Fondaco dei Tedeschi – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Autobot (razgovor | doprinos)
m razne ispravke
Red 70: Red 70:
<!-- interwiki -->
<!-- interwiki -->


[[be:Фандака дэі Тэдэскі]]
[[de:Fondaco dei Tedeschi]]
[[de:Fondaco dei Tedeschi]]
[[en:Fondaco dei Tedeschi]]
[[en:Fondaco dei Tedeschi]]

Verzija na datum 22 april 2012 u 21:29

Fondaco dei Tedeschi
Fontego dei Tedeschi
Pogled na palaču Fondaco dei Tedeschi sa Kanala Grande
Pogled na palaču Fondaco dei Tedeschi sa Kanala Grande
Pogled na palaču Fondaco dei Tedeschi sa Kanala Grande
Mjesto Venecija
Država  Italija
Vrijeme gradnje 1228 (prvi put)
1508. (ponovno izgrađen)
Obnova 2009.
Korisnik Benetton
Tip građevine palača
Arhitektonski stil renesansa
Tehnički podaci
Broj katova 3
Koordinate: 45°26′N 12°20′E / 45.433°N 12.333°E / 45.433; 12.333
Web OMA: fondaco dei tedeschi, venice

Fondaco dei Tedeschi (venecijanski: Fontego dei Tedeschi) je renesansna palača u sestieru San Marco na Kanalu Grande pored Mosta Rialto u Veneciji.

Historija

Prvi Fondaco dei Tedeschi izgrađen je 1228[1][2], ali je izgorio u požaru 1505.[2], pa je nanovo izgrađen do 1508. [1][2]ovaj put kao veća renesansna građevina na pet katova sa unutrašnjim dvorištem.

Unutrašnje dvorište (cortile) Fontega dei Tedeschi

Poput Fondaca dei Turchi i palača Fondaco dei Tedeschi bila je venecijanska mješavina raznih funkcija u istom objektu, - to je bilo skladište, svratište i uredski prostor za trgovce i putnike iz njemačkih zemalja, ali i svojevrsni geto - koji je tim istim korisnicima ograničavao slobodu kretanja i djelovanja po gradu. Najbrojniji su bili trgovci iz bavarskih gradova Nürnberg, i Augsburg, te iz štajerskog Judenburga[1]. Među tedesche venecijanci su tada ubrajali i sve one koji su živjeli pod Habsburgškom monarhijom, dakle i Mađare, Čehe, Poljake, Slovence, Hrvate, Slovake, Poljake, Ukrajince, Rumunje (iz Transilvanije), prekosavske Srbe. U fondaco su svraćali i Flamanci, Holanđani, Danci i ostali sjevernjaci. U fondacu je boravio i Albrecht Dürer, prvi put od 1494. do proljeća 1495. i drugi put 1505. kad je izgorio fondaco.[2]

Trgovci iz njemačkih zemalja bili su ekonomski najsnažnija kolonija u gradu, oni su svoj fondaco koristili od 13. vijeka sve do napoleonskih vremena. Za njih je Venecija bila odličan punkt za trgovinu sa Orijentom, od te trgovine odlično je živjela i Mletačka republika - koja je uzimala procent od svake obavljene transakcije. Oni su svoj vjerski život obavljali u obližnjoj crkvi San Bartolomeo[3] Vodeća figura te zajednice u 19. vijeku bio je bogati trgovac Vittorio Tedeschi koji je imao snažne veze po Transilvaniji.

Izgled Fontega dei Tedeschi sa ulice

Fondaco danas

Od 20. vijeka palača fondaca služila je kao glavna venecijanska pošta. Venecija je prodala zgradu kompaniji Benetton 2008. za 53 miliona , koja je zgradu preuredila u svoj trgovačko kulturni centar po projektu holandskog arhitekta Rem Koolhaasa. [4]

Izgled

Fondaco dei Turchi je veća venecijanska građevina kvadratnog tlocrta, na 5 etaža - sa velikim unutrašnjim dvorištem, u čijoj je sredini bio bunar. Prizemlje palače uz kanal imalo je kao i Fondaco dei Turchi veliki portico sa šest lukova, za istovar robe sa direktnim pristupom skladištima u unutrašnjem dvorištu. Prvi kat rasčlanjen velikim biforama i monoforama bio namjenjen uredima i trgovinama. Na zadnja dva kata bilo 160 jedinica za smještaj trgovaca sa manjim kvadratnim prozorima. Unutrašnje dvorište bilo je rasčlanjeno velikim lukovima uz koje su išli hodnici, tako da je pristup do bilo koje sobe bio moguć iz unutrašnjeg dvorišta. Vanjske fasade palače bile su ukrašene freskama Tiziana i Giorgionea, koje nisu uspjele preživjeti venecijansku vlagu, tako da su od njih sačuvani jedino fragmenti koji se čuvaju u muzejima - poput Ca' d'Oro i Gallerie dell'Accademia.

Čak su i unutrašnje sobe bile ukrašene slikama Paolo Veronese, Tiziana i Jacopa Tintoretta od kojih danas nije ostalo ništa.

Bibliografija

  • Marcello Brusegan. La grande guida dei monumenti di Venezia. Roma, Newton & Compton, 2005. ISBN 88-541-0475-2.
  • Guida d'Italia – Venezia. 3a ed. Milano, Touring Editore, 2007. ISBN 978-88-365-4347-2.

Izvori

Eksterni linkovi