Plamen (časopis)
Plamen je bio revolucionarni komunistički časopis koji je pokrenuo i uređivao Miroslav Krleža, zajedno s Augustom Cesarcem. Izlazio je tijekom 1919. godine.
Kronologija[uredi | uredi kod]
“Polumjesečnik za sve kulturne probleme”, su 1919. u Zagrebu pokrenuli Miroslav Krleža i August Cesarec, uz likovnu opremu Ljube Babića. Od 1. siječnja do 1. kolovoza 1919. ukupno je izašlo 15 brojeva (svaki 1. i 15. u mjesecu). Nakladnik je bio "Jug", a tiskala ga je tiskara "Hermes".[1] U umjetnosti je zastupao avangardističku poetiku. Urednici su okupili istaknute lijeve intelektualce i umjetnike kao što su bili Antun Branko Šimić, Julije Benešić, Gustav Krklec, Tin Ujević, Tito Strozzi i drugi. Bio je to prvi list koji je, uz kritiku hrvatske nacionalističke retorike, razotkrivao srpsku vidovdansku mitomaniju i represiju beogradskog režima.
Priprema revolucije[uredi | uredi kod]
U sklopu priprema za podizanje sovjetske revolucije u Kraljevini SHS 1919. godine, vlada Mađarske Sovjetske Republike na čelu sa Belom Kunom je ilegalno slala novčanu pomoć za izdavanje lijevih glasila Plamen i Istina. Uhićeni kurir iz Budimpešte Alfred Diamantstein je u istrazi policiji rekao da je A. Cesarcu u prisutnosti Đ. Cvijića predao 10 000 kruna kao pripomoć za izdavanje lijevih glasila Plamen i Istina.[2] Miroslav Krleža u memoarima piše da je prevrat doista pripreman te da je Simo Miljuš u njegovu sobu sakrio nekoliko pušaka i mnogo municije.[2] Krleža također navodi da se doista susretao s kurirom Diamantsteinom.[2] Kasnije je i bivši vođa Hrvatsko-slavonske socijaldemokratske stranke Vitomir Korać tvrdio da je Mađarska Sovjetska Republika uputila novčanu pomoć (čak 20 000 kruna) jugoslovenskom revolucionarnom časopisu Plamen.[2]
Zabrana[uredi | uredi kod]
Časopis Plamen je zabranjen iste godine (1919.) nakon izlaska 15 brojeva.[3] Zabranjen je banskom naredbom na prijedlog cenzure, pozivajući se na austro-ugarski propis iz 1914. "o iznimnim mjerama u slučaju rata". Vlasti su ga smatrale diskretnijim glasom komunističke Istine, što nije čudno, budući da je i Istina o Plamenu imala isto mišljenje.[1]
Urednička politika[uredi | uredi kod]
Časopis je čitateljstvu afirmirao mladog Krležu kao ne samo pjesnika, kako je dotad uglavnom viđen, nego i kao esejista, dramaturga, novelista. Ovdje je prvi put objavljen njegov esej Hrvatska književna laž. "Ostvarenje novog u svim njegovim izrazima" program je časopisa koji sebe vidi kao "trn u oku svih jugoslavenskih nazadnjaka", a "skinuti svu tamu laži i tradicije" znači kretati se prema "novoj duši, umjetnosti i životu".[1] Sam naziv časopisa najčešće se veže uz Lenjingradsku Plamju Anatolija Lunačarskog.[1]
Iako je uredništvo prihvatilo ekavicu, svi tekstovi izlazili su u napisanoj inačici.
Grafička oprema[uredi | uredi kod]
Kao i mnoga druga Krležina izdanja, Plamen je grafički opremio Ljubo Babić.
U vrhunce opusa Ljube Babića, jednoga od najistaknutijih intelektualaca prve polovice 20. stoljeća, svrstavaju se dva ekspresionistička rješenja, za kulturne časopise Plamen i Republika, koje je uređivao Miroslav Krleža. Dobro usklađenim, duboko promišljenim, tipografski razrađenim i funkcionalnim rješenjima Babić je uspostavio nove oblikovne kriterije te osuvremenio i unaprijedio grafički dizajn na našim prostorima.[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 LZMK; 1993., Krležijana, enciklopedija o Miroslavu Krleži
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 AFERA DIAMANTSTEIN
- ↑ Proleksis enciklopedija, prva hrvatska opća i nacionalna online enciklopedija[mrtav link]
- ↑ Vesna Kedmenec Križić, izložba »Prvaci hrvatskoga plakata«