Dželaludin Rumi – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: jv:Jalaluddin Rumi
m r2.7.1) (robot Dodaje: lv:Rūmī
Red 93: Red 93:
[[ky:Мевлана Желаледдин Руми]]
[[ky:Мевлана Желаледдин Руми]]
[[lt:Rumi]]
[[lt:Rumi]]
[[lv:Rūmī]]
[[mk:Џалалудин Руми]]
[[mk:Џалалудин Руми]]
[[ml:റൂമി]]
[[ml:റൂമി]]

Verzija na datum 10 mart 2012 u 15:23

Mevlana Dželaludin Rumi
srednjovekovna
Persijska filozofija
Datoteka:Stamp from Afghanistan honoring Mawlana Jalaluddin Balkhi aka Rumi.jpg
Rođenje1207, Balh, Veliki Horasan, Persijsko carstvo
Smrt1273, Konja, Rumski sultanat, Seldžučko carstvo
Filozofija
Škola/TradicijaTasavuf
Glavni interesiteologija, filozofija, poezija, muzika

Mevlana Dželaludin Rumi (farsi: مولانا جلال الدین محمد رومی) je bio persijski islamski filozof, teolog, pravnik, pesnik i sufi mistik iz 13. veka. Smatra se jednim od najvećih mističkih pesnika islama, koji je pisao na persijskom jeziku.[1]

Ime Rumi dobio je zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, a Mevlana na farsiju znači "naš vodič" ili "naš gospodar".

Život

Rođen je 30. septembar, 1207. godine u gradu Balhu, oblast Baktrija, tada u sastavu Persijskog carstva (današnji Avganistan)[2]. Potiče iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Velad je bio veliki učenjak. Pred najezdom Mongola[2], ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac Bahaedin postao izložen[1], njegova porodica napušta Balh između 1213. i 1217. godine. Prema predanju, u gradu Nišapuru sreću čuvenog mistika Atara, koji je, videvši Bahaudina i Dželaludina, uzviknuo: „Gle čuda! Dolazi nam reka koja vodi moćni okean!“. Tada je čuveni sufija malom Dželaludinu poklonio svoju Knjigu tajni (Esrarname).[2]

Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje u gradu Konja, gde je Bahaedin 1227. godine uspeo da dobije položaj profesora teologije. Konja se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum (prema Rimskom, tj. Istočnom rimskom carstvu — Vizantiji), po čemu je budući pesnik dobio svoj nadimak Rumi.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Halepu, nakon čega se vraća u Konju, gde nasleđuje očevo mesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni najmanje verski isključiv - imao je puno prijatelja hrišćana, posećivao je hrišćanska svetilišta, a u njegovim delima ima i metafora koje vode poreklo iz Jevanđelja i hrišćanskog predanja[2].

Šablon:Citat2

Poema Masnevija na persijskom iz 1479.

1244. godine Rumi je doživeo susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmenio dalji tok njegovog života.[1] Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pesnika, koji je većinu svojih dela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin.[1] Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan "božanskim" ljudima. Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čoveka čiste duše, piše oko 70 gazala.[2] Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, takođe slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli[2].

Rumi umire u Konji (današnja Turska) 17. decembra 1273. godine. Njegovoj sahrani je prisustvovalo na hiljade stanovnika grada, bilo da su muslimani, hrišćani ili jevreji. On sam je ostavio amanet da mu na sahrani svira muzika.[2] Ta noć ostaje poznata kao Noć venčanja (Šabe Arus), i od tada svake godine dolazi reka njegovih poštovalaca iz celoga sveta na njegovo turbe.

Dela

Rumijeva najpoznatija poema je Masnevija, koja se sastoji od šest knjiga i bavi se raznim temama, često u obliku parabola ili anegdota napisanih u slikovitom stihu. Među muslimanskim misticima je poznata kao »Kuran na persijskom«.[1]

Nasleđe

Vrteći derviši na Rumijevom grobu u Konji, Turska.

Rumi je inspirisao stvaranje nezavisnog sufijskog bratstva mevlevija, nazvanih prema počasnoj tituli koju su učenici dodeljivali svom učitelju (mevlana — naš učitelj). Ovaj red je postao poznat u Evropi kao »vrteći derviši« prema važnoj ulozi ritualnog plesa u obaveznom sedmičnom obredu nazvanom sama.[1]

Navodi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004. ISBN 86-19-02360-8
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Dejan Spasojević, Dželaludin Rumi

Eksterni linkovi

Šablon:Link FA