Oton IV., car Svetog Rimskog Carstva

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Oton IV
Otto IV. und Papst Innocenz III. reichen sich vor den ankommenden Schiffen Friedrichs II. die Hände.jpg
Ilustracija susreta Otona i pape Inocenta III
Car Svetog Rimskog Carstva
Vladavina 1198.-1214.
Krunidba 21. oktobar 1209. Rim
Prethodnik Henrik VI
Nasljednik Fridrik II
Njemački kralj
Vladavina 1198.-1215.
Krunidba 12. juli 1198, Aachen
Prethodnik Henrik VI
Nasljednik Fridrik II
Supruga Beatrice Švapska
Maria od Brabanta
Dinastija Welf
Otac Heinrich Lav
Majka Matilda od Engleske
Rođenje između 1175.-82.
?
Smrt 19. maj 1218.
Zamak Harzburg Donja Saksonija
Vjera katolik

Filiip Švapski (njemački: Otto von Braunschweig, ?, između 1175.-82.- Zamak Harzburg Donja Saksonija, 19. maj 1218.) - bio je od 1198. do 1215. njemački kralj, a od 1198.do 1214. i car Svetog Rimskog Carstva.

Kao favorit i kandidat za cara anti-hohenstaufenske frakcije, Oton je nakon ratovanja sa dva hohenstaufenska kralja, konačno svrgnut 1215.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Oton je rođen kao član Dinastije Welf, sin Heinricha Lava od Braunschweiga i Matilde kćerke engleskog kralja Henrya II. Odgajan na engleskom dvoru svog ujaka Richarda I, Oton je dobio titule Vojvode od Yorka 1190., a nakon tog 1196. vojvode od Poitiersa i Akvitanije. Oboje engleskih kraljeva i Richard I i John su ga pomagali njegovoj borbi protiv Hohenstaufena.[1]

Kada je u septembru 1197. umro svetorimski car Henrik VI, njegov sin Fridrik II imao je svega tri godine. Zbog tog ga njemački kneževi koji su inače favorizirali Hohenstaufene, nisu htjeli izabrati za kralja, već su u martu 1198. izabrali starijeg Fridrikovog ujaka Filipa Švapskog.[1]

Rivalska frakcija predvođena Nadbiskupom Kölna Adolfom, u junu 1198. je izabrala Otona.[1]

Uslijedio je građanski rat između dvije frakcije. Oton je 1201. dobio podršku pape Inocenta III, pristavši na teritorijalne zahtjeve pape u Centralnoj Italiji. Situacija se promjenila 1204. kad su neki od Otonovih vodećih simpatizera u Njemačkoj, među njima i nadbiskup Adolf, prešli na Filipovu stranu. Tako da se početkom 1218. Oton uspio održati jedino u nasljednim domenama Dinastije Welf kod Braunschweiga, jer je čak i papa Inocent III priznao Filipa Švapskog za kralja.[1]

Kad je u junu 1218. Filipa Švapskog ubio razjareni prosac,- bavarski Grof palatin Wittelsbach, jer mu nije htio dati jednu od kćeri za ženu, brojni Filipovi simpatizeri promjenili su stranu i stali uz Otona, koji je pristao na nove izbore. Oton je izabran za kralja u novembru 1218. u Frankfurtu, svoju poziciju učvrstio je zarukama sa Filipovom desetogodišnjom kćerkom Beatrice. Nakon što je ponovno obećao da će ispuniti papine zahtjeve u Centralnoj Italiji- Inocent III ga je ponovno potvrdio kao kralja.[1]

Oton i Inocent III sastali su se u augustu 1209. u Viterbu. Oton je odbio ustupiti Papinskoj državi sve zemlje koje je papa zatražio od njega, ali je pristao da se odrekne zahtjeva na tron Kraljevine Sicilije, na koji je zasjeo mladi Fridrik II Hohenstaufen 1198. kao vazal Papinske države. Tim činom napravio je ustupak Inocentu kome je cilj bio da ne dozvoli ponovno ujedinjenje njemačke i sicilijanske krune. Oton je okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva 21. oktobra 1209. u Rimu.[1]

Ubrzo je postalo jasno da Oton ne namjerava ispuniti obećanje, jer je zauzeo Toskansku Marku, a zatim napao kopneni dio Fridrikove Kraljevine Sicilije. Ne obazirući se na ekskomunikaciju koju mu je izrekao Inocent III. Oton je u novembru 1210. zauzeo Južnu Italiju. Kad je i Apulija pala, Dijeta njemačkih kneževa u Nürnbergu proglasila ga je svrgnutim i pozvala Fridrika II da zauzme njegovo mjesto.[1]

Kada se Oton vratio u Njemačku u martu 1212., kako bi zadržao podršku barem dijela hohenstaufenovske frakcije, oženio je zaručnicu Beatricu, ali je tu podršku izgubio, jer je ona umrla u svega tri sedmice od njihova vjenčanja. Fridrik II koji je sa vojskom stigao u Njemačku u septembru 1212., ubrzo je zavladao po južnim zemljama carstva.[1] Oton i njegove pristalice uspjeli su se održati u krajevima donjeg toka Rajne i po sjeveroistočnoj Njemačkoj. Uz pomoć svog strica engleskog kralja Johna - Oton je napao Kraljevinu Francusku, koja je simpatizirala i pomagala Fridrika II. Nakon katastrofalnog poraza u Bitci kod Bouvinesa 27. jula 1214., Otona su napustile gotovo sve njegove pristalice. Formalno je svrgnut sa položaja kralja 1215.[1]

Kad je tri godine kasnije umro, njegova vlast se ponovno protezala samo po njegovim domenama kod Braunschweiga. [1]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Otto IV Holy Roman emperor (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/biography/Otto-IV. Pristupljeno 7.01. 2022. 
Prethodnik: Rimsko-njemački kralj i car Nasljednik:
Henrik VI Fridrik II

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]