Bosanska kriza – razlika između verzija
prošireno |
|||
Red 16: | Red 16: | ||
Predstavnici [[Pravoslavlje|pravoslavnih]] i [[Islam|muslimanskih]] narodnih organizacija dali su u [[Budimpešta|Budimpešti]] [[11. oktobar|11. oktobra]] izjavu da je [[aneksija]] izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske [[Prestonica|prestonice]] da tu izjavu stavi do znanja velikim silama. |
Predstavnici [[Pravoslavlje|pravoslavnih]] i [[Islam|muslimanskih]] narodnih organizacija dali su u [[Budimpešta|Budimpešti]] [[11. oktobar|11. oktobra]] izjavu da je [[aneksija]] izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske [[Prestonica|prestonice]] da tu izjavu stavi do znanja velikim silama. |
||
Aneksija je u Srbiji odjeknula kao bomba. Tamošnji su nacionalisti držali da im je nepošteno ispred nosa odnešena potencijalna nagrada - teritorij Bosne i Hercegovine.<ref name="Malcolm"/> U [[Kraljevina Srbija|Srbiji]] je [[aneksija]] izazvala veliko uzbuđenje, jer se osjećalo da se [[Austrija]] time učvršćuje na [[Balkansko poluostrvo|Balkanu]], i da želi da presiječe sve nade u budućnost [[Velika Srbija|velike srpske države]]. |
|||
U [[Srbija|Srbiji]] su držali masovne zborove i stvorili dva tajna društva za ujedinjenje svih Srba: "[[Narodna odbrana|Narodnu odbranu]]" sa ciljem da prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i "[[Ujedinjenje ili smrt]]" (poznato i pod imenom "[[Crna ruka]]"). Potkraj 1908. godine bilo je već nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.<ref name="Malcolm"/> Srbiju je od nauma da navijesti rat Austro-Ugarskoj odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ničim izazvati Austriju kako joj ne bi pružila priliku da je satre."<ref name="Malcolm"/> [[24. februar]]a [[1909]]. je u Srbiji obrazovana koncentraciona vlada pod predsedništvom [[Stojan Novaković|Stojana Novakovića]]. |
|||
Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u [[Evropa|Evropi]], [[Habzburška monarhija|Austrija]] je sa [[Tursko carstvo|Turskom]] sklopila sporazum ([[26. februar]]a), platila joj [[Odšteta|odštetu]] od 2,5 miliona i počela pripreme da silom uguši srpske proteste, prije no što dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala [[Rusko carstvo|Rusija]]. Rusko posredovanje je spriječila [[Nemačko carstvo|Njemačka]] prijetnjom u [[Petrograd]]u, zbog čega je [[Srbija]] morala da se pokori, ali posredovanjem [[Britansko carstvo|Engleske]] oslobođena isuviše ponižavajuće izjave koju je tražila [[be]]čka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u Srbijina prava. [[Austro-Ugarska]] tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom. |
Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u [[Evropa|Evropi]], [[Habzburška monarhija|Austrija]] je sa [[Tursko carstvo|Turskom]] sklopila sporazum ([[26. februar]]a), platila joj [[Odšteta|odštetu]] od 2,5 miliona i počela pripreme da silom uguši srpske proteste, prije no što dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala [[Rusko carstvo|Rusija]]. Rusko posredovanje je spriječila [[Nemačko carstvo|Njemačka]] prijetnjom u [[Petrograd]]u, zbog čega je [[Srbija]] morala da se pokori, ali posredovanjem [[Britansko carstvo|Engleske]] oslobođena isuviše ponižavajuće izjave koju je tražila [[be]]čka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u Srbijina prava. [[Austro-Ugarska]] tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom. |
||
Berlinskim sporazumom iz aprila [[1909]]. ova kriza se završava. |
Berlinskim sporazumom iz aprila [[1909]]. ova kriza se završava. |
||
== Pošljedice == |
== Pošljedice == |
Verzija na datum 21 april 2012 u 23:44
Aneksiona kriza (u stranoj literaturi poznata i kao Bosanska kriza) je politička kriza koja je trajala tokom 1908. i 1909. zbog aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 7. oktobra 1908. godine.
Pozadina
Kao neposredan povod poslužila joj Mladoturska revolucija, izvedena u ljeto 1908. Neko se vrijeme činilo da će u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlašću.
Austrija i Bugarska su delovale koordinirano. 5. oktobra 1908. je Bugarska proglasila nezavisnost, a već sljedećeg dana, 6. oktobra Austrougarska objavljuje da aneksira Bosnu i Hercegovinu.[1]
Razvoj krize
Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama, koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i Xercegovine, Austro-Ugarska je izvršila povredu međunarodnih ugovora i izazvala žive proteste u Evropi, utoliko više što se u isto vrijeme, i u sporazumu sa njom, Bugarska proglasila za nezavisnu.
Predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali su u Budimpešti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.
Aneksija je u Srbiji odjeknula kao bomba. Tamošnji su nacionalisti držali da im je nepošteno ispred nosa odnešena potencijalna nagrada - teritorij Bosne i Hercegovine.[1] U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje, jer se osjećalo da se Austrija time učvršćuje na Balkanu, i da želi da presiječe sve nade u budućnost velike srpske države.
U Srbiji su držali masovne zborove i stvorili dva tajna društva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" sa ciljem da prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je već nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.[1] Srbiju je od nauma da navijesti rat Austro-Ugarskoj odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ničim izazvati Austriju kako joj ne bi pružila priliku da je satre."[1] 24. februara 1909. je u Srbiji obrazovana koncentraciona vlada pod predsedništvom Stojana Novakovića.
Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u Evropi, Austrija je sa Turskom sklopila sporazum (26. februara), platila joj odštetu od 2,5 miliona i počela pripreme da silom uguši srpske proteste, prije no što dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala Rusija. Rusko posredovanje je spriječila Njemačka prijetnjom u Petrogradu, zbog čega je Srbija morala da se pokori, ali posredovanjem Engleske oslobođena isuviše ponižavajuće izjave koju je tražila bečka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u Srbijina prava. Austro-Ugarska tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom.
Berlinskim sporazumom iz aprila 1909. ova kriza se završava.
Pošljedice
U Srbiji je ova kriza izazvala jačanje nacionalizma i nacionalne solidarnosti. Ova kriza je na neko vrijeme poremetila odnose između Austrougarske i Rusije. Takođe, ova kriza se smatra uvodom u Prvi svjetski rat.
Literatura
„Opšti enciklopediski leksikon Sveznanje“, Beograd, 1937, 80.