Belorusija – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Rjecina2 (razgovor | doprinos)
8.624 izmene
MerlIwBot (razgovor | doprinos)
77.076 izmena
m Robot: Adding lmo:Bielurüssia
Red 300: Red 300:
[[li:Wit-Rusland]]
[[li:Wit-Rusland]]
[[lij:Bieloruscia]]
[[lij:Bieloruscia]]
[[lmo:Bielurüssia]]
[[ln:Bielorusia]]
[[ln:Bielorusia]]
[[lt:Baltarusija]]
[[lt:Baltarusija]]

Verzija na datum 28 oktobar 2012 u 01:04

Republika Bjelorusija
Рэспубліка Беларусь
Zastava Grb
Geslo: nema
Državna himna: "Мы, Беларусы"
Glavni gradMinsk
Službeni jezici bjeloruski i ruski (de facto samo ruski)
Vođe
 -  Predsjednik Aleksandr Lukašenko
Uspostava Od Sovjetskog Saveza
25. kolovoza 1991.
Površina
 -  Ukupno 207,600 km2 (84.)
 -  Voda (%) ~0
Stanovništvo
 -  Popis iz 2003  10.322.151 (75.)
 -  Gustoća 50/km2
Valuta bjeloruska rublja
Vremenska zona +2
UTC +3 ljeti
Pozivni broj 375
Web domena .by
1 izvan upotrebe

Bjelorusija ili Belorusija je država u istočnoj Evropi. Proteže se istočno od poljske granice prema Rusiji. Na jugu graniči s Ukrajinom, a na sjeverozapadu s Latvijom i Litvom. Bjelorusija se nalazi na prijelazu njemačko-poljske nizine u istočno-europsku. Većinom je nizinska zemlja s umjerenom kontinentalnom klimom.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u dotada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. S druge strane, teška ekonomska kriza, koju su mnogi tumačili velikom ovisnošću o Rusiji te sporom. privatizacijom državnih poduzeća, je sredinom 1990-ih zaustavljena. Bjelorusija je, iako predstavlja jednu od rijetkih zemalja čijom ekonomijom dominira državni sektor, jedna od ekonomski najstabilnijih država regije, a njeni građani uživaju najveći životni standard od svih zemalja Zajednice nezavisnih država.

Povijest

Slaveni naseljavaju prostoru današnje Bjelorusije između VI i VIII stoljeća. Tadašnje Istočne Slavene osvajaju Varjazi koji osnivaju na tom području prvu veliku državu istočne Europe – Kijevsku Rusiju. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack.

U XIII. stoljeću nakon mongolske provale u kojem je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rusija se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike Kneževine Litve. Do XV stoljeća, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.

1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime bjeloruske zemlje ulaze u sastav Poljske. Nešto kasnije 1569., dolazi i do sjedinjenja dviju država koje otada čine Poljsko-litavsku uniju. Svibanjskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim evropskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje su pripale carskoj Rusiji u sklopu koje će se zadržati sve do njenog raspada 1917.

Tijekom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Prvi puta su Bjelorusi proglasili svoju neovisnost 25. ožujka 1918. proglasivši Bjelorusku Narodnu Republiku. No ubrzo će, kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. siječnja 1919. biti proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija (kasnije preimenovana u Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u prosincu 1922. ući u sastav SSSR-a.

Zapadna Bjelorusija, sukladno dogovoru u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine XX. st., godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Deseci tisuća građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.

Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tijekom Holokausta. Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.

Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tijekom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.

Kada je 26. travnja 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u prosincu te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među povjesničarima ostao zapamćen kao “kulturni Černobil”.

U lipnju 1988., pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapaty. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim gladomorom).

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. srpnja 1990., a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. kolovoza 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u prosincu 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Od 1994. na čelu države se nalazi aktualni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko kojega mnogi krugovi na zapadu, pogotovo u SAD (a dijelom i Evropska Unija) opisuju kao "posljednjeg evropskog diktatora", navodeći njegovo suzbijanje slobode medija i zatvaranje političkih neistomišljenika. Usprkos svim tim kritikama, Lukašenko uživa veliku popularnost među stanovništvom Bjelorusije te je tri puta izabran za predsjednika.

Povijesna simbolika

Bivša bjeloruska zastava
Bivša bjeloruska zastava
Bivši bjeloruski grb
Bivši bjeloruski grb

Zastava bijeli-crven-bijeli i grb naziva „Pagonja“ izvorno su simboli Velike Kneževine Litve, a kasnije su bili simboli Narodne Republike Bjelorusije iz 1918. Iako je za vrijeme SSSR-a simbolika bila zabranjena, koristila se među bjeloruskom dijasporom.

Neposredno pred slom Sovjetskog Saveza, simboliku je preuzeo bjeloruski narodni preporod da bi u prvim godinama neovisnosti zastava i grb bili i službeno priznati kao simbolika nezavisne Bjelorusije. Dolaskom na vlast, Aleksandar Lukašenko vraća staru gotovo nepromijenjenu sovjetsku zastavu i grb (od grba BSSR razlika je jedino u zamijeni srpa i čekića u obris Bjelorusije i natpis na vrpci BSSR je promijenjen u Republika Bjelorusija), a stara trobojnica i Pagonja postaju simboli demokracije i borbe protiv trenutno vladajućeg režima Aleksandra Lukašenka.

Opći podaci o Bjelorusiji

  • Površina - 207 600 km2.
  • Udaljenost: sjever – jug: 560 km, istok – zapad: 650 km
  • Stanovništvo – 10.322.151
  • Etnički sastav Bjelorusije: Bjelorusi 80%, Rusi 13%, Poljaci 4%, Ukrajinci 2.5%, Židovi 1.1%
  • Glavni grad – Minsk (1.751 300)
  • Ostali veći gradovi: Gomelj (503 400), Mogilev (372 700), Vitebsk (356 000), Grodno (311 500), Brest (304 200).
  • Religijska pripadnost : 70% pravoslavci, 20% - katolici, 7% - grkokatolici (unijati)
  • Administrativna podjela – Bjelorusija je podijeljena na 6 oblasti sa središtima u najvećim i najrazvijenijim gradovima u regiji: Minsk, Brest, Vitebsk, Gomelj, Grodno i Mogilev. Svaka se oblast dijeli na manje jedinice – rajone.
  • Najviši vrh: Dzeržinski 346 m
  • Najduža rijeka: Dnjepar 2280 km
  • Omjer stanovništva: selo 29% / grad 71%
  • Pismenost stanovništva: 99,6%

Geografija

Glavni članak: Geografija Belorusije

Močvara, šume i jezero u Belorusiji
Datoteka:Brest Kirche.jpg
Ruska pravoslavna crkva u Brestu, Belorusija

Belorusija ne izlazi na more, relativno je ravna, i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Jezera i reke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesija, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Belorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km². Tri najveće reke su Neman, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Belorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na reci Neman, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosečne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih leta (prosečne temperature 15 °C do 20 °C).

Šume prekrivaju oko 34 procenta ukupne teritorije, pa spadaju među najdominantnije prirodne resurse Belorusije. Među ostalim prirodnim bogatstvima Belorusije su nalazišta treseta, male količine nafte i prirodnog gasa, zatim granit, dolomitski krečnjak, i drugi minerali. Oko jedna petina teritorije uglavnom u jugoistočnim oblastima i dalje trpi posledice radioaktivnog raspada zbog nuklearne havarija koja se dogodila u Černobilju, Ukrajina 1986.

Ekonomija

Glavni članak: Beloruska rublja

Tijekom postojanja Sovjetskog Saveza ekonomija Bjelorusije se temeljila na teškoj industriji koja će u trenutku samostalnosti izgubiti dobar dio tržišta tako da njen dio u ekonomiji pada s 51 % 1991. godine na 36 % 1992. godine. Privatizacija koja će dovesti do devastiranja ekonomije će biti zaustavljena u drugoj polovici devedesetih pošto se Bjelorusija vratila ekonomskom sistemu koji ima velike sličnosti s Sovjetskim tako da je 80 % industrije u državnim rukama.

Nakon istočnoazijske ekonomske krize 1998/99 godina Bjelorusija ima rast BDPa po godišnjim stopama između 8 i 10 %. Temelj te visoke stope rasta se nalazi u kemijskoj i industriji teških strojeva koje pored raznih drugih pogodnosti na industrijski razvijene zemlje dobivaju jeftiniju energiju zbog dogovora s Rusijom.

Ekonomska kriza 2008/09 godina je ostavila svoj utjecaj i na Bjelorusku ekonomiju koja prvi put 2009. godine ima negativnu stopu rasta od -1 %. Bez obzira na to Bjelorusija očekuje puni oporavak u 2010 i povratak na stopu rasta od 10 % iz 2008 godine [1].

Bez obzira na takva očekivanja Bjelorusija se našla u problemima posljednjih godina kako bi održala svoju ekonomiju. Prva od kontroverznih mjera kako bi njena industrija nastavila dobivati i dalje jeftinu energiju postaje prodaja većina vlasničkog udjela u plinovodima Gazpromu. Bez obzira na tu "pomoć" iz 2006 godine zbog pada izvoza Bjelorusija je zatražila i dobila 2 i pol milijarde dolara financijske pomoći od MMFa krajem 2008. godine [2]. Po podacima MMFa bez obzira na sve trenutačne ekonomske probleme s Rusijom Beloruski BDP po stanovniku je 13864 američka dolara što znači da je do 2011 bio veći od Rumunjskog (11766), Srpskog (10808) ili na primer Bosanskohercegovačkog (7751) [3], ali daljnja ekonomska pogoršanja izazvana pre svega svetskom recesijom, dizanjem carina Evropske Unije na beloruske proizvode, a potom i povećanjem cene ruske nafte i plina koje Belorusija prerađuje i potom dalje prodaje kao finalni proizvod dovele su do ekonomskih problema. Te probleme vlada na svoj način odlučuje ignorirati odbijajući sniziti državnu potrošnju da bi bila u skladu s prihodima i ulažeći u dogovara o reformi s MMFom 2009. godine [4] koji je kontroliran od onih istih zapadnih država koje su u jednoj vrsti ekonomskog rata povisile carine na beloruske proizvode s ciljem promene beloruske vlade. Ne obazirujući se na daljnje probleme u izbornoj 2010. godine vlada je dodatno pogoršala stanje državnog budžeta povećanjem plaća radnicima dok su trgovačke sankcije evropske zajednice značile da je trgovački suficit s državama izvan bivšeg SSSRa koji je bio 2009 (godini u kojoj počinju sankcije) 1.6 milijardi dolara, a 2010 je on postao deficit u visini 2.6 milijadi dolara [5] dok je sveukupni trgovački deficit dostigao cifru od 8.4 milijardi dolara. Pošto je Belorusija u skladu s zahtjevima MMF dopustila slobodno trgovanje stranim valutama panične vijesti o devalvaciji s početka godine su rezultirale masovnim napadom na tečaj pošto su i pravne i fizičke osobe beloruske rublje počele masovnom mijenjati za stranu valutu. Kao i tijekom istočnoazijske ekonomske krize 1997. godine Beloruska vlada je kao i tada Tajlandska na zahtjev MMF branila tečaj svoje valute što je kao i u tom slučaju rezultiralo državnim bankrotom i devalvacijom bjeloruske rublje od 56 % 24.5.2011. godine [6].

Gradovi

Veći gradovi: Popis gradova u Belorusiji

Međunarodni odnosi

Bjelorusija je jedna od prvih članica i osnivača UN-a (još od 1945. kao Bjeloruska SSR). Najbolje bilateralne odnose ima sa susjednom Rusijom, koja je jedan od najvažnijih trgovačkih i diplomatskih saveznika Minska (još od raspada SSSR-a). Bjelorusko gospodarstvo ovisi od uvoza sirovina (nafta i plin) iz Rusije, odnosno glavnina domaćeg izvoza upućena je na to tržište. Kao rezultat bliskih odnosa formiran je Savez Rusije i Bjelorusije[7] 1996. kao nadnacionalna konfederacija čiji je krajnji cilj bilo uspostavljanje jedinstvenog monetarnog sustava, jedinstvene obrambene i vanjske politike te uvođenje jedinstvene putovnice. To je samo djelomično postignuto zbog različitih interpretacija kako bi zajednička država trebala izgledati. Bjelorusija je također jedna od glavnih osnivača Zajednice Nezavisnih Država, a Minsk je sjedište zajednice. Bjelorusija ima potpisane ugovore o slobodnoj trgovini s nekoliko zemalja članica EU-a, iako je službeno EU uvela sankcije prema predsjedniku Lukašenku i njegovim suradnicima,a neke njene članice davaju financijsku pomoć s ciljem rušenja trenutačne bjeloruske vlade [8]

Diplomatski odnosi sa SAD-om su zategnuti i loši zbog podrške službenog Washingtona bjeloruskoj opoziciji. Međutim dvije nacije surađuju u borbi protiv organiziranog kriminala i trgovine ljudima, te na pitanjima tehnološkog kriminala i pomoći u izvanrednim situacijama. Odnosi s NR Kinom su na visokom nivou, posebno u ekonomskoj sferi. Bjelorusija je članica Pokreta nesvrstanih od 1998. te Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju (OESS).[9]

Vojska

Oružane snage Republike Bjelorusije formirane su 1992. godine na ostacima nekadašnje crvene armije, koja je bila smještena na teritoriju Bjelorusije. Transformacija nekadašnje crvene armije završena je do 1997. godine, a broj vojnika je smanjen za 30.000. Oružane snage djeluju u okviru Ministarstva obrane i podijeljene su u tri roda: kopnena vojska, vojno zrakoplovstvo i specijalne jedinice. Glavni zapovijednik oružanih snaga je predsjednik države.[10]

Svi punoljetni mladići imaju obavezu redovnog služenja vojnog roka i oni ujedno čine rezervni sastav vojske Bjelorusije (vojni rok traje 12 mjeseci za visokoobrazovane regrute, dok za ostale traje 18 mjeseci). Status profesionalnih vojnika imalo je 2001. godine 12 000 pripadnika Oružanih snaga Bjelorusije. Godine 2005. za potrebe obrambenih snaga izdvojeno je 1,4 % ukupnog BDP-a, što je manje od standarda članica NATO saveza. Iako Bjelorusija ne izražava interes prema budućem članstvu u NATO-u, ipak sudjeluje u nekim NATO-vim programima poput Partnerstva za mir (od 1995.) te pruža podršku misiji ISAF-a u Afganistanu. Od 1992. godine članica je Organizacije kolektivne sigurnosti zajedno s još 6 bivših država SSSR-a.

Promet

Razvijene su sve vrste prometa. Ukupna dužina željezničkih pruga iznosi 5.512 km (874 km elektrifirano), a nacionalni željeznički prijevoznik zove se Željeznice Bjelorusije, preko kojeg se odvija 3/4 ukupnog teretnog i oko 1/2 putničkog prometa u zemlji. Ukupna dužina asfaltiranih cesta iznosi 93.055 kilometara. Glavna autocesta je M1, koja vodi od Poljske do Rusije preko Minska. Nacionalni avioprijevoznik je Belavija iz Minska.

Minsk je jedini grad, koji ima metro. Dnevno prevozi oko 800.000 putnika. Ima dvije linije – Linija 1, plave boje ("Moskovskaya") i Linija 2, crvene boje ("Avtozavodskaya"). Ukupna dužina tračnica iznosi 30,3 km, a ukupan broj postaja je 25. Kao i u mnogim drugim metro sustavima u bivšim sovjetskim zemljama i ovdje su postaje umjetnički ukrašene. Većina njih je dekorirana u socijalističkom stilu, no sve je više novih i obnovljenih stanica, koje su uređene prema najmodernijim trendovima. Prijevozom upravlja tvrtka "Minsky Metropoliten".

Tramvaj vozi u gradovima: Minsk, Homel, Brest, Mogilev, Mazir, Novapolatsk, Vitebsk i Hrodna. U Minsku postoji 11 tramvajskih linija.

Stanovništvo

Glavni članak: Etničke grupe Bjelorusije

Prema popisu stanovništva iz 2009. godine, broj stanovnika je 9,503.807. Bjelorusi čine 83,7% od ukupnog stanovništva. Slijedeće najveće etničke skupine su: Rusi (8,3%), Poljaci (3,1%) te Ukrajinci (1,7 %). U Bjelorusiji su dva službena jezika: bjeloruski i ruski. Od 1990. godine, samo je bjeloruski bio službeni jezik, a ruski je to postao nakon referenduma 1995. godine.[11] U Bjelorusiji stoljećima su strani vladari potiskivali bjeloruski jezik. U Sovjetskom Savezu na prostoru Bjelorusije, službeni jezik u školama i ustanovama bio je samo ruski. U gradovima se više cijenio ruski, dok se bjeloruski govorio uglavnom na selu. Ova dva jezika slična su pa je većina stanovništva dvojezična, razumiju oba jezika. Službeno pismo je ćirilica. Kao prvi jezik, ruski koristi čak 72% stanovništva, dok bjeloruski, samo 11,9%.[12] Nacionalne manjine govore i: poljski, ukrajinski i jidiš.[13] U Bjelorusiji postoji miran i skladan suživot između većinskog naroda i manjina, zbog sličnosti u jeziku i običajima.

Gustoća stanovništva je 48 ljudi po četvornom kilometru.[14] U gradovima živi 70% stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je samo 20% gradskog stanovništva. Broj se naglo povećao, zbog gospodarske krize na selu i masovne sovjetske industrijalizacije u gradovima.[15] Bjelorusija je pretrpjela strašne gubitke stanovništva tijekom povijesti, a naročito prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Na prostoru Bjelorusije, vodile su se žestoke borbe između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke. Poginulo je 20% stanovništva tj. oko 2,2 milijuna ljudi. Još oko 700.000 stanovika poginulo je od progona sovjetskog režima. Prije Drugog svjetskog rata, Židovi su činili 10% stanovništva, a u gradovima poput Minska, Hrodne i Pinska čak i preko 50%. Danas ih ima 10% od nekadašnjeg broja. Nakon Drugog svjetskog rata, doselio se velik broj Rusa, koji su se lako uklopili.

Minsk je glavni i najveći grad i ima 1,836.808 stanovnika Homel s 481.000 stanovnika drugi je najveći grad. Ostali veliki gradovi su: Mogilev (365.100 stanovnika), Vitebsk (342.400 stanovnika), Hrodna (314.800 stanovnika) i Brest (298.300 stanovnika).

Kao i mnoge druge europske zemlje, Bjelorusija ima negativnu stopu rasta stanovništva i negativan prirodni rast. Godine 2007., broj stanovnika smanjio se za 0,41%, a stopa fertiliteta bila je 1,22. Stopa migracija je vrlo mala. Godine 2007., 69,7% stanovništva činila je populacija u dobi od 14. do 64. godine starosti, 16% je mlađih od 14. godina, dok 14,6% stanovništva ima 65 ili više godina. Populacija postepeno sve više stari. Prosječna dob je 37 godina, a procjenjuje se da će će biti između 55 i 65 godina u 2050. godini.[16] Prosječni životni vijek je 68,7 godina (63,0 godina za muškarce i 74,9 godina za žene). Više od 99% Bjelorusa su pismeni.[17]

Religija

Prema podacima Ustanove za vjere Republike Bjelorusije, 2010. godine vjernicima se izjasnilo oko 60% ukupnog stanovništva. Od toga 82,5% se izjasnilo kao vjernici Ruske pravoslavne crkve (Bjeloruski egzarhat), 12% su rimokatolici, a 2% protestanti. Od ovog broja svega 18% pravoslavnih vjernika redovno posjećuje crkve, dok je broj katoličkih vjernika koji posjećuju crkve nešto veći.

Do Drugog svjetskog rata, Bjelorusija je imala veliku židovsku zajednicu, ali danas je postotak Židova manji od 1%. Islam kao religiju ispovijedaju tatarska i azerska manjina. U katolike se uglavnom ubrajaju pripadnici poljske i litavske manjine, a protestanti su pripadnici njemačke manjine. Jedan manji dio pripadnika ukrajinske manjine su grkokatolici. Katolici najviše žive na području grada Hrodnog. Katolička Crkva u Bjelorusije sastoji se od jedne nadbiskupije Minsk-Mogilev, koja se sastoji od nekoliko biskupija. Nadbiskup je Poljak Tadeusz Kondrusiewicz.

Bogoslužje se u pravoslavnim crkvama služi na ruskom jeziku, a u katoličkim na poljskom. Bilo je nastojanja, da se služi i na bjeloruskom jeziku, ali nije naišlo na plodno tlo.

Prema članu 16 Ustava, Bjelorusija je sekularna država bez službene religije i svim građanima zajamčeno je pravo na slobodu vjeroispovjesti.

Obrazovanje

Obrazovni sustav u Bjelorusiji dijeli se na slijedeće razine:

Nastava se odvija na oba službena jezika: na ruskom i bjeloruskom. Međutim u gradskim sredinama i na sveučilištima u najvećem broju slučajeva nastava se odvija na ruskom jeziku, dok je bjeloruski jezik u nastavi zastupljen uglavnom u ruralnim sredinama.[18] Zbog dugotrajne rusifikacije, bjeloruski jezik je podređen.

Bjelorusko školstvo još uvijek nije uključeno u Bolonjski proces (a to bi se moglo dogoditi 2012. godine).[19] Nakon završetka fakulteta, većina lako nađe posao u nekom većinom državnih poduzeća.

Najviša znanstvena institucija je "Nacionalna akademija znanosti Bjelorusije" (blr. Nacionalьnaя akademiя nauk Belarusi, NAN Belarusi).

Sport

Bjelorusija se natjecala na Olimpijskim igrama kao dio sovjetske olimpijske momčadi od Helsinkija 1952. godine. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., Bjelorusija se natjecala kao dio Zajednice nezavisnih država. Prvi put su se natjecali samostalno na Olimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. Bjelorusija je osvojila ukupno 73 medalje na Olimpijskim igrama od 1994.: 11 zlatnih, 23 srebrnih i 39 brončanih. Najviše su osvojili medalja u: atletici (17), dizanju utega (8), gimnastici (8), hrvanju (8) i veslanju (7 medalja). Na svakim Olimpijskim igrama osvojili su barem jednu medalju. Prvu olimpijsku medalju za Sovjetski Savez osvojio je Bjelorus Mihail Krivonosov u Melbourneu 1956. u bacanju kladiva.

Hokej na ledu najpopularniji je sport. Predsjednik je dao brojne donacije za razvoj hokeja, uključujući i gradnju brojnih športskih dvorana za hokej. Bjelorusija je bila iznenađujuće 4. u hokeju na ledu na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine. Od tada, bjeloruski igrači postali su uobičajeni u NHL-u i međunarodnim natjecanjima.

Najuspješniji bjeloruski športaši su: Vitalij Šerbo (najbolji svjetski gimnastičar svih vremena, 6 olimpijskih zlata, 12 puta svjetski prvak), Igor Zhelezovski (jedan od najboljih brzih klizača u povijesti, 6 puta svjetski prvak), Nellie Kim (5 olimpijskih zlata u gimnastici, 5 puta svjetska prvakinja), Olga Korbut (4 olimpijskih zlata u gimnastici, 2 puta svjetska prvakinja), Alexander Medved (najbolji hrvač slobodnim stilom u povijesti, 3 olimpijska zlata, 7 puta svjetski prvak), Svetlana Boginskaya (3 olimpijskih zlata u gimnastici, 5 puta svjetska prvakinja), (Viktor Sidyak (4 olimpijskih zlata u mačevanju), Elena Novikova-Belova (4 olimpijskih zlata u mačevanju), Leonid Taranenko (1 olimpijsko zlato u dizanju utega, 2 puta svjetski prvak), Vladimir Samsonov (6 puta europski prvak u stolnom tenisu), Viktorija Azarenka (3. tenisačica svijeta 2011.), Nataša Zvereva (5. tenisačica svijeta 1989.), Max Mirnyi (tenisač), Alexandr Hleb (nogometaš) i dr.

Izvori

  1. ↑ Belarus’ Economy Ministry sees ‘09 GDP at last year’s level
  2. ↑ IMF, Belarus Agree On $2.5 Billion Rescue Package
  3. ↑ podaci MMFa za 2009 godinu.
  4. ↑ Belarus receives $2.5 billion IMF loan
  5. ↑ Belarus’s deficit trade achieved $8.4bn
  6. ↑ Belarus devaluation spreads panic
  7. ↑ http://soyuz.by/en/ Preuzeto 3. rujna 2011.
  8. ↑ Poland sponsored Belarusian opposition – report.
  9. ↑ http://www.mfa.gov.by/ Preuzeto 3. rujna 2011.
  10. ↑ http://www.mod.mil.by/7okrugarmia.html Preuzeto 3. rujna 2011.
  11. ↑ http://www.bbc.co.uk/languages/european_languages/languages/belarusian.shtml Preuzeto 1. rujna 2011.
  12. ↑ http://www.informador.com.mx/cultura/2009/139096/6/tres-de-cada-cuatro-bielorrusos-emplean-en-su-vida-cotidiana-el-ruso.htm Preuzeto 1. rujna 2011.
  13. ↑ Gordon, Raymond G., Jr. (ed.): Ethnologue: Languages of the World, Fifteenth edition. Dallas, Tex.: SIL International., 2005.
  14. ↑ Atlas Europe, Monde neuf i Europapress holding, Zagreb 2005.
  15. ↑ Russia, Ukraine & Belarus, Lonely Planet, Travel survival kit, 1995.
  16. ↑ http://www.census.gov/population/international/data/idb/country.php Preuzeto 1. rujna 2011.
  17. ↑ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/bo.html Preuzeto 1. rujna 2011.
  18. ↑ http://naviny.by/rubrics/society/2010/08/14/ic_articles_116_170056/ Preuzeto 4. rujna 2011.
  19. ↑ http://news.tut.by/society/188359.html Preuzeto 4. rujna 2011.

Vanjske veze

= Stranice bjeloruske Vlade

=

Informacije/Kultura


Šablon:Link FA

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Belorusija&oldid=1315311