Politička kriza u Moldaviji

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Politička kriza u Moldaviji je počela u aprilu-travnju 2009 nakon tamošnjih parlamentarnih izbora kada pokušaj obojene revolucije dovodi do potpune političke blokade.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Parlament Moldavije je 27.8.1991. godine donio deklaraciju o nezavisnosti od SSSR kojom je automatski kao nelegalne proglasio sve bivše Sovjetske odluke po pitanju ove novonastale države. Ta brzopleta odluka je kao rezultat imala odluku o nezavisnosti Pridnjestrovlja koje je već ranije (od ljeta 1990) bilo u fazi pobune protiv Moldavijske SSR i njenih odluka. Pravni temelj za nezavisnost Pridnjestrovlja tako postaje Moldavsko poništenje svih odluka Sovjetske vlade pošto je jedna od tih odluka bila pripojenje ove pobunjene pokrajine Moldaviji 1940. godine. Takav scenarij dovodi do kratko građanskog rata u kojem Pridnjestrovlje uz pomoć 14 sovjetske armije ostvaruje nepriznatu nezavisnost koja traje do danas.

Ostatak Moldavije u devedesetim godinama prelazi na tržišnu ekonomiju s katastrofalnim posljedicama po životni standard što će dovesti do povratka komunista na vlast tijekom izbora 2001. godine. Tijekom sljedećih 8 godina BDP raste po stopama između 5 i 10 % godišnje, ali bez obzira na to Moldavija je još uvijek najsiromašnija država Evrope, čije nevladine, protukomunističke organizacije financira zapadna Evropa i SAD od 2005. godine [1]

Prvi izbori[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom aprila-travnja 2009. godine bili su održani Moldavski parlamentarni izbori. Sve međunarodne procjene o rezultatima izbora su govorile o neupitnoj ponovnoj pobjedi komunističke partije samo se postavljalo pitanje s kolikom razlikom će doći do te pobjede [2], a gotovo odmah nakon izbora europski promatrači su ih proglasili poštenima s veoma jasnim političkim alternativama koje su ponuđene glasačima [3]. Sam šef europskih promatrača će izjaviti o izborima:"Izbori su bili veoma dobri i daruju mi veliko povjerenje u budućnost ove države" [4].

Od 280 pripadnika europskog promatračkog tima samo će jedan britanski promatrač izjaviti da ima "veoma, veoma jaki osjećaj" da s izborima nešto nije bilo u redu, ali da "ne može naći dokaz", što će biti odmah preneseno od New York Timesa [5]. Također ovaj promatrač će izjaviti kako je na njegovom izbornom mjestu opozicija bila u prednosti, ali da se u 7 časova sve okrenulo u suprotnom smjeru. Ta izjava će biti dodatno preuzeta od svih rumunjskih medija [6] [7][8][9].

Događanje naroda[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada postaje očito da komunistička partija osvaja oko 50% glasova, a ujedinjena opozicija čija najjača stranka je osvojila samo 13.13 % mjesta je pokrenula već ranije organizirane demonstracije po srpskom, gruzijskom i ukrajinskom scenariju protiv "izborne prevare". Za razliku od ukrajinskog scenarija gdje su se demonstranti organizirali putem sms u moldavskom scenariju koji dovodi do osvajanja parlamenta demonstranti su organizirani putem interneta to jest putem Twittera [10] . Tijekom masovnih aprilskih demonstracija u kojime sudjeluje između 10.000 i 50.000 osobama (zavisno da li je izvor proruski ili proamerički) doći će do osvajanja i pljačke parlamenta, a njihovi slogani će biti "Mi želimo Evropu", "Mi smo Rumunji" i "Dole komunizam". Kako bi se smirila napeta situacija u kojoj su poginula 4 čovjeka, a njih 250 ih je ranjeno po ukrajinskom scenariju vlada je dala blagoslov za novu provjeru glasova koja će završiti tako da komunistička partija dobiva 49.48 % glasova i 60 mjesta u parlamentu to jest jedan manje od dovoljne većina za izabrati novog predsjednika za što je potrebna 3/5 većina u parlamentu čime su otvorena vrata za ponavljanje izbora.

Međunarodna reakcija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Moldavija je optužila Rumunjsku za pokušaj državnog udara i zatvorila svoju granicu
  • Rumunjska je organizirala demonstracije podrške moldavijskim demonstrantima u svojim gradovima.
  • Rusija zgrožena političkim porukama demonstranata koje pozivaju na ujedinjenje s Rumunjskom je podržala Moldaviju.
  • Ukrajina je uhapsila dva moldavska državljana po optužbom pokušaja državnog udara u Moldaviji.
  • Europska Unija je pozvala na smirivanje situacije, ali i osudila povrede ljudskih prava do kojih je došlo tijekom policijske intervencije. Također šef njene delegacije za Moldaviju je pozvao na nove izbore.
  • SAD je osudio nasilje nakon izbora i pozvao moldavijsku vladu da se pozabavi zahtjevima demonstranata

Novi izbori[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što novi moldavijski parlament nije uspio izabrati predsjednika tijekom juna-lipnja 2009. došlo je do novih izbora 29.7. 2009. Kao i na prošlim tako se i na ovim izborima očekivalo da će većinu glasova dobiti komunisti samo je ponovno upitna bila razlika između njih i drugih stranaka [11]. Ovaj put oni su dobili "samo" 45 % glasova dok je najjača opozicijska stranka osvojila 16.4 %. Bez obzira na to sve do tada opozicijske stranke će se ujediniti kako bi postale vladajuća većina i preuzele vlast [12] tako da će na kraju u parlamentu sjediti 53 člana Saveza za Evropske integracije (ujedinjene prozapadne stranke) i 48 članova komunističke partije.

U reprizi događaja nakon aprilskih izbora samo sada s izokrenutim ulogama Savez za Evropske integracije nije uspio izabrati predsjednika, ali to ipak zahvaljujući pomoći ustavnog suda ne dovodi do novih izbora pošto po ustavu nije moguće održati dva izvanredna izbora u manje od godinu dana. Taj rok je bio dodatno produžen novoj vladi tako da će se izbori održati 21.11. 2010. gotovo 16 mjeseci nakon julskih.

Američka uloga[uredi - уреди | uredi izvor]

Sličnost između događanja naroda u Moldaviji tijekom aprila-travnja 2009 i sličnih događanja tijekom drugih obojenih revolucija je neupitna pošto prvo dolazi do izbora koje "narod" ne priznaje bez obzira što je u ovom slučaju izborni rezultat bio očekivan. Potom "narod" vrši masovne demonstracije s napadom na parlament kao u Gruziji, Ukrajini ili Srbiji [13] i na kraju dolazi do kompromisa po kojemu će se ponoviti izbori na kojima pobjeđuje prozapadna koalicija što je proglašeno pobjedom "istine" ili jednostavno "poštenim izbornim rezultatom".

Sam SAD to jest njegova organizacija imena USAID da je financirala (i još uvijek financira) Moldavske civilna udruženja kako bi se mobiliziralo društvo i kako bi vlada bila odgovorna. S druge strane USAID također priznaje "edukaciju" političkih stranaka u svrhu organiziranje demokratskih političkih organizacija i izbora [14].

Također osim USAIDa National Democratic Institute u kojem sjede bivši američki političari, vojnici i obavještajci, a koji se financira iz američkog budžeta priznaje svoju aktivnost na području Moldavije s ciljem stvaranja civilnog društva, političkih koalicija i političkog organiziranja u Moldaviji je aktivan i američki National Democratic Institute s ciljem "jačanja demokratskih institucija" i educiranju u gradnji političkih koalcija[15]

Referendum[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon izvanrednih parlamentarnih izbora 2009. godine nova prozapadna vlada je počela raditi masovne zakonske i ustavne promene kako bi se rješila tamošnja politička kriza i povećala njena mogućnost za buduće izborne pobjede. Prva od ovih promjena je bila po pitanju osoba s pravom glasa pošto se po novom zakonu sada omogućuje glasovanje velikom broju državljana koji su na radu u inozemstvu. Druga važna promjena se ticala srži ustava tako da je donesen novi ustav po kojemu službeni jezik u Moldaviji postaje Rumunjski, a zbog nemogućnosti parlementarnog izbora predsjednika donesen je amandman po kojem će se on birati direktnim izborom stanovništva. Te promjene ustava su potom dane stanovnicima na glasovanje putem referenduma koji će propasti 6.9. 2010. pošto će svoj glas dati samo 30 % stanovnika s pravom glasa. [16]. Taj referendumski debakl prozapadni premijer Vlad Filat će objasniti svađanjem unutar vladajuće koalcije, a ne pobjedom komunista koji su se njemu protivili i pozivali na bojkot. [17]

Izbori 2010[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao što je bilo i očekivani izbori 2010. godine završavaju kao i oni prošli bez pobednika to jest komunistička partija osvaja 42, a ujedinjena opozicija 59 mesta [18] [19] dok sud odbija sve primedbe partije na glasovanje (dvostruka glasovanja, veći broj glasača od onih koji imaju pravo glasovati itd) [20] . Kako je po ustavnom zakonu potrebno predsednika države izabrati s 61 glasom u parlamentu kraj Moldavijske političke krize je još uvek veoma daleko pošto nakon 2 neuspeha u izboru predsednika po zakonu automatski treba doći do raspuštanja parlamenta i novih izbora. U dogovoru s sudom i uz podršku zapadnih demokratija ta zakonska obaveza će se ignorirati 2011. godine tokom koje se održavaju lokalni izbori s sličnim rezultatima kao i u parlamentarnim 2010.

Do rešenja krize će na kraju doći 16.3.2012. kada dva člana parlamenta iz komunističke partije prelaze na stranu evroatlantske koalicije što je omogućilo izbor Nikolaja Timoftija za predsednika Moldavije [21]

Vidi[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]