Otmar Kreačić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Otmar Kreačić

Otmar Kreačić Kultura (19131992), učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Hrvatske i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 27. 2. 1913. godine u Bugojnu, u radničkoj porodici. Posle završetka osnovne škole u rodnom mestu, učio je gimnaziju u Banja Luci i Zagrebu, gde mu je otac 1925. godine dobio mesto u radionici državnih železnica. U Zagrebu je završio gimnaziju i maturirao. Posle toga, 1932. godine, postao je član-volonter Narodnog kazališta u Zagrebu, a istovremeno je učestvovao i u formiranju dramskog studija. Rad u kazalištu napustio je 1935. godine i zaposlio se na pruzi Zagreb-Karlovac, a kasnije u železničkoj ložionici u Osijeku, gde je došao u dodir s naprednim radničkim pokretom. Tu je veoma aktivno radio u organizacijama URS-ovih sindikata, zbog čega je bio uhapšen, izbačen iz službe i proteran iz Osijeka.

Bilten "U ogradi" koji su izdavali jugoslovenski španski dobrovoljci u francuskom konc. logoru "St. Cyprien". Uređivao ga je i tehnički pripremao Otmar Kreačić-Kultura

Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1937. godine. Iste godine, na poziv KPJ, otišao je organizovanim kanalima u Španiju i postao borac Internacionalnih brigada. Učestvovao je u borbama na frontovima Aragona, Levanta, Estramadure i Katalonije, najpre kao borac u bataljonu „Đuro Đaković“, a kasnije kao rukovodilac kulturno-prosvetnog rada u istom bataljonu i u Štabu 129. internacionalne brigade. Posle poraza republikanske vojske, s ostalim borcima internacionalnih brigada bio je prebačen u Francusku. Od 1939. do 1941. godine bio je interniran u koncentracionim logorima Sen Siprijen, Girs i Verne d'Arjež, odakle se ilegalno, početkom 1941. godine, prebacio s grupom španskih dobrovoljaca partijskim kanalima u Jugoslaviju. Po dolasku u zemlju uključio se u Narodnooslobodilački pokret.

U početku je radio u Zagrebu na organizovanju ilegalnih štamparija i partijske tehnike, pripremanju, štampanju i rasturanju proglasa, letaka i drugog materijala, a zatim je prešao na oslobođenu teritoriju. Do kraja 1943. godine, kao član Agitpropa Centralnog komiteta KPH i Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, radio je na ideološkom, političkom i kulturnom prosvećivanju članova KPJ, boraca i naroda na području na kojem se nalazio. Istovremeno je radio i na pokretanju i izdavanju prvih centralnih partizanskih listova na oslobođenoj teritoriji Hrvatske, poput „Vjesnika“, „Partizana“, „Dnevnih novina“ i „Naprijeda“.

U ovom periodu se istakao u nekoliko navrata u odbrani partizanskih bolnica, kada je samo s dve desetine naoružanih boraca odbijao napade znatno jačih italijanskih snaga, naneo im velike gubitke i uspeo da spasi ranjene i bolesne borce. Februara 1944. godine, postavljen je za političkog komesara Dvanaeste slavonske divizije, a u leto iste godine Šestog slavonskog korpusa NOVJ. Na ovoj dužnosti ostao je do kraja rata.

Posle završetka rata, bio je pomoćnik načelnika i načelnik Glavne političke uprave JNA, odnosno načelnik Uprave za moralnopolitičko vaspitanje u Državnom sekretarijatu za poslove narodne odbrane, a od 1955. godine i podsekretar u Državnom sekretarijatu narodne odbrane.

U državnopolitičkom životu nalazio se na raznim istaknutim funkcijama:

Na Petom kongresu KPJ izabran je za člana Centralne revizione komisije KPJ, a na Drugom kongresu KPH za člana CK KP Hrvatske. Za člana Centralnog komiteta SKJ biran je na Šestom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ. Imao je čin general-pukovnika.

Umro je 13. 7. 1992. godine u Zagrebu.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 20. 12. 1951. godine.

Literatura[uredi | uredi kod]