Long play – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: thumb|right|LP ploča '''Long play''' (na engleskom doslovno "dugo sviranje"; skraćeno '''LP'''; kolokvijalno '''''longplejka''''')...
 
m r2.7.3) (robot Dodaje: is:Breiðskífa, tr:Uzunçalar
Red 22: Red 22:
[[fr:Long Play]]
[[fr:Long Play]]
[[gl:Long Play]]
[[gl:Long Play]]
[[ko:LP (레코드)]]
[[it:Long playing]]
[[he:אריך-נגן]]
[[he:אריך-נגן]]
[[is:Breiðskífa]]
[[it:Long playing]]
[[ko:LP (레코드)]]
[[nah:LP]]
[[nah:LP]]
[[nl:Langspeelplaat]]
[[nl:Langspeelplaat]]
Red 33: Red 34:
[[sk:Dlhohrajúca platňa]]
[[sk:Dlhohrajúca platňa]]
[[sv:LP]]
[[sv:LP]]
[[tr:Uzunçalar]]
[[uk:LP]]
[[uk:LP]]
[[zh:密紋唱片]]
[[zh:密紋唱片]]

Verzija na datum 7 maj 2012 u 20:24

LP ploča

Long play (na engleskom doslovno "dugo sviranje"; skraćeno LP; kolokvijalno longplejka) je izraz za vrstu gramofonske ploče, odnosno analogni audio-format (nosač zvuka) koja se sastoji od (najčešće) vinilne ploče koje se na gramofonskom uređaju okreće u ritmu od 33 okretaja u minuti. Godine 1948. ju je javnosti predstavila američka diskografska kuća Columbia Records, i otada je postala standard za diskografsku industriju u cijelom svijetu.

Za razliku od dotadašnjeg standardnog formata gramofonskih ploča (78 rpm ili o/m), koji su omogućavali 3-5 minuta sadržaja po strani, long play je omogućavao da se na svakoj strani ploče nalazi preko 20 minuta muzičkih sadržaja. Time je omogućeno da se na gramofonskim pločama snimaju i izvode ostvarenja klasične muzike (simfonije, opere i sl.), ali i na jednoj jedinoj ploči izdaju albumi zabavne i drugih muzičkih žanrova.

Popularnost long playa kao glavnog oblika snimanja i reproduciranja muzike nije načelo ni uvođenje singlica, odnosno gramofonskih ploča 45 o/m godinu dana kasnije. Long play ploče su ugrožene tek s pojavom audio-kazeta 1970-ih, da bi od 1980-ih počeli zamjenjivati digitalni kompakt diskovi.

Eksterni linkovi