Operacija Trio – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 120: Red 120:


{{Sedam neprijateljskih ofanziva}}
{{Sedam neprijateljskih ofanziva}}
{{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}


[[Kategorija:NOB u 1942.]]
[[Kategorija:NOB u 1942.]]

Verzija na datum 5 novembar 2012 u 17:43

Operacija Trio je bila združena osovinska operacija protiv ustaničkih snaga (partizana i četnika) u istočnoj Bosni (NDH), u ploleće 1942. godine.

U jugoslavenskoj historiografiji je poznata kao treća neprijateljska ofanziva koja u širem smislu obuhvata ope­racije nemačkih, italijanskih i kolaboracionističkih snaga protiv jedinica NOP i DVJ od polovine aprila do sredine juna 1942. u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini.[1]

Operacija Trio je bila prva anti-ustanička operacija većeg obima u NDH. Trajala je od 8. travnja do 14. lipnja 1942. Cilj je bio susresti i uništiti partizansko-četničke snage u istočnoj Bosni. Kodni naziv "Trio" je izabran da simbolizuje saradnju triju saveznika: Nemaca, Italijana i NDH.[1]

Naređenje je glasilo da se uhvaćeni partizani odmah streljaju, a da četnici koji se ne opiru ne budu tretirani kao ustanici:

3.) Postupak prema ustanicima:


Četnici koji se ne odupiru savezničkim trupama ne treba da budu tretirani kao ustanici. [2]

– Instrukcije komandanta operativnog štaba borbene grupe »Bader« od 10. aprila 1942. potčinjenim nemačko-italijansko-ustaškim jedinicama za Operaciju »Trio«

Takođe je naređeno da se sva naselja, koja pomažu par­tizane, spale i unište.[1]

Pozadina

Neuspeli po­kušaji da se u jesen 1941. i u zimu 1941/42. uguši ustanak u Ju­goslaviji, razvoj narodnooslobodilačke borbe i stvaranje slobodnih teritorija u istočnoj Bosni, Crnoj Gori, Bosan­skoj krajini i raznim oblastima Hrvatske, prisilili su nemačku i italijansku Vrhovnu komandu da u proleće 1942. preduzmu šire i prvi put planski koordinirane ope­racije, da unište jedinice NOP i DVJ na slobodnim teritorijama u istočnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandža­ku, a zatim u zapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji.[1]

2. i 3. marta je održana osovinska konferencija u Opatiji na kojoj su pri­sustvovali nemački zapovednik oružanih snaga Jugoistoka general Walter Kuntze, komandujući general za Srbiju Paul Bader, nemački general za vezu pri italijanskoj Vrhovnoj ko­mandi Enno Rintelen, načelnik Generalštaba ita­lijanske vojske general Vitorio Ambrozio, komandant italijanske 2. armije ge­neral Mario Roata, predstavnik italijanske Vrhovne komande general Antonio Gandin i načelnik Glavnog stožera hrvatskog domobranstva Vladimir Lakša. Oni su dogovorili da prvo preduzmu operacije protiv partizana u istočnoj Bosni, a zatim na teritoriji zapadne Bosne, Kordunu i Baniji. Istovremeno s operacijama u istočnoj Bosni, planirana su i dejstva italijanskih trupa i čet­nika protiv partizanskih odreda u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini.[1]

Planiranje ofanzive

Pojedinosti operacije isplanirane su na kon­ferencijama predstavnika italijanske i nemačke komande u Lju­bljani 28. i 29. marta, i u Sarajevu 19. aprila. Planirano je da se velika operacija Trio izvede u tri etape:

  • Trio I – okruženje i uništenje ustanika u prostoru između Han-Pijeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog Polja, Mokrog i Sokolca.
  • Trio II – čišćenje zavoja Drine, odnosno područja oko Srebrenice, Bratunca i Vlasenice i na planini Ja­vor.
  • Trio III – uništenje partizana na planini Ozren, između rijeke Krivaje, Bosne i Spreče.

Još u toku dogovora o zajedničkoj ofanzivi došle su do izražaja suprotnosti između Italijana i ustaša. Vlada NDH se protivila ulasku italijanskih trupa u istočnu Bosnu, severno od demarkacione linije, i učešću četnika u operacijama. Glavni stožer NDH je naglasio da će vlastitim snagama zaposesti teritoriju u istočnoj Bosni.

Angažovane snage

Za izvođenje operacije u istočnoj Bosni formirana je posebna borbena grupa pod komandom nemačkog generala Badera, borbena grupa Bader (Kampfgruppe Bader), sastava: nemačka 718. divizija i 3. bataljon 737. puka 717. divizije, italijanske divizije Taurinense, Cacciatori delle Alpi i Pusteria i 8-10 ustaških i domobranskih bataljona.

Partizanske snage:

(Sve ukupno oko 18 000 vojnika)

Četničke snage:

Njemačke snage:

Talijanske snage:

  • 1. alpska divizija "Taurinense" (elementi)
  • 5. gorska divizija "Pusteria" (elementi)
  • 22. pješačka divizija "Cacciatore di Alpi" (elemnti)
  • 1. alpska skupina "Alpi Valle"
  • II. laka oklopna skupina "San Marco"
  • XII. topnička skupina 105/28
  • nekoliko vodova oklopnih vozila
  • Četnički pomoćnici (nepoznat broj)

Hrvatske snage:

  • I. bojna/13. pješačka divizija
  • 8. pješačka pukovnija (2 satnije)
  • 15. pješačka pukovnija (2 satnije)
  • IX. topnička skupina (elementi)
  • III. i IV. vojna granična bojna
  • Crna legija (3 bojne)

Tok operacije

1.) Neprijatelj:

Kao neprijatelja treba smatrati i tretirati:
a) Partizane - komunističke ustanike.
Spoljni znaci razlikovanja:
Uniforme: nemačke, italijanske, srpske ili seljačka nošnja s oznakom: sovjetska zvezda na kapi; oznaka čina: sovjetska zvezda kao čin na rukavu.
Politički komesari: U zvezdi srp i čekić.
b) Četnike — nacionalne srpske ustanike (ukoliko pružaju otpor).
Znak raspoznavanja: Pretežno narodna nošnja braon boje. Oficiri u srpskoj uniformi, crna šubara sa srpskim grbom i trobojnicom.
c) Četnike Dangića (ukoliko pružaju otpor).
d) Sve koji nisu iz mesta i takve stanovnike koji, prema izjavama, tek što su se vratili.
...
3.) Postupak prema ustanicima:
a) Ustanike koji su uhvaćeni s oružjem u ruci, kao i svakog koji se nalazi u njihovoj pratnji i podržava ih ili poseduje municiju, treba streljati.

b) Četnike koji se ne odupiru trupama ne tretirati kao ustanike. [3]

– Zapovest 718. pešadijske divizije potčinjenim grupama za preduzimanje Operacije »Trio« od 14. aprila 1942.

Mada dugo pripremana, ofanziva u istočnoj Bosni nije počela predviđenog dana, niti se odvijala onako kako je planirana. Glavni stožer NDH je bez znanja Štaba generala Badera uputio ustašku Crnu legiju 31. marta iz rejona Han-Pijeska u pravcu Vlasenice, koju je zauzela 1. aprila; zatim je 4. aprila zauzela Drinjače, u teškom sukobu sa četnicima, a 9. aprila Bratunac i Srebrenicu i izbila na Drinu, čime je pre planiranog roka izvedena druga etapa operacije Trio II i samim tim poremećen opšti plan operacije.

Partizani su se povukli na jug, u talijansku okupacijsku zonu, što je poremetilo operaciju. Pošto su italanske divizije Cacciatori delle Alpi i Taurinense zbog ometanja od partizana u Hercegovini i u rejonu Kalinovika zakasnile s prebacivanjem u polazne rejone za napad (u rejone Kalinovik—Foča i Sarajevo—Trnovo), prva etapa izvedena je u nešto izmenjenom planu. Njemački general Bader je čak razmatrao da otkaže cjelokupnu operaciju.

Hrvatsko-njemačke jedinice su u međuvremenu pomogle Crnu legiju i odbacili četnike, čisteći tako Drinu od četnika do 25. travnja. Crna legija pod komandom Jure Francetića je izvršila masovne zločine nad srpskim civilima i zarobljenim četnicima u selu Stari Brod na Drini.

Nemci su, ne čekajući da italijanske divizije izbiju na demarkacionu liniju i s juga zatvore obruč oko partizana u tzv. kotlu Rogatice, prešli u napad. Neusklađenost neprijateljevih operacija omogućila je partizanima veću slobodu manevra. Posle zauzimanja polaznih položaja (15—20. aprila), okupatori i kvislinzi su 22. aprila sa polukružne osnovice počeli napad na jedinice NOV na Romaniji i Glasincu, na prostoriji severno od r. Prače i u ši­rem rejonu Rogatice. Južni luk obruča, od Kalinovika prema Foči do Višegrada, trebalo je da zatvore italijanske snage. Dok su delovi italijanske divizije Pusteria krenuli u nastupanje iz rejona Pljevalja i Višegrada ka Čajniču i Goraždu, divizije Taurinense i Cacciatori delle Alpi, zbog pregrupisavanja u Crnoj Gori i Her­cegovini nisu bile pravovremeno prebačene u svoje polazne re­jone, te će do njihovog dejstva doći tek početkom maja.[1]

Talijanska divizija "Pusteria" ponašala se kao obrambeni zid na južnom dijelu obuhvata operacije.

Pošto je ocenio da su snage neprijatelja suviše jake, Vrhovni štab je odustao od dalje blokade Rogatice i naredio da se jedinice povuku preko Prače, u italijansku zonu. Zbog toga je umesto koordiniranog nemačko-italijansko-ustaškog koncentričnog napada na jedinice NOV oko Rogatice, došlo samo do njihovog frontalnog potiskivanja sa severa na jug. Glavnina 1. i dva bataljona 2. prol. brigade ostali su na levoj obali Drine radi zatvaranja pravaca nastupanja neprijatelja sa severa, iz doline Prače ka Goraždu i Foči. Dajući mestimičan otpor, delovi 1. i 2. prol. brigade i neke istočnobosanske jedinice Dobro­voljačke vojske povukle su se poslednjih dana aprila južno od r. Prače; nemačke, ustaške i domobranske snage ušle su 27. aprila u Rogaticu i deblokirale njen garnizon, a za naredna dva dana izbile u do­linu r. Prače, gde su se na demarkacionoj liniji zadržale u očeki­vanju dejstva italijanskih trupa iz Sarajevskog i Nevesinjskog polja ka Kalinoviku i Foči.[1]

Veći deo istočnobosanskih dobrovoljačkih jedinica raspao se pod uticajem četničke propagande, a osipanje je zahvatilo i neke partizanske jedinice.[1]

Posle kraćeg predaha, 718. divizija i divizija Pusteria nastavile su prvih dana maja dejstva prema Foči 4. maja (operacija Foča). Operacija "Trio", zajedno s "Fočom" koja je sljedila, bila je jedna od najvećih na prostoru NDH i Jugoslavije. Najžešće borbe bile su 25. travnja u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini između partizana i Talijana (Operacija Foča).

Gubici

Nijemci su imali 4 mrtva i 11 ranjenih, Hrvati 9 mrtvih i 11 ranjenih, Talijani 3 mrtva i 1 ranjeni, a partizani 80 mrtvih i 786 zarobljenih. Ovi podatci obuhvaćaju samo razdoblje od 8. travnja do 25. travnja, i nisu ubrojani gubici partizana i Talijana u operaciji Foča.

Zločini

Francetićeva Crna legija tokom ove operacije činila je masovne pokolje stanovništa i o tome je zapisano:

Prelazak srpskih izbeglica skoro isključivo žena i dece preko Drine u Srbiju nije se delimično mogao sprečiti zbog slabo posednute granice na Drini. Hrvatske ustaške i milicijske snage poklale su veliki broj izbeglica koji su hrlili ka Drini, a delimično ih pobacali u reku. [4]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Војна енциклопедија (књига десета), Београд 1975. година.
  2. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XII - nemački dokumenti - knjiga 2, strana 290.
  3. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XII - nemački dokumenti - knjiga 2, strana 303-304.
  4. Zbornika dokumenata NOB, tom XII, knjiga 2, strana 307.

Vidi još