Treća neprijateljska ofanziva – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 64: Red 64:


Četničkim operacijama u Trećoj ofanzivi je rukovodio [[Zaharije Ostojić]], načelnik Mihailovićevog operativnog odelenja. Nakon dolaska [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]] u Crnu Goru prvog juna 1942. godine, on preuzima rukovođenje operacijama.<ref name="Saslušanje"/>
Četničkim operacijama u Trećoj ofanzivi je rukovodio [[Zaharije Ostojić]], načelnik Mihailovićevog operativnog odelenja. Nakon dolaska [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]] u Crnu Goru prvog juna 1942. godine, on preuzima rukovođenje operacijama.<ref name="Saslušanje"/>

Istovremeno, Mihailović je dobijao obilatu novčanu pomoć od Engleske i emigrantske vlade.<ref name="Saslušanje"/>


== Kraj i posledice ofanzive ==
== Kraj i posledice ofanzive ==

Verzija na datum 23 septembar 2012 u 00:11

Treća neprijateljska ofanziva
Deo Drugog svetskog rata
Vrijeme:druga polovina aprila – sredina juna 1942.
Mjesto:istočna Bosna, Crna Gora i Hercegovina
Rezultat: taktička pobeda nemačko-italijansko-kvislinških jedinica
Sukobljene strane
Nemačka
Italija
ustaše
četnici
NOP i DVJ
Komandanti i vođe
Paul Bader
Benito Musolini
Ante Pavelić
Draža Mihailović
Josip Broz Tito
Uključene jedinice
718. divizija
737. puk 717. divizije
divizija „Pusterija“
divizija „Taurinenze“
divizija „Alpski lovci“
ostale italijanske divizije
8-10 ustaško-domobranskih bataljona
Prva proleterska udarna brigada
Druga proleterska udarna brigada
Treća proleterska udarna brigada
Kalinovički NOP odred
Hercegovački NOP odred
ostali NOP odredi
 Operacije Narodnooslobodilačke vojske
tokom Narodnooslobodilačke borbe 1941-1945

  1941. godina
 Trinaestojulski ustanak
 Užička republika
 Prva neprijateljska ofanziva
 Povlačenje u Sandžak i Pljevaljska bitka
 1942. godina
 Druga neprijateljska ofanziva i Igmanski marš
 Treća neprijateljska ofanziva i Bitka za Kozaru
 Pohod u Bosansku krajinu; Napadi na Kupres, Jajce i Udbinu
 Bihaćka operacija i Bihaćka republika
 1943. godina
 Četvrta neprijateljska ofanziva (Bitka na Neretvi)
 Peta neprijateljska ofanziva (Bitka na Sutjesci)
 Napad na Vlasenicu i Zvornik
 Oktobarska ofanziva
 Šesta neprijateljska ofanziva
 Limsko-drinska operacija
 Prva banjalučka operacija
 1944. godina
 Desant na Korčulu
 Sedma neprijateljska ofanziva (Desant na Drvar)
 Andrijevička i Durmitorska operacija
 Prodor u Srbiju
 Druga banjalučka operacija
 Niška i Kosovska operacija
 Beogradska operacija; Sremski front i Batinska bitka
 Kninska operacija
 1945. godina
 Mostarska i Sarajevska operacija
 Karlovačka i Riječka operacija
 Završne i Tršćanska operacija

Treća neprijateljska ofanziva je naziv u jugoslavenskoj historiografiji za nemačko-italijanske operacije u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini, u vremenu od polovine aprila do sredine juna 1942. godine.

Ofanziva je pokrenuta da bi se sprečio dalji razvoj Narodnooslobodilačkog pokreta i onemogući stvaranje novih slobodnih teritorija u istočnoj Bosni, Hercegovini, Bosanskoj krajini i drugim oblastima Jugoslavije.

Osovinska operacija koja čini okosnicu treće antipartizanske ofenzive naziva se „Operacija Trio“.

Pripreme za pokretanje ofanzive

Glavni članak: Operacija Trio

Planovi za ofanzivu načinjeni su na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. marta 1942. godine, između predstavnika nemačke Vrhovne komande, italijanskog i ustaško-domobranskog generalštaba. Za snage angažovane u ofanzivi formirana je posebna komanda sa nemačkim generalom Paulom Baderom na čelu.

Na konferencijama okupatorskih komandi u Ljubljani, od 28. do 29. marta, i u Sarajevu, 9. aprila, utvrđeno je da se ofanziva izvede u tri etape:

Konsolidovanje snaga NOP i DVJ

Vrhovni štab NOP i DV Jugoslavije, koji se u to vreme nalazio u Foči, uočio je pripreme neprijatelja za ofanzivu u istočnoj Bosni te je u drugoj polovini marta, posle prikupljanja Prve i Druge proleterske brigade oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice, naredio da delovi ove dve brigade opkole i napadnu ustaško-domobranski garnizon u Rogatici, a uništenjem ustaškog uporišta u Birču, sredinom aprila, nastojao je da obezbedi slobodnu teritoriju u istočnoj Bosni i severnom delu Crne Gore od napada sa pravca gornjeg toka reke Neretve.

Tok ofanzive u istočnoj Bosni

Početak ofanzive bio je planiran za 15. april, ali je ovaj plan poremećen prevremenom akcijom ustaške „Crne legije“ u istočnoj Bosni, koja je početkom aprila iz rejona Han-Pijeska prodrla u Gornji Birač i u prostor u luku Drine i do 9. aprila zauzela Vlasenicu, Srebrenicu, Bratunac i Drinjaču. Time je u stvari izvedena operacija „TRIO II“ pre operacije „TRIO I“.

Na drugoj strani, italijanske divizije su zakasnile sa zauzimanjem polaznih rejona za napad Kalinovik-Foča (divizija „Alpski lovci“) i Sarajevo-Trnovo (divizija „Taurinenze“), pa su Nemci, ne čekajući da Italijani zatvore obruč oko partizanskih snaga u istočnoj Bosni sa juga, samostalno otpočeli dejstva. Do 22. aprila, Nemci su u uvodnim borbama dostigli sa 718. divizijom liniju Bogovići-Han-Pijesak, sa 737. pukom liniju Gođenje-Slap-Višegrad, dok je ustaška „Crna legija“, između nemačke 718. divizije i 737. puka, dostigla liniju Han-Pijesak-Podžeplje. Sa tih polaznih položaja pomenute nemačke i ustaške snage prešle su u koncentrično nastupanje prema Rogatici, uz istovremeno nadiranje delova italijanske divizije „Pusterija“ od Pljevalja i Višegrada ka Čajniču i Goraždu.

U takvoj situaciji, Vrhovni štab odustao je od daljih napada na Rogaticu i naredio partizanskim snagama da se povuku na jug, prema Goraždu i Foči. Na taj način kompromitovano je nemačko-italijansko koncentrično dejstvo prema Rogatici i pretvorilo se u frontalno potiskivanje delova Prve i Druge proleterske brigade i nekih istočnobosanskih dobrovoljačkih jedinica sa severa na jug, a ostali delovi Prve i Druge proleterske brigade usporavali su nadiranje divizije „Pusterija“ na pravcu Čajniče-Goražde, koje su Italijani zauzeli 24. aprila. Do kraja aprila neprijatelj je izbio u dolinu Prače. Jedinice nemačke 718. divizije, posle kraćeg prestrojavanja, prešle su 4. maja Praču i istog dana ušle u Goražde, dok su delovi divizije „Pusterija“ produžili nastupanje ka Foči. Time su, uglavnom, dejstva nemačkih snaga u istočnoj Bosni bila završena.

Do kraja aprila završeno je prikupljanje divizije „Taurinenze“ u Sarajevskom i divizije „Alpski lovci“ u Nevesinjskom polju. 1. maja otpočela su njihova dejstva od Sarajeva ka Kalinoviku, a 6. maja od Nevesinja, takođe u pravcu Kalinovika. Savlađujući jak uzastopni otpor Kalinovičkog partizanskog odreda, snage divizije „Taurinenze“ zauzele su 7. maja Trnovo dok su delovi divizije „Alpski lovci“ 8. maja prodrli u Ulog. 12. maja, delovi obe divizije susreli su se u Kalinoviku. Ta to vreme, jedan ojačani puk divizije „Alpski lovci“ i delovi divizije „Murđe“ vodili su bezuspešne borbe protiv jedinica Severnohercegovačkog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca, dok su delovi divizije „Pusterija“ 10. maja prodrli u Foču, odakle se prethodno povukao Vrhovni štab i jedinice Prve i Druge proleterske brigade.

Tok ofanzive u Hercegovini

U to vreme, uz svestranu pomoć italijanskih okupacionih trupa, znatno su ojačali četnici u Crnoj Gori, pa su crnogorski partizanski odredi, pred mnogostruko jačim neprijateljevim snagama, bili prinuđeni na teške defanzivne borbe. U sličnoj situaciji bile su i partizanske snage u Hercegovini, pa je Vrhovni štab u drugoj polovini maja uputio deo Prve proleterske brigade, a na sektor Durmitora i ka Gacku Drugu proletersku brigadu. Tada se još jasnije ocrtao plan italijanskih okupacionih snaga u Hercegovini i Crnoj Gori, odnosno da uz sadejstvo četnika i drugih kvislinških formacija, koncentričnim ofanzivnim dejstvima potisnu hercegovačke, crnogorske i sandžačke partizanske jedinice na visoko-planinsko područje između reka Tare, Pive i Sutjeske, kako bi ih tamo opkolile i uništile. Suprotstavljajući se neprijateljevim namerama, Vrhovni štab je manevrisanjem snaga po unutrašnjim pravcima, njihovim grupisanjem na najosetljivijim rejonima i obrazovanjem bočnih zaštitnica na planinama Durmitoru i Goliji, omogućio uredno povlačenje ugroženih partizanskih jedinica ka tromeđi Bosne, Crne Gore i Hercegovine.

Zbog pojačanog dejstva Hercegovačkog partizanskog odreda u rejonu Stolac, Metković, Hutovo, Ljubinje, Štab italijanskog Šestog korpusa bio je prinuđen da diviziju „Alpski lovci“ iz rejona Kalinovika, Nevesinja i Gacka prebaci u pravcu Metkovića i da je u drugoj polovini maja, zajedno sa delovima divizija „Murđe“ i „Marka“ i sa četnicima angažuje u borbama protiv toga odreda. Zbog pojačane četničke propagande i snažnog pritiska okupacionih trupa došlo je tada do osipanja boraca u Južnohercegovačkom partizanskom odredu, a o odmah zatim i u Severnohercegovačkom odredu. Zbog toga je Vrhovni štab tri bataljona Prve proleterske brigade, ranije upućena na sektor Gacka, prebacio na Goliju kao levu pobočnicu, radi obezbeđenja povlačenja crnogorskih partizanskih odreda na sever.

Tok ofanzive u Crnoj Gori

Front crnogorskih odreda protezao se od Grahova, preko Nikšićke Župe i Sinjajevine do Kolašina, nastavljao se odatle frontom sandžačkih partizanskih jedinica preko Šahovića do ispred Prijepolja i više od mesec i po dana odolevao pritisku nadmoćnih okupatorsko-kvislinških snaga. Protiv Lovćenskog, Nikšićkog, Zetskog, Durmitorskog, Komskog, Pljevaljskog i Bijelopoljskog partizanskog odreda i nekoliko samostalnih sandžačkih bataljona Italijani su angažovali delove divizije „Taro“, „Ferara“, „Venecija“ i „Pusterija“, te sve crnogorske i sandžačke četničke snage.

Pred pojačanim pritiskom neprijateljevih snaga i zbog opasnosti da jedinice italijanskog Šestog korpusa iz Hercegovine udarom u bok preseku odstupnicu na sever, crnogorski partizanski odredi su se, dajući snažan uzastopni otpor, postepeno povlačili opštim pravcem na severozapad, ka oblasti Pive. Vrhovni štab je odlučio da od tih snaga formira brigade, koje će moći da ih u pogodnom momentu, zajedno sa Prvom i Drugom proleterskom brigadom, upotrebi za manevar i udar u najcelishodnijem pravcu. Od sandžačkih partizanskih jedinica formirana je 5. juna u Šćepan Polju Treća proleterska sandžačka udarna brigada, koja je odmah prebačena u rejon jugozapadno od Foče, radi zatvaranja pravaca nadiranja neprijatelja od Foče i Kalinovika.

Nastavljajući da vode oštre borbe na Goliji, duž reke Komornice, na Durmitoru i Pivskim planinama, crnogorski partizanski odredi i delovi Prve i Druge proleterske brigade postepeno su se povlačili preko reke Pive ka planinama Magliću, Volujaku i Vučevu. Ostale snage Prve i Druge proleterske brigade, delovi Lovćenskog i Severnohercegovačkog odreda, koji se nisu raspali, vodili su za to vreme ogorčene borbe protiv italijanskih i četničkih snaga na pravcu prema Avtovcu i Gacku i onemogućili njihove pokušaje da prodru u dolinu Sutjeske.

Uloga četnika u ofanzivi

U okviru antipartizanske ofanzive pod Italijanskom komandom su učestvovale četničke jedinice Rade Korde, Petra Baćevića i Pavla Đurišića. Tokom ofanzive četnici su od Italijana primali odeću i hranu.[1]

Četničkim operacijama u Trećoj ofanzivi je rukovodio Zaharije Ostojić, načelnik Mihailovićevog operativnog odelenja. Nakon dolaska Dragoljuba Mihailovića u Crnu Goru prvog juna 1942. godine, on preuzima rukovođenje operacijama.[1]

Istovremeno, Mihailović je dobijao obilatu novčanu pomoć od Engleske i emigrantske vlade.[1]

Kraj i posledice ofanzive

Sredinom juna 1942. godine, završena je okupatorska ofanziva i u Crnoj Gori i Hercegovini. Nemačke, italijanske i kvislinške snage uspele su da privremeno likvidiraju slobodne teritorije u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini. Deo partizanskih snaga u Hercegovini i jedinice Dobrovoljačke vojske u istočnoj Bosni raspale su se, ali osnovno jezgro partizanskih odreda iz Crne Gore i Sandžaka nije uništeno. Od njih je formirana Treća sandžačka, Četvrta i Peta proleterska crnogorska udarna brigada i Hercegovački partizanski odred.

Posle kraćeg odmora u širem rejonu Zelengore, Vrhovni štab je krajem juna i početkom jula sa Prvom, Drugom, Trećom i Četvrtom proleterskom brigadom krenuo u protivofanzivu preko pruge Sarajevo-Mostar, u zapadnu Bosnu, koja će da poluči značajne vojno-političke uspehe.

Literatura

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.

Izvori

Vidi još