Paul Schreiner
| Paul Schreiner | |
|---|---|
 Paul Schreiner (u sredini) sa bratićima Ferdom Ivanekom (lijevo) i Fedorom Ledererom (desno) 2010 godine. | |
| Rođenje | Pavle Schreiner 4. 11. 1928. Zagreb, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca |
| Smrt | 22. 2. 2021. (dob: 92) Novara, Italija |
| Nacionalnost | Jugoslaven Talijan |
| Ostala imena | Pavle Škrinjar |
| Etnicitet | Židov |
| Državljanstvo | FNR Jugoslavija Italija |
| Zanimanje | savetnik, pisac, inženjer |
| Suprug/a | Ilana Schreiner |
| Djeca | Daniel Schreiner Dalia Schreiner |
| Roditelji | Ferdinand Schreiner Greta Schreiner Štefica (Ratz) Schreiner (maćeha) |
| Rodbina | Armin Schreiner (djed) Roza Schreiner (baka) Helga Schreiner (sestra) Edo Miklosz Schreiner (praujak) |
Paul Schreiner (rođen: Pavle Schreiner; Zagreb, 4. 11. 1928 - Novara, 22. 2. 2021), jugoslavensko-talijanski graditelj tvornica keramike i član ugledne zagrebačke porodice Schreiner. Jedan je od rijetkih članova svoje porodice koji je preživio Holokaust tokom Nezavisne Države Hrvatske (NDH).[1][2]
Biografija[uredi | uredi kod]
Podrijetlo, školovanje i život do 1940 godine[uredi | uredi kod]
Paul Schreiner je rođen 4. 11. 1928 u zagrebačkoj židovskoj porodici Ferdinanda (Ferdo) i Grete Schreiner. Majka mu je bila rodom iz čehoslovačkog grada Hodonina (tada dio Austro-Ugarske Monarhije), a otac iz Zagreba. Paulovi roditelji su se upoznali u Čehoslovačkoj gdje Ferdo Schreiner studirao keramičku tehnologiju, te se po završetku studija zajedno sa Gretom vratio u Zagreb gdje su se i vjenčali 1927 godine. Paulov djed sa očeve strane bio je Armin Schreiner utjecajan austro-ugarski i jugoslavenski industrijalac rodom iz Koprivnice, a baka Roza je bila rodom iz Budimpešte (tada dio Austro-Ugarske Monarhije). Paul je prve dane života proveo u vili djeda i bake koja se nalazila u zagrebačkoj Deželićevoj ulici 30, u centru grada blizu Hrvatskog narodnog kazališta. Mjesec dana nakon rođenja sa roditeljima se preselio u Bedekovčinu gdje je proživio djetinjstvo na području tvornice keramike "Zagorka" (danas "Tondach Hrvatska" i "Zagorka d.o.o.") u vlasništvu njegova djeda Armina. Paul je sa roditeljima i djedom pričao na srpskohrvatskom, a sa bakom i prabakom Hani na njemačkom jeziku. 1931 godine Paul je dobio sestricu Helgu. 1935 godine Paulovi roditelji su se razveli, te je Paul ostao živjeti u Bedekovčini sa ocem, dok mu se majka sa sestrom preselila u Zagreb. 1938 u Bedekovčini je završio četvrti razred osnovne škole, te položio malu maturu sa odličnim uspjehom iz svih predmeta. Prvi razred realne gimnazije u Varaždinu upisao je 1939. U Varaždinu je završio prva dva razreda gimnazije, da bi u junu 1941 (par mjeseci nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije), dok je pohađao treći razred, bio izbačen iz škole uz obrazloženje ravnatelja da ne može više pohađati školu zbog židovskog podrijetla.[3]
Život za vrijeme Drugog svjetskog rata i Holokausta[uredi | uredi kod]
U maju 1941, za vrijeme prve faze istrebljenja jugoslavenskih Židova na području novouspostavljene tvorevine Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ustaše su uhapsile Paulova djeda i njegovu porodicu, te zapljenili vilu Schreinerovih u Deželićevoj ulici. Paul je sve do juna 1941 odlazio u posjet majci i sestri u Zagreb, da bi u tom mjesecu novine objavile odredbu NDH kojom se Židovima naredila obveza nošenja žute krpe s našivenom Davidovom zvijezdom i slovom Ž (znak za Židov) na lijevoj nadlaktici i lijevoj strani prsa. Paul je nosio oznaku dva dana dok se sa majkom kretao po Zagrebu, te ju je pri povratku vlakom u Bedekovčinu skinuo i više nikada nije stavio. Poslije toga je imao problema da putuje jer kao Židov nije mogao dobiti dozvolu za putovanje vlakom. Na badnjak 1941 pred kućom Schreinerovih u Bedekovčini se zaustavio automobil sa dvojicom agenata Gestapa. Dan prije iz kuće su odveli Paulovu maćehu Šteficu Ratz i njezinu majku koja je bila u posjetu. Paulu i njegovom ocu Ferdi su naredili da sjednu u automobil, da bi se nakon 150 metara automobil zaustavio kod pružnog prijelaza. Ondje je agent, koji je sjedio sa Paulom na stražnjem sjedalu, otvorio i vrata i rekao mu da izađe. U tom času niti Paul, niti njegov otac nisu slutili da se više nikada neće vidjeti. Paul je sutradan stigao u Budinščinu kod tetke Lili i tetka Hansa Ivaneka, da bi potom trećeg dana po njega došao očev prijatelj Emerik Glojnarić koji mu je pribavio osobnu iskaznicu s hrvatskim prezimenom. U kući Emerika i Ženke Glojnarić u Maču, Paul je sa novom osobnom iskaznicom bio siguran, mogao je putovati vlakom i posjećivati majku i sestru u Zagrebu. 1942 godine zadnji put je posjetio majku i sestru. Isti dan nakon što je posjetio majku i sestru ustaše su ga uhvatile dok je bio u posjeti tetki Vali i tetku Beli Reichu. Reichovi su bili Paulova porodica sa strane njegove patetetke. Unatoč novoj osobnoj karti Paula su odvedeli kako bi utvrdili njegov identitet. U zgradi Realne gimnazije u Križanićevoj ulici, Paula je od deportacije i sigurne smrti spasila njegova tetka Vali. Vali Reich je sa dragocijenim nakitom podmitila zaručnika sluškinje Reichovih, koji je tamo kao policajac čuvao skupljene zagrebačke Židove, uz riječi: "Za nas se više ništa ne može učiniti, no, molim te, spasi ovo dijete.". Paul se potom vlakom vratio u Mače kod Glojnarićevih. Potkraj 1943 ustaše su upale u kuću Glojnarićevih, te odveli i u šumi ubili Emerika i Ženku. U kući Glojnarićevih Paul je ostao sam sa Jurekom Pavlekom, seljakom i radnikom koji je bio zadužen za poljoprivredne radove na imanju Glojnarićevih.[3]
U novembru 1944 svi momci u Mačama, rođeni 1928, su bili pozvani da se prijave za služenje vojnog roka u oružanim snagama NDH. Paul se u dogovoru Jurekom odlučio prijaviti, pošto im rođak porodice Glojnarić rekao da je to odlična prilika da Paul bude na sigurnome. U Samoboru je, u sklopu jedinice za komunikaciju, bio na odsluženju vojnog roka. Krajem februara 1945, shvativši da nacisti i domaći kvislinzi gube rat, Paul je pobjegao iz baraka svoje jedinice i vratio se Jureku u Mače. U Maču je dočekao oslobođenje i kraj rata. Tijekom Holokausta Paul je izgubio veliki dio uže i šire porodice. Od najbližih članova, djed Armin je ubijeni u Koncentracijskom logoru Jasenovac, baka Roza u jednom od ustaških logora na otoku Pagu, otac Ferdo i maćeha Štefica su ubijeni u Koncentracijskom logoru Auschwitz, te majka Greta i sestra Helga u Koncentracijskom logoru Stara Gradiška.[3]
Život nakon rata, školovanje i karijera[uredi | uredi kod]
Tjedan dana nakon oslobođenja Paul je iz Mača otišao za Bedekovčinu. Po dolasku svi su ga poznanici njegove porodice, radnici i novi rukovodioci tvornice njegova djeda prihvatili kao ratno siroče. U augustu 1945 vratio se u Zagreb gdje je živio u stanu porodice Ive Reicha (sin Bele i Vali Reich). Uz njihovu pomoć i savjete upisao je Školu primjenjenih umjetnosti, odjel umjetničke i tehnološke keramike. Vila porodice Schreiner i tvornica keramike "Zagorka", zaplijenjeni još od 1942 od strane NDH, su odlukom Prezidijuma Sabora NR Hrvatske od 29. 9. 1946 nacionalizirani. Paul je 1960 uspješno završio školovanje. Nakon položene mature iz tehnološke keramike službeno je proslijeđen kao asistent profesoru Miroslavu Karšulinu na Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) pri Fakultetu za fizičku kemiju Sveučilišta u Zagrebu. Kao student-radnik na fakultetu ispitivao je jugoslavenske rude i moguće kompozicije smjesa i keramičkih glazura, te je sudjelovao u stvaranju tehnoloških osnova za ono što će postati keramička industrija SR Hrvatske u SFR Jugoslaviji. Kada su jugoslavenskim Židovima pružene mogućnosti iseljenja u novouspostavljeni Izrael, Paul je napustio Zagreb i FNR Jugoslaviju u junu 1951 odrekavši se pisanim putem svoje jugoslavenske nacionalnosti. Odluka da se preseli u Izrael je bila uvjetovana njegovom potrebom za slobodom i proširenjem vidika, te isto tako činjenicom da su mu jedine obiteljske veze bile s porodicom Reich i njegovim stricem koji su još prije emigrirali u Izrael.[3]
Tri mjeseca po dolasku u Izrael Paul je bio primljen na posao u Izraelskom udruženju za keramička istraživanja s ciljem da utemelji istraživački laboratorij na Sveučilištu u Haifi na Odsjeku za kemiju silkata. U Izraelu je nastavio i završio studij. Za vrijeme studija je postao voditelj Istraživačkog laboratorija, koji je obavljao ulogu tehničkog savjetnika kod prijma i rješavanja tehnoloških problema izraelske keramičke industrije koja je tada bila u nastanku. Po završetku studija bio je primljen u Izraelske obrambene snage (IDF). Nakon vojske preuzeo je tehničko vodstvo tvornice "Fayence Trust", koja je proizvodila keramičke pločice nedaleko od Tel Aviva. Prigodom instalacije talijanske peći za pečenje keramičkih pločica za oplatu u tvornici, Paul je dobio ponudu za posao u Italiji. 1960 Paul se sa suprugom Ilanom preselio u Italiju gdje je primljen u stalni radni odnos u poduzeću "SITI" u Novari. U "SITI"-iju je udario temelje odjelu za keramičku tehnologiju, boravio je u 26 zemalja svijeta i pratio postavljanje-pokretanje strojeva, te razvoj proizvoda u 49 pogona. 1976 napustio je "SITI" i osnovao vlastito poduzeće "Keraconsul" za pomoć i savjetovanje na području keramičke tehnologije. Još uvijek živi u Novari sa suprugom, sinom Danijelom i kćerkom Dalijom.[3]
Djela[uredi | uredi kod]
- Spašeni iz Zagreba, Zagreb (2014)
Povezano[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ “Spašeni iz Zagreba” P. Schreinera, sjećanje na holokaust u Hrvatskoj. ezadar.hr (3. 11. 2014). Preuzeto 6. 2. 2015
- ↑ Spašeni iz Zagreba : Sjećanja troje preživjelih srodnika na hrvatski Holokaust. Moderna vremena Info. Preuzeto 6. 2. 2015
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Paul Schreiner, Suzana Glavaš, 2014, str. 15-105
Literatura[uredi | uredi kod]
- Paul Schreiner, Suzana Glavaš (2014). Spašeni iz Zagreba, Zagreb: Fraktura. ISBN 978-953-266-582-6
