Invazija Poljske

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Pohod na Poljsku)
Invazija Poljske
Segment Evropskog bojišta/kampanje u drugom svjetskom ratu
Second World War Europe.png
Karta pokazuje početak drugog svjetskog rata u septembru 1939. u širem evropskom kontekstu
Datum 1. septembar – 6. oktobar 1939
Lokacija Poljska i Slobodni grad Danzig
Rezultat odlučujuća osovinska i sovjetska pobjeda
početak drugog svjetskog rata
Teritorijalne
promjene
teritorija Poljske podijeljena između Njemačke, SSSR-a, Litve i Slovačke
Zaraćene strane
 Njemačka
Slovačka Slovačka (v. detalje)

Sovjetski Savez Sovjetski Savez (iza 17. septembra, v. detalje)

Poljska Poljska
Komandanti i vođe
Treći rajh Fedor von Bock
(Grupa armija Sjever)

Treći rajh Gerd von Rundstedt
(Grupa armija Jug)

Slovačka Ferdinand Čatloš
(Armijska grupa Bernolák)


Sovjetski Savez Mihail Kovaljev
(Bjeloruski front)

Sovjetski Savez Semjon Timošenko
(Ukrajinski front)

Poljska Edward Rydz-Śmigły
Poljska Tadeusz Kutrzeba
Snage
Njemačka:
60 divizija,
6 brigada,
9.000 artiljerijskih oruđa,[1]
2.750 tenkova,
2.315 aviona[2]
Slovačka:
3 divizije

nakon 17. septembra:
'Sovjetski Savez:
33+ divizije,
11+ brigada,
4.959 artiljerijskih oruđa,
4.736 tenkova,
3.300 aviona


Ukupno:
1,500.000 Nijemaca,[1]
466.516 Sovjeta,[3]
51.306 Slovaka
ukupno: 2,000.000+

Poljska:
39 divizija (neke od njih nisu uspjele biti potpuno mobilizirane ili koncentrirane),[4]
16 brigada,[4]
4.300 artiljerijskih oruđa,[4]
880 tenkova,
400 aviona[1]
ukupno: 950.000[Note 1]
Žrtve i gubici
Njemačka:[Note 2]
16.343 poginulih,
3.500 nestalih,[11]
30,300 wounded
Slovačka:
37 poginulih,
11 nestalih,
114 ranjenih[12]

Sovjetski Savez:[Note 3]
1.475 poginulih ili nestalih,
2.383 ranjenih[3]
or:
5.327 poginulih, ranjenih i nestalih[13]


ukupno gubitaka: 59.000

Poljska:[Note 4]
66.000 poginulih,
133.700 ranjenih,
199.700 ukupnih gubitaka,
694.000 zarobljenih
904.000 ukupnih gubitaka

Invazija Poljske, Pohod na Poljsku ili Poljska kampanja, odnosno Septembarski pohod, su nazivi kojima se opisuje oružani sukob koji se u septembru i početkom 1939. godine na području Centralne i istočne Evrope vodio između nacističke Njemačke, Slovačke i Sovjetskog Saveza na jednoj, i Poljske na drugoj strani, te predstavljao uvod, odnosno početnu fazu Drugog svjetskog rata u Evropi[14].

Uzroci izbijanja sukoba su bili u nastojanju Njemačke da povrati dio istočnih teritorija izgubljenih nakon prvog svjetskog rata, bojazan od Poljske kao vojne sile koja ugrožava njemačke granice, ali i nacionalsocijalistička ideologija njemačkog vođe Adolfa Hitlera, koji je teritoriju Poljske smatrao "životnim prostorom" njemačkog naroda. Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je u Evropi u proljeće iste godine došlo do diplomatske krize izazvane komadanjem Čehoslovačke, odnosno neposredno nakon što je Njemačka sklapanjem pakta Ribbentrop-Molotov osigurala se od napada Sovjeta.

Koristeći niz incidenata, uključujući fingirani poljski napad na Gleiwitz kao povod, Njemačka je 1. septembra zajedno sa Slovačkom otpočela neprijateljstva bez formalne objave rata. Dva dana kasnije su, temeljem ranijih formalnih garancija, Britanija i Francuska objavile Njemačkoj rat, čime je sukob dobio svjetski karakter, ali je taj potez bio isključivo simboličke prirode, te se Poljska morala neprijatelju odupirati sama. Koristeći nadmoć u ljudstvu, tehnici, povoljan strateški položaj, kao i doktrinu blitzkriega, njemačke snage su vrlo brzo uništile veliki dio poljskih snaga ili ih natjerale na kaotično povlačenje na istok, te već nakon devet dana otpočele opsadu Varšave. Poljski pokušaj organizacije otpora u tzv. Rumunjskom mostobranu na jugoistoku Poljske je spriječila sovjetska invazija poduzeta 17. septembra pod izgovorom "zaštite ukrajinskog i bjeloruskog stanovništva" istočno od tzv. Curzonove linije.

Sovjeti i Nijemci su tokom sljedeća tri tjedna uspjeli likvidirati posljednje ostatke poljskih snaga; u međuvremenu je uspostavljena demarkaciona linija koja je otprilike odgovarala Curzonovoj liniji, odnosno njemačka i sovjetska okupaciona zona. Njemačka zona je kasnije formalno anektirana Rajhu - zapadni dio neposredno, a posredni dio kao tzv. Generalni guvermnan, te manjim dijelom Slovačkoj. Istočnu zonu je najvećim dijelom pripojio SSSR, dok je područje oko Vilniusa predano tada još nezavisnoj Litvi. Poljska vlada, međutim, nikada nije potpisala kapitulaciju, nego je, nakon što se sa manjim dijelom vojske evakuirala preko Rumunjske nastavila djelovati kao vlada u izbjeglištvu. Ishod pohoda na Poljsku je za međunarodnu javnost predstavljala veliko iznenađenje, s obzirom da se nije očekivao tako munjevit poljski kolaps, a isto tako je šok predstavljalo njemačko nemilosrdno bombardiranje civilnih ciljeva odnosno primjena načela totalnog rata; u oba slučaja su Nijemci to uspješno iskoristili u propagandne svrhe kako bi zastrašili ili demoralizirali zapadne saveznike i neutralne države.

Dugoročne posljedice su za samu Poljsku bile dalekosežne, s obzirom da je tokom sljedećih pet i pol godina bila izložena brutalnoj okupaciji, etničkim čišćenjima uključujući Holokaust, potom postala bojište u ratu Nijemaca i Sovjeta da bi iz rata izašla bez petine stanovništva, značajno promijenjenim granicama i komunističkim poretkom. Zbog toga su okolnosti i tok invazije dan-danas predmet žustrih historiografskih rasprava i političkih kontroverzi koje utiču na odnose među evropskim državama.

Pozadina[uredi - уреди]

Tzv. Poljski koridor, koji je razdvajao matičnu teritoriju Njemačke od Istočne Pruske i Slobodnog Grada Danziga.

Uzrok sukoba Njemačke i Poljske je bio teritorijalni spor koji je svoje korijene vukao iz vremena podjele Poljske kojim je pred kraj 18. vijeka nestala tadašnja poljska država, i pri čemu je njene sjeverozapadne teritorije preuzela Kraljevina Pruska, koja će od 1871. biti dio Njemačkog Carstva. Poljska je kao država obnovljena pred sam kraj prvog svjetskog rata te je, koristeći njemački poraz, preuzela nadzor nad dijelom starih poljskih teritorija, uključujući Poznanj u Velikopoljskom ustanku, kao i značajne dijelove Gornje Šleske u tri šleska ustanka od 1919. do 1921. godine. Pitanje razgraničenja nije bilo u potpunosti riješeno u slučaju grada Danziga, strateški važne luke na obali Baltičkog mora gdje je živjelo većinski njemačko stanovništvo. Taj je problem privremeno riješen tako što je u njemu uspostavljena međunarodna uprava pod vodstvom Lige naroda, odnosno Slobodni grad Danzig. Poljska je, pak, dobila izlaz na Baltik kroz tzv. Poljski koridor koji je njemačku zapadnu Pomeraniju odvojio od Danziga i njemačke Istočne Pruske. Na svim je tim područjima na kraju prvog svjetskog rata stanovništvo bilo miješano, odnosno postojala je značajna njemačka manjina. Ona je u međuratnom periodu bila u manjoj mjeri izložena politici polonizacije, te se iseljavala u domovinu. Weimarska Republika se, pak, nikada nije u potpunosti složila sa gubitkom svojih teritorija, a Dogovorima u Locarnu 1925/26. godine je od pobjedničkih zapadnih sila uspjela ishoditi pravo na eventualne korekcije istočnih granica u budućnosti.

Uz weimarsku vladu je na povratku izgubljenih istočnih teritorija, još više inzistirala njemačka nacionalistička opozicija, uključujući Nacionalsocijalističku partiju čiji je vođa Adolf Hitler godine 1933. postao njemački kancelar. Novi režim je, međutim, u prvim godinama, prije svega motiviran tadašnjom relativnom vojnom slabošću Versajskim ugovorom razoružane Njemačke u odnosu na Poljsku, inzistirao na reapprochementu sa svojim istočnim susjedom. Pri tome je koristio stav tadašnjeg poljskog vođe Josefa Pilsudskog prema kome je Poljskoj veća opasnost prijetila od SSSR-a. Godine 1934. je tako sklopljen Njemačko-poljski pakt o nenapadanju, kojim je Njemačka konačno priznala poljske granice.

Odnosi između dvije države su se, međutim, počeli postepeno kvariti nakon smrti Pilsudskog. Njemačka se u međuvremenu počela ponovno naoružavati. 1937. godine je Poljska odbila njemački prijedlog da se priključi Antikominterna paktu, odnosno sugestije da bi u predstojećem ratu protiv SSSR-a mogla steći nove teritorije u Bjelorusiji i Ukrajini kao kompenzaciju za eventualnu predaju predratnih teritorija Njemačkoj. Dodatni povod za hlađenje odnosa bila je odluka poljskih vlasti da u vrijeme španskom građanskom ratu isporukama oružja potpomažu republikanske vlasti, iste one protiv kojih su se na strani nacionalističkih pobunjenika borili njemački dobrovoljci iz Legije Kondor.

Hlađenje odnosa je eskaliralo nakon što je godine 1938. Hitler počeo povlačiti agresivne poteze koji su rezultirali promjenom u Versaillesu uspostavljenih granica - Anschluss kojim je Njemačkoj priključena Austrija, odnosno zahtjev za aneksijom Sudeta koji je na kraju doveo do Münchenskog sporazuma i komadanja Čehoslovačke. Poljska vlada je na njih reagirala vlastitim ultimatutima - protiv Litve, kojim je ishođeno priznanje poljske aneksije Vilniusa, odnosno protiv Čehoslovačke kojim je ishođena predaja spornog područja Zaolzie. Nekoliko mjeseci kasnije su Prva bečka arbitraža i proglašenje nezavisnosti Slovačke doveli do kolapsa Čehoslovačke, čije ostatke su 15. marta 1939. godine okupirali Nijemci i uspostavili Češko-Moravski Protektorat.

Svi ti događaji su se zbili bez ozbiljnijeg oružanog otpora u samoj Čehoslovačkoj, odnosno uz mlaku reakciju zapadnih sila koje su bile čehoslovački nominalni saveznici. Hitler je stoga bio ohrabren da, ovaj put eksplicitno, zatraži da se čehoslovački presedan primijeni i na Poljsku, odnosno da se Njemačkoj preda Danzig i osigura kopneni koridor do Istočne Pruske. Zapadne sile su, međutim, na te događaje reagirale tako što su 31. marta 1939. godine dale nedvosmislene diplomatske garancije Poljskoj kako će, čak i po cijenu rata sa Njemačkom, braniti njen teritorijalni integrirtet. Time je Poljska bila ohrabrena da odbije njemačke zahtjeve.

Hitler je na to reagirao 28. aprila 1939. godine tako što je objavio prestanak važenja Njemačko-poljskog pakta o nenapadanju. Njemačkom Generalštabu je, pak, naređeno da počne pripreme za primjenu Slučaja Weiss (njemački: Fall Weiss), odnosno ratnog plana protiv Poljske.

Uvod u rat[uredi - уреди]

Komadanje Čehoslovačke je ne samo ohrabrilo Hitlera da nastavi politiku širenja Njemačke na Poljsku, nego je Poljsku u slučaju oružanog sukoba dovelo u još nepovoljniju situaciju, s obzirom na to da su Nijemci sticanjem pristupa u bivšu državu Poljsku okružili sa tri strane. Međutim, i sama Njemačka bi se u slučaju oružanog sukoba mogla naći u nepovoljnoj situaciji, s obzirom da bi praktička primjena anglo-francuskih garancija značila izbijanje rata na dva fronta, za koje Njemačka u tom trenutku nije bila spremna. Za rat su, pak, još manje bile spremne i Britanija i Francuska, te su nastojale maksimalno kupiti vrijeme, odnosno odgoditi sukob Poljske i Njemačke kako bi se u međuvremeno ponovno naoružale te dovršile nakon Münchenske krize započeti proces modernizacije svojih oružanih snaga. Zbog svega toga se u proljeće i ljeto 1939. godine u Evropi vodila intenzivna diplomatska aktivnost.

Njemačka je nastojala raznim vojnim i drugim provokacijama, odnosno intenzivnom propagandnom kampanju Poljsku pred međunarodnom javnošću predstaviti kao agresora i tlačitelja njemačke manjine, odnosno njeno inzistiranje na Danzigu kao nerazumno. Također se nastojalo što je moguće više stvoriti jaz između Poljske i njenih zapadnih saveznika, odnosno stvoriti uvjete da se predstojeća invazija izvrši tako brzo i tako odlučno da zapadni saveznici budu stavljeni pred svršen čin. Sami zapadni saveznici su, pak, nastojali poboljšati svoju, odnosno poljsku poziciju, kroz tzv. Moskovske pregovore o vojnoj suradnji sa SSSR-om, koji su se odvijali od maja do sredine augusta 1939. godine. Oni, međutim, nisu donijeli rezultata, a u međuvremenu je SSSR postao upetljan u granični sukob sa Japanom, pa je tako stvorena mogućnost da ratuje na dva fronta.

Sovjetski vođa Staljin je na kraju zaključio da ima zajednički problem sa Hitlerom, odnosno da bi dvije zemlje jedna drugoj osigurale leđa ako sklope međusobni savez. Hitler je istovremeno zaključio da bi pakt sa Staljinom osigurao brzo rješenje rata sa Poljskom, odnosno barem privremeno otklonio mogućnost da Njemačka ratuje na dva fronta. Rezultat je bio Pakt Ribbentrop-Molotov sklopljen 23. augusta 1939. u Moskvi, čije su odredbe, između ostalog, predviđale podjelu Istočne Evrope na interesne sfere, uključujući tajni protokol o podjeli Poljske nakon predstojećeg sukoba. Time su Njemačkoj otklonjene sve diplomatske prepreke za početak sukoba.

Neprijateljstva su po njemačkom planu trebala otpočeti tri dana kasnije. Međutim, 25. augusta su Velika Britanija i Poljska sklopile vojni pakt o zajedničkoj obrani, što je bio jasan signal da će zapadni saveznici poštovati svoje obaveze. Zbog toga je Hitler u posljednji trenutak otkazao napad, iako zapovijed nije stigla do svih jedinica, a što je rezultiralo kratkotrajnom graničnom čarkom poznatom kao Jablonkowski incident. Hitler je nakon toga Britance pokušao odvratiti od pomoći Poljaci nudeći im garancije da se nakon uništenja poljske države neće okrenuti na Zapad, odnosno da će čak staviti njemačke oružane snage "na raspolaganje Britanskom Imperiju. S druge strane je 29. augusta inzistirao da Poljska više ne preda samo Danzig, nego i Koridor, ako želi izbjeći rat.

Njemačke provokacije na granici su se u međuvremenu nastavili, pa su tako njemački saboteri u noći 28/29. augusta izvršili bombaški napad na željezničku stanicu u Tarnowu. Sljedeći dan je poljska vlada pokrenula operaciju Peking, odnosno evakuaciju svojih razarača iz Baltičkog mora u britanske luke. Istovremeno je poljski vođa Edward Rydz-Śmigły objavio mobilizaciju poljskih trupa, ali ju je ubrzo povukao na pritisak francuske vlade, koja je htjela dobiti još vremena za posljednji diplomatski napor. 31. augusta je, pak, Hitler objavio da su Poljaci njegov prijedlog odbili te dao konačno odobrenje za početak napada sljedeći dan u 5:45. Prethodne noći su pripadnici specijalne jedinice SS-a inscenirale poljski napad na njemačku radio-stanicu u Gleiwitzu, a koji je trebao poslužiti kao formalni povod za početak neprijateljstava.

Snage[uredi - уреди]

Njemački ratni plan i raspored zaraćenih snaga na dan 31. augusta 1939. godine.

Njemačka[uredi - уреди]

U trenutku izbijanja sukoba Njemačka nije bila u potpunosti spremna za rat, iako je, s druge strane, u prethodnih nekoliko godina, odbacivši ograničenja Versajskog ugovora, prošla kroz program intenzivnog naoružavanja i modernizacije oružanih snaga. Tom procesu su pridonijelo pripajanje Austrije i Češke, sa njenim ljudskim i materijalnim resursima, a prije svega pristup Škodinim tvornicama i velikom broju relativno modernih čehoslovačkih tenkova modela Pz 35 (t) i Pz 38 (t). Njemačka je zahvaljujući njima uspjela stvoriti udarnu snagu od 6 oklopnih ("panzer") divizija koje će predstavljati temelj strategije Blitzkriega koja je upravo pri napadu na Poljsku dobila svoju prvu praktičnu primjenu.

Još impresivniji je bio razvoj ratnog zrakoplovstva, odnosno Luftwaffe, koje je u trenutku izbijanja rata raspolagalo sa 1180 lovačkih aparata, 290 obrušavajućih bombardera tipa Junkers Ju 87 ("štuka"), 1100 konvencionalnih bombardera, 550 transportnih i 350 izviđačkih aviona. Za pohod na Poljsku je bilo raspoređeno oko 2315 aparata, odnosno više od polovice svih resursa Luftwaffe. U trenutku napada je Luftwaffe, čiji su mnogi piloti bili stekli vrijedna iskustva u Španiji, bilo najiskusnije, najobučenije i najbolje opremljeno ratno zrakoplovstvo na svijetu.

Poljska[uredi - уреди]

Poljska se u međuratnom periodu, kao i pred samo izbijanje sukoba, smatrala regionalnom vojnom silom, sa reputacijom temeljenoj na pobjedi u sovjetsko-poljskom ratu 1920. godine. 1930-ih je, međutim, zbog nedostatka industrijskih resursa i globalne ekonomske krize bilo zanemareno ulaganje u vojsku, te se u rat velikim dijelom ušlo sa zastarjelim i neadekvatnim oružjem i opremom. Tek je od 1936. godine počelo ozbiljnije ulagati u tzv. Centralni industrijski okrug odnosno proizvoditi moderno oružje, najčešće po britanskim i američkim licencama. Poljska je tako raspolagala sa više od 100 modernih tenkova tipa 7 TP i oko 600 zastarjelih tanketa tipa TKS. Zrakoplovstvo je raspolagalo sa oko 600 aparata, ali je najveći broj poticao sa početka 1930-ih, odnosno samo 37 bombardera PZL.37 Łoś se moglo smatrati modernima. Poljska je također raspolagala sa ratnom mornaricom, ali se na samom početku računalo da se ona u Baltičkom moru neće moći ravnopravno suprotstaviti njemačkim snagama.

Tvorci poljske vojne doktrine su, za razliku od doktrine zapadnih saveznika, te zahvaljujući iskustvima iz sovjetsko-poljskog rata, ispravno zaključili da će predstojeći rat biti manevarski, a ne pozicijski, te da će u njemu važnu ulogu imati mobilne jedinice. S obzirom da Poljska nije raspolagala resursima za stvaranje većih oklopnih ili motoriziranih jedinice, u tu svrhu se oslanjala na konjicu; suprotno kasnijim urbanim legendama, poljska konjica nije djelovala protiv neprijatelja konjičkim jurišima, nego se borila pješke.

Planovi[uredi - уреди]

Njemačka[uredi - уреди]

Plan Fall Weiss je izradio načelnik njemačkog Generalštaba Franz Halder, a detaljno sproveo Walther von Brauchitsch koji je postavljen za komandanta svih njemačkih snaga zaduženih za operaciju. Nijemci su plan temeljili na povoljnom geostrateškom položaju, odnosno zaobljenošću poljsko-njemačke granice koja je omogućila da omiljeni njemački operativni postupak - dvostruki obuhvat - provedu na strateškoj razini. Nijemcima je također pogodovalo i to što je područje budućih operacija sadržavalo uglavnom ravan teren, koji je, pogotovo prilikom lijepog vremena, omogućavao brze manevre oklopnih i motoriziranih snaga; kao i da, osim na južnoj dijelu bojišta, nije postojalo važnijih prirodnih prepreka koje bi moglo usporiti njemačko napredovanje.

Njemačke snage su bile podijeljene na dva dijela. Grupa armija Jug pod komandom Gerda von Rundstedta je trebala Poljsku napasti iz Šleske, Moravske i Slovačke. Ona se sastojala od 8. armije pod Johannesom Blaskowitzom koja je trebala napasti na istok prema Lodzu; 14. armije pod Wilhelmom Listom koja je trebala napasti Krakow, te 10. armije pod Wilhelmom von Reichenauom, koja je sadržavala glavninu njemačkih oklopnih snaga te izvršiti proboj poljske fronte. Grupa armija Sjever, pod komadom Fedora von Bocka se sastojala od 3. armije Georga von Küchlera koja je trebala prodrijeti na jug iz Istočne Pruske te 4. armije Gunthera von Klugea koja je trebala prodrijeti na istok kroz Poljski Koridor. Na krajnjem istoku su poljske snage svojim djelovanjem trebale vezati slovačke trupe.

Primarni cilj njemačke kampanje je bio da se dva kraka njemačke ofenzive - sa sjevera i juga - spoje na području Varšave te tako odsjeku i počesno unište sve poljske snage koje bi se našle zapadno od Visle. Hitler je od svojih generala tražio da taj zadatak obave u roku od šest tjedana. Njemački generali su, pak, smatrali da će im za to trebati oko tri mjeseca.

Poljska[uredi - уреди]

Raspored poljskih snaga na dan 1. septembra 1939. godine

Poljska je za slučaj rata protiv Njemačke izradila i nastojala primijeniti Plan Zachód (sh. Plan Zapad). S obzirom da se sve do kraja 1930-ih smatralo kako najveću prijetnju Poljskoj predstavlja SSSR, taj je plan bio daleko lošije razrađen od Plana Istok, odnosno daleko manje sredstava je uloženo u pripreme obrane zapadnih granica, uključujući izgradnju fortifikacijskih objekata. Poljski stratezi su, sa druge strane, bili svjesni svoga nepovoljnog geostrateškog položaja te su uglavnom ispravno pretpostavili glavne pravce njemačkog udara.

Poljski je ratni plan, međutim, bio temeljen manje na vojničkim, a više na političkim imperativima. Poljsko je vodstvo sve vrijeme bilo zabrinuto da će ih zapadni saveznici ostaviti na cjedilu kao što su ostavili Čehoslovačku, odnosno da će, ukoliko Nijemci zauzmu Danzig i Koridor, taj svršeni čin nastojati prihvatiti i nametnuti Poljacima kao kompromis radi izbjegavanja šireg sukoba. Zbog toga, kao i nastojanja da se demonstrira odlučnost i spremnost za obranu, je glavnina poljskih snaga bila koncentrirana na granicama. Iz istih razloga je odbijen francuski prijedlog da se većina poljskih snaga povuče iza linije Visla - San koja je bila udaljena od njemačkih granica, ali omogućavala lakšu obranu.

Poljsko vodstvo je, s druge strane, bilo svjesno kako se ta područja pod udarom nadmoćnih njemačkih snaga neće moći zadržati. Poljske jedinice na granicama su zato imale glavni zadatak ne da odbiju, nego da uspore njemačko napredovanje, odnosno stvore dovoljno vremena da se organizira uredno povlačenje iza linije Visla-San. Neke od dijelova poljske teritorije je trebalo evakuirati odmah, a već prije samog početka rata je odlučeno da se flotila poljskih razarača pošalje u Britaniju, s obzirom na Poljski Koridor i baltičku obalu Poljske nije bilo moguće zadržati.

Temelj poljske strategije je, pak, trebao predstavljati tzv. Rumunjski mostobran, odnosno područje na jugoistoku tadašnje Poljske koji se 1939. godine graničio sa neutralnom, ali zapadnim Saveznicima sklonoj Rumunjskoj. Poljske snage su se trebale tamo povući, stvoriti relativno kratku liniju fronta koju se moglo lakše braniti, a iz Rumunjske primati oružje, opremu i logistiku te čekati da zapadni Saveznici na Zapadnom frontu započnu ofenzivu protiv Njemačke; nakon toga bi poljske snage trebale krenuti u kontraofenzivu i osloboditi Poljsku. Plan o Rumunjskom mostobranu, pak, nije predviđao mogućnost da će se SSSR u sukobu staviti na stranu Njemačke, a što je bio njegov kobni nedostatak.

Poljsko vodstvo je vjerovalo da će primjenom tog plana uspjeti Nijemcima pružati otpor šest mjeseci; njihovi zapadni saveznici su očekivali da se Poljaci odupiru tri mjeseca. Najoptimističnija je, međutim, bila poljska javnost i civilno stanovništvo, koje je, izloženo intenzivnoj propagandi, bilo uvjereno kako će poljske snage, kao i u ratu protiv Sovjeta 1920. godine, odnijeti brzu i laku pobjedu.

Početne operacije[uredi - уреди]

Njemačke snage su ratne operacije otpočele 1. septembra 1939. rano ujutro bez formalne objave. Tradicionalno se kao mjesto i vrijeme početka rata navodi Danzig, gdje je pod izlikom formalnog posjeta bio došao njemački bojni brod Schelswig-Holstein, a iz čijih je topova u 4:47 otvorena paljba na poljski garnizon na otoku Westerplatte. Prvi njemački ratni čin se, međutim, zbio pet minuta ranije, kada je u 4:40 Luftwaffe bombardirala poljski pogranični grad Wieluń pri čemu je ubijeno 1300 ljudi. U samom Danzigu su njemačke snage do 14 sati zauzele poljsku poštu, koja je predstavljala simbol poljske države u samom gradu. Nedaleko od grada se odigrala i jedini značajniji pomorski okršaj u ratu, odnosno napad Luftwaffe na brodove poljske ratne mornarice koji su preostali nakon Operacije Peking; nijedan od brodova nije potpoljen, ali su oni zajedno sa posadama prisiljeni da se povuku na polutok Hel gdje će se poljski garnizon odupirati Nijemcima sljedećih mjesec dana.

Na isti dan je otpočelo i nastupanje njemačkih i slovačkih snaga duž cijele granice. Prema planu, 3. armija je iz Istočne Pruske počela prodor na jug, 4. armija iz Pomeranije prodor kroz Poljski koridor. Grupa armija Jug je prodirala na istok i sjeveroistok iz Šleske. Poljske snage, koje su im nastojale pružiti otpor, bile su kordonski raspoređene, te nisu raspolagale s dovoljno rezervi i protivtenkovskih oruđa kako bi se Nijemcima mogle efikasno suprotstaviti na glavnim pravcima. Usprkos toga, pružile su žestoki otpor u nizu okršaja koje će kasnije u poljskoj historiografiji postati poznate kao Granična bitka. Jedan od njijh je bila jednodnevna Bitka kod Mokre na šleskoj granici, u kojoj su poljske snage odbacile njemačke oklopne snage uz teške gubitke, a što je predstavljalo jednu od rijetkih poljskih pobjeda u sukobu.

U prvih nekoliko dana rata se, međutim, najvažnijim faktorom pokazala Luftwaffe, koja je pokazala izuzetnu aktivnost. Tako je Varšava napadnuta već na prvi dan rata, iako su taj napad uspjeli odbiti poljski lovci. Na svim drugim dijelovima fronte su njemačke zračne snage bile daleko uspješnije; to se odnosilo ne samo kroz napade na gradove i željeznička čvorišta, nego i na poljske vojne kolone duboko u pozadini koje su, uslijed nepravovremene mobilizacije, tek nastojale doći do granice. Napadi njemačkih aviona su ih značajno usporili, a u brojnim slučajevima onemogućili, tako da su se poljske snage na samoj granici morale boriti bez rezervi, ispod efektiva i sa značajnim logističkim poteškoćama.

U svemu tome Luftwaffe nije imala poteškoća sa poljskim ratnim zrakoplovstvom. Iako su se pojedini poljski avijatičari iskazali, pa je tako prvi njemački avion oboren već 1. septembra u 7 sati ujutro, poljsko zrakoplovstvo je bilo prilično neaktivno. Nakon rata se to objašnjavalo time da je bilo neutralizirano, odnosno uništeno od strane Luftwaffe na samim aerodromima; kasnije su se pojavila alternativna objašnjenja, prema kojima je neaktivnost poljskog zrakoplovstva bila posljedica naređenja o evakuaciji na istok, ali i logističkih problema i kaosa koji je već prvih dana zavladao u poljskoj pozadini.

Granična bitka[uredi - уреди]

Glavni članak: Granična bitka

Borbe na sjeveru[uredi - уреди]

Iako su poljske snage pružale žestok otpor, njemačka taktika tzv. oklopnih klinova, odnosno masovnog korištenja tenkova i oklopnih vozila, je na samom početku počela davati dobre rezultate. Njemačka 3. armija je tako, prodirući iz Istočne Pruske, u bitci kod Mlawe porazila poljsku Modlinsku armiju i već je 3. septembra prisilila na povlačenje prema jugu.

Njemačka 4. armija je, pak, napala poljsku Pomeransku armiju. To je dovelo do petodnevne bitke u Tucholskoj šumi, tokom koje je došlo i znamenitog konjičkog juriša kod Krojantyja, koji će kasnije postati predmetom urbanih legendi. U tim borbama su poljske snage, uslijed loše organizacije i koordinacije, velikim dijelom opkoljene i uništene, dok je ostatak prisiljen na kaotično povlačenje prema jugu i istoku. Tokom bitke je u gradu Bydgoszcz 3. septembra došlo do incidenta zvanog Bromberška krvava nedjelja, prilikom koga su poljske snage prilikom povlačenja, navodno likvidirale nekoliko stotina mještana njemačke nacionalnosti, a što su njemačke snage kasnije koristile u propagandne svrhe odnosno kao izgovor za represalije i zlostavljanje poljskog stanovništva pod okupacijom.

Borbe na jugu[uredi - уреди]

Njemačke snage su postigle uspjehe i na južnom dijelu bojišta. Njemačka 10. armija je, prodirući iz Šleske, uspjela već prvi dan probiti poljsku frontu, odnosno stvoriti brešu između poljske Lođske i Krakovske armije. To, kao i snažni udari njemačke 8. i 14. armije sa bokova, odnosno prijetnja opkoljavanjem,. su natjerali Antonija Szyllinga, zapovjednika Krakowske armije, da već sljedeći dan narede napuštanje poljskog dijela Šleske i povlačenje na istok. Time je već prvi dan Plan Zapad postao bespredmetan. Njemačko napredovanje, ali prije svega njegova brzina, potpuno je iznenadila poljsko zapovjedništvo; njemački oklopni klinovi su prodirali duboko u poljsku teritoriju, prekidajući logističke komunikacije, prijeteći opkoljavanjem i izazivajući sveopći kaos, paniku i demoralizaciju.

Jedino područje gdje je napredovanje u poljsku teritoriju bilo relativno sporo je bilo na krajnjem desnom krilu, gdje je slovačka Armijska grupa Bermolak, koja se sastojala od tri divizije, prodrla nekoliko desetaka kilometara preko poljske granice; razlog za to je bio manje u otporu poljske Karpatske armije, a više u slabo prohodnom planinskom terenu.

Eskalacija u svjetski rat[uredi - уреди]

Glavni članak: Saarska ofanziva

Usrprkos teških poraza na samom početku sukoba, u poljskoj javnosti i pozadini fronte je prvih nekoliko dana i tjedana još uvijek vladalo optimističko raspoloženje, odnosno relativno visoki moral. Razlog za to su bili efekti snažne predratne propagande, iskustva iz sovjetsko-poljskog rata gdje su nadmoćni neprijatelji razbijeni pred samim vratima Varšave, ali najviše od svega reakcija zapadnih saveznika, koja je bila upravo onakva kakvu su Poljaci priželjkivali. Britanska i francuska vlada su na prvi dan sukoba njemačkoj vladi poslale ultimatum tražeći da njemačke snage u roku od 48 sati obustave operacije i vrate se na položaje preko granice; u suprotnom su Britanija i Francuska najavile kako će Njemačkoj objaviti rat.

Usprkos toga što Njemačka nije bila pripremljena za takvu eskalaciju, Hitler je odbio anglo-francuski ultimatum, i tokom sljedeća dva dana je ofanziva nastavljena bez ikakvog prekida. Nakon što je ultimatum istekao, 3. septembra 1939. su Britanija i Francuska objavile Njemačkoj rat. Ta je vijest izazvala sveopće oduševljenje i slavlje na ulicama Varšave, s obzirom da se vjerovalo kako će saveznici pokrenuti ofanzivu na novostvorenom Zapadnom frontu i tako natjerati Nijemce da povuku svoje snage sa bojišta u Poljskoj.

U stvarnosti zapadni saveznici nisu imali volje ili mogućnosti pružiti nikavu adekvatnu pomoć. Britanija još uvijek nije mobilizirala niti pravilno organizirale kopnenu vojsku, pa su tako prvi kontigenti njihovih ekspedicionih snaga stigli u Francusku tek nakon završetka njemačke invazije; ratna mornarica je pak uspostavila pomorsku blokadu, a ratno zrakoplovstvo započelo s bombardiranjem nekih ciljeva u Njemačkoj; te su mjere, međutim, bile ili nedovoljne ili im je trebalo predugo vremena da imaju nekakav efekt na zbivanja u Poljskoj.

Francuska je, nasuprot tome, imala velike kopnene snage koje su se mogle suprotstaviti, odnosno napasti njemačke snage na Zapadnom frontu. Prema odredbama Francusko-poljske vojne konvencije, francuske snage su u slučaju njemačkog napada na Poljsku trebale tri dana nakon mobilizacije započeti pripreme, a 15. dan izvesti veliku ofanzivu u Njemačku. Pri tome se računalo da će Francuzi imati nadmoć u ljudstvu i modernoj tehnici. Francuske planove je, pak, ograničilo to što je dotadašnja saveznica Belgija bila neutralna, te se francusko napredovanje moglo izvesti jedino preko relativno kratke njemačko-francuske granice; među francuskim planerima je također vladalo uvjerenje, velikim dijelom izazvano i vještom njemačkom propagandom, kako su njemačka granična utvrđenja, poznata kao Siegfriedova linija, jednako snažna i teško probojna kao i francuska Maginotova linija, te kako bi opći napad izazvao krvoproliće nalik na najkrvavije pozicijske bitke Prvog svjetskog rata. Francuze je dodtano sputavao i izuzetno loš logistički sistem i organizacija koja je ostala nepromijenjena pune dvije decenije.

Zbog svega toga su francuske snage prešle granicu tek 7. septembra, a što je postalo poznato kao Saarska ofanziva; njihovo napredovanje je, usprkos izrazite nadmoći, napredovale izuzetno sporo, dijelom zbog nastojanja da se izbjegnu značajni gubici, a dijelom zbog logističkih problema; na kraju su se zaustavile na kilometar udaljenosti od prvih položaja Siegfriedove linije. Pet dana kasnije su britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Edouard Daladier i načelnik Generalštaba Maurice Gamelin donijeli odluku da se ofanziva obustavi, ali i da se o tome ne obavijeste poljski saveznici, kako ne bi izazvali demoralizaciju. Ona je završena 16. septembra; zapadni saveznici su poljskom vodstvu tada dali informacije kako su Nijemci bili prisiljeni povući šest divizija na Zapad, ali to uopće nije bilo točno. Njemačke snage na Zapadu su se, čak i sa minimalnim resursima, uspjele obraniti, te tako Saarska ofanziva, osim simboličke geste solidarnosti prema savezniku, nije imala nikakvog efekta na zbivanja u samoj Poljskoj.

Njemačko izbijanje na Vislu i bitka na Bzuri[uredi - уреди]

Glavni članak: Bitka na Bzuri

Nakon što su uspješno probili sve poljske položaje na granici, njemačke snage su nastavile napredovanje nesmanjenim tempom. Pri tome su se veliki dijelovi poljskih snaga, koje se nisu na vrijeme stigle povući sa granice, našle u obruču. Maršal Rydz-Smigli, vrhovni zapovjednik poljskih snaga, je već 6. septembra naredio sveopće povlačenje na liniju Visla-San.

Međutim, čak i ta odluka je došla prekasno da spriječi sveopći kolaps poljskih linija. 8. septembra su prve njemačke oklopne kolone stigle u predgrađe Varšave, čime je otpočela opsada grada, iz koga se na isti dan evakuirala poljska vlada. Njemački pokušaji da odmah zauzmu grad nisu uspjeli, ali su zato njemačke snage nastavile napredovanje na svim drugim bojištima; na krajnjem sjeveru su njemačke snage izbile na rijeku Narew i Bug, a na jugu pred Lublin i Lavov. Time su se počela zatvarati kliješta oko velikih poljskih formacija.

9. septembra su poljske snage, na njemački manevar pokušali odgovoriti vlastitim, odnosno kontraofanzivom koju su poduzele snage Pomeranske i Poznanjske armije protiv njemačkih oklopnih klinova koje su sa juga prodirale prema Varšavi. To je dovelo do bitke na Bzuri, najvećeg okršaja u cijelom ratu. Poljske snage su prvi i jedini put tokom cijele kampanje uspjele iznenaditi Nijemce, te su zabilježile određene početne uspjehe, oslobodivši dio poljske teritorije; ofanziva je, međutim, trajala samo sedam dana, te je zastala zbog problema u logistici, ali i zbog aktivnosti Luftwaffe, koja je poljske kolone tjerala da manevriraju isključivo noću. 16. septembra su Nijemci krenuli u protivofanzivu, tokom koje su poljske snage razbijene ili odbačene. Sljedeći dan se Poznanjska armija našla opkoljena te je prisiljena na kapitulaciju. U međuvremenu, 14. septembra se zatvorio njemački obruč oko Varšave.

Sovjetska invazija i slamanje poljskog otpora[uredi - уреди]

Nakon više od dva tjedna, njemačke snage su uspjele prodrijeti daleko u dubinu poljskog teritorija, razbiti i opkoliti najveći dio poljskih snaga, te učiniti neodrživom i čak prethodno razmatranu liniju Visla-San. Poljskoj vladi i ostacima vojske je jedina opcija za nastavak organiziranog otpora ostao tzv. Rumunjski mostobran, odnosno područje na krajnjem jugoistoku zemlje, odakle se očekivala saveznička pomoć preko granice prijateljske Rumunjske, a bokove Poljacima čuvale granice tada još uvijek neutralne Mađarske i SSSR-a; skraćena fronta je Nijemcima trebala spriječiti korištenje manevra. Maršal Rydz-Smygli je već ranije naredio poljskim snagama da se počnu povlačiti prema Rumunjskom mostobranu.

Te je planove, pak, bespredmetnim odlučila sovjetska invazija Poljske 17. septembra. Do nje je došlo nepuna tri tjedna nakon početka njemačke invazije. razlog za sovjetsko oklijevanje je bilo prije svega nastojanje da se dovrše pregovori kojima je 15. septembra okončan neobjavljeni rat sa Japanom te tako u potpunosti otkloni mogućnost rata na dva fronta. Sovjeti su kao izgovor za pokretanje vojne akcije naveli "očigledni kolaps poljske države", odnosno nastojanje da se "zaštiti ukrajinsko i bjelorusko stanovništvo" na područjima istočno od Curzonove linije, koju su, pak, njemačke snage već bile prešle, kao što je bio slučaj sa gradom Brest.

Poljska se u prethodnim decenijama SSSR smatrala većom prijetnjom od Njemačke, te je istočna granica bila bolje utvrđena, a Plan Istok, namijenjen za slučaj rata sa SSSR-om, bolje razrađen od Plana Zapad. Usprkos toga, poljske snage sredinom septembra 1939. više nisu bile u stanju Sovjetima pružiti efikasni otpor. Glavnina poljskih snaga je bila angažirana protiv Nijemaca, dok je istočnu granicu branilo tek 25 bataljona specijalnih Korpusa zaštite granice (KOR). Protiv njih je Crvena armija pokrenula preko milion ljudi, oko 5000 artiljerijskih oruđa, 4700 tenkova i 3300 aviona.

Otpor poljskih snaga su otežala i konfuzna naređenja Rydz-Smyglija da se Sovjetima ne pruža otpor, glasine o tome da se Crvena armija namjerava suprotstaviti Nijemcima umjesto da im pomaže, ali i pobune lokalnog bjeloruskog i ukrajinskog stanovništva, odnosno komunističkih simpatizera te paravojnih formacija ukrajinskih nacionalista. Zbog svega toga se poljski otpor pred Sovjetima sveo na izolirane incidente, iako su u nekima, kao što je slučaj sa bitkom Šacka Poljaci uspjeli nakratko zaustaviti sovjetske napadače.

17. septembra na jugoistoku zemlje je započela bitka kod Tomaszów Lubelskog, drugi najveći okršaj rata. Ona je potrajala do i u njoj je 20. septembra uništena poljska Krakowska armija prisiljena na kapitulaciju, dok su ostale poljske snage razbijene na manje džepove otpora i likvidirane do 26. septembra. U međuvremenu je 22. septembra Lavov, koga su dotada pokušali zauzeti Nijemci, poljski zapovjednik, suočen s beznandom situacijom, odlučio predati Sovjetima.

28. septembra se predala Varšava, a na isti dan su sovjetske snage uspjele napredovati do rijeka Narew, Bug, Visla i San te u gotovo neprekinutoj liniji ostvarile kontakt sa njemačkim snagama. Otada su poljske snage bile svedene na izolirane džepove otpora. 29. septembra se predala Modlinska tvrđava sa garnizonom koji je činio preko 35.000 ljudi. 2. oktobra je kapiturao poljski garnizon na polutoku Hel. 5. oktobra je nakon trodnevne bitke kod Kocka, u blizini Lublina, poražena Samostalna operativna grupa Polesje, posljedna organizirana formacija poljske vojske, koja se sljedeći dan predala Nijemcima. Time je invazija Poljske i službeno okončana.

Gubici[uredi - уреди]

Tokom jednomjesečne kampanje je poginulo 65.000 poljskih vojnika. Nijemci su uspjeli zarobiti 420.000 vojnika, a Sovjeti 240.000 vojnika (što ukupno znači da je 660.000 poljskih vojnika završilo u zarobljeništvu). Oko 120.000 vojnika se, zajedno sa poljskom vladom, uspjelo evakuirati preko Rumunjskog mostobrana i mađarske granice; oko 20.000 se uspjelo skloniti na područje neutralne Litve i Latvije; većina njih je uspjela raznim kanalima doći na Zapad, odnosno Francusku i Britaniju gdje će stvoriti nukleus izbjegličke vojske u Francuskoj, a potom u Velikoj Britaniji. Poljska kopnena vojska je prestala postojati, odnosno izgubila svoje kompletno naoružanje, za razliku od ratne mornarice i dijela zrakoplovstva čiji su brodovi i avioni tokom Drugog svjetskog rata nastavili djelovati pod savezničkom komandom.

Poljska je pretrpjela još veće gubitke i u vlastitom civilnom stanovništvu. Invazija Poljske je predstavljala jedan od prvih modernih primjera totalnog rata, odnosno njemačka strategija je inzistirala na napadima na civilne ciljeve u svrhu uništavanja neprijateljske infrastrukture i slamanja bilo kakve volje za otporom. Tokom same kampanje su na područjima pod njemačkom okupacijom počele djelovati i Einsantzgruppen (operativne grupe) njemačkog SS-a, odnosno eskadroni smrti koji su provodili masovne likvidacije lokalnog poljskog stanovništva, najčešće intelektualaca, svećenika i pripadnika društvene elite za koje se držalo da bi mogli ugroziti novi poredak. Računa se da je na taj način stradalo 20.000 poljskih civila. Procjene za ukupne poljske civilne žrtve iznose između 150.000 i 200.000 ljudi.

Nijemci su tokom kampanje izgubili 16.000 ljudi, dok se sovjetski gubici procjenjuju na oko 1500 poginulih. Pojedini izvori navode da je tokom kampanje poginulo oko 3250 pripadnika njemačke nacionalne manjine u Poljskoj, što u likvidacijama i pogromima koje su provele poljske snage, što u borbama kao pripadnici njemačke pete kolone.

Neposredne političke posljedice[uredi - уреди]

28. septembra, dok je kampanja još uvijek trajala, Njemačka i SSSR su u Moskvi potpisali Sporazum o prijateljstvu i granicama između SSSR i Njemačke, kojim je noveliran, odnosno nadopunjen Pakt Ribbentrop-Molotov. Njime su Sovjeti Nijemcima priznali nadzor nad područjima koja su osvojili tokom dotadašnje kampanje, a koja su po Paktu trebala ući u sovjetsku sferu - to se prije svega odnosi na Lublinsko vojvodstvo i istočni dio Varšavskog vojvodstva. Kao kompenzaciju, Sovjetima je priznata Litva kao dio njihove interesne sfere. U skladu sa odredbama sporazuma je izvedena demarkacija između njemačke i sovjetske okupacijske zone.

Hitler je 6. oktobra proglasio formalni nestanak poljske države, odnosno zapadnim silama ponudio mir u zamjenu za priznanje status quoa. Zapadne sile su to odbile, te su umjesto toga izbjeglu poljsku vladu, koja je odbila potpisati ili objaviti formalnu kapitulaciju, priznale kao legitimnog predstavnika poljske države i naroda; ona će nekoliko godina nastaviti djelovati u izbjeglištvu; kao njen formalni predstavnik u zemlji je djelovao pokret otpora poznat kao tzv. Poljska podzemna država.

Poljske teritorije su potom podijeljene između susjednih država. Njemačka je 8. oktobra formalno anektirala zapadne dijelove Poljske (Šleska, Pomeranija, Danzig), dok je od ostatka formiran tzv. Generalni guvernman. Slovačka je, pak, dobila manji dio teritorija na Karpatima. Sovjeti su pak 28. oktobra dio svoje okupacijske zone - područje oko Vilniusa gdje su Litvanci činili većinu stanovništva - predali tada još uvijek neutralnoj Litvi. Na ostalim područjima su obavljeni namješteni izbori na kojima su izabrane skupštine, koje su proglasile ujedinjenje sa Bjeloruskom i Ukrajinskom SSR, čime su ona postala dio SSSR-a.

Posljedice po dalji tok rata[uredi - уреди]

Invazija je iz perspektive njemačkog vodstva predstavljala potpuni uspjeh, odnosno postigla je sve zacrtane ciljeve. Osim što su ispunjeni deklarirani iredentistički ciljevi zbog kojih se ušlo u rat, Njemačka je došla u posjed dijela industrijskih i rudnih resursa; a što je, najvažnije, barem privremeno je otklonjena prijetnja na istočnoj granici. Brzina s kojom je slomljena Poljska je iznenadila i samo vodstvo Wehrmachta, te su u njemu utišani skeptici i nezadovoljnici Hitlerovom politikom zbog koje se ušlo u novi svjetski rat. Njemačke snage iz Poljske su vrlo brzo sa istoka prebačene na Zapadni front te se tako istopila brojčana prednost sa kojom su Saveznici raspolagali na početku sukoba, te je postalo izgledno da će rat potrajati duže nego se pretpostavljalo na početku. Hitler je, pak, bio toliko ohrabren svojim početnim uspjehom, da je od OKH tražio da poduzme ofanzivu na Zapadnom frontu već mjesec dana nakon završetka pohoda na Poljsku; od toga su generali jedva uspjeli odgovoriti, navodeći kao razlog loše vremenske prilike sa kojim se nisu morali sretati u Poljskoj.

Ishod kampanje je, međutim, imao daleko važniji efekt na Saveznike i svjetsku javnost, a čemu je značajan doprinos dala i izuzetno vješta propagandna kampanja kojom su je Nijemci prikazali. U njoj se kolaps Poljske, koja se prije rata smatrala regionalnom silom, nastojao protumačiti prije svega kao posljedica njemačke tehnološke superiornosti, odnosno korištenja modernih oružja kao su avioni i tenkovi, a protiv kojih "primitivna" Poljska, oslonjena na zastarjele koncepte, taktiku i opremu nije imala nikakve šanse; istovremeno se kroz razaranje Varšave nastojao implicitno naglasiti kako je novi svjetski rat totalni rat u kome nema razlike između vojnika i civila, odnosno da slična stradanja riskira svatko tko se usudi suprostaviti nacističkoj Njemačkoj. Ti su stavovi u mnogo čemu bili prihvaćeni, postavši svojevrsno samoispunjavajuće proročanstvo, te omogućili gotovo neprekinuti niz njemačkih vojnih trijumfa u prvih nekoliko godina rata.

Slom Poljske je savezničko vodstvo natjerao da na samom početku redefiniraju vlastitu strategiju, prije svega temelejnu na stavu kako njihove vojne snage u neposrednom srazu sa njemačkima nemaju šansu za odlučnu pobjedu; umjesto toga je Njemačku trebalo poraziti kroz dugotrajno ekonomsko iscrpljivanje. Taj je stav doveo do potpune defanzive na Zapadnom frontu, odnosno izbjegavanja bilo kakvih ambicioznijih akcija, i doveo do višemjesečnog zatišja poznatog kao Čudni rat. Savezničko nastojanje da Njemačku "uguše" kroz spriječavanje dostave strateških sirovina iz Skandinavije je nekoliko mjeseci kasnije dovelo do širenja rata na to područje, odnosno njemačke okupacije Danske i Norveške, koje će na kraći dodatno otežati položaj Saveznika.

Njemački uspjeh u Poljskoj je, sa druge strane, potakao i dvije druge velesile da ga, iz različitih razloga, pokušaju emulirati, odnosno munjevitom akcijom vojnički slomiti svoje susjede. U oba slučaja su rezultati bili neuspješni. U jesen 1940. je Mussolinijeva fašistička Italija, koja se nekoliko mjeseci kasnije priključila Silama Osovine, samoinicijativno poduzela invaziju Grčke, a što je dovelo do teškog poraza čije je posljedice spriječila tek njemačka intervencija; njime je otvoreno Balkansko bojište koje je značajno opteretilo osovinske resurse. Mnogo je važnija bila ranija sovjetska invazija Finske, koja je u decembru 1939. godine naišla na neočekivano žestok finski otpor; iako su u njoj Sovjeti postigli nominalnu vojničku pobjedu, ona je, više nego išta drugo, u međunarodnoj javnosti pokazala slabost Crvene armije, odnosno očigledan jaz između sovjetskih i njemačkih vojnih potencijala. Lakoća sa kojom su Nijemci porazili Poljake u usporedbi sa sovjetskim neuspjesima protiv Finaca je, više nego išta, Hitlera uvjerila u ispravnost njegovih teorija o njemačkoj rasnoj superiornosti nad Slavenima, odnosno da će ona omogućiti isto tako munjevito uništenje SSSR-a i ostvarenje nacističkih ideala o o životnom prostoru na Istoku; taj je stav bio široko rasprostranjen čak i izvan njemačkih i nacističkih krugova, te je značajno pridonio početku operacije Barbarossa, za koju se, na kraju, ispostavilo da predstavlja ključni događaj, odnosno prekretnicu rata.

V. također[uredi - уреди]

Napomene[uredi - уреди]

  1. Različiti izvori su kontradiktorni, pa se gore navedene brojke moraju uzeti tek kao grube procjene snage. Najčešći rasponi su sljedeći: Njemačko osoblje 1,490.900 (službena brojka poljskog Ministarstva vanjskih poslova) – ili 1,800.000. Pokjski tenkovi: 100–880, 100 se odnosi na moderne tenkove, dok se 880 odnosi na starije modele iz prvog svjetskog rata i tankete.[5][6]
  2. Razlike u njemačkim gubicima se objašnjavaju time da su neke njemačke statistike još uvijek navodile neke vojnike kao nestale decenijama iza rata. Danas su najčešće i najprihvaćenije brojke: 8.082 - 16.343 poginulih, 320 - 5.029 nestalih, 27.280 - 34.136 ranjenih.[7] Usporedbe radi, Adolf Hitler je u svom govoru iza kampanje naveo sljedeće njemačke gubitke: 10.576 poginulih, 30.222 ranjenih i 3.400 nestalih.[8] Prema ranim savezničkim pocjenama, uključujući one od strane poljske vlade u egzile, njemački gubici su iznosili oko 90.000 mrtvih i 200.000 ranjenih[8][9] U gubicima opreme se navode 832 njemačka tenka[10] od kojih je oko 236[10] do 341 bilo trajno oštećeno/neupotrebljivo dok se oko 319 drugih oklopnih vozila navodi kao nepopravljivi gubici (oko 165 Panzer Spahwagen – među njima 101 nepopravljivo)[10] 522–561 njemačkih aviona (uključujući 246–285 uništenih i 276 oštećenih), 1 njemački minopolagač (M-85) i 1 njemačka torpiljakra ("Tiger")
  3. Sovjetski službeni gubici – brojke koje navodi Krivošejev – se službeno procjenjuju na 1.475 poginulih i nestalih za koje se pretpostavlja da su poginuli (Ukrajinski front – 972, Bjeloruski front – 503) i 2.383 ranjenih (Ukrajinski front – 1,741, Bjeloruski front – 642). Sovjeti su izgubili 150 tenkova u borbi, od čega je 43 uništeno, dok su stotine pretprjele tehničke kvarove.[3] Ruski historičar Igor Bunič, međutim, pretpostavlja da su Sovjeti imali 5.327 ubijenih, nestalih i ranjenih.[13]
  4. Različiti izvori su kontradiktorni, pa se navedene brojke moraju uzeti tek kao gruba procjena gubitaka. Najčešći rasponi za gubitke su : Poljska: 63.000 od 66.300 poginulih, 134.000 ranjenih.[7] Često citirana brojka od 420.000 poljskih ratnih zarobljenika predstavlja samo one koje su zarobili Nijemci, dok su Sovjeti zarobili 250.000 Poljaka, što ukupno čini 660.000–690.000 poljskih zarobljenika. U pogledu opreme, poljska monarica je izgubila 1 razarač (ORP Wicher), 1 minopolagač (ORP Gryf) i nekoliko pomoćnih plovila. Gubici u opremi su uključivali 132 poljska tenka i oklopna automobila, 327 poljska aviona (118 lovaca)[10]

Reference[uredi - уреди]

  1. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named polishgovernment; $2
  2. ER Hooton, pp. 85
  3. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Krivosheev; $2
  4. 4.0 4.1 4.2 ((ru)) Переслегин. Вторая мировая: война между реальностями.— М.:Яуза, Эксмо, 2006, pp. 22; Р. Э. Дюпюи, Т. Н. Дюпюи. Всемирная история войн.—С-П,М: АСТ, кн.4, pp. 93.
  5. Internetowa encyklopedia PWN, article on 'Kampania Wrześniowa 1939'
  6. Website of the Polish Ministry of Foreign Affairs – the Poles on the Front Lines
  7. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named ReferenceB; $2
  8. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Polish_War.2C_German_Losses; $2
  9. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Nazi_Loss_in_Poland_Placed_at_290.2C000; $2
  10. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named ReferenceC; $2
  11. The encyclopedia of modern war By Roger Parkinson Taylor & Francis, ISBN 978-0-8128-1898-7. Page 133.
  12. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named Axis_Slovakia:_Hitler.27s_Slavic_Wedge.2C_1938-1945; $2
  13. Greška citiranja Invalid <ref> tag; no text was provided for refs named WIF; $2
  14. Kineska historiografija kao početak drugog svjetskog rata navodi početak japanske invazije na Kinu dvije godine ranije).

Vanjske veze[uredi - уреди]