Pad Bosne 1463.
-en.svg)
Pad Bosne 1463. je najvažniji od niza historijskih događaja kojim je srednjovjekovna Kraljevina Bosna prestala da postoji, a ova teritorija je došla pod čvrstu Osmansku kontrolu. Cijelu teritoriju današnje Bosne i Hercegovine Osmansko carstvo nije osvojilo odjednom u jednoj bitci, već je Osmanskom carstvu trebalo preko dva vijeka da ga osvoji.[1] Hercegovina je postepeno pala pod Osmanlije do 1482. godine. Prošlo je još jedno stoljeće pa da i zapadni dijelovi današnje Bosne i Hercegovine podlegnu napadima Osmanlija, koji su završili zauzimanjem Bihaća 1592. godine.[2](en)
Prvi osmanski upadi pod vodstvom Timurtaš-paše dogodili su se u istočnim dijelovima Bosne 1384. godine. Bitka kod Bileće 1388. godine bila je prva bitka osmanske vojske na području današnje Bosne i Hercegovine.
Nakon što su izvojevale važne pobjede protiv srpskih oblasnih feudalaca u bici na Marici (1371.) i bici na Kosovu (1389) osnovali su privremenu graničnu vojnu administrativnu jedinicu Skopsko krajište, čime su došli na granice Bosne.
Bitka u Lašvi 1415. god. bila je sukob ugarske i osmanske vojske na teritoriji Kraljevine Bosne nakon koje su Osmanlije preuzele ključnu ulogu u nizu historijskih događaja koji će dovesti do konačnog pada srednjovjekovne Bosne pod Osmansku vlast.
Slijedeće godine 1416. harala je osmanska vojska po Humu do dubrovačke granice pomažući Pavloviće u njihovom sukobu sa Sandaljem Hranićem Kosačom. Jedan dio ove vojske udarao je na Podrinje i na Gornju Bosnu, gdje su uspjeli zauzeti i grad Hodidjed i veći dio župe Vrhbosne. Bila je to prva teritorija u srednjovjekovnoj Bosni u kojoj su Osmanije osnovali svoju administrativnu i vojnu oblast. Za namjesnika je postavljen Ishak-beg. Hodidjed je više puta prelazio pod vlast Osmanlija i Bosanaca, da bi od 1448. god. trajno ostao u osmanskim rukama kao dio Skopsko—bosanskog krajište.[3] U periodu između 1414. i 1418., Otomansko Carstvo preotelo je Foču, Pljevlja, Čajniče, Nevesinje i Višegrad.
Kivan na Petra Pavlovića, a željan njegovih zemalja, Sandalj Hranić uticao je na turskoga namjesnika Ishaka u Vrhbosni, da udari na vojvodu Petra. Ishak ga je poslušao i rat je izbio u Zemlji Pavlovića. Sam Petar Pavlović poginuo je 1320. u borbi sa Osmanlijama a njegove zemlje u staroj Travunji (Trebinje i Klobuk) dobio je za nagradu Sandalj Hranić. Nije poznato kako je vojvoda Petar učinio nevjeru prema sultanu niti na koji način ga je ubio skopski krajišnik Ishak. Jedino je sigurno, da su i Pavlovići i Kosače, u tom trenutku bili osmanski vazali.[4]
Po padu Srpske despotovina 1459. god. Osmanlije su prisvojile Srebrenicu i šire područje Bosne, sjevermo do Šamca i Save.
Nakon pada Vizantije 1453. god. i Srbije 1459. god. turski sultan Mehmed II odlučio je osvojiti i Bosnu. Povode za vojni pohod našao je su obustavi plaćanja kralja Stjepana uobičajenog danka i razaranje tvrđave koju su Osmanlije ranije podigli na sastavu Save i Bosne s ciljem zastrašivanja slavenskog i ugarskog stanovništva. Razjaren ovim uvredama, sultan je na bosanskom kralju iskalio bijes.[4]
Lično je poveo vojsku i krenuo preko Skoplja i Kosova. Vojnom zapovjedniku u Srbiji je naredio da na Savi i Dunavu izvodi razne vojne operacije, kako bi Ugri povjerovali da se sprema upad na njihovo područje. Kralj Matija Korvin je poslao na jug vojsku koju je predvodio Jovan Pongrac, da bi zaštitio južne ugarske granice. Osmanlije su iz Srbije prodrli sve do Temišvara. Tu su bili suzbijeni, ali su bili zadovoljni, jer su unijeli zabunu i lišili Bosnu svake pomoći sa te strane. Poslije toga, zadržavajući Ugre, Osmanlije su vršili demonstrativne ispade po Sremu i Bačkoj.
Osmanska vojska, predvođena sultanom, krenula je iz pravca Sjenice na Drinu. Podijeljeni u dva pravca, ušli su u oblasti hercega Stjepana i braće Pavlovića, vojvode Petra i brata mu Nikole. Herceg Stjepan i sin Vladislav Hercegović sa porodicama sklonili su se u zapadnu Hercegovinu. Sa njima je bila i hercegova sestra Katarina, udovica kralja Tomaša. Na hercegovačkom području Osmanlijama se aktivno nije niko suprostavljao i oni su prodrli sve do iza Ljubuškog. Manji vojni dijelovi nastavili su pohod do jadranskog zaleđa. Nepoznato je da li su Pavlovići davali kakav otpor, ali je sigurno da su nastradali, ili prilikom tog ulaska ili kasnije. Tvrtko Kovačević-Diničić, gospodar srednjeg Podrinja, predao se Osmanlijama i bio je pogubljen.
Sultanova vojska je po prelasku Drine i osvajanja Zemlje Pavlovića krenula prema Bobovcu, dobro utvrđenom starom gradu, na teško pristupačnom mjestu. Tamo je već 20. maja stigao i sam sultan. U Bobovcu se čuvala kraljevska kruna i glavni dio državne blagajne. Grad je bio opsjedan, Turci su napadali tvrđavu danju i noću, dok su se branitelji odupirali hrabro i odlučno. Pao je 19. maja uz pomoć topova. Po drugoj verziji, zapovjednik grada Radak, zaplašen i namamljen obećanjima, predao je grad. Sultan je izdajicu pogubio. Zarobljeno stanovništvo iz Bobovca premješteno je u okolinu Carigrada, a jedan dio izbjegao je u Primorje.
.jpg)
Predhodnica Osmanlijske vojske od 20.000 ljudi, koju je vodio rumelijski beglerbeg Mahmud-paša Anđelović, krenula je prema Jajcu, tadašnjoj prestolnici. Na putu Osmanlijama važno i utvrđeno Visoko predalo se samo.
Kralj Stjepan Tomašević se povlačio u pravcu zapada, prema starom gradu Ključu. Mahmud-paša, koji je gonio kralja, doznao je da se Stjepan nalazi u Ključu. Obećao je (dao vjeru) kralju, da će mu poštedjeti život pod uslovom da mu se preda i da preda i svoje gradove. Ima predpostavki da se kralj pokušao i boriti pod Ključem. Videći da je sve izgubljeno, kralj se predao i pristao na osmanske uslove. Njegov stric Radivoj zarobljen je u gradu Zvečaju. Mahmud-paša je zarobljenike doveo do Jajce, nakon čega su se branioci predali. Turski hroničar XV veka, Dursun beg, koji daje dosta pojedinosti o bosanskoj katastrofi, u kojima se legenda isprepliće sa istinom, priča, da je kralj Stjepan bio "ogroman", "stasa kao Hezbeg", i da je mnogo pio.[4]
Sultan je pod Jajcem ponovo sudio bosanskom kralju Stjepanu, u logoru osmanlijske vojske na Carevom polju. Četiri godine ranije, prilikom pada Srpske despotovine, na tronu u Smederevu je takođe bio Stjepan Tomašević. Tada ga je sultan oslobodio, zajedno sa stricem Radivojem, i pustio ih da odu za Bosnu. Mehmed II bio je ljut na njega zbog cijele njegove nestalne politike i sad nije htio da mu poštedi život. I s toga je izdao naredbu da otsjeku glavu i njemu i stricu Radivoju. S kraljem zajedno Osmanlije su zarobili i dvoje Tomaševe dece od druge žene, Sigismunda i Katarinu, i njih je sultan odveo sa sobom.
Cijeli pohod trajao je jedva šest nedelja. Već krajem juna sultan se kretao natrag i 7. jula se nalazio ponovo u Sjenici. U Bosni je, u svima glavnijim gradovima, ostavio svoje male posade. Bosanska kraljevina bila je uništena i obezglavljena, preživevši Srbiju samo za četiri godine.
Nakon zauzimanja Kraljevine Bosne 1463. godine, Mahmud-paša je upao i u Hercegovinu i opsjedao Blagaj nakon čega je Herceg Stjepan priznao primirje koje je zahtijevalo da sve svoje zemlje sjeverno od Blagaja ustupi Osmanlijama. Sultanu je poslao najmlađeg sina Stjepana, koji je za kratko vrijeme prešao na islam pod imenom Ahmed beg Hercegović.
Ubrzo je uslijedila opsada Jajca u kojoj je Kraljevina Ugarska ponovo zauzela Jajačku tvrđavu. Pobjeda je pozdravljena na dvoru Matije Korvina kao obnova Kraljevine Bosne, tada pod ugarskim suverenitetom. Mađari su nakon toga formirali Jajačku banovinu.[6]
Osmanlije su 1464. god. osnovale Bosanski sandžak sa Isa-begom Isakovićem kao prvim namjesnikom u Bosni. Hercegovački sandžak je osnovan 1470. god, a Zvornički 1480. god.[7]
- Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce, Sarajevo, 1904.
- Lajoš Taloči, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. Kraljevska Hrv.-Slav.—Dalm. Vlada, Zagreb. 1916.
- Géza Barcsay, Pismo Géze Barcsaya, kotarskog predstojnika u Jajcu, upravljeno dne 11. juna 1888. na Hugona Kutscheru, bosansko-hercegovačkog civilnog adultusa, u predmetu iskopavanja lješine kralja Stjepana Tomaševića. U: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca. Kraljevska Hrv.-Slav.—Dalm. Vlada, Zagreb. 1916., 288-289.
- Đoko Mazalić, Stari grad Jajce. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s. sveska VII, Sarajevo, 1952., 59-100.
- Marko Perojević, Stjepan Tomašević. U: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga I. HKD Napredak, II. izdanje, Sarajevo, 1991., 555-592.
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „John Van Antwerp Fine: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest”. University of Michigan Press, 1994. Pristupljeno 9. 11. 2024.
- ↑ „Sima Ćirković: STORIJA SREDNJOVEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE”. Beograd, 1964.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 „Emir O. Filipović: Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463)”. Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu, 2019.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Kraljev grob”. kons.gov.ba. Arhivirano iz originala na datum 17. 10. 2021. Pristupljeno 13. 10. 2016.
- ↑ „Poviest Bosne”. Internet archive - Univerzitet Toronto. Pristupljeno 9. 11. 2023.
- ↑ „Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva”. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa održanog 11. i 12. studenoga 2011. godine u Jajcu - Hrvatski institut za povijest - Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu 2013.. Pristupljeno 9. 10. 2024.