Prijeđi na sadržaj

Otokultivator

Izvor: Wikipedija
Otokultivator, radionica

Otokultivator – ljetna škola kulture bio je ljetni festival organiziran na otoku Visu i zajednički kulturni projekt nekoliko udruga i klubova[α 1] koji je doživio tri izdanja (2001, 2002, 2003). Projekt je nastao 2000. godine iz studentskog istraživanja o potencijalu arhitekture otoka Visa (Jakova Šrajera, Miše Renića, Filipa Kelave i drugih), te je zatim Vis odabran za lokaciju EASA 2002 SENSES tj. međunarodnog skupa studenata arhitekture. U pripremama su sudjelovale razne udruge i klubovi da bi 2001. godine nastao koncept Otokultivatora[1] kao proba infrastrukturnih i ljudskih kapaciteta.[2] Unatoč lošim uvjetima, događaj je izazvao prilično značajnu zainteresiranost.[1] Znatno razvijenije je bilo drugo izdanje (2002) na kojem je programska okosnica godine bilo obrazovanje i produkcija kroz raznovrsne radionice koje su pokrivale multimediju i suvremene tehnologije, arhitekturu, glazbu, teatar te likovne umjetnosti u nacrtu na kojem su se prožimale znanost, informacijske tehnologije i urbana kultura kako bi se zajednički pokušalo odgovoriti na složena pitanja o odnosnu između turizma, života i razvoja otočke sredine. Projekt je osnovan na pojmu nekonzumerističkog i ekološki osviještenog turizma pomoću kojeg je se željelo doprinijeti revitalizaciji otoka Visa, a ujedno i sačuvati prednosti njegove izdvojenosti i očuvanosti.[2] Događaj je okupio preko 800 ljudi u mjesec dana u bivšoj vojarni i izbjegličkom centru Samogor a posebnost ovog događaja bila je što je jedan dio skupa bio premješten iz glavne baze u Samogoru (Komiža) u Dragodidu, autentičnom mediteranskom selu na brdu iznad Komiže. Tamo su studenti osam dana zajedno živjeli i sudjelovali u radionicama, od kojih je najzanimljivija bila ona u Dragodidu, gdje je jednoj kamenoj kući zidanoj suhozidom obnovljen krov, na izvorni način od prije 200 godina. Radionice su gostovale nekoliko svjetskih poznatih arhitektata (Vedran Mimica, Stefano Boeri, Brett Steele, Idis Turato, Pero Puljiz, Tadej Glažar i drugi). Na tragu prethodnog, održalo se i treće izdanje manifestacije s brojnim radionicama i predstavama. Otokultivator je u tri godine zarađivao i do 800.000 kuna, od čega je velik dio išao lokalnoj zajednici.[3]

Nakon tri godine napretka, projekt je zastao kada je Samogor postao vlasništvom grada Visa koji je počeo tražiti stabilnije ulagače od udruga mladih,[1] što je stvorilo podjelu između izvornog duha projekta, temeljenog na volontiranju, i potrebe za ekonomsku stabilnost i dugoročno planiranje.[4]

Osim velikog broja turističkih posjeta, nakon Otokultivatora Visu su ostali izgrađeni vidikovac na Zvonketovoj kuli i autentični krov kuće u Dragodidu,[1] a neke od radionica, poput Dragodida, prerasle su u zasebne inicijative i organizacije.[4]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. Klub Močvara, Mi2-MaMa, Udruge studenata arhitekture EASA Hrvatska, te lokalnih i međunarodnih partnera.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Kruno Lokotar (24 July 2003). „Otok kult”. matica.hr. Pristupljeno 21 June 2022. 
  2. 2,0 2,1 Clubture. „Otokultivator”. clubture.org. Pristupljeno 21 June 2022. 
  3. Žarka Radoja (7 September 2014). „Kome pri(o)padaju bivši vojni objekti”. kontrapress.com. Pristupljeno 21 June 2022. 
  4. 4,0 4,1 Diana Magdić (8 April 2014). „Pressclip: Otoci su puno više od mora i sunca”. dragodid.org. Pristupljeno 21 June 2022.