Poručnik Kiže
Za ostala značenja, vidi Poručnik Kiže (razvrstavanje).
Poručnik Kiže (ruski: Поручик Киже) je "protagonist" historijske anegdote, odnosno na njoj temeljene priče sovjetskog književnika Jurija Tjinjanova, koja se danas smatra klasikom satričkog prikaza birokracije.
Anegdota, koju je prvi godine 1870. objavio leksikograf Vladimir Dalj u svojoj zbirci Priče o vremenu Pavla I opisuje događaj koji se zbio za vrijeme vladavine cara Pavla I krajem 18. vijeka, i koji mu je prepričao njegov otac Jochan Christian von Dahl (1764 - 1821). Nekoliko pisara u carskoj kancelariji je trebalo ispisati rutinski ukaz o tome kako se zastavnici carske vojske (ruski: прапорщики же; fonetski:"praporšiki že") unaprijeđuju u čin potporučnika. Jedan od njih je pogreškom na tekst ukaza umjesto toga napisao прапорщик Киже (fonetski:praporšik Kiže; zastavnik Kiže). Kada je car potpisao ukaz, iz nekog razloga je zapamtio ime poručnika Kižea te kasnije, misleći da je riječ o stvarnoj ličnosti, donio ukaze kojim se unaprijeđuje u čin poručnika, kapetana, i na kraju pukovnika. Tek kada je izrazio želju da lično sretne svog miljenika, vojna birokracija je shvatila što se dogodilo i, nastojeći izbjeći carev bijes, stvorila lažnu priču o tome kako je poručnik Kiže iznenada umro. Car Pavle je na to reagirao žaljenjem što nije mogao upoznati tako istaknutog oficira. Anegdota je imala svoju historijsku osnovu u Pavlovoj hirovitosti, odnosno sklonosti da iznenada smjenjuje starije i brzo unapređuje mlađe i potpuno nepoznate oficire.
Godine 1927. Tinjanjov je na osnovu anegdote objavio priču Potporučnik Kiže (ruski: Подпоручик Киже) u kojoj je dodano još nekoliko likova, a sudbina "protagonista" učinjena još pikantnijom (car ga kažnjava bičevanjem, slanjem u Sibir, potom ga rehabilitira i daje mu imanje sa hiljadu kmetova), odnosno nastojanja birokrata da očuvaju iluziju o postojanju carskog oficira još apsudrnija.
Godine 1934. je na osnovu priče snimljen film Poručnik Kiže, danas najpoznatiji po muzičkoj partituri Sergeja Prokofjeva. Godine 1990. je ista anegdota postala predmetom svojetskog filma Šagi imperatora.
