Piogeni streptokok

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Piogeni streptokok, streptokokus piogenes (lat. Streptococcus pyogenes) ili β-hemolitički streptokok iz grupe A je gram-pozitivna bakterija loptastog oblika iz roda streptokoka, koja raste u kolonijama u obliku lanca ili niti. Na hranljivoj podlozi krvni agar, stvara zonu β hemolize oko svojih kolonija, a po Lensfildovoj klasifikaciji spada u grupu A (videti streptokoke). Čest je uzročnik gnojnih infekcija kod čoveka, a može pokrenuti neke i autoimune bolesti, kao što su reumatska groznica i poststreptokokni glomerulonefritis.

Izgled i građa[uredi | uredi kod]

Ćelijski zid ovih bakterija građen je iz debelog sloja mureina. Na površini ovg sloja nalaze se proteinske niti koje čine M-protein. Na osnovu građe ovog proteina se piogene streptokoke mogu podeliti u podgrupe (serovare). M-protein štiti ove bakterije od fagocitoze ćelija odbrambenog sistema. Piogene streptokoke poseduju u ćelijskom zidu i polimer ugljenih hidrata, C supstancu. Na osnovu građe ove supstance svrstane su u grupu A po Lensfildu (videti streptokoke).

Patogenost[uredi | uredi kod]

Pored M-proteina za patogenitet ove bekterije su odgovorni toksini i enzimi koje one luče.

Bolesti izazvane piogenim streptokokama[uredi | uredi kod]

Invazivne bolesti nastaju kao posledica prodora i širenja ove bakterije u organizam, dok intoksikacije nastaju kao posledica dejstva toksina ove bakterije, često su oba mehanizma zajedno odgovorna za nastanak bolesti.

Infekcije streptokokama mogu biti lokalne i generalizovane. Streptokoke prodiru kroz sitne povreda (ogrebotine, posekotine itd) na koži i počinju da se šire.

U lokalne infekcije spadaju:

U generalizovane infekcije spadaju:

Lučenjem streptokoknih toksina mogu nastati:

Bolesti koje su posledica infekcije streptokokama[uredi | uredi kod]

Pojedine bolesti kao npr. reumatska groznica i poststreptokokni glomerulonefritis se mogu javiti nedeljama, mesecima, godinama i decenijama posle infekcije piogenim stafilokoka, kao posledica autoimunih procesa. Antitela koja organizam stvara u borbi protiv ovih streptokoka mogu se vezati i za neke ćelije organizma kao npr. ćelije endokarda ili se imuni kompleksi antitela i antigena mogu taložiti u bubrežnim glomerulima, zglobovima itd. izazivajući nihovo oštećenje.

Dokazivanje piogenih streptokoka[uredi | uredi kod]

Piogene streptokoke se mogu identifikovati dokazivanjem antigena A koaglutinacijom (lateksaglutinacijom). Bakterija se može uzgajati i identifikovati i u bakterijskoj kulturi. Takođe može se meriti i koncentracija određenih antitela u serumu kao npr, antistraptolizin antitela.

U terapiji se koriste penicilini, jer su ove bakterije osetljive na njih.

Epidemiologija[uredi | uredi kod]

Čovek je jedini rezervoar ovih bakterija. One se prenose putem kontakta ili iskašljanim kapljicama. Vreme inkubacije je par dana. 24 časa nakon početka terapije oboleli nije više infekciozan.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]