Petar Kanavelović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Petar Kanavelović (Korčula, 27. decembra 1637. - Korčula, 16. januara 1719.), srpski pjesnik, epski i dramski pisac; jedan od najvećih srpskih pisaca 17. stoljeća. Njegovo prezime navodi se i kao Kanavelić (pogotovo kod hrvatskih povjesničara književnosti), dok se u italijanskoj varijanti potpisivao kao Pietro Canaveli, odnosno De Canavellis.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Petar Kanavelić bio je posljednji muški potomak stare, vrlo bogate i ugledne korčulanske plemićke obitelji. U Korčuli je pohađao mjesnu i klerikalnu školu, a pretpostavlja se da je studirao pravo u Padovi, kao i većina ondašnjih dalmatinskih intelektualaca. Obavljao je niz gradskih dužnosti - većinom sudskih - te se bavio trgovinom i upravljanjem svojih posjeda. Bio je i učitelj, advokat, a 1665. je postao član Velikoga vijeća. U Zadru je bio kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju C. Cornara i A. Priulija (1665-68). 1673. je bio izaslanik korčulanske komune u Mlecima. Iz Korčule je, uz naknadu, obavljao obavještajne usluge za Dubrovačku Republiku.


Književna djelatnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Kanavelićev književni opus jedan je od najopsežnijih i najraznovrsnijih u 17. stoljeću i starijoj srpskoj književnosti. Pisao je pjesme na srpskom i italijanskom jeziku, lirska i epska djela, prigodnu i ljubavnu poeziju, prigodnu svadbenu poeziju i pohvalnice ("začinke" i "začinke pirne"), šaljivu, satiričnu, religioznu i narativnu epsku poeziju te dramska djela. Najstariji sačuvani trag o Kanavelićevu književnom radu je pisana potvrda iz 1660. po kojoj mu se treba isplatiti 12 lira za pjesmu koju je ispjevao povodom dolaska generalnoga providura A. Cornara u grad Korčulu 1660. godine - riječ je o jednoj od najstarijih zabilježenih isplata honorara u povijesti srpske književnosti. Za vrijeme boravka u Zadru Kanavelić je, čini se, u Splitu 1667. sudjelovao u talijanskoj komediji La moglie di quattro mariti mletačkoga libretista Giacinta Andreje Cicogninija. Kao providurski izaslanik mnogo je putovao Dalmacijom i u Dubrovnik, te je stekao veze s mnogim vodećim dubrovačkim književnicima i intelektualcima (Nikola Bunić, Baro Bettera, Šiško Gundulić, Đuro Matijašević) i postao član Akademije ispraznijeh.

Pjesnička djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveći dio Kanavelićeva opusa nastao je nekim povodom te je stoga najčešće u žanru pohvalnice.

  • Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji odulja je pjesma nastala povodom razaranja Dubrovnika u potresu 1667. godine. Tiskana je u Anconi 1667. s istoimenim pjesmama N. Bunića i B. Bettere. (Knjižnica HAZU - kataloški listić i naslovnica)
  • Ban Petar Zrinski, knez, doveden gdje mu se imaše glava odsjeći po zapovijedi Leopolda Prvoga, česara rimskoga, može biti ovako govoraše je monološka pjesma o pogubljenju Petra Zrinskog 1671. godine, napisana u prvome licu
  • 1683. je opjevao oslobođenje Beča od Turaka trima pjesmama: Pjesan slavnomu kralju poljačkomu Ivanu Sobjeski Turaka predobitniku i Beča obranitelju (koja ima proznu posvetu na latinskome) i Pjesan II u pohvale istoga kralja Ivana Sobjeski, te na talijanskome S'invita L'Illustrissimo Signor Benedetto Staij pitore eruditissimo in Ragusa..., u kojoj nagovara dubrovačkoga slikara Benka Staya da slikom obilježi bitku. Ivan III. Sobieski se 1687. pismom zahvalio Kanaveliću.
  • 1695. je u pjesmi Dubrovnik slobođen harača na blagdan ruke svetijeh Vlasi opjevao uspješnu misiju dubrovačkoga izaslanika u Carigradu kojom je riješeno pitanje danka Porti
  • 1703. opjevao je obnavljanje Dubrovnika od potresa u pjesmi Trstenko pastijer u veselju
  • od mnogobrojnih ljubavnih pjesama ističu se Zelenko, Zaman se povrati premaljetje, Boj od cjelova, Ljubav sjedinjena i Ljubav promijenjena u omrazu, te ciklus od deset pjesama posvećen prvoj supruzi, napisan 1680. godine - Svojoj vjerenici gospoji Pauli Stay
  • od pjesama sa šaljivom poantom i dosjetkom ističu se Jednoj mladici, kojom je bio obraz oteko i Pjesan jednoj gospođi, koja reče ne umjet cjelivat
  • u kasnim godinama pisao je refleksivne pjesme prožete arkadijskim tonovima, npr. Stojka pokojna (1708), što je slobodan prepjev fragmenta iz drugoga čina djela Pastor fido Giovannija Battiste Guarinija
  • napisao je niz pirnih pjesama (tzv. "začinke"), većinom za svadbe svojih poznanika
  • pripisivale su mu se mnoge satirične pjesme, npr. Manduša kupuje u ribara gruje ili Plač Marka Kočine u izgubljenju svoga tovara u Zavalaticu, no ta autorstva nisu potvrđena. Na talijanskome je napisao L'inimitabile poema di cacarella, pjesmu o proljevu
  • sačuvano mu je dvadesetak religioznih pjesama, većinom didaktične namjene, prepjeva i parafraza psalama, te talijanskih i crkvenih pisaca
  • 1689. je u Anconi tiskao zbirku Korunica na čas od imena prislavne od neba i svieta česarice djevice Marije, prepjev pobožnoga zbornika blaženog Jordana s kraja 13. stoljeća
  • od religioznih refleksivnijih pjesama ističu se prepjev F. Testija Nije pokoja neg na nebu, Nemoćnik na času od smrti te stihovana parafraza biblijske priče o pravedniku Tobiji, Život Tobije, u 14 dijelova

Ep[uredi - уреди | uredi izvor]

Kanavelovićevo je najveće i najvažnije književno djelo ep religiozno-povijesne tematike Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, nastao između 1705. i 1718. godine, a štampan tek 1858. u Osijeku. Djelo povezuje realnu povijest o Kolomanu s hrišćanskom legendom o trogirskome vladici svetom Ivanu Orsiniju (zapisanoj 1203. godine). Ep je nastao u baroknoj tradiciji 17. stoljeća, kao sklop sečentističke tradicije, kronikalnoga pripovijedanja, uzvišene retorike i romantičnih epizoda.

Od Kanavelićeva planirana epa o opsadi Beča 1683., nazvanoga Kara Mustafa i vezijer Azem, sačuvano je samo nekoliko uvodnih stihova.

Dramska djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Dramska su djela vrlo istaknut dio Kanavelovićeva opusa, pogotovo drama Vučistrah koja je, po savremenim uvidima, veoma uticala na razvoj srpske drame i pozorišta.

  • 1678. na Korčuli je prikazana najranija znana Kanavelićeva drama Muka i smrt Gospodina našega Isusa Isukrsta, koja se bavi Pilatovim unutarnjim dvojbama oko Isusove osude
  • Vučistrah (ili Krunoslava) je tragikomedija u četiri čina, prikazana u Dubrovniku 1682. godine na otvaranju prvoga javnog teatra, Orsan. Temeljena je na dvama talijanskim libretističkim predlošcima - Orontea G. A. Cicogninija i Cicognijevoj talijanskoj preradbi drame Život je san Calderona de la Barce, čime je ta slavna drama ostvarila neobičan utjecaj na hrvatsku književnost preko talijanskog posrednika. Kritičko izdanje drame priredio je Slobodan Prosperov Novak za izdanje Matice hrvatske 2004. godine.
  • u Dubrovniku je 1688. prikazana Kanavelićeva pastoralna drama Vjerni pastijer, slobodni prepjev drame Pastor fido G. B. Guarinija
  • Sužanjstvo srećno je tragikomedija izvedena oko 1700. godine, nastala prema libretu Schiavitu fortunata P. Podalinija
  • Zorislava je nedovršena drama, a od ostalih naslova ističu se Cantata Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride te komedije Ljubovnici i Mada
  • pripisivalo mu se autorstvo desetak anonimnih komedija iz druge polovice 17. stoljeća, poput Andro Stitikeca i Šimun Dundurilo, no to nije pouzdan podatak.

Današnja recepcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Premda jedan od najuglednijih srpskih književnika 17. stoljeća, Kanavelovićev opus nije nikada u potpunosti kritički obrađen. Nije bio zastupljen niti u zasebnim svescima u edicijama Stari pisci hrvatski JAZU i Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, vjerovatno jer ga tada još nisu posthumno hrvatizirali. Uz savremeno izdanje drame Vučistrah, njegova ostala djela danas ugavnom nisu dostupna.

Zastupljen je na CD-ROM-u Klasici hrvatske književnosti (II: Pjesništvo) Naklade Bulaja (2000, ISBN 953-6737-02-7).

Štampane knjige[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Korunica na čas od imena prislavne od neba i svieta česarice djevice Marije, Ancona 1689.
  • Ivanu Sobjeski kralju poljskomu osloboditelju Beča, Dubrovnik 1850.
  • Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, Osijek 1858.
  • Sužanjstvo srećno, Zadar 1871.
  • Zbornik stihova XVII stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 10, Zagreb 1967. (zastupljen)
  • Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli, Rijeka 1993. (obilato zastupljen, naslov dakako nije njegov)
  • Vučistrah, priredio Slobodan P. Novak, Biblioteka Parnas, Matica hrvatska, Zagreb 2004.
  • Pjesan u pohvalu privedroga Ivana Sobjeskoga, kralja Poljačkoga i Pjesan u pohvalu kralja poljačkoga, u knjizi Hrvatska književna baština, svezak 3, Zagreb 2004.


Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Iz pjesme Pjesan u pohvalu privedroga Ivana Sobjeskoga, kralja Poljačkoga doznajemo neke zanimljivosti. Kosor je viteški mač, "samartni kosor mač viteški" (str. 10.), a u blizini njegove rodne Korčule je i otočić Kosor oblika sablje. Imao je negativan odnos prema Germaniji, Ungariji i Hrvatskoj pa je napisao: "Sumnjiva će Kroatia Dobitniku se obratiti" (str. 11.) (Dragutin Franić ga naziva slavnim hrvatskim pjesnikom u knjizi "S gjacima" str. 232.) dok je pozitivno pisao o Poljskoj i Italiji ("A puti vam otvoreni stoje od liepe Italie... Slavnieh ljudi skup junački, u pako opet utecimo, ovo je Ivan kralj Poljački, sja mu sunce sred obraza. str 11.) Jezik mu je slovinski ("O Diklice liepa moja... sred Slovinskieh čin država, i jezika slovinskoga, da se u viek pieva slava, slavna kralja Poljačkoga" str 12.). Imao je toliko negativan odnos prema muslimanima da poziva na odlazak u Meku da se spali tijelo Muhameda. ("Taj do Meke dodji Grada Gdie Mahomed leži kleti Živiem ognjem sve izgori, Neka njemu bez milosti Duša i tielo plamom gori." str 16.).

Srbokatolički svještenik Korčulanin Petar Franasović pripadao je krugu istaknutijih suradnika dubrovačkog "Slovinca" (1878-1884), objavljujući u njemu crtice iz korčulanske povijesti. U "Slovincu" objavljuje članak o potrebi postavljanja natpisa na kući Petra Kanavelovića, zalažući se i za podizanje spomenika ovom korčulanskom pjesniku u rodnom gradu. [1]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Oreb, Franko. DOPRINOS KORČULANSKIH SVEĆENIKA PREPORODNOM POKRETU U DALMACIJI, pp. 378. i 379..