Pera Todorović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Pera Todorović
Rođen/a(1852-05-02)2. 5. 1852.
Umro/la24. 10. 1907. (dob: 55)
Beograd, Kraljevina Srbija

Petronije − Pera Todorović (2. maj 185224. oktobar 1907) je bio srpski novinar i pisac, jedan od osnivača i vođa Narodne radikalne stranke. Poreklom je iz dobrostojeće porodice iz sela Vodica u okolini Smederevske Palanke. Studirao je pedagogiju u Cirihu, ali je nije završio. U ranoj mladosti bio je jedan od prvih pristalica Svetozara Markovića. Kao briljantan govornik, Todorović je odigrao važnu ulogu u pridobijanju velikog broja pristalica Radikalne stranke. Zbog Timočke bune 1883. godine, bio je zatvoren i osuđen na smrt, ali mu je ta kazna zamenjena robijom. Stranka ga je izbacila iz svojih redova zbog toga što je, na zahtev kralja Milana, koji ga je oslobodio kazne, pokušao radikale da uputi u pravcu sporazuma s naprednjacima i kraljem (1886).

Od tada se bavio isključivo novinarstvom, uređujući svoj list „Male novine“, prvi informativno-senzacionalistički list u Srbiji, zbog čega je bio izrazito neomiljen. Pošto je homofobija i tada bila vrlo snažna u Srbiji, i jedan ugledni pisac kao Janko Veselinović optužio je Todorovića da je “jedna vrlo gadna bolest društvena... Jedan nazadnjak i u umnom i u moralnom i u seksualnom smislu”, zbog čega ga je Todorović tužio.[1] Zanimljivo je da ce i njegova druga žena (prva je bila umrla) pridružila optužbama o Todorevićevoj homoseksualnosti.[2]

Zajedno sa Čedomiljom Mijatovićem je izmislio seriju tekstova o Kremanskom proročanstvu.[3]

Književnost[uredi | uredi kod]

U književnosti se najviše bavio istorijskim temama i prevodio je ruskog pisca Nikolaja Gavriloviča Černiševskog.

Dela: Dnevnik jednog dobrovoljca, Silazak s prestola, Karađorđe.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Ha stranici Udruženja novinara Srbije [1]
  2. Prva za sad potvrđena parnica za navode o homoseksualnosti u Srbiji: [2] Arhivirano 2016-05-03 na Wayback Machine-u
  3. Kremansko neproročanstvo: studija jedne obmane, Voja Antonić, Beograd, 2002.


Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]