Peter Fraser (novozelandski političar)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Peter Fraser
Peter Fraser (novozelandski političar)


Mandat
27. ožujka 1940. – 13. prosinca 1949.
Prethodnik Michael Joseph Savage
Nasljednik Sidney Holland

Rođenje 28. kolovoza 1884.
Ujedinjeno Kraljevstvo Hill of Fearn, Ujedinjeno Kraljevstvo
Smrt 12. prosinca 1950.
Novi Zeland Wellington, Novi Zeland
Politička stranka Socijalistička partija 1910-1913)
Socijaldemokratska partija (1913-1916)
Laburistička stranka (1916-1950)
Supruga Janet Henderson Munro
Zanimanje lučki radnik

Peter Fraser (Hill of Fearn, 28. kolovoza 1884.Wellington, 12. prosinca 1950.) je bio novozelandski političar škotskog porijekla koji je od 1940. do 1949. godine služio kao 36. premijer Novog Zelanda. Fraser je na mjestu premijera naslijedio Michaela Josepha Savagea te je vodio drugu laburističku vladu u historiji Novog Zelanda i to kroz turbulentni period Drugog svjetskog rata. Fraser ostaje laburistički premijer s najdužim mandatom te četvrti premijer po duljini trajanja mandata u historiji zemlje.

Život u Škotskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Peter Fraser je rođen 1884. godine u malenom škotskom selu Hill of Fearn. Nakon sticanja osnovnog obrazovanja, morao se ispisati iz škole zbog lošeg imovinskog stanja svoje obitelji. Fraser je bio školovan za drvodjelca, međutim brzo je odustao od tog zanata zbog jako lošeg vida. Prije nego mu je vid oslabio, Fraser je mnogo čitao, a među omiljenim autorima bili su mu socijalistički aktivisti Keir Hardie i Robert Blatchford; ipak, u kasnijim godinama, kada mu je vid znatno oslabio, Fraser je imao problema s čitanjem službenih dokumenata, zbog čega je preferirao usmene izvještaje ispred onih pismenih.

Već u kao tinejdžer, sa 16 godina, Fraser se počeo baviti politikom te je dobio mjesto tajnika u lokalnoj udruzi liberala, a 1908. godine se službeno učlanio u Nezavisnu laburističku stranku.

Odlazak na Novi Zeland[uredi - уреди | uredi izvor]

Fraser je u međuvremenu otišao u London kako bi pronašao posao, međutim nije imao uspjeha. Suočen s time, u dobi od 26 godina, odlazi za Novi Zeland, vjerujući da zemlja kao takva posjeduje snažan progresivni duh. Kada je došao u Auckland, zaposlio se kao lučki radnik i ubrzo postao član Socijalističke partije i sindikata. U tom je periodu radio kao jedan od voditelja kampanje Michaela Josepha Savagea, tada socijalističkog kandidata u Aucklandu, međutim Savage je završio drugi na tim izborima. Fraser se nedugo zatim preselio u Wellington.

Godine 1913., sudjelovao je u osnivanju Socijaldemokratske partije, ali i završio u zatvoru zbog remećenja javnog mira u sklopu svojih sindikalnih aktivnosti. Iako hapšenja nisu imala velikih posljedica, Fraser je shvatio kako direktna borba ne može uroditi plodom te kako se za svoje ideale treba boriti kroz parlament. Kada je sljedeće godine izbio Prvi svjetski rat, Fraser se ozbiljno pritivio novozelandskoj participaciji u sukobu jer je smatrao, kao i većina tamošnjih lijevih intelektualaca, da je rat po prirodi "imperijalistički" i da se vodi zbog nacionalnih interesa, a ne ideala.

Politička karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Zastupnik i ministar[uredi - уреди | uredi izvor]

Parlament Novog Zelanda
Mandat Saziv Izborna jedinica Stranka
1918.1919. 19. Wellington Central Laburistička stranka
1919.1922. 20. Wellington Central Laburistička stranka
1922.1925. 21. Wellington Central Laburistička stranka
1925.1928. 22. Wellington Central Laburistička stranka
1928.1931. 23. Wellington Central Laburistička stranka
1931.1935. 24. Wellington Central Laburistička stranka
1935.1938. 25. Wellington Central Laburistička stranka
1938.1943. 26. Wellington Central Laburistička stranka
1943.1946. 27. Wellington Central Laburistička stranka
1946.1949. 28. Brooklyn Laburistička stranka
1949.1950. 29. Brooklyn Laburistička stranka

Godine 1916., Fraser je postao aktivno involviran u rad nove Laburističke stranke, koja je u svoje redove privukla velik broj socijaldemokrata. Članovi su za svog vođu izabrali Harryja Hollanda, a Fraser se ovdje ponovno susreo sa svojim starim suradnikom, Michaelom Josephom Savageom. Kasnije iste godine, vlada je dala uhapsiti Frasera i još nekolicinu labrustia zbog sedicije, što je bila posljedica njihovog otvorenog protivljenja tekućem ratu i prisilnom novačenju. Fraser je osuđen na godinu dana zatvora, međutim u kasnijoj životnoj fazi je stalno tvrdio kako nikada nije priznao tu presudu.

Nakon izlaska iz zatvora, Fraser je počeo raditi kao novinar za stranački list, nastavio sa svojim aktivnostima u stranci i postao vođa kampanje Harryja Hollanda. Na izborima 1918., Fraser je uspio izboriti parlamentarni mandat u elektoratu Wellington Central te je ubrzo stekao veliku popularnost kroz svoj rad u suzbijanju epidemije gripe, koju je i sam preživio.

Dana 1. studenog 1919., Fraser je oženio Janet Kemp, née Munro, iz Glasgowa, koja je također bila aktivistkinja. Njih su dvoje ostali zajedno do njezine smrti 1945. godine, samo pet godina prije samog Frasera. Nisu imali djece, mada je Janet imala sina iz ranijeg braka s Georgeom Kempom.

U svojim ranim parlamentarnim godinama, Fraser je doživio sazrijevanje svojih političkih ideja i formiranje sebe samog kao političara. Iako je isprva bio vrlo entuzijastičan oko Oktobarske revolucije i boljševičkih vođa, ubrzo ih je odbacio te je kasnije bio jedan od glavnih zagovornika izbacivanja komunista iz Laburističke stranke. Bio je izrazito predan parlamentarni zastupnik te je ubrzo počeo imati određenog utjecaja na unutarstranačka zbivanja. Međutim, njegovi su pogledi bili osjetni drugačiji od onih vođe Hollanda, s tim da je stranka postepeno modificirala svoja stajališta i udaljavala se od krajnje lijevog ogranka svog članstva. Sukladno tim kretanjima, Fraser je prihvatio nužne kompromise koje su ona diktirala, za razliku od Hollanda.

Kada je 1933. godine Holland iznenada umro, Fraser je razmišljao kandidirati se, ali je na kraju ipak podržao Michaela Josepha Savagea, a sam je prihvatio mjesto dopredsjednika. Laburisti su, iskoristivši politički trenutak Velike depresije i umjerenije slike koju su odašiljali, uspjeli pobjediti na izborima 1935. godine i formirati vladu; Savage je postao premijer, dok je Fraser dobio resore zdravstva, vanjskih poslova, otočkih teritorija, mornarice, policije i obrazovanja. Fraser je bio izrazito aktivan ministar i znao je raditi i po 17 sati dnevno, 7 dana u tjednu. Tokom prvih godina njegove ministarske karijere, njegova je supruga imala ured pored njegovog, kao njegova asistentica, samo kako bi mogla provoditi vrijeme s njim.

Kao ministar, Fraser je pokazivao poseban interes za obrazovanje, kojeg je smatrao ključnik, ali bio je i jedan od glavnih arhitekata Zakon o socijalnom osiguranju, što se smatra najznačajnijim potezom Savageove vlade. Kada je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat, Fraser je već preuzeo većinu funkcija u vodstvu stranke i vlade, s obzirom da je Savage bio ozbiljno bolestan. Tranzicija vlasti, ipak, nije bila toliko jednostavna s obzirom na protivljenja unutar same stranke; John A. Lee je bio oštar kritičar Savageove i Fraserove politike, međutim njegovi su napadi u određenom trenutku postali toliko žestoki da ih se dobar dio stranke u potpunosti odrekao. Dana 25. ožujka 1940. godine, samo dva dana prije Savageove smrti, Fraser i njegovi saveznici su uspjeli izbaciti Leeja iz stranke.

Premijer[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je Savage umro 27. ožujka 1940. godine, Fraser je uspješno porazio Gervana McMillana i Clydea Carra na unutarstranačkim izborima, ali je morao dati stranačkim pobornicima da izaberu članove vlade bez premijerovog pristanka, što će postati jedna od odlika Laburističke stranke. Ipak, Fraser je unatoč ovomu zadržao snažnu kontrolu nad svojom vladom, toliko da su neki bili skloni nazvati njegov stil vladavine autoritativnim. Iako se može pretpostaviti da je rat potaknuo tu potrebu za kontrolom, Fraser je u ratnom periodu proveo niz nepopularnih mjera poput cenzure, kontroliranja plaća i prisilnog novačenja; potonja mjera je izazvala velike kontroverze i protivljenje, posebice jer se upravo Fraser protivio istoj tokom Prvog svjetskog rata, međutim Fraser je svoju odluku pravdao činjenicom da, za razliku od Prvog, Drugi svjetski rat ima plemenit cilj i da je konskripcija tek nužno zlo u borbi protiv fašizma.

Peter Fraser, portret iz 1946. godine.

Fraserovo percipiranje rata uključivalo je angažiranje cjelokupne države u ostvarivanju ratnog cilja. U tu je svrhu pokušao postići suradnju s opozicijskom Nacionalnom strankom, međutim taj je pokušaj propao zbog opozicije unutar obje stranke. Na vojnom polju, Fraser se trudio da Novi Zeland zadrži kontrolu nad vlastitim vojnicima, vjerujući kako veće sile, poput Britanije, na novozelandske vojnike gledaju samo kao na produženu ruku vlastitih snaga. Nakon velikih gubitaka tokom bitke za Grčku 1941. godine, Fraser je bio odlučan u zadržavanju kontrole nad raspoređivanjem novozelandskih trupa, smatrajući da Bernard Freyberg, koji je zapovijedao novozelandskim trupama, mora slati raporte novozelandskoj vladi, jednako kao što šalje i onoj u Britaniji. Kada je Japan ušao u rat, Fraser je morao donijeti odluku o povlačenju novozelandskih trupa na Pacifik (kao što je uradila Australija) ili njihovom ostavljanju na Bliskom istoku (kao što je tražio Winston Churchill). Javnost je bila žestoko podijeljena, međutim nakon što je od Franklina D. Roosevelta dobio jamstva da će američke trupe pomoći u obrani Novog Zelanda, Fraser je odlučio ostaviti novozelandske trupe na Bliskom istoku.

Fraser je imao vrlo neugodan odnos s američim državnim tajnikom Cordellom Hullom, posebice zbog pakta iz Canberre iz siječnja 1944. godine. Kada je Fraser sredinom iste godine posjetio Washington, D.C., Hull mu je priuštio vrlo neugodan doček, a novozelandske trupe su tokom dobrog dijela Pacifičkog rata bile zanemarivane. Ipak, njegov vanjski politički uspjeh bio je u ostvarivanju dobrog odnosa s laubrističkom vladom u Australiji, koji je rezultirao sklapanjem međusobnog sporazuma s ciljem zaštite njihovih poslijeratnih interesa na Pacifiku.

Nakon rata, Fraser je uložio enorman trud u osnivanje Ujedinjenih naroda, što se danas smatra vrhuncem njegove karijere. Oštro se protivio pravu veta za stalne članice Vijeća sigurnosti te je često bio neformalni govornik za manje zemlje članice. Ubrzo je izabran u nekoliko važnih odbora, a zbog svoje predanosti je stekao poštovanje mnogih svjetskih vođa i neupitno je da Novi Zeland dio svoje međunarodne reputacije duguje upravo njemu.

Njegov bliski suradnik iz ovog perioda bio je Alister McIntosh, predsjednik ureda premijera, s kojim je izgradio vrlo prisno prijateljstvo, iako je ovaj otvoreno prigovarao Fraserovom radoholizmu i nedostatku razumijevanja za privatne živote svojih službenika. Godine 1947., preuzeo je Minisarstvo za domorodačke poslove te je donio niz mjera kojima je smanjio nejednaki status maorskog stanovništva.

Još tokom 1944. godine, Fraserova vlada je predložila ratifikaciju Vestminsterskog statuta iz 1931. godine, temeljem kojeg bi Novi Zeland, tada britanski dominion, stekao praktički punu nezavisnost. Opozicija se strogo protivila tom potezu, optužujući vladu za nelojalnost britanskoj kruni i tako je prijedlog inicijalno propao. Ironično, upravo će opozicija 1947. godine zahtijevati usvajanje statuta, nakon što je njihov vođa, Sidney Holland, poslao prijedlog za ukidanje Zakonodavnog vijeća. Ponukan tim pritiscima, Fraser je odlučio usvojiti statut. Ta je odluka potakla višegodišnju debatu o promjeni statusa Commonwealtha i pitanje nezavisnosti drugih britanskih dominiona i kolonija.

Iako se Fraser vrlo rano odrekao pozicije ministra obrazovanja, Walter Nash i on su imali velik utjecaj na njezino vođenje zajedno s C. E. Beebyjem. Na izborima 1946., izašao je kao kandidat za elektorat Brooklyn i to je mjesto držao sve do svoje smrti.

Njegova unutarnja politika je nakon rata naišla na žestoke kritike. Sporost njegove vlade da ukine ratne mjere štednje kao i njegova podrška prisilnom novačenju u mirnodopskom vremenu na referendumu 1949. godine su uvelike naštetili njegovom političkom ugledu; neki su ovo potonje smatrali izrazito licemjernim potezom. Njegova popularnost je opadala, kako u stranci tako i među narodom, što je i dovelo do izbornog poraza 1949. godine, kada je Nacionalna stranka preuzela vlast.

Posljednje godine i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon izbornog poraza, Fraser, još uvijek na čelu laburista, postao je vođa opozicije, međutim loše zdravstveno stanje ga je spriječilo da aktivno participira u politici. Preminuo je u Wellingtonu 1950. godine, u dobi od 66 godina; pokopan je na gradskom groblju. Na čelu stranke zamijenio ga je Walter Nash.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Vladine službe
Prethodi:
Michael Joseph Savage
Premijer Novog Zelanda
1940.1949.
Slijedi:
Sidney Holland
Političke funkcije
Prethodi:
Alexander Young
Ministar zdravstva
1935.1940.
Slijedi:
Tim Armstrong
Prethodi:
Sydney Smith
Ministar obrazovanja
1935.1940.
Slijedi:
Rex Mason
Prethodi:
Sidney Holland
Vođa opozicije
1949.1950.
Slijedi:
Walter Nash
Prethodi:
Apirana Ngata
Otac Parlamenta
1943.1950.
Slijedi:
Bill Parry
Parlamentarni mandati
Prethodi:
Robert Fletcher
Parlamentarni zastupnik za Wellington Central
1918.1946.
Slijedi:
Charles Henry Chapman
Nova izborna jedinica Parlamentarni zastupnik za Brooklyn
1946.1950.
Slijedi:
Arnold Nordmeyer
Stranačke/partijske dužnosti
Prethodi:
Michael Joseph Savage
Vođa Laburističke stranke
1940.1950.
Slijedi:
Walter Nash
Prethodi:
Tom Paul
Predsjednik Laburističke stranke
1920.1921.
Slijedi:
Frederick Cooke
Prethodi:
Michael Joseph Savage
Dopredsjednik Laburističke stranke
1933.1940.
Slijedi:
Walter Nash