Popularna muzika u SFRJ

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Srđan Gojković Gile, frontmen Električnog orgazma, na antiratnom koncertu u Beogradu 1992. godine.

Jugoslovenska pop i rock scena uključuje pop i rock muziku, te njihove podžanrove, koje su izvodili brojni izvođači u bivšoj državi. Popularna muzika SFRJ stvarana je u svim njezinim konstitutivnim republikama, kao i autonomnim pokrajinama. Uz pop i rock muziku (tzv. "zabavnu") u Jugoslaviji je postojala i narodna muzika, klasična muzika, jazz, itd.

Etabliranje i prvo veliko omasovljavanje jugoslavenske rokenrol scene zbilo se 1970-ih godina.[1] Rock’n'roll je u početku bio kritikovan zbog zapadnog uticaja i "skretanja sa svijetlih staza revolucije".[2] Zanimljivo da su mnogi оd rokera koji su stvorili jugoslovensku scenu bili sinovi oficira JNA, uključujući Borisa Belea i Marka Brecelja (Buldožer), Branimira Štulića (Azra), Gorana Bregovića (Bijelo dugme), Boru Đorđevića (Riblja čorba), Milana Mladenovića (Ekatarina Velika) i Momčila Bajagića (Bajaga i instruktori).[1]

Pojam[uredi - уреди | uredi izvor]

Pod pojmom ex YU muzike podrazumijeva se period SFRJ, ali ne i SR Jugoslavije (1992. - 2003.).

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako SFRJ nije bila zemlja Istočnog bloka, te kako je bila jedna od zemalja osnivača Pokreta nesvrstanih, bila je mnogo otvorenija zapadnjačkim utjecajima u usporedbi sa ostalim komunističkim zemljama. Pop i rock muzika bili su prihvaćeni u društvu, zbog čega je pop i rock muzička scena bila razvijena i dobro pokrivena u medijima - što uključuje različite časopise, radio i televizijske emisije. Nekoliko izvođača čak su svirali za samog Tita, a najpoznatiji među njima su Bijelo dugme, Zdravko Čolić te Rani mraz. SFRJ je bila jedina komunistička zemlja koja se uključivala u Pjesmu Eurovizije, i to 1961. godine. To je učinila i prije nekih pro-NATO zemalja, poput Portugala (1964.), Irske (1965.), Grčke (1974.) i Turske (1975.). Za razliku od stanovnika drugih komunističkih zemalja, Jugosloveni su mogli putovati van svoje zemlje ("crveni pasoš"), što je također omogućavalo lagan pristup zapadnjačkoj popularnoj kulturi.

1950-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedan od prvih poznatih izvođača u Jugoslaviji i u svijetu bio je hrvatski pjevač šlagera Ivo Robić, koji se pojavio na sceni još u 40-ima. Osim domaće, imao je i uspješnu međunarodnu karijeru. On je bio prvi izvođač poznate pjesme Strangers in the Night (autori: Avo Uvezian, Bert Kaempfert), "pretekavši" tako Franka Sinatru koji je svoju verziju snimio kasnije u 1966. godini.

Elvis Presley je imao veliki utjecaj na prvu jugoslovensku rock and roll scenu.

Robić je inače blisko surađivao sa Bertom Kaempfertom, koji je također bio agent britanske izdavačke kuće Polydor. Nakon što je u 1960-ima vidio obećavajuće mlade muzičare, iz Engleske, koji su svirali u hamburškom klubu Top Ten, Robić je uvjerio Kaempferta da pomogne mladićima da ostvare karijeru. Kaempfert je to prihvatio, pa je zahvaljujući Robiću omogućeno grupi da snima zajedno sa tada poznatim Tonyem Sheridanom. A ti mladići su ustvari bili Beatlesi. To su bile njihove prve komercijalne snimke ikada: "My Bonnie", "Ain't She Sweet" i "Cry for a Shadow".[3][4]

1960-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Rock and roll scena u Jugoslaviji se počela izgrađivati tijekom 60-ih, a na nju su utjecali izvođači klasičnog rocka i rockabillya - kao što su Elvis Presley, Chuck Berry, Bill Haley, Carl Perkins, Buddy Holly... Mnogi mladi ljudi počelu su svirati "električnu muziku", prozivajući sebe "električarima". Prvi takav muzičar koji se uspio uzdići do popularnosti bio je Mile Lojpur (r. 1930. u Zrenjaninu).

Treba spomenuti i Zagrebčana Karla Metikoša, koji je, preselivši se u Pariz, ostvario međunarodnu karijeru pod pseudonimom Matt Collins. Snimao je za Phillips Records te je imao prilike upoznati legende poput Jerryja Leea Lewisa i Paula Anku.

Pjevač Đorđe Marjanović bio je pak prva jugoslovenska megazvijezda.

Početkom 1960-ih došlo je do pojavljivanja brojnih bendova, a mnoge su inspirirali tada popularni Cliff Richard i The Shadows: Uragani iz Rijeke[5] oformljeni 1960, Bijele strijele i Siluete, oformljene 1961. godine; Crveni koralji, sa sjedištem u Zagrebu te beogradski Zlatni dečaci 1962. godine; 1963. osnovana su još dva važna beogradske benda: Samonikli i Crni biseri, a član posljednjih bio je Vlada Janković-Džet, istaknuti jugoslavenski muzičar, koji je svoj nadimak dobio po Jetu Harrisu. Delfini, sa sjedištem u Zagrebu, također su osnovani iste godine. Nakon britanske invazije, mnogi od tih bendova prešli su na britanski ritam i blues. U Skoplju osnovana je popularna rokenrol grupa iz 1960-ih, Bisbez, koji su smatrani "makedonskim Beatlesima". Nastali su spajanjem dvije već postojeće grupe: Bisera i Bezimenih.

Beatlesi 1964. godine

1960-ih se također pojavljuje Beatlemanija. Mnogi novooformljeni bendovi bili su pod utjecajem Beatlesa ili Rolling Stonesa, a obje grupe imale su kultni status i veliki broj obožavatelja u Jugoslaviji. Svađe između fanova dviju grupa bile su česte, mada ne nužno nasilne. Jedan od najvažnijih izvora preko kojeg su se mladi informirali o najnovijim vijestima u svijetu rocka bio je čuveni Radio Luxemburg. Neki su britanski muzičari održali koncerte u Jugoslaviji (npr. The Searchers i The Hollies), a i naši muzičari također su svirali u Europi, posebice u susjednim zemljama Italiji i Austriji. Na granici s Italijom postojalo je nekoliko jugoslovensko-talijanskih festivala beat muzike.

Mladi Jugoslavije nisu zaostajali sa Zapadom, i sami pokazuju buntovništvo: dečki puštaju kosu, a cure ju krate, i, naravno, nose minice. Pojam mladenačkog buntovništva spominje se i u hrvatskom filmu Imam dvije mame i dva tate (1968.), u kojem se jedan od likova, tinejdžera, druži sa svojim istomišljenicima, koji slušaju rock, nose dugu kosu te pokazuju buntovništvo spram društva i roditelja.

Prvi čupavac bio je pjevač Silueta, Zoran Miščević, koji postaje idol nove generacije i seks simbol. Njegov primjer uskoro su slijedili i neki drugi muzičari, uključujući i tri člana Silueta. Međutim, stari partizanski borci dugu su kosu povezivali sa četnicima, pa se ispočetka tako gledalo i na rokere. Ipak, krajem 60-ih čupavci su uspjeli uvjeriti funkcionere da su lojalni socijalizmu, pa je se 1967. u Savez komunista učlanio i prvi dugokosi mladić. Tako je duga kosa postala društveno prihvatljiva. Mini suknja postala je omiljena među tinejdžericama, a prve koje su nosile minicu (ili minić) bile su zagrebačke i beogradske srednjoškolke.

Sredinom 1960-ih neki bendovi poput Džentlmena, Robota i reformiranih Silueta bili su pod utjecajem rhyhtm and bluesa, dok su drugi bili više orijentirani na pop. Najpopularniji strani bendovi bil su The Animals, The Byrds, The Monkees, The Kinks, The Who, Manfred Mann, i ostali. Također je bio prihvaćen i garažni rock (prozvan i punkom 60-ih). Glavni konkurenti već spomenutih Silueta bile su Elipse, koji su počeli svirati soul nakon što su dobili novog pjevača, afričkog studenta iz Konga po imenu Edi Dekeng.

Ne bi se smjelo zaboraviti ni Indexe, koji su bili utjecajni ne samo u SR BiH već i u ostatku zemlje. Osnovani su u Sarajevu 1962. godine, te uz bend Pauk, predstavljaju početak poznate Sarajevske škole pop rocka. Na početku, njihova muzika je bila vidno inspirirana Beatlesima i Shadowsima. Napisali su brojne evergreene, a obradili su i pjesmu Beatlesa Nowhere Man (pod nazivom: Jednom smo se svađali). Zaštitni znak bio im je prepoznatljivi vokal Davorina Popovića zvanog Pimpek. U nekim pjesmama eksperimentirali su sa zvukom slično Beatlesima u albumu Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band; zvuk je postupno postajao psihodeličniji, sa kompleksnijim solo dionicama na gitari i klavijaturama, te sa primjesama elemenata narodne ili čak klasične muzike. Jedan od najpoznatijih članova Indexa, Kornelije Kovač, napustio je Indexe i uskoro, 1968. godine, oformio drugi legendarni bend, beogradsku Korni grupu.

Socijalistička država vs. rock[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako je spomenuto u uvodu članka, rock muzika na početku nije bila veoma prihvaćena zbog navodnog skretanja sa svijetlih staza revolucije. U izvještaju Saveza omladine Jugoslavije iz 1963. tako je stajalo da "treba osuditi pevanje rokenrola na talasima Radio Beograda" - preko čega je ubrzo poslije nepoznata osoba (iz vrha Partije) crvenom olovkom na riječ osuditi napisala zahvaliti.

Po citatu povjesničara Aleksandra Rakovića:

Wikiquote „Bilo je rezervisanosti, ali ne i zabrana! Rokenrol se samo jednom pojavio kao problem, i to u ideološkom smislu 1966. godine. Bilo je to u vezi s trvenjima u Savezu komunista Jugoslavije između Kardeljeve i Rankovićeve struje. Rankovićeva struja je izgubila, te joj je pored svega napakovano i to da je bila “dobra s omladinom sklonom novim vrednostima”, a najveća nova vrednost omladine u to vreme bio je rokenrol.“
([6])

Spomenute godine je, sa odobrenjem predsjednika Saveza omladine Jugoslavije, Tomislava Batovinca,[6] održana beogradska Gitarijada na kojoj pobjeđuju Elipse. U "Politici" mladi su prozvani zbog neprimjerenog ponašanja, no nakon Gitarijade održana je partijska analiza gdje su analitičari zaključili da rock kao muzika mladih može biti dobar način da ih se privuče socijalizmu. Zaključeno je još da nošenje dugih kosa i minica ne predstavlja ideološki problem, već je riječ o generacijskom jazu.

Wikiquote „Tada se praktično formira model primernog socijalističkog omladinca istovremeno naklonjenog zapadnim kulturnim vrednostima“
(Aleksandar Raković, [6])

1968. - protesti i hipi pokret[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon takozvanog Toplog ljeta ljubavi 1967. godine, širi se hipi pokret, kako po svijetu tako i u Jugoslaviji. 1968. godina bila je također obilježena studentskim protestima u svijetu, što je uključivalo i masovne studentske demonstracije u mnogim gradovima SFRJ. O nemirima govori i novovalna pjesma Azre iz 1982. godine, nazvana '68 (čitaj: osam šezdeset), a više puta spominju se također u filmu Varljivo leto '68.

Značajna grupa hipi ere je hrvatska Grupa 220, čiji je član određeno vrijeme bio Piko Stančić, koji je kasnije postao jedan od najpoznatijih aranžera i producenata u Jugoslaviji. Mnogi mladi ljudi, koji su slušali muziku Boba Dylana i Joan Baez, prigrlili su akustični zvuk. Prozvali su se akustičarima, kao suprotnost od električara iz ere pedesetih. Akustičnu je muziku svirao Ivica Percl, bivši član Robota. Na njega su utjecali već spomenuti Bob Dylan, te Donovan, a osim muzičara bio je i mirovni aktivist.

Druga poznata grupa tog vremena bili su Ambasadori. Jedan od članova i Korni grupe i Ambasadora bio je Zdravko Čolić, koji je kasnije prešao na solo karijeru, te bio prozvan najvećom pop zvijezdom Jugoslavije.

Hipi period obilježio je mjuzikl Hair. Napravljeno je više produkcija u svijetu nakon prvotnog izdavanja u SAD-u 1967., npr. u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Brazilu, Argentini, Izraelu i u Japanu. Jugoslovenska produkcija (Kosa) bila je prva napravljena u nekoj komunističkoj državi, a bila je veoma hvaljena od izvornih autora mjuzikla Geromea Ragnia i Jamesa Radoa, koji su putovali iz zemlje u zemlju kako bi pogledali svako izvođenje.

Ragni je rekao da je beogradski šou "bio tako lijep, tako spontan, da smo morali otići na pozornicu da podijelimo entuzijazam." Za vrijeme boravka u Beogradu izjavio je: Ovdje nema predrasuda o srednjoj klasi.[7]

Što se pjevača tiče, vrijedi spomenuti Josipu Lisac koja je u to doba pjevala prve pjesme poput ("Voljeti, to je radost", iz 1967.), a već tada glas joj je bio zamijećen. Izdala je brojne albume u svojoj bogatoj karijeri, pa i danas uživa veliku popularnost na prostorima bivše države. Još jedna istaknuta hrvatska pjevačica Tereza Kesovija predstavljala je Monako na Pjesmi Eurovizije 1966. godine. Tijekom 1960-ih i 1970-ih Tereza je izgradila karijeru u Francuskoj, u koju se preselila 1965. godine.

Od muških vokalista je pak čuven Boba Stefanović.

Festivali[uredi - уреди | uredi izvor]

Zasnovani su mnogi festivali pop muzike širom SFR Jugoslavije, uključujući i Splitski festival, Opatijski festival, Beogradsko proleće, Skopljanski festival, Vaš šlager sezone u Sarajevu, te kasnije i MakFest u Štipu. Obiteljska pop muzika koja se svirala na tim festivalima može se usporediti sa starijim Eurosongovima, žanrom njemačkih šlagera, te talijanskim Festivalom San Remo ili kategorijom pop muzike čija su ciljana publika odrasli. Specifični prizvuk dalmatinske pop muzike svirane na festivalima u turističkim dijelovima jadranske obale, a koja je sadržavala i lokalne folklorne elemente, bila je vrlo popularna i neki od njenih poznatijih izvođača su Oliver Dragojević i Mišo Kovač.

1970-te[uredi - уреди | uredi izvor]

1970-te su obilježili rok žanrovi poput hard rocka, progresivnog rocka, jazz rocka, art rocka, glam rocka, folk rocka, simfonijskog rocka, blues rocka i boogie rocka. U tom periodu su se pojavili neki od najvećih jugoslavenskih stadijumskih rock bendova: YU grupa, Time, Smak, Parni valjak, Atomsko sklonište, Leb i sol, Teška industrija i Galija.

Jedna od najvećih jugoslovenskih rock grupa, sarajevsko Bijelo dugme, osnovano je 1974. godine, njezin a prvi pjevač bio je Željko Bebek.

Jugoslaviju su posjećivale mnoge strane pop i rock zvijezde. Primjer toga su koncerti grupe Deep Purple u Zagrebu i Beogradu 1975. godine, a lokalna podrška bili su im Hobo (u Zagrebu) i Smak (u Beogradu); 1976. je u Zagrebu održan koncert Rolling Stonesa. Iste godine u istom gradu svirao je Paul McCartney, dio spisateljskog dvojca Beatlesa znan kao Lennon-McCartney.

Održano je nekoliko festivala sa rock muzikom, od kojih je najveći bio BOOM. Rock muzički događaj koji je obilježio to desetljeće, ali i jugoslovensku rock povijest, bio je koncert Bijelog Dugmeta u Hajdučkoj česmi u parku Košutnjak (Beograd), koji je održan 22. 8. 1977. godine i kojem je prisustvovalo oko 80 000 ljudi. Dijelovi zabilježenog materijala objavljeni su na live albumu Koncert kod Hajdučke česme.

1975. je došlo do pojave vrlo utjecajnog akta - Buldožer iz Slovenije, koja je bila karakteristična po eksperimentalnom rocku, reakciji usmjerenoj protiv muzičke scene tog vremena.

Kantautori[uredi - уреди | uredi izvor]

Na Jugoslavenskoj sceni također je bilo prisutno nekoliko bitnih kantautora pjesama, koji su naglašavali poeziju više nego muziku, te su izvodili pretežno uz akustičnu gitaru i klavir. Neke od njih inspirirala je francuska šansona ili folk rock. Jedan od prvih kritički priznatih kantautora bio je hrvatski umjetnik Arsen Dedić koji je započeo svoju karijeru tokom 1960-ih, a u svojoj domovini i drugim ex YU zemljama još uvijek je popularan, naročito među starijom generacijom. Još jedan bitan autor bio je Đorđe Balašević iz Novog Sada. Započeo je svoju muzičku karijeru tokom 1970-ih kao član grupa Žetva i Rani Mraz, prije nego što je otpočeo vrlo uspješnu solo karijeru sa kojom nastavlja i do danas. Iako se isprva interesirao za akustičnu glazbu, kasnije je često koristio različite elemente popa i roka, često pomiješane sa tipičnim vojvođanskim humorom ili baladskom melankolijom. Jedna bitna autorica u toj kategoriji je i Jadranka Stojaković iz Sarajeva u Bosni i Hercegovini. Ona je bila autor glavne glazbene teme za Zimske olimpijske igre 1984. održane u Sarajevu. Živi u Japanu od 1988. godine. Jedan umjetnik poznat po društveno angažiranim tekstovima bio je Marko Brecelj, bivši član grupe Buldožer.

Sredinom 70-ih i početkom 80-ih bio je aktivan Miladin Šobić, poznat po pjesmi Kad bi došla Marija. Njegove pjesme su se često bavile ljubavnom tematikom i bile prožete melankolijom. Snimio je singlicu "To sam ja"/"Zazvoni zvono" (1975.) i dva albuma: Ožiljak (1981.) i Umjesto gluposti (1982.).

Rock opere[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 60-ih u svijetu se pojavljuju prve rock opere, poput Tommy britanske grupe The Who. Jugoslavija je 1975. postala peta zemlja u svijetu u kojoj je nastala rock opera.[8] Riječ je o operi Gubec beg, koja govori o seljačkoj buni i Matiji Gupcu. Skladao ju je Karlo Metikoš - Matt Collins, a njena prva izvedba doživjela je nezapamćen uspjeh u našoj zemlji.

Osim ove skladane su i opere Grička vještica i Crna kraljica.

Disko[uredi - уреди | uredi izvor]

Pomama za diskom u svijetu tokom 1970-ih osvojila je i Jugoslaviju. Slično disko filmu Saturday Night Fever, Zdravko Čolić je postao neka vrsta "jugoslovenskog Johna Travolte", plešući na stadionima u cijeloj državi, odjeven u usko bijelo odijelo i tada moderne trapezice. 5. 9. 1978. se na njegovom legendarnom koncertu u beogradskom stadionu Marakana okupilo oko 70 000 ljudi. Tom koncertu su također prisustvovali predstavnici zapadnonjemačke diskografije. Impresionirani Čolićevom popularnošću, ponudili su mu ugovor. Za zapadnonjemačko tržište je objavio pjesme "Jedina" i "Zagrli me" i također singl na engleskom jeziku u čijem sastavu su bile i pjesme "I'm not a Robot Man" i "Light Me". Čoliću je ponuđena selidba u Zapadnu Njemačku i početak karijere tamo, ali on je to odbio, više voleći popularnost koju je uživao u svojoj domovini. Njegova pjesma o vezi sa jednom otmjenom djevojkom, "Pusti, pusti modu", 1980. je postala disko megahit u cijeloj zemlji. Unatoč tome da je disko uskoro uvenuo, Čolić je nastavio svoju uspješnu karijeru kao pjevač pop muzike, povremeno koristeći elemente folk muzike, te je i dan danas popularan u zemljama bivše Jugoslavije.

Ta je era donijela i instantno čudo, Mirzino jato, koje su mediji obilježili kao kičasti euro disko bend koji je očito bio pod utjecajem Boney M.-a, koji su u Jugoslaviji bili vrlo popularni, naročito što se njihov jedini muški član, Bobby Farrell, oženio djevojkom iz pretežno romske općine Šuto Orizari u Skoplju.[9] Stil Mirzinog jata obuhvatao je duboki, drhteći subwoofer glas pjevača Mirze Alijagića i tri privlačna prateća vokala zvana "Jato". Muziku je pisao i producirao gitarista Divljih jagoda, Sead Lipovača, dok je autor većine tekstova bila Marina Tucaković, koja se kasnije proslavila pišući tekstove za druge muzičke stilove. Unatoč svojo velikoj tadašnjoj popularnosti, Mirzino jato nikada nije otišlo dalje od svog prvog albuma. Jedini znatniji hit bio je "Apsolutno tvoj".

Veljko Despot na pozornici Doma Sportova uručuje Bijelom dugmetu dijamantnu ploču, u Zagrebu 1975. godine

Jedna od najpoznatijih pjesama za ples iz tog perioda također je bila i prva pjesma filma Nacionalna klasa (1979.) u kojem je Dragan Nikolić glumio fanatičnog auto trkača Floyda.

Hard rock i heavy metal[uredi - уреди | uredi izvor]

Gordi je bio jedan od prvih jugoslovenskih heavy metal bendova i smatraju se pionirima klasičnog heavy metala u Jugoslaviji. Hard rock grupa Riblja čorba, poznata po svojim provokativnim tekstovima posvećenim socijalnim problemima, te kontroverznim stavovima njihovog frontmena Bore Đorđevića, bila je jedna od najvažnijih grupa u jugoslovenskom i srpskom rocku općenito. Smatra se za najuticajniju i najpopularniju rokenrol grupu Jugoslavije . Bubnjar Riblje čorbe, Vicko Milatović, osnovao je heavy metal bend Warriors, koji se kasnije preselio u Kanadu i napravio album za strano tržište. Eminentna heavy metal grupa Divlje jagode iz Bihaća, pod vodstvom gitariste Seada "Zeleta" Lipovače, 1987. je započela kratkotrajnu internacionalnu karijeru sa nazivom Wild Strawberries. Još jedna bitna bosanskohercegovačka hard rock grupa bila je Vatreni poljubac, koju je vodio karizmatični Milić Vukašinović, bivši član Bijelog dugmeta. Među ostale bitne hard rock i heavy metal bendove spadaju Generacija 5, Rok mašina, Kerber i Griva iz Srbije; Osmi putnik (čiji je frontmen, Zlatan Stipišić Gibonni, kasnije, u 90-ima, započeo uspješnu karijeru u pop muzici) i Crna udovica (kasnije su promijenili naziv u Big Blue) iz Hrvatske; Pomaranča iz Slovenije i ostale. Jugoslovenska glam metal scena imala je nekolicinu aktova, od kojih su najbitniji bili Karizma i Osvajači.

Punk rock[uredi - уреди | uredi izvor]

Punk rock album Prljavog kazališta iz 1979. godine

Jugoslovenska punk rock scena pojavila se u kasnim 1970-ima, a na nju je utjecao prvi val punk rock bendova iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, kao što su Sex Pistols, The Clash i drugi, ali i proto-punk bendovi kao što su MC5, The Stooges i New York Dolls. Uradi-sam scena sa punk magazinima također se počela razvijati. Jugoslovenski punk bendovi bili su prvi punk bendovi koji su se ikada formirali u nekoj socijalističkoj državi. Među prvim osnovanim bendovima bili su oni iz SR Slovenije i SR Hrvatske: Pankrti iz Ljubljane (osnovani 1977. godine) i Paraf iz Rijeke (zavisno od izvora, osnovani 1976. ili 1977. godine). Slovenska i hrvatska scena tog perioda predstavljena je kompilacijskim albumom Novi punk val, koji je kompilirao Igor Vidmar. Između kasnih 70-ih i ranih 80-ih na beogradskoj sceni bili su prisutni: Urbana gerila, Radnička kontrola i mnogi drugi bendovi. Ta generacija bendova uključena je u kompilaciju Artistička radna akcija. Pekinška patka je bio kultni bend iz Novog Sada. Neki od značajnijih punk rock bendova iz SR Makedonije bili su: Fol jazik, vjerojatno prvi punk bend iz Skoplja, osnovan 1978. godine; Afektiven naboj iz Struge, osnovan 1979. godine feat. Goran Trajkoski; ostali bitni akti iz Skoplja bili su Badmingtons i Saraceni, koje je vodio Vladimir Petrovski Karter. U Sarajevu (SR Bosna i Hercegovina), pojavili su se sljedeći umjetnici: Ozbiljno pitanje (koji se kasnije razvio u pop-rock bend Crvena jabuka), Ševa (koji se kasnije razvio u grupu Bombaj štampa, pod vodstvom karizmatičnog Branka Đurića) i kultni bend Zabranjeno pušenje. Ti sarajevski bendovi kasnije su formirali pokret Novog primitivizma inspiriran punkom, što je bitan fenomen u kulturi bivše Jugoslavije. (vidi odgovarajući podnaslov

Tokom kasnih 70-ih neki punk bendovi pripojeni muzičkoj sceni novog vala, te su označeni i kao punk rock i kao new wave bendovi. Tokom jednog određenog perioda se termin "muzika Novog vala" mogao zamijeniti terminom "punk".

Kraj 70-ih i početak 80-ih vidio je pojavu podžanrova punk rocka, kao što su streetpunk i Oi!. Kasnije se javio hardcore punk, za kojim su slijedili razni ekstremni stilovi kao što su crust punk, crossover thrash sve do grindcorea. Bitni hardcore punk aktovi tokom 80-ih bili su: Niet, Patareni, KBO! i drugi. Značajan mainestream pop punk bend bio je Psihomodo pop iz Hrvatske (pod velikim utjecajem grupe The Ramones). Mnogi eminentni strani punk bendovi svirali su na koncertima u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i sljedeće: The Ruts, Siouxsie and the Banshees, U.K. Subs, Angelic Upstarts, The Exploited i The Anti-Nowhere League. Godine 1983. grupa The Anti-Nowhere League objavila je svoj album Live in Yugoslavia, dok je grupa Angelic Upstarts objavila live album sa istim nazivom 1985. godine. Osim muzičara, jugoslovenska punk subkultura obuhvatala je i punk pisce i umjetnike, od kojih je Ivan Glišić iz Šabca bio među najznačajnijima.

New Wave/Novi val[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Novi val
Legendarna postava Azre. S lijeva na desno: Mišo Hrnjak, Johnny Štulić, Boris Leiner.

Novi val ili novi talas stigao je u kasnim 1970-ima. U spomenutom periodu dolazi do otvaranja jugoslovenskog društva. Iako politički sistem i dalje ostaje jednopartijski, tekstovi pjesama novog vala po svom kritičkom potencijalu za Jugoslaviju predstavljaju bitan korak naprijed.[10] Vlast nije bila previše striktna prema ovoj muzici, ali je ipak osnovala Komisiju za šund, koja je na većinu društveno angažiranih pjesama stavljala etiketu šunda.[10] To je značilo, zbog poreza, veću cijenu albuma u prodaji.

Nastanak novog vala bio je odgovor mlađih generacija na rock koji su svirale grupe nastale prije njih.[10] Po sadržaju i formi pjesme novog vala bile su mnogo eksplicitnije i radikalnije u društvenoj kritici.[10] Glavni utjecaji za našu scenu dolazili su od međusobno suparničke britanske i američke novovalne scene. Jugoslovenska novovalna scena bila je pak vezana uz punk rock, ska, reggae, power pop i slične žanrove. Novi val posebno su promovirali zagrebački muzički časopis Polet te beogradski Džuboks, te TV emisija Rokenroler koja je bila poznata po svojim umjetničkim muzičkim spotovima.

Jedna od najupečatljivijih ličnosti SFRJ scene s kraja 70-tih i početka 80-tih je bio Oliver Mandić koji je svojim debi izuzetno uspešnim singlom "Ljuljaj me nežno"/"Šuma" 1978, a zatim "Sutra imam prazan stan"/"Osloni se na mene" - 1979 samo najavio dva kultna albuma tog vremena "Probaj me" - PGP RTB 1981 i "Zbog tebe bih tucao kamen" - Jugoton 1982

Bendovi novog vala su: Šarlo Akrobata (kasnije Katarina II, pa EKV), Idoli, Električni orgazam i Laboratorija zvuka u Srbiji, Azra, Haustor, Prljavo kazalište, Film u Hrvatskoj, Lačni Franz, Lajbah, Pankrti u Sloveniji i mnogi drugi. U BiH se novi val manifestirao na specifičan način, u obliku novog primitivizma (vidi odgovarajući podnaslov)

Vrijeme novog talasa smatra se zlatnim periodom jugoslavenske muzike, a navedeni izvođači i danas imaju kultni status. Simboli jugoslovenske novovalne scene su kompilacijski albumi Paket aranžman, Novi punk val, Artistička radna, te posebno filmovi Davitelj protiv davitelja (sa Srđan Šaperom iz Idola) i Dečko koji obećava (sa Aleksandom Berčekom, gostuju članovi Šarla Akrobate i Idola).

Postoji i rockumentarac o novom valu, koji se zove Sretno dijete, po istoimenoj pjesmi Prljavog kazališta iz 1979. godine.

1980-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Scena 1980-ih posebno je zanimljiva, zbog velikog broja popularnih grupa te žanrova, kao i kvalitete muzike. Interesantan je podatak da je 59% albuma koji su se našli na listi YU 100: najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike, izdano tijekom 1980-ih, a čak 11% od svih albuma na listi izdan je 1981. godine, što ukazuje na plodno stvaralaštvo jugoslovenskih muzičara toga doba. Najboljim je proglašen album Odbrana i poslednji dani (Idoli, 1982.).

Ova era je obilježena i popularnošću relacije Zvečka-Blato-Kavkaz gdje se odvijao društveni život Zagreba, ne samo kod "običnog puka" nego i kod muzičara. Po riječima redatelja rockumentarca Sretno dijete, na neki način to je bio internet njegove generacije.

Uloga djece časnika JNA u stvaranju rocka[uredi - уреди | uredi izvor]

Mnogi poznati rockeri iz perioda osamdesetih bili su sinovi vojnih oficira, pa među njima i sljedeći: Boris Bele & Marko Brecelj, Branimir Johnny Štulić, Goran Bregović Brega, Bora Đorđević, Milan Mladenović i Momčilo Bajagić Bajaga. Njihova imena vezuju se za grupe Buldožer, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II/Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Međutim, unatoč onome što bi se iz toga moglo zaključiti, ti umjetnici nisu svirali "režimski", već upravo suprotno, naročito se protiveći militarizmu (Limene trube duvaju / ne volim vojnu muziku, Bajaga).[1]

Ti muzičari su također pretežno živjeli u gradovima, prema kojima su nosili različita osjećanja: od prezira (Taksisti gaze golubove / konobari otimaju, kradu / majmuni siluju po ulazima / ja neću da ostanem u gradu, Bora Đorđević) do osjećaja pripadnosti tim mjestima (Priđi bliže i pogledaj dobro / kuda vode ovi tragovi / tamo svetla gore u noći / ta su svetla naši gradovi… , Milan Mladenović). U stvaralaštvu nekih drugih su gradovi, opet, pretežno odsutni. Takav je, na primjer, Goran Bregović, sa izuzetkom pjesama "Tramvaj kreće" i "Na zadnjem sjedištu moga auta". U pjesmi "Pismo mlađem bratu" grad Niš predstavlja kontekst emocije.[2]

U te gradove su se njihove porodice doseljavale iz raznih dijelova Jugoslavije, ali su se, zbog prirode posla vojnog oficira, često morali preseljavati (primjera radi, Johnny Štulić se rodio u Skoplju, kao dijete preselio se prvo u selo Cvetkovići kraj Jastrebarskoga pa u Zagreb[11]). To, međutim, nije imalo toliko negativan koliko pozitivan utjecaj, budući da su tako djeca, budući muzičari, skupljali dragocjena iskustva, pa je i njihova muzika bila bogata različitim etno-elementima. Također, zbog stalnog seljenja, njihovi roditelji su obično bili u miješanom braku, za razliku od ostalog manje mobilnog stanovništva, pa su obično prihvaćali ideje jugoslovenstva u svrhu nadilaženja i pomirenja različitosti. Bitna iznimka bio je Bora Đorđević, koji se kasnije politički afilirao sa četničkim pokretom. Iz tih se razloga u vrijeme raspada Jugoslavije ti muzičari nisu počeli nacionalno afilirati, iako im je to moglo biti profitabilno.[2]

Osim što su se te porodice stalno selile, također su i ekonomski bolje stajale od ostalog stanovništva, pa su si mladi muzičari mogli priuštiti različite instrumente koji su siromašnijima novčano bili izvan dosega. Također je bitan bio i element pobune protiv patrijarhalne očeve figure i svega što je povezano s time, pa su npr. imali dugu kosu umjesto "vojnički" kratko ošišane.[12]

Formativne godine nabrojanih muzičara bile su druga polovica 50-ih i 60-e godine. Čak i ranih 70-ih se na rock gledalo kao na provokaciju, iako je Jugoslavija, u usporedbi sa ostalim socijalističkim zemljama, bila daleko otvorenija prema njemu.[12] Ipak država ubrzo shvaća da se preko rock muzike, kao muzike mladih, mogu propagirati ideje socijalizma.

Nakon novog vala[uredi - уреди | uredi izvor]

Beogradska grupa VIS Idoli pojavljuje se u filmu Davitelj protiv davitelja

Kako je novi val nestajao početkom 1980-ih, neke su se grupe podijelile ili su se okušale u drukčijim muzičkim žanrovima. Razdoblje 1982. godine smatra se osobito važnim što se tiče stagnacije novog vala u Jugoslaviji i u svijetu. Postoji nekoliko grupa koje su uspostavljene nakon 1982. godine.

Dušan Kojić Koja, bivši basista grupe Šarlo Akrobata (aktiv. 1980. - 1981.), osniva grupu Disciplina kičme, koju karakterizira jedinstveni miks punka, funka, jazz fuzije i drugih stilova. Grupa je postala međunarodno poznata pojavivši se na MTV-u (gdje se također pojavio i bend Psihomodo pop), a pamte im se stihovi: "Nije dobro Bijelo Dugme; nije dobra Katarina; šta je dobro; šta nam treba; Kičme, Kičme Disciplina." Njihov hit Zeleni zub inače se pojavljuje u filmu Kako je propao rok en rol (1989.). Zoran Kostić Cane, bivši pjevač grupe Radnička kontrola, osnuo je garage punk grupu Partibrejkers, i također postigao veliki uspjeh.

Od pop rock bendova cijenjeni su postali Idoli, Prljavo kazalište i Film (kasnije Jura Stublić i Film). Kultna Azra je pak postupno prelazila na "konvencionalni" rock, sa povremenim elementima folk rocka. Ipak, njeni novovalni albumi: Azra, Sunčana strana ulice i Filigranski pločnici, su ti koji se nalaze na samom vrhu YU 100 liste, i na njima se nalaze možda i najpoznatije pjesme Azre. No, Johnnyjevi su poetični, često politički stihovi, po kojima je poznat, još uvijek bili veoma izraženi u pjesmama. Električni orgazam prošao je kroz fazu psihodeličnog rocka, i prešao na mainstream rock, inspiriran zvukom 1960-ih.

U 1980-ima, posebice ranim godina, od dance pop izvođača slušan je bio Oliver Mandić. Na pozornici i u muzičkim videovima koristio se transvestističkim elementima i to prije uspona britanskog Boy Georgea. Zbog svog odijevanja, a i agresivnog šminkanja, u javnosti je bio veoma kontroverzna ličnost. Nacionalna Radio-televizija Beograd snimila je TV emisiju nazvanu Beograd noću, koju je režirao Stanko Crnobrnja, a sadrži muzičke spotove Olivera Mandića. Na Filmskom festivalu u Montreauxu 1981. emisija je osvojila nagradu Zlatne ruže (Rose d'Or).

Bivši član Riblje čorbe, Momčilo Bajagić Bajaga, osnovao je grupu Bajaga i instruktori. Kasnije je Dejan Cukić, jedan od članova grupe, napustio škvadru i otisnuo se u solo vode.

Post-punk[uredi - уреди | uredi izvor]

Bivši punkeri iz Pekinške patke su na svom drugom albumu bili prešli na post-punk i darkwave. Strah od monotonije (1981.), kako je album nazvan, nije bio naročito uspješan. Druga, ništa manje osebujna skupina, Paraf, prošla je kroz punkersku fazu te 1982. godine izdaje psihodelični album Izleti, sa elementima post-punka i gothic rocka. Električni orgazam naročito je poznat po svom psihodeličnom periodu, tijekom kojeg su izdali album Lišće prekriva Lisabon. I ovo djelo izdano je 1982. godine.

Milan Mladenović, prvobitno gitarist Šarla Akrobate, i u toj istoj godini je osnovao bend, tada pod imenom Katarina II, koja će poslije postati Ekatarina Velika, ili kraće, EKV. Ne samo obožavatelji, već i drugi slušatelji rocka, EKV pamte po mračnijem, ali poetičnom post-punkovskom zvuku. Spomenimo samo neke od članova: basista Bojan Pečar, prije član Via Talasa, i bubnjar Srđan Todorović, koji je poslije poznao priznati filmski autor. Ivan Vdović Vd (ne čita se kao kratica) bio je bubnjar u EKV-u dok je bend bio znan kao Katarina II. Još jedan bubnjar kojeg trebamo spomenuti jeste Ivan Fece Firči. Također, tu su sintisajzerica Margita Stefanović Magi, te, dakako, Milan, vođa.

Mnogo članova umrlo je preranom smrću: Vd 1992. od side, Milan 1994. od raka pankreasa, Bojan 1998. od srčanog udara, Magi 2002. godine ...

Art rock[uredi - уреди | uredi izvor]

Primjeri art rock bendova uključuju ekstragavantnog Doriana Graya i BOA-u, a u oba slučaja riječ je o zagrebačkim grupama. Prva grupa, nazvana po istoimenom djelu Oscara Wildea, oformljena je 1982. godine. Na rad grupe utjecali su bendovi Roxy Music i Japan. Pjevač, a ujedno i frontmen, bio je Massimo Savić.

BOA je osnovana u 1970-ima, pod utjecajem grupa Yes, King Crimson i Genesis, ali su kasnije njezini članovi prešli na New Romantic.

New Romantic[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom ere Novog romantizma (New romantic), kojeg su popularizirali umjetnici poput Duran Durana i Spandau Balleta, u Jugoslaviji su se pojavili otprije spomenuta zagrebačka grupa BOA te beogradska Jakarta.

Synthpop[uredi - уреди | uredi izvor]

Značajni synthpop muzičari u našoj zemlji bili su: Beograd, formiran 1981. godine, nazvan po jugoslovenskoj prijestolnici, ljubljanski Videosex, vođeni karizmatičnom Anjom Rupel, duet Denis & Denis iz Rijeke, sa seks simbolom Marinom Perazić, koja je poslije započela solo karijeru, te njenim dečkom Davorom Toljom; humoristična grupa Laki pingvini i slični D'Boys (izgovara se kao The Boys), sa pjevačem Peđa D' Boy, prije pjevačem u zapadnonjemačkom rock bendu Jane. U Makedoniji je bila slušana grupa Bastion, koja je dosta koristila sintisajzer i čije su središnje figure bili, sada međunarodno poznat, Kiril Džajkovski, koji je svirao spomenuti instrument, te Milčo Mančevski koji je pisao tekstove pjesama.

Mnogi jugoslovenski muzičari ovoga razdoblja koristili su PC-e u stvaranju muzike. Tako je na slici singla "Neka ti se dese prave stvari" / "Ne zovi to ljubavlju" beogradske grupe Data bio popularni Commodore 64.

Girl bendovi[uredi - уреди | uredi izvor]

U našoj zemlji djelovalo je nekoliko ženskih sastava: ljubljanske Tožibabe, novosadske Boye (prve snimile singl ploču) i zagrebački Cacadou look - inače prvi girl bend koji je objavio album (Tko mari za čari, hit Kao pjesma).

New Primitives/Novi primitivizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: New Primitives
Sarajevski bend Zabranjeno pušenje. Njihove su pjesme bile začinjene tipičnim sarajevskim humorom i pomalo ironijom, preko kojih su nerijetko na simpatičan način upućivali kritike socijalističkom sistemu.

New Primitives ili Novi primitivizam je bio gradski podkulturni pravac, nastao u Sarajevu. U sklopu pokreta djelovali su Zabranjeno pušenje, legendarni Elvis J. Kurtović & His Meteors, Bombaj štampa, prva postava Crvene jabuke. Vođe navedenih grupa su uz glumca Zenita Đozića sudjelovali u poznatoj satiričnoj TV i radijskoj emisiji Top lista nadrealista.

Osnivači Novog primitivizma su dr. Nele Karajlić, Elvis J. Kurtović, mr. Sejo Sexon, Dražen Ričl Zijo, Branko Đurić Đuro, Boris Šiber i Zenit Đozić. Poznati redatelj Emir Kusturica također se povezuje s njima.

Svjež duh koji je grupa ostavila za sobom u bosanskohercegovačkoj kulturi i sasvim nov način izražavanja, koji je direktno potekao od ulične podkulture, donijeli su mu znatnu popularnost i učinili ga jednim od spomenika moderne BiH kulture.

Izraz novog primitivizma je bio prvenstveno humor, baziran na duhu „obične bosanske raje“ i sarajevske omladine iz underground krugova. Oni su unijeli govor sarajevskih mahala, bogat turcizmima i žargonom (npr. zijan, hadžija), na zvaničnu muzičku i TV scenu. Većina njihovih pjesama i skečeva govori o malim ljudima – rudarima, sitnim kriminalcima, djevojkama iz unutrašnjosti i slično – stavljenim u neobične ili čak apsurdne situacije. Mnogi porede njihovu vrstu humora sa Letećim cirkusom Monty Pythona, jer i jedni i drugi koriste formu kratkog skeča i apsurd kao sredstvo za izazivanje smijeha kod publike.

Sarajevska škola pop rocka[uredi - уреди | uredi izvor]

Sarajevo je razvilo prepoznatljiv pop rock zvuk, koji je često (ali ne nužno) sadržavao elemente izvorne folk muzike - zbog čega je ovaj pravac prozvan Sarajevskom školom pop rocka. Pravac je postao popularan u cijeloj Jugoslaviji, a Sarajevo mjesto nastanka Bijelog dugmeta i karijere Zdravka Čolića.

Scena je se počela razvijati u 1960-ima sa grupama poput legendarnih Indexa, Pro Artea i kantautora Kemala Montena (koji je poslije pisao i dalmatinske pjesme). Nastavila je se u 1970-ima sa Ambasadorima, Bijelim dugmetom i Vatrenim poljupcem, a vrhunac u smislu nastajanja novih bendova doživljava 1980-ih, sa grupama poput Plavog orkestra, Crvene jabuke (obe posebno omiljene među tinejdžerkama zbog karizmatičnih muzičara), Hari Mata Hari, Dino Merlin, Valentino, Regina, Bolero i Gino Banana.

Zanimljivo je spomenuti da je najprodavanija ploča ikad u Jugoslaviji dolazila baš od sarajevske grupe - Plavog orkestra. Riječ je o Soldatskom balu, koji je prodan u najmanje 500 000 primjeraka.

Industrial[uredi - уреди | uredi izvor]

Značajnije grupe koje su svirale industrial muziku bile su Autopsia iz Rume (Vojvodina) i SCH iz Sarajeva.

Neo rockabilly i retro štih[uredi - уреди | uredi izvor]

U Jugoslaviji su uz sve otprije spomenute žanrove, djelovale i neo rockabilly grupe. Rockabilly je inače bio žanr popularan tijekom 50-ih, a baziran na rock'n'rollu.

Kontroverzni muzičar Velibor Bora Miljković, pod pseudonimom Toni Montano (po Tonyju Montani), bio je bivši pjevač benda Radost Evrope. Taj naziv je ironičan i proizlazi iz naziva međunarodnog dječjeg muzičkog festivala Joy of Europe, koji se svake godine održavao u Beogradu. Toni je izazivao kontroverze zbog izjava koje je davao u intervjuima, gdje je često napadao druge muzičare. Tako je za momke iz Ekatarine Velike smatrao da je riječ o pseudointelektualcima koji su se otuđili od "ulice", a odakle je po njemu, trebao poticati pravi rock. Bahato je se prozvao "pravim rockerom", čije vrijeme još nije došlo.

Splitska grupa Đavoli imala je frontmena Nenu Belana, a odlikovale su ih mekši retro rock tonovi, te ljetni hitovi bazirani na poletnom twist i surf rocku. Neki članovi su iza sebe imali pankersku prošlost.

Neue Slowenische Kunst[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Neue Slowenische Kunst

U Sloveniji je od 1980. godine djelovao kultni avangardni bend Laibach, čije je ime zapravo njemački naziv za slovensku prijestolnicu, Ljubljanu. Eksperimentirajuli su sa različitim stilovima, poput industrial, martial pa do neoklasičnih zvukova. Pojavili su se i na MTV-u sa svojom verzijom pjesme Beatlesa "Across the Universe" (Preko svemira), sa gošćom Anjom Rupel - pjevačicom Videosexa.

Druga značajna grupa povezana sa NSK-om bili su Abbildungen Variete iz Maribora.[13]

Makedonska darkwave i gothic scena[uredi - уреди | uredi izvor]

Makedonija je imala svoj pandan slovenskom Neue Slowenische Kunstu - kolektivna Makedonska Streblja. Makedonska darkwave i gothic scena uključivala je grupe Mizar, Arhangel i Padot na Vizantija (Goran Trajkoski), koje su i inače bili jedni od najslušanijih u Makedoniji.

Ekstremni metal[uredi - уреди | uredi izvor]

Ekstremna metal scena također se razvila u SFRJ. U nju su spadali razne trash metal, speed metal i death metal grupe. U Beogradu se održavao festival nazvan Hard Metal, a izdavao se i magazin pod istim imenom.

Značajni bendovi uključuju speed metal bend Bombarder (osnovan u Sarajevu, a poslije se premješta u Beograd), Bloodbath (ne miješati ga sa švedskim bendom istoga imena), Heller (pioniri jugoslovenskog trash metala) i ostali. Još jedan trash metal band Sanatorium osnovan je u Skoplju, 1987. godine. Tijekom 20 godina svoga postojanja, dijelilo je scenu sa mnogim prominentim grupama poput: Motörheada, Halforda, Soulflya i ostalih.

Rap muzika[uredi - уреди | uredi izvor]

U Jugoslaviji su tijekom 80-ih, sukladno svjetskim trendovima, nastali i domaći izvođači rapa. Osobito su tijekom prve polovice 1980-ih bile popularne breakdance grupe, npr. The Master Scratch Band. Jugoton je 1984. godine izdao nekoliko njihovih pjesama, npr. Break War, u kojoj je gošća bila voditeljica Hita meseca, Dubravka Marković Duca. Momci iz Discipline kičme također su koristili elemente rapa u svojim pjesmama, ali na svoj upečatljiv, humorističan način.

Usprkos maloprije spomenutim izvođačima, postojao je jedan umjetnik koji je utilizirao rap muziku na istaknut i jedinstven način. Bio je to karizmatična, i danas kultna ličnost, Rambo Amadeus, podrijetlom iz Crne Gore. Njegov pseudonim i njegova muzika obuhvaćaju u isti mah intelektualne stavove i prepoznatljiv balkanski humor. Često je, ako ne i uvijek, kombinirao rap sa parodijama narodnjaka i socijalnom satirom. Ipak se ne u klapa u konvencionalnu rapu kategoriju, jer je išao i dalje od tog stila.

Često je blisko surađivao sa funk umjetnikom Dinom Dvornikom, sinom jednog od najistaknutijih hrvatskih (i jugoslovenskih) glumaca - Borisa Dvornika.

Kasnije je Rambo Amadeus također je skovao termin turbofolk, ali je, razumljivo, uvijek bio i ostao jedan od najvećih neprijatelja takve "muzike".

Band Aid[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Yu rock misija

Tokom kasne 1984. godine, Bob Geldof i Midge Ure organizirali su poznatu kampanju protiv gladi nazvanu Band Aid, koja se nastavila tokom 1985. sve do svog završetka - historijskog Live Aid koncerta 13. 7. 1985. godine. Taj koncert je emitovan u cijelom svijetu, uključujući i SFR Jugoslaviju. Osim projekata "Do They Know it's Christmas?" i USA for Africa iz UK-a i SAD-a, pridružile su se i mnoge druge zemlje, kao na primjer Kanada, Zapadna Njemačka, Austrija, Norveška itd. Pop i rock elita SFR Jugoslavije također se pridružila Geldofovoj kampanji i osnovala jugoslovenski Band Aid pod nazivom YU rock misija. Članovi te grupe bili su Oliver Mandić, Željko Bebek, Bajaga, Slađana Milošević, Jura Stublić, Dado Topić, Zdravko Čolić, Izolda Barudžija, Snežana Mišković, Alen Islamović, Sead Lipovača, Dejan Cukić, Doris Dragović, Anja Rupel, Srđan Šaper, Vlada Divljan, Peđa D' Boy, Zoran Predin i ostali eminentni muzičari. Snimili su pjesmu "Za milion godina", koju su napisali bivši vođa benda Generacija 5, Dragan Ilić, i Mladen Popović. Solo na gitari izveo je Vlatko Stefanovski, a snimljen je i odgovarajući spot. Istaknuti umjetnici koji su otvoreno odbili sudjelovati na jugoslovenskom Band Aidu bili su vođa Riblje čorbe, Bora Đorđević, i vođa Bijelog dugmeta, Brega. Na kraju te kampanje su jugoslovenski muzičari 15. 6. 1985. u Beogradu održali veliki stadionski koncert koji je trajao 8 sati. Video za "Za million godina" puštan je na mnogim TV stanicama (uključujući i BBC) u cijelom svijetu i 13. 7. na Wembley Stadiumu na video ekranima tokom jednog video interludija. Uključen je, mada ne sasvim, i u odjeljak Overseas contributors službenog Live Aid DVD-ja kojeg je Warner Music Group objavila 2004. godine.

1990-te[uredi - уреди | uredi izvor]

Još 1989. godine postojali su znakovi koji su ukazivali na skori nestanak Jugoslavije, a i općenito pad komunizma u Europi. Već tada, SR Slovenija i SR Hrvatska išle su ka putu prema samostalnosti, osnivajući pod poluilegalnim okolnostima prve nekomunističke stranke. U SR Srbiji su se pak, pod vodstvom Slobodana Miloševića, sve više rasplamsavale težnje za stvaranje Velike Srbije.

Uvečer, 17. listopada 1989. godine, nekih tri tjedna prije pada Berlinskog zida, članovi Prljavog kazališta održali su koncert na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića), na kojem je bilo 200 000 ljudi.[14][15] Bend je između ostalih odsvirao i pjesmu Mojoj majci, što je bila posvećena preminuloj majci Jasenka Houre - koja je postala poznata kao Ruža hrvatska (zbog stihova nestala je zadnja ruža hrvatska). Koncert je bio jedan od predznaka nestanka SFRJ.

Milan Mladenović

1989. grupa Riva pobjeđuje na natjecanju Eurovizije sa pjesmom "Rock me baby", zbog čega Jugoslavija postaje domaćin sljedeće pjesme. Našu zemlju tada je predstavljala Tajči, sa pjesmom "Hajde da ludujemo ove noći", koja je završila na 7. mjestu. Pjesma je odmah postala hit u Jugoslaviji, a Tajči jedna od zadnjih mega zvijezda prije nego što je nestanak zemlje prekinuo njenu karijeru. Zbog toga je emigrirala u SAD, samo s bundom i par dolara pri ruci. Ironično, te godine, pobjedničku pjesmu pjevao je Toto Cotugno, a zvala se Insieme: 1992 (Zajedno u 1992.), sa istaknutim stihom: Zajedno, ujedini se, ujedini, Europo!

Neposredno prije jugoslovenskih ratova značajan je broj bivših jugoslovenskih muzičara sudjelovalo u antiratnim aktivnostima.

Ratovi u Jugoslaviji - kraj SFRJ scene[uredi - уреди | uredi izvor]

1992. godine oformljena je rock supergrupa Rimtutituki koju su činili članovi Partibrejkersa, Ekatarine Velike i Električnog orgazma. Izdali su proturatnu pjesmu Slušaj 'vamo, a nakon što su im vlasti zabranile da ju uživo promoviraju, svirali su je na prikolici koju je vukao kamion, diljem ulica Beograda. Organizirani su i koncerti ("Ne računajte na nas!"). Nažalost, unatoč tome što se preko umjetnosti ne bi trebala širiti mržnja, mnogo je drugih poznatih srpskih muzičara stala na stranu nacionalnog šovinizma.

Dobar primjer antiratne pjesme u Hrvatskoj bila je "E, moj druže beogradski", grupe Film. Općenito je viđena kao emocionalna ratna pjesma upućena drugovima iz Srbije, koja promiče prihvaćanje među nacijama, a protiv je srpskog nacionalizma i mržnje. Međutim, istovremeno je u vrijeme izdavanja izazvala i drukčije reakcije. Bora Đorđević, koji je kao vođa Riblje čorbe, već odavno imao kultni na srpskoj kao i jugoslovenskoj rock sceni, "odgovorio" je Juri sa kontroverznom pjesmom "E moj druže zagrebački", ciničnom parodijom punom nacionalističkih poruka.

Hrvatski pop i rock umjetnici sudjelovali su u projektu Moja domovina i Rock za Hrvatsku tijekom Domovinskog rata. Tako su deseci umjetnika, među njima i Oliver Dragojević, Aki Rahimovski, Jura Stublić, Sanja Doležal, Davor Gobac, Ljiljana Nikoska te mnogi drugi, pjevali su pod kolektivnim nazivom Band Aid, za neovisnu Hrvatsku. "Moja domovina" postala je tako kultna pjesma često pjevana na Dan neovisnosti.

Kada je započeo rat u BiH, sarajevska grupa Zabranjeno pušenje podijelila se na dva odvojena dijela. Jedna je smještena u Beogradu te je postala poznata pod imenom No Smoking Orkestra, i vođena je Neletom Karajlićem. On, filmski redatelj Emir Kusturica i ostala ekipa svirali su sa Joeom Strummerom iz Clasha, i taj je koncertni snimak uvršten u Kusturičin film Super 8 Stories.

Što se tiče pak Plavog orkestra i Crvene jabuke, njihovi su gitaristi, Mladen Pavičić Pava i Zlatko Arslanagić Zlaja, izbjegli u Kanadu, gdje i danas žive. (Zlaja je neko vrijeme živio u Londonu, pa se potom preselio u Toronto). I većina je drugih članova spomenutih bendova, privremeno ili trajno, otišla u druge pretežno europske zemlje.

Od srpskih muzičara, basista Bojan Pečar 1990. napušta EKV i odlazi u London gdje i umire od srčanog udara u listopadu 1998. godine.

Iako su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija ranih 1990-ih proglasile neovisnost, vodstvo Srbije i Crne Gore odlučilo je osnovati novu federalnu državu - Saveznu Republiku Jugoslaviju, SRJ - koja je postojala od 1992. do 2003., ali nikada nije priznata kao pravni nasljednik SFRJ.

Post-jugoslovenska scena (2000-te i dalje)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Jugosfera

Nakon kraja ratova i drugih sukoba, na bivšoj jugoslovenskoj sceni došlo je do postupnog normaliziranja odnosa. Premda scena, međutim, nikada nije zasjala svojim punim prijeratnim sjajem, došlo je do ponovnog okupljanja znatnog broja grupa i muzičara: Bijelog dugmeta, Leb i sol, Crvene jabuke (čiji su članovi originalne postave '86. činili samo Dražen Žerić Žera i Darko Jelčić Cunja), Plavog orkestra (sa novim gitaristom Sašom Zalepuginom), Massima Savića (nekada člana Doriana Graya), Borisa Novkovića (ex Boris i Noćna straža). Anja Rupel iz Videosexa je pak snimila duet sa tadašnjom zvijezdom u usponu, Tošom Proeskim.

Jura Stublić je 2003. godine održao tri rasprodana koncerta u Beogradu. Bora Đorđević u isto vrijeme, na pitanje medija u vezi pjesme "E moj druže zagrebački", odgovara da je sve "bilo samo čisto zezanje".[16]

I tako danas ex-Yu prostor, poznat kao Jugosfera ili samo "region", umnogome čini kulturnu, iako ne političku, cjelinu.[17] Zbog istovjetnosti jezika, mnogi novi bendovi redovno nastupaju po čitavom regionu bivše Jugoslavije, stvarajući ponovo neku vrstu zajedničke scene. Izraziti predstavnici postjugoslovenske scene su SARS iz Srbije, Brkovi iz Hrvatske i Dubioza Kolektiv iz Bosne i Hercegovine, koji su popularni na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.[18]

S druge strane, postoje i neki popularni bendovi, poput Beogradskog sindikata ili Riblje Čorbe iz Srbije, koji zbog svojih nacionalističkih stavova ostaju ograničeni uglavnom na srpske sredine, te ne čine dio postjugoslovenske scene.[18] U drugim državama se takođe mogu naći muzičari koji svoju popularnost stiču muzikom zasnovanom na šovinizmu i nacionalizmu, jedan od njih je i Marko Perković - Thompson čiji nastupi izazivaju burne reakcije širom ex-YU a najviše u Srbiji.

Muzika za djecu[uredi - уреди | uredi izvor]

Neki jugoslovenski umjetnici kompozirali su muziku za djecu, često u nastojanju da im što bolje približe rock'n'roll. Jugoslovenski je naime sistem preko medija poticao djecu i tinejdžere da cijene tradiciju, plešu tradicionalne folk plesove, kao i da slušaju rock i pop, nasuprot kičastoj novokomponovanoj narodnoj muzici.

  • U Srbiji su braća Vranešević iz Laboratorije zvuka bila posebno aktivna u kompoziranju muzike za dječje televizijske emisije, koje su uglavnom bile na Radio-televiziji Beograd i Radio-televiziji Novi Sad. Njihova muzika se koristila u emisijama poput: Poletarac; Priče iz Nepričave (glavni glumci Zoran Radmilović i Milena Dravić), and Čik pogodi ko sam, u kojem je u jednoj od epizoda gostovao Zoran Simjanović,[19] koji je pozvao klince u snimateljski studio.
  • Dječja televizijska emisija Fore i fazoni koju je u Radio-televiziji Beograd stvorio Ljubivoje Ršumović sadržavala je perfomanse Laboratorije zvuka, hrvatske pop zvijezde Olivera Dragojevića, bosanskohercegovačkog pjevača Seida Memića i beogradske Poslednje igre leptira.
  • Makedonsku dječju emisiju Bušava azbuka (Бушава Азбука), napravili su za Radio-televiziju Skopje (danas Makedonsku radio-televizija) Gran Stefanovski i Slobodan Unkovski, a u njoj su bile pjesme grupe Leb i sol te Ane Kostovske, središnje figure Bastiona.
  • Branko Kockica je doživio nacionalnu popularnost kao voditelj dječje emisija Kocka, kocka, kockica (Radio-televizije Beograd). Često je na gitari svirao šaljive rock pjesme. Jednom je se pojavio i u rock "uniformi" i odsvirao pjesmu Riblje čorbe "Rokenrol za kućni savet", pjesmu o čovjeku koji iritira susjede preglasnim slušanjem rock muzike. Branko je izdao više dječjih albuma, poput onog iz 1988. godine, Deca bez adrese, u suradnji sa Oliverom Mandićem.
  • Hrvatski šansonijer Arsen Dedić izdao je album Arsen pjeva djeci. On je i autor toliko poznate i pjevane dječje pjesmice, Kad se male ruke slože, koju znadu i današnja djeca. Pjesma je postala kultna nakon izdavanja filma Vlak u snijegu u kojoj ju djeca Velikog sela više puta pjevaju, a njena poruka je:Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može i kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi.
  • Vlado Kalember iz Srebrnih krila napravio je dječju pjesmu za mir, "Nek živi ljubav".
  • Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma je, zajedno sa Vladom Divljanom iz Idola izdao dva rock albuma za djecu nazvane Rokenrol za decu i Rokenrol bukvar, pod oznakom produkcijske kuće PGP RTRS.
  • Članovi Bijelog dugmeta su sa 11-godišnjim Ratimirom Boršićem Račom 1983. godine snimili album za djecu A milicija trenira strogoću! (i druge pjesmice za djecu).

Kič[uredi - уреди | uredi izvor]

Novokomponovana narodna muzika[uredi - уреди | uredi izvor]

U posebnu vrstu popularne muzike SFRJ spada kičasta novokomponovana narodna muzika, ili jednostavno narodnjaci. Razlikuje se od prave narodne muzike po kvaliteti tekstova (koji su često vrlo banalni), te po uključivanju elemenata pop muzike. Drukčija je i od turbofolka (nastao početkom 1990-ih) za kojeg su karakteristična mafija, silikonske pjevačice, droga i slično.

Za NNR muziku tipično je miješanje sevdaha i pop elemenata, dakle uz harmoniku nerijetko se sviraju električna gitara, sintisajzeri i slično. Vjerojatno najpoznatija ličnost NNR-a je Lepa Brena, pravim imenom Fahreta Živojinović. Nacionalno poznata postala je sasvim slučajno - zahvaljujući velikim dijelom TV "skandalu" te voditelju Milovanu Iliću Minimaksu koji je svemu doskočio na zanimljiv način. Njen nastup u montaži emisije Hit parada se u Jugoslaviji smatrao neprimjerenim (jer je na snimanju nosila kratki šorc) zbog čega je izbačen, a spomenuti voditelj je na svoju inicijativu u vlastitoj emisiji stavio neodobreni snimak. I tako je naglo skočila popularnost dotad uglavnom kafanske pjevačice.

Ostali predstavnici NNR su bili Dragana Mirković (karijeru započela već 1984., u tinejdžerskoj dobi), Ferid Avdić, Nada Obrić, Rada Marić ...

Zanimljivo je da se ova muzika emitirala u "stankama" između više scena u većini epizoda serije Top lista nadrealista, koju su stvorili članovi pokreta New primitives. Plavi orkestar je pak u suradnji sa Nadom Obrić izveo pjesmu "Šta će nama šoferima kuća".

Izdavačke kuće[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezani filmovi i dokumentarci[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Kruno Lokotar, Uloga djece oficira JNA u jugoslavenskoj rock revoluciji (1)
  2. 2,0 2,1 2,2 Kruno Lokotar, Uloga djece oficira JNA u jugoslavenskoj rock revoluciji (2)
  3. Porin.info - Dobitnici nagrada za životno djelo - Ivo Robić
  4. Croatia Records - Ivo Robić, biografija
  5. http://www.rirock.com/rirock-scena/uraganima-ide-posebno-priznanje/
  6. 6,0 6,1 6,2 Katarina Vuković (29. siječnja 2013.). "ISTORIJA ROKENROLA: Vreme kada su na rokere gledali kao na četnike". Telegraf. Pristupljeno 5. juli 2013.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  7. Hair Articler, Newsweek 7-7-1969
  8. komedija.hr. "Gubec-beg". komedija.hr. http://www.komedija.hr/web/?page_id=875. pristupljeno 31. srpnja 2013.. 
  9. Miljenko Jergović (rujan 2000). "Apsolutno tvoj". bhdani.com. http://www.bhdani.com/arhiva/170/citanka170.htm. pristupljeno 20. lipnja 2013. 
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 Pulsdemokratije.net - Muzika 1980-ih u Jugoslaviji
  11. "Oskar", Azra, biografija - intervju tekstovi sa akordima, štampa "Akvus", Sarajevo, izdavač "Dava", Banjaluka, tiraž 500
  12. 12,0 12,1 Kruno Lokotar (25. veljače 2013). "Svi su pobegli na neko zabavnije mesto". E-Novine. Pristupljeno 5. juli 2013.  Check date values in: |date=, |accessdate= (help)
  13. "Abbildungen Variete - (1983) Abbildungen Varieté [mc,Galerija ŠKUC"]. 30. oktobar 2007. http://ahogonsindustrialguide.blogspot.de/2007/10/well-like-in-every-beggining-well-start.html. pristupljeno 5. juli 2013. 
  14. Heroj ulice - u susret beogradskom koncertu Prljavog kazališta
  15. Prljavo Kazalište - Croatia Records
  16. Bora Đorđević, frontmen "Riblje čorbe", i pored svega obradovan dolaskom Jure Stublića u Beograd - Dobrodošao druže zagrebački glas-javnosti.co.yu arhiva
  17. The Economist, Former Yugoslavia patches itself together - Links restored in the former Yugoslavia, 20. VIII 2009.
  18. 18,0 18,1 Damjan Pavlica (7. jun 2013). "Nova jugoslovenska scena". neradnik.rs. http://www.neradnik.rs/2013/06/07/nova-jugoslovenska-scena/. pristupljeno 5. juli 2013. 
  19. "Na današnji dan: Rođen Viktor Starčić, pozorišni, filmski i TV gluma". rts.sr. 11. maj 2011. http://m.rts.rs/page/tv/sr/story/21/RTS+2/888826/Trezor.html. pristupljeno 5. juli 2013. 

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Popularna muzika u SFRJ je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.