Poligonalno zidanje

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Primjer poligonalnog zidanja, rimsko kazalište u Iserniji, Molise

Poligonalno zidanje je građevinska tehnika koja za podizanje zidova koristi djelomično obrađene, najčešće sa svih strana priklesane stijene, koje se slažu u vodoravne redove „u suho“, a mogu biti i povezane mortom.

Poligonalno zidanje je nešto složenija tehnika od kiklopskog zidanja, pri kojem se kameni blokovi samo mjestimice priklesuju i povezuju isključivo „u suho“, ali je jednostavnija od zidanja pravokutnim kamenim blokovima koje je svoje savršenstvo dostiglo u vrijeme klasične antike u tehnici koju Vitruvije spominje pod nazivom opus isodomum, a odnosi se na zidanje savršeno obrađenim kamenim kvadrima jednake visine, a često i jednake dužine.[1]

Kod naprednijih „manira“ poligonalnog zidanja, kameni blokovi se nižu u redove prema obliku i veličini, te jedan na drugog ravnomjerno naliježu zahvaljujući pomno oblikovanim sljubnicama, tj. sudarnim reškama.[2]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Suić 1974.
  2. Müller/Vogel 1999.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Marcus Vitruvious Pollio: Deset knjiga o arhitekturi, preveo Matija Lopac, Sarajevo, 1990., str. 41.-46.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Müller/Vogel 1999. - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999., str. 30.-31.
  • Suić 1974. - Mate Suić: Antički grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb, 1976., str. 106.-107.