Pogrom u Krnjeuši

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Položaj Bosanskog Petrovca; Krnjeuša je na samom sjeveru

Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. su za vrijeme drugog svjetskog rata izveli srpski ustanici, preteženo četnici pod komandom Mane Rokvića, nad hrvatskim stanovništvom tadašnje rimokatoličke župe Krnjeuša, na području današnje općine Bosanski Petrovac u BiH.

Krnjeuša se nalazi na 20 km sjeveroistočno od Kulen Vakufa i 18 km sjeverozapadno od Bosanskog Petrovca, na prometnicama koje vode prema Bosanskoj Krupi; Krnjeuša se nalazi 30 km južnije. Na području tadašnje župe je godine 1941. živjelo oko 2500 stanovnika, raspoređenih u oko 20 sela i zaselaka.

Pogrom je započeo nekoliko tjedana nakon što je 27. srpnja 1941. na području Bosanske Krajine, Like, Korduna i Banije izbio veliki ustanak lokalnog srpskog stanovništva protiv prije nekoliko mjeseci uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Odmazdu je cršio samo deo ustanika pod komandom Maneta Rokvića, i uravo je odmazda bio razlog razmimoilaženja između apartizanskih odreda i Rokvićevih snaga.Ustanici su osim vojno-policijskih jedinica NDH, motivirani etničkom mržnjom i odmazdom za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, napadali i naselja s hrvatskim stanovništvom, pri čemu su počinjeni brojni zločini nad civilima, kao u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Ustanak je upravo organizovan zbog ustaškog terora nad srpskim stanovništvom, ustaše su skupljali Srbe iz Vranovine i Krnjeuše, na stotine Srba sa Grmeča, od trgovaca do seljaka, odvodili ih na streljanje a deo njih je živ bačen u pećinu i jamu u Rasoji, a zatim su posuti živim krečom! Kao odmazdu na ta ustaška zverstva određeni broj Srba su takođe činili zločine, palili kuće i ubijali nedužne hrvatske civile, a partizani su to sankcionisali i tada su se Rokvić i njegove pristalice odmetnule u takozvane četničke grupacije.

Na području Krnjeuša ustanici su zauzeli, a potom spalili sve kuće u tamošnjim naseljima, što je uključilo i župnu crkvu. Stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći su ubijeni, a potom su njihova tijela bacana u kraške jame (najviše u jamu Kaluđerica kod Skakavca) ili u rijeku Unu. Među žrtvama je bio i župnik Krešimir Barišić te tri svećenička pripravnika.

Ukupan broj ubijenih nikada nije utvrđen. Josip Jurjević i Ana Došen, čiji su članovi obitelji ubijeni u pogromu, su vlastitim istraživanjima došli do brojke od 240 ubijenih (među kojima 35 djece do 7 godina, 14 djece od 8 do 12 godina te 72 žene), ali također tvrde da bi broj žrtava mogao biti veći, s obzirom da ne uključuje okolna područja oko Kulen Vakufa i Vrtoča "koja su još više stradala".

Tokom samog rata je ukupno ubijeno 1000 stanovnika Krnjeuše, dok su ostali prognani i nikada se više nisu vratili. Krnjeuša je, kao i u nekim drugim slučajevima, u novoj Jugoslaviji "stigmatizirana" kao "ustaško" selo, a Krnjeušanima zainteresiranima za povratak su postavljane razne administrativne prepreke. Zločini nikada nisu spominjani u službenim historijama niti se za njih ikome sudilo. Hrvatski nacionalisti to obrazlažu tvrdnjom da je bi pogrom u Krnjeuši potkopao službenu verziju "ustanka protiv okupatora i domaćih izdajnika", odnosno pokazao da u njegovoj najranijoj fazi nije postojala jasna diferencijacija između četnika i tada pretežno srpskih partizana, učinivši potonje odgovornim za etnički motivirane pokolje i kompromitiravši službenu ideologiju bratstva i jedinstva.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Anto Orlovac: Hommage uništenom zavičaju, članak iz Hrvatskog slova od 6. travnja 2007., str. 22.
  • Ana Došen: Krnjeuša u srcu i sjećanju, Matica hrvatska, ogranak Rijeka, Rijeka, 1994., ISBN 953-6035-01-4
  • Ana Došen: To je bilo onda, Vlastita naklada, Zagreb, 2007., ISBN 953-95354-0-9
  • Josip Jurjević: Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941.', Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999., ISBN 953-97841-0-7
  • "Matica", časopis Hrvatske matice iseljenika, travanj 2007., str. 57.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]