji |
||
== Bilješke == |
== Bilješke == |
||
{{Reflist|group=nb}} |
{{Reflist|group=nb}} |
Verzija na datum 18 maj 2015 u 20:59
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji | ||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat, od gore lijevo): slovenska policija odvodi pripadnike JNA koji se se predali; uništen tenk u Vukovaru; rakete JNA nadgledaju Dubrovnik; pokop u Srebrenici; pripadnici UNPROFOR-a u Sarajevu tijekom opsade | ||||||||
| ||||||||
Sukobljene strane | ||||||||
1991. Slovenija |
1991. JNA Republika Srpska Krajina | |||||||
Komandanti i vođe | ||||||||
Milan Kučan Janez Janša Franjo Tuđman Hashim Thaçi |
Alija Izetbegović Sefer Halilović Rasim Delić Enver Hadžihasanović Haris Silajdžić Atif Dudaković Jovan Divjak |
Slobodan Milošević Jovica Stanišić Franko Simatović Branko Kostić Borisav Jović Vojislav Šešelj Željko Ražnatović Radovan Karadžić Milan Martić | ||||||
Žrtve i gubici | ||||||||
1991.-1995. 18 poginulih 13.583 poginulih[1] 1998.-1999. |
1991.-1995. 31.270 poginulih vojnika 33.071 poginuo civil 478 poginulih ostalih[4][2] |
1991.-1995. 37[5] + 1.279 poginulih vojnika[1] 6.222 poginulih[1] 20.649 poginulih vojnika 4.075 poginulih civila[6] 1998.-1999. 2.238 poginulih (Kosovo)[3] 1.031 poginuo vojnik (izvan Kosova)[7] 488-527 poginulih civila (izvan Kosova)[8] | ||||||
Bivši jugoslavenski ratovi, odnosno Jugoslavenski ratovi ili Ratovi za jugoslavensko nasljeđe je zajednički naziv za sve oružane sukobe na teritoriji bivše Jugoslavije koji su svoj uzrok imali ili koincidirali s raspadom te države. U stranoj literaturi se za njih ponekad koristi izraz balkanski ratovi, zbog čega je Mischa Glenny uveo naziv "Treći balkanski rat" ne bi li ih razlikovao od balkanskih ratova koji su prethodili prvom svjetskom ratu. U Srbiji se ponekad za njih zajednički koristi naziv građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, dok se u Hrvatskoj i Federaciji BiH za njih koristi izraz velikosrpska agresija. Zajednička je poveznica da su tri republike i pokrajina Kosovo htjele neovisnost od Jugoslavije, dok je Beograd htio ili zadržati ih potpuno pod svojom vlasti ili stvoriti dvije nove srpske države nad velikim dijelom teritorija Hrvatske i Bosne i hercegovine koje bi tvorile zajednicu sa Srbijom ili krnju Jugoslaviju.
Bili su to prvi sukobi na tlu Europe od Drugog svjetskog rata, a termin "etničko čišćenje", koji označava protjerivanje jednog naroda sa nekog područja, ušao je svjetsku uporabu. Zbog teških stradavanja i materijalnih šteta, sukobi su bili medijski praćeni i dokumentirani, te izazvali zgražanje međunarodne zajednice, zbog čega je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se kaznili počinitelji zločina, dok je masakr u Srebrenici u presudama tribunala proglašen genocidom. U ratovima je poginulo između 130.000 i 140.000 ljudi, dok je oko 4.000.000 postalo izbjeglicama ili je raseljeno, od čega 2,2 milijuna u ratu u Bosni i Hercegovini.
Poredani kronološki, ratovi u bivšoj Jugoslaviji su bili:
- Rat u Sloveniji (27.6. - 6.7. 1991.), ponekad nazivan Desetodnevni rat ili Slovenski rat za nezavisnost;
- Rat u Hrvatskoj (1991 - 1995), koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat;
- Rat u Bosni i Hercegovini (1992 - 1995);
- Bošnjačko-hrvatski sukob (1992 - 1994);
- Kosovski rat (1998-1999), okončan NATO bombardiranjem Srbije;
Uz to, neki ponekad uzimaju i dva kasnija, manja sukoba kao dio Jugoslovenskih ratova, iako ih neki isključuju:
- Preševski konflikt (1999-2001);
- Sukob u Makedoniji 2001. (2001).
Ovisno o kriterijima, neki od gore navedenih ratova se smještaju u šire cjeline. Najčešći je takav slučaj s ratom u Hrvatskoj i BiH (kome se rjeđe pridodaje rat u Sloveniji), a koji se razlikuju od sukoba na Kosovu, koji je pak, povezan sa sukobima u Preševu i Makedoniji.
Uvod
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija obnovljena je 1943.-1945. nakon što je izašla kao pobjednica nad silama osovine u Drugom svjetskom ratu. Ustaše, ekstremistički Hrvati koji su htjeli Veliku Hrvatsku, i četnici, ekstremistički Srbi koji su htjeli Veliku Srbiju, su poraženi u tom ratu i nova jugoslavenska vlada je desetljećima zabranjivala nacionalizam kako se takve struje više ne bi pojavile a SFRJ ostala multi-etnička federacija sastavljena od šest ravnopravnih naroda.[9]
Pošto je Srbija bila najveća republika, smatra se da ju je novim ustavom 1974. Tito namjerno oslabio dajući Vojvodini i Kosovu autonomiju kako ne bi postala dominantna u odnosu na ostale, manje republike u SFRJ.[10] Taj je potez međutim poništen 1988. i 1989., kada je Slobodan Milošević, novi predsjednik Srbije, organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, te su im ukinute autonomije, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[11][12] Iskorištavajući nezadovoljstvo nekih Srba nakon što je 1986. Memorandum SANU objavio da su Srbi "najveći gubitnici u Titovoj Jugoslaviji",[13] Milošević je došao na vlast u Srbiji 1989. uz pomoć vala srpskog nacionalizma koji je produbio krizu u SFRJ.[14]
Međutim, iako mu je srpski nacionalizam omogućavao uzimanje sve više moći, istodobno je bio sve više odbojan Slovencima, Hrvatima i drugim manjim narodima.[15] To je dovelo do razdora 1990.[16] kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji.[16] Raspisani su izbori u kojima su u svakoj republici, izuzev Crne Gore, pobjeđivale nacionalističke stranke koje su zagovarale labavu konfederaciju ili neovisnost od SFRJ. Stara jugoslavenska parola o bratstvu i jedinstvu je polako odbačena od obiju strana.[17] Komunizam je postao potrošena struktura i republike su zahtijevale demokraciju.[18] Milošević je htio vladati nad cijelom Jugoslavijom, ali kada je uvidio da to nije bilo moguće, promijenio je izbor i odabrao Veliku Srbiju.[19]
Rat u Sloveniji
Nakon 10 mjeseci neuspjelih pregovora sa Beogradom[20] pošto je Miloševićeva delegacija sprječavala kompromis,[21] 25. 6. 1991. Slovenija je proglasila neovisnost, ali je već 48 sati kasnije JNA krenula u vojni pohod kako bi to spriječila. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu (TO), ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[22] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[23] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[24] Pošto JNA nije ušla u puni napad, nakon 10 dana rat je završen slovenskom pobjedom i povlačenjem JNA.
1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[25] U početku, JNA, kojom je zapovjedao Veljko Kadijević, je još uvijek pokušavala održati SFRJ na okupu. No nakon odlaska Slovenije, to je napušteno te je vojni vrh JNA pao pod utjecaj Miloševića. Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[26] Latinka Perović je ovako opisala stav JNA prema nesrpskim narodima: Šablon:Citat3
Rat u Hrvatskoj
23.4. 1990., u Hrvatskoj su održani prvi slobodni izbori na kojima je pobijedio HDZ na čelu kojeg je bio nacionalistički Franjo Tuđman, što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu SAO Krajinu (kasnije RSK) na neodređenim dijelovima Hrvatske. Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".[27] Milošević je hrvatskim Srbima savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.[28] Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u saboru, ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.[21] Novi hrvatski ustav donesen 22.12. 1990. srpska je strana doživjela kao oduzimanje Srbima statusa konstitutivnog naroda, iako je ustav navodio da se svim narodima, pa i Srbima, jamče jednaka prava kao i Hrvatima.[29]
Zbog otvorenog nacionalizma, Tuđmanova uloga 90-ih je predmetom spora.[nb 1] Ipak, o krhkosti teze paralela Tuđmana i ustaštva govore i napori tajnih službi Beograda da ju sami pojačaju, poput postavljanja bombi na jevrejskom groblju u Zagrebu ili parola o "30.000 ustaša u Dubrovniku".[33] MKSJ je u presudi naveo da je Milan Babić, prvi predsjednik RSK, bio pod jakim uticajem srpske propagande koja ga je zavela na pogrešan put,[34] a čiji je cilj bio dio šireg plana preuveličavanja opasnost za Srbe kako bi ih se nagnalo na borbu.[35] U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski TO,[36] naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio Mihajlo Kertes, trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.[37] Jovan Nikolić, srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio:
U ljeto 1991., kada je Hrvatska najavila proglašenje neovisnosti, JNA je krenula u otvoreni vojni pohod te se borila na strani snaga Republike Srpske Krajine (RSK), srbijanskih paravojnih formacija - i nekadašnjih suparnika iz Drugog svjetskog rata, četnika.[38] Bitka za Vukovar i opsada Dubrovnika dvije su najznačajnije bitke u ratu, ali je njihova žestina dovela do okretanja mišljenja međunarodne zajednice protiv srpske strane.[39] Iako manje poznate, i druge borbe su bile značajne, kao što je bitka za Osijek, u kojoj je poginulo oko 800 osoba, bitka za Gospić i bitka za Zadar. Netrpeljivost je porasla na obje strane, tako da su neki umjereni činovnici, koji su htjeli pronaći kompromisno rješenje, smaknuti od sunarodnjaka: primjerice, Dmitra Obradovića, gradonačelnika Vrginmosta, su likvidirali militanti RSK,[40] dok je Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, ubijen iz hrvatske zasjede. Primirje početkom 1992. dovelo je do prekida nasilja, dok je RSK zauzela 13.913 km2 ili 25% površine Hrvatske,[41] ne računajući dodatnih 680 km2 oko dubrovačkog područja. Prema izvorima hrvatske vlade, do 1. IX 1993. hrvatska strana imala je 6.651 potvrđenih poginulih, 12.706 nestalih te 24.208 ranjenih.[42]
Usprkos Miloševićevoj propagandi da se radi o novoj NDH, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje te je 1992. primljena u članstvo UN-a,[43] dok RSK nije priznao nitko. 1992. odigrao se progon Hrvata iz nekih dijelova Vojvodine[44] nakon čega je oko 10.000 Hrvata napustilo tu regiju[45] i naselilo se uglavnom u Hrvatsku.[46] Mirna reintegracija RSK pod hrvatsku vlast tri godine nije dovela do pomaka, a njen predsjednik Milan Martić čak je odbio i primiti plan Z-4.[47] Dvije vojne akcije 1995., operacija Bljesak i operacija Oluja, dovele su do vraćanja većeg dijela RSK pod hrvatsku vlast, ali je velik broj Srba napustio ta područja te su se dogodili razni ratni zločini prema civilima. SRJ nije intervenirala, dijelom stoga jer su je međunarodne sankcije oslabile, a dijelom stoga jer je Hrvatska ovog puta bila međunarodno priznata, te bi time intervencija bila međunarodni sukob. Ipak, time je omogućen povratak Hrvatima koji su prognani iz RSK 1991. - samo 1996. oko 85.000 Hrvata vratilo se svojim domovima[48] - i stvoren dovoljan pritisak da bosanski Srbi prihvate kraj rata u BiH, a Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem mirnu reintegraciju hrvatskog podunavlja.
Rat u Bosni i Hercegovini
Identično kao i kod Slovenije i Hrvatske, JNA je prije rata razoružala TO Bosne i Hercegovine.[36] Budući predsjednik treće samoproglašene srpske države, Republike Srpske (RS), Radovan Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[49][50] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[51] dok Human Rights Watch navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[21] Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, Human Rights Watch navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer etničko čišćenje prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda. [52] Kao i u prethodnom ratu, i ovdje su srpski programi postajali sve militantniji kako bi se stanovništvo nagnalo na borbu.[53] Iako je SDS tvrdila da je rat započet ubojstvom Srba u Sijekovcu 3.3. 1992.,[54] odgovor srpskih snaga nije uslijedio napadom na Sijekovac, već na 100 km udaljenu Bijeljinu 1.4. u kojoj je Arkanova garda ubila 48 bošnjačkih i umjerenih srpskih civila jer je taj grad zbog blizine Srbije i prometnih trasa potrebnih radi uspostavljanja Velike Srbije bio preća meta[55] dok je plan RAM je već davno prije bio pripremljen.[56]
JNA, TO, srbijanske paravojne formacije i buduća VRS su 1992. rijetko gdje vodile bitke sa Armijom BiH, a uglavnom su napadale bošnjačke civile. Fotografija logora Omarska izašla je na naslovnici časopisa Time,[57] a snimke na kojima je dokumentirana opsada Sarajeva, pokolj u Prijedoru, pokolj u Višegradu i masakri u Foči na kraju nisu više mogli opravdati ponašanje političara u Beogradu te je Vijeće sigurnosti UN-a 30.5. 1992. uvelo Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije.[58] 19.5. JNA se povukla a BiH je stekla međunarodno priznanje i primljena kao članica UN-a, ali se je rat nastavio, a SRJ isto tako nastavio financirati i naoružavati VRS, te joj iznajmljivati činovnike nove Vojske Jugoslavije. Samo u prvoj godini rata poginulo je 45.110 osoba, od toga 30.442 Bošnjaka (67%).[4]
1993., druga hrvatska država, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) i sama se okrenula protiv Bošnjaka i počela se širiti, čime su sve tri strane bile međusobno zaraćene te je rat poprimio osobinu "svakoga protiv svakoga". Opsada Mostara i etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini doveli su do osude i hrvatske strane od međunarodne zajednice.[59] Mnogi su to interpretirali time da je i sam Zagreb počeo raditi na Velikoj Hrvatskoj. Ipak, na pritisak američke delegacije, hrvatska strana je Washingtonskim sporazumom prihvatila cjelovitost BiH te je ukinula HRHB. Pokušaji da se postigne mir i na srpskoj strani nisu urodili plodom, koja je nastavila rat i dalje. 11.7. 1995. pala je enklava Srebrenica te je VRS započela najveći masakr u svim Jugoslovenskim ratovima, u kojem je zarobljeno a potom na desetak različitih lokacija strijeljano oko 7.000 Bošnjaka, koji će kasnije biti priznat kao Bosanski genocid.[60][61] Nakon pada dvije sigurnosne enklave, Srebrenice i Žepe, izgledalo je da je i treća na redu, ona oko Bihaća koji je bio u zajedničkom okruženju RSK i RS. Hrvatskoj je odobrena operacija Oluja kojom je prekinuta opsada Bihaća,[62] a zajedničko prodiranje hrvatsko-bošnjačkih snaga izvršilo je dovoljan pritisak na Karadžić napokon prihvati da je RS dio BiH te pristane na mir. Daytonski sporazum, kojeg je potpisao Milošević, je i službeno završio rat. Iako je stupio mir, nekoliko desetaka tisuća Srba je svejedno napustilo područja koja nisu pripala RS-u, poput odlaska 30.000 Srba iz četvrti Sarajeva koja su pripala Federaciji BiH.[63] Momčilo Krajišnik to je ovako sažeo: Šablon:Citat3
Rat na Kosovu
Situacija na Kosovu dramatično se pogoršavala još od 1981. kada su tamo izbili nemiri jer su Albanci tražili da ta pokrajina stekne status republike u SFRJ. Nakon što je Milošević ukinuo Kosovu i status autonomije, stanje je postajalo još gore, a represija je nastavljena: 1991., oko 20.000 Albanaca je otpušteno sa poslova, osobito sa područja medicine i znanosti, i zamijenjeno Srbima.[64] Albanske radio i TV stanice su zabranjene ili smanjene, novine zatvorene a otkazi Albanaca nastavljeni.[65] Albanski studenti koji su htjeli pohađati nastavu na albanskom nisu to mogli, te je stoga organizirana privatna nastava po kućama.[65]
S vremenom, Albanci su započeli pobunu protiv Beograda te je 1996. osnovana Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) koja je tražila neovisno Kosovo. Oružani sukobi su izbili između snaga OVK i VJ. Opća skupština UN-a još je 3.3. 1998. u rezoluciji 52/139 upozorila na alarmantnu situaciju na Kosovu, poglavito na represiju, diskriminaciju i nezakonito hapšenje stanovništva.[66] Pregovori u Rambouilletu nisu doveli do rezultata jer su Srbi i Albanci imali suprotne stavove: Albanci su htjeli neovisno Kosovo, dok su Srbi bili spremni vratiti im autonomiju, ali nisu htjeli razmještanje NATO snaga po Kosovu, koje bi smatrali okupacijom.[67]
Sukob je postao otvoreni rat 1998.-1999. a nasilje VJ-a i MUP-a Srbije prouzročio je novi masovni val albanskih izbjeglica sa Kosova.[68] Rat je završen NATO bombardovanjem SRJ, vojnom akcijom kojom je zapovjedao Wesley Clark. Kosovo je stavljeno pod upravu UN-a i vojnu zaštitu KFOR-a, ali je teritorijalni integritet Srbije ostao netaknut te je ta provincija i dalje ostala dio njenog teritorija. Nakon povlačenja VJ-a, velik broj Srba iz straha je napustio to područje. Ovaj status je iznenada prekinut kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost, što je i dalje predmetom kontroverzi. Usprkos priznanju raznih država, UN ju i dalje ne smatra neovisnom državom.
Broj žrtava
U Jugoslavenskim ratovima je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4.000.000 su postali izbjeglice.[69] Fond za humanitarno pravo navodi da je najmanje 130.000 ljudi izgubilo živote na prostorima bivše Jugoslavije u 1990-ima.[70] UNPROFOR je imao sveukupno 213 žrtava.[71]
Tijekom rata u Hrvatskoj, 1991. oko četvrt milijuna Hrvata i drugih nesrba je ili protjerano iz svojih domova od strane JNA i snaga Republike Srpske Krajine ili je pobjeglo od ratne fronte.[72] Najdrastičniji primjer bio je Vukovar, iz čije je okolice protjerano 31.732 osoba.[73] Nakon hrvatske pobjede 1995., oko 300.000 Srba je napustilo tu državu i naselilo se u SRJ.[63]
Najviše izbjeglica i raseljenih imala je Bosna i Hercegovina, oko 2,2 milijuna osoba, od toga preko polovice Bošnjaka.[74] Do 2001., još uvijek je bilo 650.000 raseljenih Bošnjaka, dok je 200.000 trajno napustilo državu i odselilo se u inozemstvo.[74] Nakon pada Srebrenica, preko 15.000 osoba je raseljeno iz te enklave.[75] Nakon rata, dobar dio građana Bosne se vratio svojim domovima, dok je oko 250.000 Srba otišlo u SRJ.[63]
Rat na Kosovu je doveo do 862.979 albanskih izbjeglica koje je ili protjerao MUP Srbije ili su pobjegli od ratne fronte.[76] Nakon završetka rata, Albanci su se masovno vratili natrag svojim domovima, ali je oko 230.000 Srba i drugih nealbanaca napustilo Kosovo od straha od odmazde jer se Vojska Jugoslavije povukla sa tog područja.[19] Time je nakon završetka Jugoslavenskih ratova SRJ imala 700.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Kosova.[77]
I ekonomske štete bile su ogromne. Procjenjuje se da je Hrvatska pretrpjela oko 27 milijardi $ štete tijekom četvero-godišnjeg sukoba,[78] Bosna i Hercegovina između 50 i 70 milijardi $[79] a Srbija oko 30 milijardi $ samo tijekom bombardiranja NATO saveza,[80] čime su ratovi u bivšoj Jugoslaviji prouzročili sveukupni ekonomski gubitak od najmanje 100 milijardi $. Veliki ekonomski gubitak Srbija je zabilježila i tijekom međunarodnih sankcija: počevši od 1992., prošla je kroz jednu od najgorih hiperinflacija u historiji. Narodna banka Jugoslavije izdala je 1993. novčanicu od 10.000.000.000 dinara. Oktobra 1993., inflacija je bila toliko visoka da su ljudi koristili novčanice kao papir za otpad.[81]
Sukob | Slovenija | Hrvatska | RBiH | OVK | UCPMB | ONA | Makedonija | JNA | SRJ | Republika Srpska Krajina | Republika Srpska | HRHB | ostali, novinari | UNPROFOR, UNCRO, UNTAES | Ukupno |
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Rat u Sloveniji (1991) | 18 | - | - | - | - | - | - | 37 | - | - | - | - | 6 | 61 | |
Rat u Hrvatskoj (1991 - 95) | - | 13.583 |
- | - | - | - | - | 1279 | - | 6.222[1] | - | - | nepoznato | 16[82]+11[71] | 21.084+27 |
Rat u Bosni i Hercegovini (1992 - 95) | - | - | 64.036[2] | - | - | - | - | - | - | - | 24.905[2] | 7.788[2] | 478[2] | 213[71] | 97.207+213 |
Kosovski rat (1998 - 99) | - | - | - | 10.533 | - | - | - | - | 3.769 | - | - | - | 650 | 14.952 | |
Preševski sukob (1999) | - | - | - | - | 5-40 | - | - | - | 24 | - | - | - | - | 29-64 | |
Sukob u Makedoniji 2001. | - | - | - | - | - | 71 - 124 | 73 - 98 | - | - | - | - | - | 3 | 147-225 | |
UKUPNO: | 18 | 13.583 | 64.036 | 10.533 | 5-40 | 71 - 124 | 73 - 98 | 1.316 | 3.793 | 6.222 | 24.905 | 7.788. | 1.137 | 240 | 133.720-133.833 |
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
Vijeće sigurnosti odobrilo je 1993. u rezoluciji 808 osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se sudski procesuirali ratni zločini te zaustavili daljnji, pošto je sud trebao djelovati kao upozorenje svim vođama umiješanim u sukob da postoji kaznena odgovornost.[83] Sveukupno je do 2005. podignuo 161 optužnicu za sva četiri sukoba.[84]
Do 2015., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani. Za rat u Hrvatskoj, na stranama snaga JNA i RSK osuđeno je šest osoba, a na hrvatskoj strani nijedna. Za rat na Kosovu, osuđeno je šest osoba na srpskoj, te dvije na albanskoj strani. Za sukob u Makedoniji podignuta je samo jedna optužnica, i osuđena samo jedna osoba na makedonskoj strani.
Ostvarenja MKSJ-a su predmet spora. Žrtve su uglavnom prigovarale zbog preniskih zatvorskih kazni osuđenika, dok su pravnici kritizirali presudu u kojoj je uveden nepoznati pravni koncept 'konkretne usmjerenosti' potrebne radi osuđivanje osobe za neki zločin, jer time sužuje prostor za uvođenje kazni.[85] Bilo je i drugih kontroverzi.[nb 2] Ipak, MKSJ je doveo do bogatog arhiva dokumenata tijekom ratova; donio presedan presudama da su silovanja u Bosni bila zločin protiv čovječnosti i namjerna strategija rata;[87] po prvi put na optuženičku klupu doveo bivšeg predsjednika neke države, Slobodana Miloševića[88] te donio i prve pravosnažne presude u kojima je potvrđen genocid u Bosni, u Srebrenici 1995.[89]
Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde
Bosna i Hercegovina je 1993. otišla na Međunarodni sud pravde (MSP) te tužila SRJ, a kasnije Srbiju za genocid počinjen tijekom rata. 2007. godine, MSP je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen od strane snaga VRS-a, jer "nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika". Međutim, odgovorna je po drugom pogledu jer je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinitelje MKSJ-u. MSP je Bosanski genocid tom prilikom ograničio samo na masakr u Srebrenici 1995. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.[90]
Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".[91]
1999., i Hrvatska je tužila Srbiju na MSP-u zbog navodnog genocida tijekom rata, a Srbija je uzvratila protutužbom. 2015., 15 sudaca MSP-a donijelo je presudu prema kojoj su odbačene obje tužbe. MSP je ttvrdio da, iako su počinjeni razni zločini na obje strane, broj ubijenih u ratu u Hrvatskoj bio je ipak premalen da dosegne razmjere genocida.[92]
Vrsta rata i naseljeđe
Postoje dvije perspektive o prirodi ratova. Prema jednima, radilo se o međunarodnom sukobu između Hrvatske, Bosne i Hercegovine s jedne i Srbije i Crne Gore s druge strane. Prema drugima, radilo se o građanskom ratu između vlasti i srpskih pobunjenika pošto se JNA povukla iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine prije nego su te dvije republike stekle međunarodno priznanje u UN-u u maju 1992. Izvještaj posebne komisije M. Cherifa Bassiounija za UN iz 1994. došla je do sljedećeg zaključka: Šablon:Citat3
Dio historičara zaključuje da se mogu smatrati i ratovima preko posrednika. Mary Kaldor smatra da su to primjeri "novih ratova", koji nisu niti građanski niti međunarodni, već kombinacija oboje.[93][94]
Zbog ovoga, nacionalizam je dobio negativnu reputaciju među intelektualnim krugovima na području bivše Jugoslavije. Usprkos tome i ponekim otvorenim pitanjima, u 21. vijeku su pojačani napori k pomirbi i normalizaciji država u regiji.[95]
Postoje i pitanja da li su nasilna razilaženja republika u bivšoj SFRJ uopće bila potrebna, odnosno da li su mogla biti potpuno izbjegnuta da su vještiji političari bili na vlasti. Milica Z. Bookman napisala je znanstveni rad u kojem je uočila kako je Čehoslovačka također bila komunistička država koja se razišla i prešla na kapitalizam, ali da je to učinila na miran, demokratski način, gdje su Češka i Slovačka poštivale granice jedno drugog, te da se to isto moglo dogoditi i sa Jugoslavijom.[96]
Vidi još
- Srbija u jugoslovenskim ratovima
- Smrt Jugoslavije - dokumentarac iz 1995. o događajima u Jugoslaviji
Bilješke
- ↑ S jedne strane, tijekom Tuđmanove vladavine, u Hrvatskoj je 17 ulica preimenovano prema Mili Budaku; njegova primjedba iz 1990. u kojoj je izjavio kako "njegova supruga, srećom, nije niti Srpkinja niti Jevrejka."[30] S druge strane, tijekom drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Tuđman je bio u partizanima.[31] Iako je relativizirao Holokaust stavljajući ga u kontekst "bezvremenske univerzalnosti genocidnih činova", nije ga osporavao niti nijekao. Isto tako, iako je smatrao da je broj žrtava logora smrti Jasenovac "preuveličan", nije osporavao da su zločini počinjeni.[32]
- ↑ Ante Gotovina i Mladen Markač su 2011. osuđeni zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije Oluja, da bi pravosnažnom presudom 2012. bili oslobđeni svih optužbi. Obrazloženje presude dovelo je do kritika nekih pravnika.[86]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Documenta 2010., str. 4
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 IDC 2007
- ↑ 3,0 3,1 Kosovo Memory Book 2012
- ↑ 4,0 4,1 Nettelfield, str. 97-98
- ↑ Ramet 1999., str. 65
- ↑ Toal & Dahlman 2011., str. 136
- ↑ B92 2011
- ↑ Human Rights Watch 2000., str. 5
- ↑ Hirsch 2002., str. 76
- ↑ Thomas 1999., str. 34
- ↑ UN-ov izvještaj IV 1994., #56
- ↑ Brown & Karim 1995., str. 116
- ↑ Ramet 1999., str. 20
- ↑ UN-ov izvještaj IV 1994., #54
- ↑ BBC News 2006
- ↑ 16,0 16,1 UN-ov izvještaj IV #64
- ↑ Pavlaković 2011, str. 893-909
- ↑ Huntington 1991, str. 12-34
- ↑ 19,0 19,1 Judah 2011
- ↑ Lukic 1996., str. 173
- ↑ 21,0 21,1 21,2 Brown & Karim 1995., str. 119
- ↑ UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
- ↑ UN-ov izvještaj #6
- ↑ UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
- ↑ UN-ov izvještaj #40
- ↑ UN-ov izvještaj #60-61
- ↑ Brown & Karim 1995., str. 121-122
- ↑ Ramet 1999., str. 7
- ↑ Ustav Republike Hrvatske 22.12. 1990., "I. Izvorišne osnove"
- ↑ Radonić 2013, str. 234-254
- ↑ Kearns 2008, str. 247-258
- ↑ Morris-Suzuki 2005, str. 230
- ↑ Tužitelj protiv Pavla Strugara - Presuda & 31.1. 2005, str. 13
- ↑ Tužitelj protiv Milana Babića - Presuda & 29.6. 2004, str. 10-11
- ↑ Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina - Presuda, 23.5. 2013., str. 1
- ↑ 36,0 36,1 Brown & Karim 1995., str. 120
- ↑ Brown & Karim 1995., str. 118
- ↑ UN-ov izvještaj III.A, "2. Ties with the Governments of FRY, the self-declared Serbian Republics, and the JNA"
- ↑ BBC News 2001
- ↑ Nizich 1992., str. 56
- ↑ Memorijalno dokumentacijski centar 2009
- ↑ Lukic 1996., str. 193
- ↑ Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 2012
- ↑ Nizich 1992., str. 57-58
- ↑ Naegele & 21.2. 2003
- ↑ Đurđev 1998, str. 207-213
- ↑ Sense Agency 2006
- ↑ U.S. Committee for Refugees and Immigrants
- ↑ Nizich 1992., str. 15
- ↑ UN-ov izvještaj V: D. The propaganda
- ↑ UN-ov izvještaj IV #134
- ↑ Brown & Karim 1995., str. 120
- ↑ UN-ov izvještaj V, "C. Serbian control over the television transmitter on the Kozara Mountain"
- ↑ E-novine 2012
- ↑ Human Rights Watch 2000., str. 2
- ↑ UN-ov izvještaj V, "F. Serbs rearming other Serbs"
- ↑ Guardian 1992
- ↑ Matthews & 31.5. 1992
- ↑ Los Angeles Times 1993
- ↑ Reuters 2013
- ↑ Simić & Daly 2011
- ↑ Helm 1995
- ↑ 63,0 63,1 63,2 UNHCR 1997
- ↑ Human Rights Watch 1992., str. 602
- ↑ 65,0 65,1 Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 88-89
- ↑ Opća skupština Ujedinjenih naroda & 3.3. 1998
- ↑ Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 170-171.
- ↑ Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 416.
- ↑ ICTJ 2009
- ↑ Fond za humanitarno pravo 2010
- ↑ 71,0 71,1 71,2 UN 2013., str. 2
- ↑ Human Rights Watch - II 2001
- ↑ Turković, Hovens & Gregurek, str. 222
- ↑ 74,0 74,1 UNHCR 2003
- ↑ Pavlović & Bijedić 1997, str. 21-22
- ↑ Human Rights Watch 2001
- ↑ BBC News 2000
- ↑ Keay 1996
- ↑ Ding 1996., str. 10
- ↑ CNN 1999
- ↑ Lyon 1996, str. 293-327
- ↑ UN 2013., str.2
- ↑ Saxon 2006, str. 559-572
- ↑ Pocar 2008, str. 655-665
- ↑ Coco & Gal 2014, str. 345-366
- ↑ Clark 2013, str. 399-423
- ↑ Farwell 2004, str. 389-403
- ↑ Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica 2002
- ↑ Palombino 2005, str. 778-789
- ↑ Gattini 2007, str. 695-713
- ↑ Cassese 2007, str. 649-668
- ↑ Međunarodni sud pravde 2015, str. 111, 119, 131, 142
- ↑ Kaldor 2013, str. 1974
- ↑ Melander & Öberg 2009, str. 505-536
- ↑ Judah & 23.4. 2013
- ↑ Bookman 1994, str. 175-187
Reference
- Knjige
- Brown, Cynthia; Karim, Farhad (1995). Playing the "Communal Card": Communal Violence and Human Rights. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564321527.
- Ding, Wei (1996). Bosnia and Herzegovina: Toward Economic Recovery. Washington, D.C.: Svjetska banka. ISBN 9780821336731.
- Hirsch, Herbert (2002). Anti-genocide: Building an American Movement to Prevent Genocide. Greenwood Publishing Group. ISBN 9780275976767.
- Human Rights Watch World Report 1992: Events of 1991. Human Rights Watch. 1992. ISBN 9781564320537.
- Kaldor, Mary (2013). New and Old Wars: Organised Violence in a Global Era. John Wiley & Sons. ISBN 0745663036, 9780745663036.
- Lukic, Rénéo (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Stockholm: Oxford University Press. ISBN 9780198292005.
- Morris-Suzuki, Tessa (2005). The Past Within Us: Media, Memory, History. Verso. ISBN 9781859845134.
- Nettelfield, Lara J. (2010). Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal's Impact in a Postwar State. Cambridge University Press. ISBN 9780521763806.
- Nizich, Ivana (1992). War Crimes in Bosnia-Hercegovina: A Helsinki Watch Report, Opseg 1. New York City: Human Rights Watch. ISBN 9781564320834.
- Ramet, Sabrina (1999). Balkan babel: the disintegration of Yugoslavia from the death of Tito to the war for Kosovo. Michigan: Westview Press. ISBN 9780813390345.
- Thomas, Robert (1999). Serbia Under Milošević: Politics in the 1990s. C. Hurst & Co. Publishers,. ISBN 9781850653677.
- Toal, Gerard; Dahlman, Carl T. (2011). Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal. Oxford University Press. ISBN 9780199730360.
- Turković, Silvana; Hovens, Johannes E; Gregurek, Rudolf (2004). „Strengthening Psychological Health in War Victims and Refugees”. u: Wilson, John Preston; Drožđek, Boris. Broken Spirits: The Treatment of Traumatized Asylum Seekers, Refugees, and War and Torture Victims. New York City: Routledge. ISBN 978-0-415-94397-0.
- Znanstveni/ naučni radovi i žurnali
- Bookman, Milica Z. (1994), War and Peace: The Divergent Breakups of Yugoslavia and Czechoslovakia, Journal of Peace Research, DOI:10.1177/0022343394031002005
- Cassese, Antonio (2007), The Nicaragua and Tadić Tests Revisited in Light of the ICJ Judgment on Genocide in Bosnia, European Journal of International Law, DOI:10.1093/ejil/chm034
- Clark, Janine Natalya (2013), Courting Controversy - The ICTY’s Acquittal of Croatian Generals Gotovina and Markač, Oxford University Press, DOI:10.1093/jicj/mqt009
- Coco, Antonio; Gal, Tom (2014), Losing Direction - The ICTY Appeals Chamber’s Controversial Approach to Aiding and Abetting in Perišić, Oxford University Press, DOI:10.1093/jicj/mqu010
- Farwell, Nancy (2004), War Rape: New Conceptualizations and Responses, Women's Studies, DOI:10.1177/0886109904268868
- Gattini, Andrea (2007), Breach of the Obligation to Prevent and Reparation Thereof in the ICJ's Genocide Judgment, European Journal of International Law, DOI:10.1093/ejil/chm038
- Đurđev, Branislav S. (1998), Refugees and village renewal in Yugoslavia, Kluwer Academic Publishers, DOI:10.1023/A:1006904101161, ISSN 1572-9893
- Huntington, Samuel P. (1991), Democracy's Third Wave, Journal of Democracy, DOI:10.1353/jod.1991.0016
- Kearns, Ian (2008), Croatian politics: Authoritarianism or democracy?, Taylor & Francis, DOI:10.1080/13569779808449966
- Lyon, James (1996), Yugoslavia's Hyperinflation, 1993-1994: a Social History, East European Politics & Societies, DOI:10.1177/0888325496010002005
- Melander, Erik; Öberg, Magnus (2009), Are ‘New Wars’ More Atrocious? Battle Severity, Civilians Killed and Forced Migration Before and After the End of the Cold War, European Journal of International Relations, DOI:10.1177/1354066109338243
- Palombino, Fulvio Maria (2005), Should Genocide Subsume Crimes Against Humanity? Some Remarks in the Light of the Krstić Appeal Judgment, DOI:10.1093/jicj/mqi045
- Pavlaković, Vjeran (2011), Symbols and the culture of memory in Republika Srpska Krajina, Taylor & Francis, DOI:10.1080/00905992.2012.743511
- Pavlović, D.; Bijedić, S. (1997). „Personal experience in the organization of mass admission of traumatized refugees”. Dom zdravlja, Tuzla. PMID 9601774.
- Pocar, Fausto (2008), Completion or Continuation Strategy? Appraising Problems and Possible Developments in Building the Legacy of the ICTY, Oxford University Press, DOI:10.1093/jicj/mqn043
- Radonić, Ljiljana (2013), Croatia's Politics of the Past during the Tuđman Era (1990–1999)—Old Wine in New Bottles?, Austrian History Yearbook, DOI:10.1017/S0067237813000143
- Saxon, Dan (2006), Exporting Justice: Perceptions of the ICTY Among the Serbian, Croatian, and Muslim Communities in the Former Yugoslavia, Taylor & Francis, DOI:10.1080/14754830500332837
- Simić, Olivera; Daly, Kathleen (2011), ‘One Pair of Shoes, One Life’: Steps towards Accountability for Genocide in Srebrenica, Oxford University Press, DOI:10.1093/ijtj/ijr020
- Novinski izvještaji
- B92 (24. ožujka 2011). „Serbia marks anniversary of NATO bombing”. Pristupljeno 06. 05. 2012.
- BBC News (22. mart). „Bleak outlook for Serb refugees”. bbc.co.uk. Pristupljeno 4. juli 2012.
- BBC News (2. ožujka 2001). „Charges over Dubrovnik bombing”. bbc.co.uk.
- BBC News (11. ožujka 2006). „Obituary: Slobodan Milosevic”. bbc.co.uk.
- CNN (25. lipnja 1999). „U.S. Marines kill gunman in Kosovo firefight”.
- E-novine (15. augusta 2012). „Više verzija o zločinu u Sijekovcu”. Pristupljeno 12. aprila 2013.
- Guardian (7. augusta 1992). „Shame of camp Omarska”. Pristupljeno 12. aprila 2013.
- Helm, Sarah (9. august 1995). „Weary Bihac cries with joy as siege ends”. The Independent.
- Judah, Tim (23.4. 2013). „How Croatia and Serbia buried the hatchet”. BBC News.
- Keay, Justin (11. ožujka 1996). „Economic Rebirth Under Way : Croatia Comes Up For Air After War”. New York Times.
- Los Angeles Times (12. maj 1993). „Croats Defy Truce, Keep Up Fighting in Mostar”. Los Angeles Times.
- Matthews, Mark (31.5. 1992). „U.N. approves sanctions on Yugoslavia Security Council attempts to halt bloodshed in Bosnia”. The Baltimore Sun.
- Naegele, Jolyon (21.2. 2003). „Serbia: Witnesses Recall Ethnic Cleansing As Seselj Prepares For Hague Surrender”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 7. august 2013.
- Reuters (11. jul 2013). „Bosnia reburies Srebrenica dead 18 years after massacre”. Pristupljeno 7. august 2013.
- Nevladini izvještaji
- Bassiouni, M. Cherif (28. 12. 1994). Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) - The military structure, strategy and tactics of the warring factions. Ujedinjeni narodi.
- Bassiouni, M. Cherif (28. 12. 1994). Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex III.A – Special forces. Ujedinjeni narodi.
- Bassiouni, M. Cherif (28. 12. 1994). Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex IV – The policy of ethnic cleansing. Ujedinjeni narodi.
- Bassiouni, M. Cherif (28. 12. 1994). Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex V – The Prijedor Report. Ujedinjeni narodi.
- Bassiouni, M. Cherif (28. 12. 1994). Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), V. General Conclusions and Recommendations. Ujedinjeni narodi.
- Biserko, Sonja (2006). „Bosna i Hercegovina - Jezgro velikosrpskog projekta”. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.
- Igor Roginek (2010). „Rat, dokumentiranje i pravni status žrtve”. Zagreb: Documenta. Pristupljeno 6. 8. 2013.
- Fond za humanitarno pravo (2010). „About us”. Arhivirano iz originala na datum 22. 4. 2012.. Pristupljeno 17. novembra 2010.
- „Civilian Deaths in The NATO Air Campaign” (PDF). Human Rights Watch. veljača 2000.
- „Unfinished Business: Return of Displaced Persons and Other Human Rights Issues in Bijeljina”. Human Rights Watch. maj 2000.
- Human Rights Watch (2001). „Kosovo: Under Orders”.
- Human Rights Watch - II (30. 8.). „Milosevic: Important New Charges on Croatia”.
- Kosovo Memory Book (2012). „Public review of data on victims, killed and missing – Presentation in Belgrade”. Pristupljeno 21. juni 2012.
- ICTJ (1. januar 2009). „Transitional Justice in the Former Yugoslavia”. International Center for Transitional Justice.
- UNHCR (1. januar). „U.S. Committee for Refugees World Refugee Survey 1997 – Yugoslavia”. Pristupljeno 24. 6. 2012.
- U.S. Committee for Refugees and Immigrants. „World Refugee Survey—Croatia”. Arhivirano iz originala na datum 7. kolovoza 2013. Pristupljeno 19. novembra 2010.
- „Fatalities by Mission and Appointment Type”. Ujedinjeni narodi. 31. 7. 2013.
- UNHCR (novembar 2003). „Bosnian refugees in Australia: identity, community and labour market integration”.
- Ostalo
- IDC (2007). „Rezultati istraživanja "Ljudski gubici '91-'95"”. Sarajevo: Istraživačko Dokumentacioni Centar (IDC). Pristupljeno 6. 12. 2011.
- „Tužitelj protiv Milana Babića - Presuda”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 29.6. 2004.
- „Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 2002.
- „The Prosecutor vs Milan Milutinovic et al – Judgement”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 26. 2. 2009..
- „Sažetak presude Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 27.3. 2013.
- „Tužitelj protiv Pavla Strugara - Presuda”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 31.1. 2005.
- Memorijalno dokumentacijski centar (svibanj 2009). „Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj - prosinac 1992.)”.
- Međunarodni sud pravde (2015). „Croatia vs. Serbia - Judgement”.
- Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (22. 5. 2012). „20. obljetnica članstva Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima”.
- Judah, Tim (17. 2 2011). „Yugoslavia: 1918 - 2003”. BBC History.
- Opća skupština Ujedinjenih naroda (3.3. 1998). „Resolution 52/139. - Situation of human rights in Kosovo”.
- Sense Agency (25. aprila 2006). „Martić - Najbolji Tuđmanov saradnik”.
- „Ustav Republike Hrvatske (NN 056/1990)”. 22. 12. 1990.
Vanjske veze
- Bora Radović: Jugoslovenski ratovi 1991-1999 i neke od njihovih društvenih posledica.
- Information and links on the Third Balkan War (1991-2001)
- Dr. R. Craig Nation. "War in the Balkans 1991-2002."
- "Jugoslavija - potrošen model" izvještaj CIA-e iz 1970.
- Ilija T. Radaković: BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995